INTERVJU  LAURA BOŠNJAK, novinar

mirno i sigurno hodam ovim gradom

Mirno i sigurno hodam ovim gradom i ne osjećam se nesigurno, iako sam kritikovala s argunentima i kulturom govora i političare RS-a. Sigurno hodam, jer sam to radila profesionalno i nikada nisam doživjela kao novinar neprijatnost ovdje...

Laura, dugo te nismo gledali, a sad si opet na TV ekranima. Šta se u međuvremeno dogodilo? Novinarstvu si se okrenula još kao tinejdžerka u Trebinju?!

-  Da. Uvijek sam  na umu imala riječi moje pokojne majke: “Laura, znanje je nešto kao kada plivaš u moru. što više plivaš, vidiš koliko je obala daleko. Ako želiš biti novinar, pored talenta, moraš učiti, pisati, biti opšteobrazovana i najvažnije: paziti na novinarsku etiku, a etika nije samo formula tvoje buduće profesije, nego i svakog javnog posla“.

Valjda zato, studirala si žurnalistiku, učila strane jezike, pratila zbivanja na političkoj sceni...

- Da, a onda, tokom rata, četiri godine sam boravila u SR NJemačkoj i odmah dobila posao na RTV DNJ i NJDR Keln. To su bili moji prvi profesinalni novinarski zadaci. Ono što je interesantno je da sam tamo naučila nešto, a to je profesionalizam u pravom smislu.

Istovremno sam radila kao dopisnik RTV BiH. Nakon povratka u Sarajevu, radila sam kao radijski novinar, sa užim specijalnostima: specijalni izvještač iz Parlamenta i Vijeća ministara. Moj tadašnji Urednik, novinar starog kova, u meni je prepoznao strast i vještinu za istraživačko novinarstvo.

I zaista je bilo tako. Dugo sam radila istraživačke teme po staroj dobroj formuli: istražuj, provjeri iz tri izvora, pazi na retoriku, tvoje nije da komentarišeš, nego da pustiš da pričaju oni o kojima govoriš, nikada ne pominji nekoga ako ga nemaš pred mikrofonom i donesi vijest.

Nakon toga sam postala urednik Dnevnika, vrlo brzo prešla na Televiziju kao urednik Deska u IP-u i izvršni urednik. Iako sam radila striktno uredničke poslove, želja za istraživačkim novinarstvom je i dalje bila prisutna.

Preuzela sam jako zahtjevnu emisiju koja se bavila aktuelnim temama (u BBC navigation form) u posebnoj formi i to je bilo pravo istraživačko novinarstvo. Ponosim se tom emisijom, ne samo zbog njene gledanosti, nego zbog činjenice da sam, dok sam je radila, uvijek na umu imala savjete novinarskih vukova (predratna škola novinarstva) od kojih sam učila: etika, retorika, provjera, korektnost, nikada o nekome ako ga nemaš pred kamerom, čuti sve strane...

U međuvremenu mi je subspecijalizacija postala euro i euro-atlanske integracije, te međunarodne misije u BiH (edukacija u Briselu, zbog dugogodišnjeg poznavanje te problematike), te izvršna produkcija u SAD. Kada je stanje u Javnom servisu postalo loše, dobila sam ponudu OBN-a i radila sam kao Direktor programa Vijesti. Trenutno radim scenario za film i vratiću se u kuću u kojoj sam počela: RTV BiH.

U cjelini, kad razmišljaš o bh. medijima, kako ti sve to izgleda, je li i tvoja percepcija bh. medijskog prostora sumračna kao kod mnogih koji traže jasna pravila igre...

- Nažalost, u postratnom periodu, kada se stvorila tzv. medijska kolonija, kada su mediji postala tržnica, a ne ono što im je zadatak, kada je poremećen system vrijednosti i definicija šta je uloga novinara i medija, nekada me stid što sam novinar toga vremena.

Bez obzira na činjenicu da se ne slažem sa hibridnim pravilima novinarstva današnjice, ja sam dio njega i zbog toga kažem -postiđena sam. Kada govorim, govorim uopšteno i na početku se ograđujem i izvinjavam onim starim dobrim profesionalcima, koji novinarstvo percipiraju ispravno i tako shvataju njegovu ulogu (bez obzira da li se radi o pisanim ili elektronskim medijima).

Medijska slika u BiH postala je personifikacija društva, države ili političkog sistema u kome živimo. I upravo to je maligni čvor koji metastazira po bh. medijskoj sceni. Zašto? Umjesto kao korektni kritičari društva, edukativni misinari, etički misionari, učitelji auditorija, novinari počinju oponašati retoriku, površnost i amaterizam hibridnih političara i time postaju dio tamne strane javnosti.

