OBILJEŽENA STOGODIŠNJICA HRAMA U SELU ZAGORA
CIO VIJEK U SABORNOSTI SA CRKVOM
Stotinu godina nakon što je, na praznik Svetog cara Konstantina i carice Jelene, 1909. godine, tadašnji mitropolit Zahumsko hercegovački Petar Zimonjić, sveštao istoimenu novosagrađenu crkvu u Zagori, episkop Zahumsko hercegovački i primorski Grigorije, uz sasluženje sveštenstva Eparhije, među kojima je bio i paroh zagorski, otac Nikola Janjić, osveštao je ovu istu, novoobnovljenu, crkvu.
U
crkvi je, zahvaljujući dobrovoljnom radu i prilozima njenih bivših i sadašnjih
mještana, među kojima se daleko najviše izdvaja Rade Petrović, biznismen iz
Beograda rođen u Zagori, izvršena detaljna restauracija i obnova, sa okolnim
uređenjem.
PO DRUGI PUT DOČEKALI VLADIKU
"Moja radost je time veća što sam ovdje prvi put stupio vladičanskim stopama, nakon jednog vladike koji je bio svet, mučen i postradao za ime Srbinovo i za vjeru Hristovu, a to je velika čast - stajati ovdje kao oni koji znaju ko su, što su i zašto su", kazao je nakon Svete arhijerejske lutirgije vladika Grigorije.
Velika je čast bila i Zagoranim da nakon stotinu godina dočekaju i ugoste jednog vladiku, nekoliko sveštenika ove Eparhije, ali i predstavnike političkog i privrednog života opštine i goste iz svih srpskih krajeva.
"Naši su seljani razboriti i pobožni ljudi, jer mi pripadamo onom prkosnijem dijelu Hercegovine koji se, možda i zato što je bio malo zaklonjen brdima, uvijek molio Bogu, slavio krsne slave i ime Hristovo.
Mi ni danas do sela nemamo asfaltni put, pa su možda i zbog toga naša srca lakše pronalazila onaj teži, ali čistiji put duhovnog bogatstva, koji je i vladiku doveo nama da nam srca budu veselija", rekao je, vidno uzbuđen, mještanin Vlado Savović, nakon što je, zajedno sa Sinišom Petrovićem i Ristom Rupićem, dočekao vladiku Grigorija na ulazu u selo, iz čije se zaravni, kao u narodnoj pjesmi, ističe "nova, prebijela crkva".
Crkva je, kazuju mještani, sagrađena još za vrijeme Turaka, jer je, kako objašnjava jedan od članova Crkvenog odbora Vujadin Vuković, sagrađena u 16. vijeku, kada se, što je još zanimljivije, dosta teško živjelo.
Tada su, prema narodnom vjerovanju i pričama koje su se u Zagori prenosile s koljena na koljeno, u selu živjele tri sestre sa dobrim nasljedstvom, Višnja, Gruba i Đurđa.
"Višnja i Gruba su od svog dijela imetka sagradile po jednu čatrnju, a Đurđa sagradi tu malu crkvicu, na čijim temeljima, ali i većeg gabarita, od ovog hercegovačkog kamena, naši preci sagradiše današnju crkvu, koju smo svi mi, a najviše Rade Petrović, obnovili", kaže Vuković.
Na crkvi su prvi rekonstrukcioni radovi izvođeni 1972. godine, da bi prvu ozbiljniju sanaciju doživjela sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je saniran krov, unutrašnji malteri, ikonostas, vrata i prozori, kao i pretapanje i ponovno odlivanje zvona oštećenog u II svjetskom ratu, te okolni zidovi, kapija i porta crkve, a sve su, do dana današnjeg, radili Zagorani isključivo dobrovoljnim prilozima i svojim trudom.
Prije dvije - tri godine, Rade Petrović, koga mještani nazivaju ktitorom Zagorskim, zajedno sa ostalim nekadašnjim i sadašnjim mještanima ovog sela, pokreće novu akciju, u kojoj je ponovo pokrivena i sanirana crkva, obnovljeni zidovi i kapija na crkvenoj porti, gdje je i crkvište, a dosta radova je urađeno i na saniranju seoske škole, gdje su zamijenjeni otvori, uvedena struja i voda.
Staru seosku školu sam Rade Petrović u budućnosti vidi kao mjesto za zborove seljana, planinarski i lovački dom.
Skroman, kakva je, kažu seljani, oduvijek bila njegova priroda, Rade Petrović, kome je ovom prilikom za ktitorstvo i sam vladika Grigorije uručio gramatu Eparhije, nije želio govoriti o sumi koju je uložio.
"Nisam darovao zbog toga da bi se brojalo to što sam darovao, već zbog moje lične radosti, radosti moje porodice i mojih Zagorana da u crkvi imamo lijepo mjesto za molitvu, a u staroj školi koju sam i ja nekada pohađao, mjesto za zborovanje, za odmor, a nekada možda i za turizam", kaže Petrović i dodaje da na ovome neće stati, jer je po prirodi neimar i drago mu je kada se radi bilo šta što ljudima može koristiti.
POVRATAK PRAVIM VRIJEDNOSTIMA
A da se na ovom zboru, u udolini hercegovačkog ljutog kamena, imalo povodom Kostadinovog dana, kako mještani nazivaju svoju krsnu slavu Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu, imalo šta i vidjeti, potvrdio je i Vladika Grigorije, koji je, u besjedi nakon liturgije, rekao da je, odmah po dolasku u selo, pomislio -
E, kako bi ovdje bilo lijepo živjeti.
"Priroda je ovdje nabujala od radosti, milost se božija izobilno izlila na nas, a sve to bi bilo uzaludno da se danas nismo sabrali u crkvi i oko crkve, jer je crkva mjesto sabora, Boga sa ljudima i ljudi sa Bogom.
I nije dobro da dom, da ognjište, da njiva bude zapuštena, da naša imanja budu zapuštena i da ih takve ostavimo svojoj djeci, iako je za to potrebna i duhovna i fizička snaga, koju treba ojačati, a život osnažiti ljubavlju i sabornošću sa Bogom i prirodom", rekao je Vladika Grigorije.
Nadahnuti govor Vladike Grigorija, ispresijecan samo cvrkutom ptica i pokojim uzdahom nekoliko stotina okupljenih vjernika pred zagorskom crkvom, ili u hladu pola vijeka starih oraha ispred seoske škole, bio je, u stvari, jedna velika istina o hercegovačkim selima "kao nepokolebljivoj istoriji koja opominje da se pravim vrijednostim uvijek treba vraćati i da je tu izvor života, koji se mora obnoviti i oživjeti kao i ova crkva".
Poziv na sabornost, radost zbog pobožnosti i povratak selu, makar i u dane slavlja i vikenda, naročito mladih ljudih, koji bi, kako je rekao, trebali da se vole i da rađaju, uputio je, ispred Udruženja Trebinjaca u Beogradu, i pjesnik Božo Glogovac.
O povratku Zagori i Hercegovini, makar u mislima i, kako kaže, zajedničkim veseljima u svim krajevima gdje živi hercegovačka dijaspora, govorio je dugogodišnji dopisnik TANJUG-a Jovan Vuković, porijeklom iz ovih krajeva.
U Zagoru je, zbog obaveza, došao na samo jedan dan, ali ni njemu, niti brojnim Zagoranima koji sada žive širom Republike Srpske, Srbije i Crne Gore, nije bilo teško više vremena provesti u putovanju, nego su ga imali da se zadrže u svome selu.
"Dovoljan je samo jedan udah ovog našeg vazduha i oslušnuti samo jednu našu hercegovačku gangu, pa da u sebi osetimo i u beli svet ponesemo sreću što smo ovde bili", kaže Vuković koji je prirodom svoga posla obišao svijet, ali, tvrdi, nigdje nije naišao na bolje i temperamentnije ljude.
Na skupu u Zagori organizovano je i narodno veselje, gdje je, uz nastup KUD-a Petrovo polje i djevojčica, članica Crkvenog dječijeg hora, kao i uz pojanje guslara Veselina Kosovića, organizovano nadmetanje u bacanju kamena s ramena, u kome se takmičio i vladika Grigorije, a organizovana je i fudbalska utakmica između predstavnika Zagore i Eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske, koja je pobijedila sa 1:0... V.D.
SOLUNCI
Na inicijativu Udruženja dobrovoljaca ratova 1912 - 1918., njihovih potomaka i poštovalaca Trebinje, povodom obnove crkve Svetog cara Konstantina i carice Jelene, u Zagori je, pored ove crkve, postavljena i Spomen ploča za devet dobrovoljaca iz ovih ratova, rođenih u Zagori.
"Od ovih devet imena, sedam njih se oslobodilačkim ratovima pridružilo došavši iz Amerike, jedan iz Rusije i jedan iz Crne Gore, a ovdje se nalaze posmrtni ostaci samo dvojice, dok su kosti ostale sedmorice ostale sahranjene ili nesahranjene po bijelom svijetu", istakao je ovom prilikom jedan od potomaka Rade Vuković...
RADE PETROVIĆ - KTITOR ZAGORSKI
Vođen, kako i sam kaže, rukom Božijom i čežnjom za zavičajem, beogradski biznismen Rade Petrović se odlučio da učestvuje u obnovi crkve Svetog cara Konstantina i carice Jelene, kao i školskog objekta u svom rodnom selu Zagora, u čemu su mu veliku podršku u svim akcijama pružali otac Sveto i brat Luka.
"Otišao sam u svijet, stekao posao, formirao tamo porodicu, ali nikada nisam zaboravio onaj put od moje kuće do seoske škole i crkve koja je ovdje blizu i što vrijeme odmiče, taj mi je put sve urezaniji u sjećanju, kao i onaj put duhovnosti koji nose moji Zagorani, a ja samo, onoliko koliko mogu, koračam tim putem", kaže Petrović.