Mediji su počeli da se zatvaraju u nacionalne i ideološke subzajednice i kao takvi, nikako ne mogu doprinijeti objektivnom informisanju javnosti kojoj su odgovorni, a ni doprinijeti sigurnosti u BiH. Politizacija je u medije vratila neprimjerenu retoriku, često nacionalističku, huškačku, novinarski kodeksi postaju knjiga bačena u neki podrum i čeka neka druga vremena. Osnovna uloga novinarstva je da služi objektivnom i blagovremenom izvještavanju, pisanju, istraživanju, da se služe profesionalnim i etičkim standardima, zanemarena je.

Time se otvorio prostor za nekompetentne novinarske komentare i nestručne analize novinarskih laika ili produženih ruku političara. Žrtve su čitaoci i gledaoci, jer ovakvim novinarskim diletantizmom, sviješću da je vijest roba koju treba upakovati i prodati jadnom bh. građaninu koji živi od danas do sutra, istom građaninu kojem je odgovoran, daje iskrivljenu sliku stvarnosti i služi kao loš primjer.

Npr. ako u jednom političkom magazinu, novinar "proziva" premijera RS, pored ostalog zbog njegove neprimjerne retorike, isti novinar koristi istu i još goru retoriku, pa time negira sebe, degradira profesiju i ne uspijeva ukazati na neprimjernu retoriku političara o kome govori.

Zašto? Zato što je retorika samog novinara kompatibilna sa retorikom političara koga kritizira. Evo, to su slučajevi pojedinih medija i novinara u Federaciji posebno prepoznatljivi u političkim magazinima.

Upotreba riječi: kriminalac, lopov (pretežno prije nogo što postoji bilo kakva optužnica protiv potencijalnih o kojima se govori u temi) je nedopustiva. Čak i onda kada je potencijalni optužen ili osuđen. Upravo ovakvo negiranje novinarske etike i standarda, konkretno u ovom slučaju, spušta novinarstvo na dno ljestvice i upitno je: kako jedan novinar smije javno zloupotrebljavati medij, takvom retorikom vrijeđati bilo koga. Hipotetetički, te novinarske "elite" su produžene ruke neke političke opcije.

No i u tom slučaju, neoprostivi su ovakvi pristupi, kako za medijsku kuću, tako za novinara, a tako i za potencijalnu opciju koju protežira na diletantski način.

Nedopustivo je novinaru nazvati nekoga kriminalcem, čak i kada to dokaže sud. Osoba koju je novinar, npr. nazvao kriminalcem, zbog, npr. duševne boli, zakonski ima pravo podnijeti krivičnu prijavu protiv istog novinara. Tada se zapitajmo da li takvi, etički nepročišćeni, nazovimo ih hibridni novinari, treba da nas predstavljaju. Kada govorim o ovome, mislim na pojedince iz oba entiteta BiH.

Šte je lijek? Teško pitanje zbog poremećenog sistema vrijednosti u društvo. Educirati novinare? Reći im šta je njihova uloga? Da. Ali, ko će im to reći?

Kad razgovaraš sa kolegama, da li i oni govore ovako kao mi? Koliko je među njima onih kojima ovakvo stanje odgovara!? Kako takvi obrazlažu svoju poziciju? Imaju li ikakvih logičnih odgovora? Ako upadaš u rasprave sa njima, koje argumente koristiš? U stanju kakvo je danas, šta uopšte može biti argument?

- Kada me to pitaš, a u svakom slučaju dobro da pitaš, imam na umu slijedeće. Kolegama smatram novinare profesionalce, a njih je malo. Postratni period, te period tranzicije BiH, stvorio je šizofrenu situaciju, poremećen sistem vrijednosti u kojemu su date šanse svima da budu novinari, kako vi kažete “naše kolege“.

Najpogubnije i medvjeđa usluga, kako za njih, tako za medije i auditorij, je napraviti od medija mjesto koje neki novi novinari percipiraju kao priliku da promoviraju sebe u zvijezde padalice, a ne da budu novinari.

Istovremeno, za novinara je medvjeđa usluga početi na televiziji, a ne u novinama gdje će se naučiti pismenosti, pa na radiju koji je najbolji učitelj elektronskog novinarstva sa starom dobrom školom. TV takvog novokomponovanog ili priučenog novinara pretvori u neku vrstu zvijezde i time ga hendikepira. Ali da, novinari profesionalci govore upravo kao mi. Nemoćni su u medijskoj koloniji sa niskim sistemom vrijednosti i političkog uticaja koji ne daje prostor neovisnom i profesionalnom novinarstvu.

Nemoćni su, na žalost, jer ih je sve više u manjini. Žao mi je što neka imena iz poznatih sedmičnih, dnevnih listova, te radija i televizije. Oni odlaze ili su primorani otići, jer sebe ne mogu pronaći u nekoj novoj formi.

Sve je to tako, iako postoje institucije za monitoring medija, iako imamo i edukativne portale na Webu...

- Da. Moramo se uklapati u neke nove svjetske trendove koje radi BBC, NBC, NEWYORK TIMES itd. Ali ovdje se ne radi o tome. Radi se o nekim izmišljenim novinarskim trendovima koji za rezultat imaju degradaciju novinarske profesije.

Interesantno je kako hibridni novinari obrazlažu svoju poziciju? Obično floskulama koje slušate u svakodnevom životu. Za njih je novinarstvo postalo od onoga momenta kada su se počeli baviti njime ili kada im je neki stranački blizak prijatelj to omogućio, te im je odgovor sličan upravo nekim stranačkim i političkim frazama, karakterističnim za političare koji misle da je i ova država postala kad su oni došli na vlast.

Floskula: "Dosta je više tih vaših starih novinarskih pravila. Mi otkrivamo: kriminal, korupciju, eksluzivne informacije, a vi!?" Upitno je samo za koga i šta otkrivaju i da li uopće znaju šta je uloga tog njihovog takozvanog istraživačkog novinarstva.

U cijelini, u tvom okruženju, gdje je maligno žarište, kad su u pitanju mediji? U novinarskoj ili u uredničkoj strukturi?

- Jedan prijatelj mi je rekao: "Hej, Laki, ja sam čovjek, nisam novinar". Maligna žarišta su u svim strukturama. Nekada čak više u reporterskoj nego uredničkoj. Zašto? Pa zato što nam je ovaj sistem stvorio takvu degutantnu situaciju u kojoj običan novinar ima više znanja, škole i iskustva, nego urednik koga je na to mjesto postavio: ujakov prijetelj, rođak iz stranke itd. Ili zbog nacionalnog balansa u redakciji postavljen je za urednika. Tu dolazi do, možda i svjesno kreirane šizofrene situacije. Isfrustrirani reporter ima obavezu da uradi svoj posao i da objasni uredniku kako se uređuje, jer (napominjim, ne svi, samo neki urednici) urednik je tu figura kojoj je obećano da će mu dobar novinar sve objasniti, da je važno da njegovo ime stoji na odjavnoj špici itd. E, tada se metastaze šire po cijeloj redakciji do ureda direktora. Najzad, da rezimiram, žarište nije ni u uredničkoj ni reporterskoj strukturi, nego u društvu. U redakciji su samo metastaze...

Da li si u vlastitoj praksi imala slučaj da neko pokušava da te ”kupi”, ili da ti neku osobu markira kao "metu"?!

- Da, mislim da smo svi mi došli u tu situaciju. Vidiš, to nije ništa čudno i dešava se u cijelom svijetu. No nisam bila kupljena, ne zato što želim potencirati da sam profesionalac ili da se ne mogu kupiti. Jednostavno iz razloga što sam uvijek svakom dala riječ i priliku i pokušala koliko je to moguće biti umjerena i kao takva ne dati da me neko prepozna kao metu.

Eto, prije godinu dana bila sam meta jednog političara kojega ne bih imenovala, ali ne što je htio da budem njegov pulen. Razlozi su bili neke druge prirode. Nije mu se svidjelo što je neko moj "onaj drugi"- nacionalno, i ucjenjivao me.

Kada sam rekla da sam imala taj pritisak, mogu vam reći ću kompletnu priču uskoro obajviti, jer je agonija trajala godinu dana i čak ostavila posljedice na moju kći. Sve je počelo tako što je isti, napominjem da se radi o političaru iz Federacije, doista mene htio vrbovati kao novinara, ali profesija i etika mi to nije dozvolila. Privatno mi se suprtotstavio zbog činjenice da je neko blizak meni u susjednoj Srbiji i priča je poprimila ozbiljan epilog. Na žalost, došlo je do tzv. prepucavanja između te osobe i političara, da ne povjerujete sms porukama.

Kao profesionalac, osoba oslobođena nacionalizma, suprotstavila sam se tom političaru i to je dodatno, ali privremeno uticalo na moju karijeru, ali i na kći. Nevjerovatno, ali moje suprotstavljanje njemu, nakon žestokih turbulencija, donijelo mi je moralnu satisfakciju.

Izvinuo mi se i rekao da je bilo hrabro ovdje štititi nešto što niko ne smije. Nije mi bio kompliment što mi je rekao da sam hrabra. Upitala sam se: da li sam ja ovdje stranac ili da li je hrabrost reći istinu u sredini gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo. Tu bih istinu rekla i ovdje, gdje je većinsko srpsko. To ne bi trebalo da bude hrabrost, nego demokratija i sloboda govora...

N. MARIĆ

LAURA BOŠNJAK: Još nešto kada su u pitanju, kako ih nazivam, hibridni novinari. Primjer ću dati na ovom gradu. Ja, sa dugogodišnjim novinarskim iskustvom, u razgovorima sam javno kritikovala, kada je to bilo potrebno, kako bošnjačke, hravatske, tako i srpske političare.

Ali mirno i sigurno hodam ovim gradom i ne osjećam se nesigurno, iako sam kritikovala s argunentima i kulturom govora i političare RS-a. Sigurno hodam, jer sam to radila profesionalno i nikada nisam doživjela kao novinar neprijatnost ovdje.

Neki novinari ovaj grad su proglasili crnom rupom. Pa kako može novinar opečatiti jedan grad i to iz ličnih razloga. Novinari postaju sudije, policija, detektivi, političari, samo ne ono što im je uloga, a to je objektivno i tačno informisanje javnosti, izbjegavanje huškačke retorike, te pored ostalog, edukativna funkcija koju treba da ponude auditoriju.

Kriminal, korupcija i ostalo prisutni su u cijelom regionu, svijetu. U Sarajevu nevini ljudi u tramvajima stradaju zbog kriminalnih obračuna, stradaju djeca, to se dešava u svim gradovima regiona.

sve sam iskusila kad je bilo Gusto

O Stvorio se utisak da su objektivni samo oni koji donose crne slike...

- Mislim da neću biti gruba ako primijetim da ta kategorija  hibridnih novinara strogo čuva i drži se mota: što gore, meni bolje. Da, možda ćete se začuditi, ali njihovi odgovori su logični. Kako da ne? Logično je da će ponuditi takav odgovor, jer takve kategorije novinara ne bave se novinarstvom u pravmom smislu rijeci, a time ne mogu ponuditi argumente. Ranije sam raspravljala s njima i nervirala se. Dok sam radila kao šef Deska u Infomativnom programu, mnoge od njih koji su počinjali, ali i neke koji su dugo radili, učila sam kako raditi.

Uvijek sam imala agrument, ali to za njih nije bio argument, jer njihova definicija argumenta je nešto što otprilike odgovara definiciji demokratije nekih političkih struktura. No, u stanju kakvo je danas, ipak, sretna sam, što nisam došla u situaciju da kažem: ne, ništa ne može biti argument. Iskusila sam lično da je argument ono što na kraju izađe na ekranu ili na papiru. Znanje, profesionalno urađen tekst, priča, Dnevnik, emisija: provjerena vijest, kultura dijaloga, sve zastupljene strane ukoliko se radi o talk-shonj ili istraživačkoj priči.

Iskusila sam to kada je bilo gusto i kada sam radila na nekim svjetskim događajima kada je naše vijesti prenosio svijet: kada sam izvještavala iz Vašingtona o ustavnim promjenama, iz Brisela o pregovorima EU, kada su umirali svjetski zvaničnici...Tada "oni gore" ipak te uzmu kao profesionalca.

TOPLO ZA DILETANTE

- Imaš li u svom okruženju novinare koji, do posljednjeg slova postuju novinarski kodeks! Da li taj kodeks trenutno ima ikakvu regulatornu snagu? Drže li ljudi u našoj struci do njega? Ja imam utisak da je većina kroz njega samo protrčala?

- Neki drže, ali malo je takvih. Drže uglavnom  novinari starog kova koji su novinarstvo učili step by step i kada su zakoračili u redakciju prvo se upoznali sa riječi etika, kodeks... Veliki broj njih ne zna ni šta je Parlament, Vijeće ministara... a svaki dan prave priloge o tome.

Čuli su za novinarski kodeks, ali ne znaju što on znači i ponekad mi se čini da je ovo bilo vrijeme takvih ljudi pa i novinara. Manjka korporacijske svijesti u svim segmentima društvenog života, posebno u reformskom procesu BiH. Pa, gledate li vi jednog političara koji ne zna šta je EU, ili novinara koji ad hock nekoga prozove kriminalcem i prije nego je osumnjičen. I još kaže: istražili smo. Pa i ako su istražili i ako je osuđen, jedan novinar ne smije reći ni upotrijebiti termin kriminalac, ukoliko ne citira nekoga drugog.

Može reći: osuđen za kriminal. Ma ne otkrivam vam toplu vodu, ali je topla za takve diletante. Zavšila sam scenarij za igrani film u kome sam objasnila ove sindrome. Objasnila sam to i svojoj kćerki Mariji koja mi je misao vodilja za sve.