On je, u ime svojih seljana, Vladiki Grigoriju i seoskom parohu Nikoli Janjiću, ovom prilikom uručio prigodan poklon, a prigodne poklone Peterović je dobio od mještana susjednog sela Vlasače.
zaplanik
OBNOVA SABORA
MjeŠtani Zaplanika planiraju obnoviti nekada veliki crkveni sabor koji su organizovali kod seoske crkve Svetog Petra i PLJavla.
Iako je crkva u ratu oštećena, srećom nije srušena, a, zahvaljujući novom parohu, ocu Isaiji, koji je prošle godine ovdje vršio i bogosluženje, nekadašnji Zapalničani su uspjeli, kako kažu, popraviti barem nešto, ozidati dio zida oko groblja, kako ne bi ulazile divlje zvijeri, a onda će, kažu, obnavljati i svoju bogomolju.
SreĆa je i to što ovdje nema minskih polja, pa se do crkve barem bez bojazni može doći i prići grobovima, što nije slučaj sa nekim crkvama ovog kraja, koje, iako su ostale čitave, treba čistiti od mina u okolini.
Ovaj, saborni hram za desetak sela, je, u sadašnjim gabaritima, sagrađen na temeljima srednjevjekovne, manje crkve Svetog Pantelejmona, a onda je u 19. vijeku bio proširen i kao takav posvećen najprije Vavedenju presvete Bogorodice, a kasnije Svetom Petru i Pavlu.
"Crkva je, i po značaju i po veličini, za ovdašnji narod bila odmah uz manastir Duži, a za Petrov dan su se okupljali, ne samo mještani ovih, već i brojnih trebinjskih sela i samoga grada Trebinja, ali i mnogi dubrovački Srbi koji su, u vrijeme dok u Dubrovniku nije bilo pravoslavne crkve, ovdje dolazili na bogosluženja", kaže Milan Putica, porijeklom iz ovih krajeva, sa kojim smo nedavno obišli ovu crkvu.
Dubrovački Srbi su u ovu crkvu dolazili mahom pješice, za šta bi im trebalo dva sata hoda, kažu mještani Zaplanika.
Upravo uoči samog početka proteklog rata crkva je ponovo obnovljena, ali je, nakon što je hrvatska vojska bila okupirala oko 40 trebinjskih sela, ova bogomolja, nažalost, u dobroj mjeri devastirana.
"Ova crkva je, 1996. godine, kada smo je nakon rata prvi put obišli, bila u dosta zapuštenom stanju, ali je, s obzirom da je urađena izuzetno kvalitetno, jakim hercegovačkim kamenom, ni miniranje nije moglo srušiti, iako je izbijen jedan ćošak jugozapadnog dijela", kaže Putica.
Iako su od detonacije ispucali i zidovi, tenkovi, bacači i ručni bacači, čiji su tragovi ostali na građevini, ipak je nisu mogli srušiti, iako su je, zajedno sa starim stećcima i novim spomenicima u crkvenoj porti, dosta oštetili.
Smetljište i nužnik, u šta je bila pretvorena crkva, mještani su očistili bez imalo zazora, jer, kako kažu, ovo i nisu radili ni ljudi, ni hrišćani.
V.D.
Trebinjski davaoci krvi
najbolji u BiH
Nizom prigodnih programa u Trebinju je obilježen Svjetski dan davalaca krvi 14. jun, čiji je ovogodišnji moto “Svi smo u igri - 100% dobrovoljno davanje krvi i krvnih komponenti“.
Prvo je, kako je to već tradicija u Trebinju, provedena akcija darivanja najdragocjenije tečnosti, u kojoj učestvovao 41 dobrovoljni davalac iz svih trebinjskih aktiva.
Nakon toga, položeno je cvijeće na spomen obilježje na platou ispred Opšte bolnice, a potom je načelnik Opštine Trebinje dr Dobroslav Ćuk upriličio prijem u Opštini za predstavnike Društva dobrovoljnih davalaca krvi, Službe za transfuzijsku medicinu i Crvenog krsta, iz Trebinja.
U okviru programa manifestacije, u trebinjskom Domu kulture održana svečana Akademija u čast Svjetskog dana davalaca krvi, na kojoj su, uz prigodan zabavni program, uručena priznanja i zahvalnice višestrukim dobrovoljnim davaocima krvi iz Trebinja.
U obraćanju na svečanoj Akademiji, načelnik Opštine Trebinje je, uz čestitke, izrazio zahvalnost za podvige koje izvodi armija najhumanih...
- S ciljem afirmacije dobrovoljnog davalaštva krvi, Trebinje je među rijetkim sredinama, a možda i jedini grad na svijetu koji je dobio i ulicu dobrovoljnih davalaca i jedinstveno spomen obilježje poginulim i umrlim humanistima, kao dar zahvalnih za sve one spašene živote koje su svojom nesebičnošću ostavili nakon sebe.
U ime Službe za transfuzijsku medicinu Trebinje, prisutne je pozdravio načelnik Službe dr Dragan Šarenac koji je istakao dobru saradnju svih institucija i organizacija u gradu koje se bave ovom humanom djelatnošću.
Naglašavajući da su ideje humanizma i dobrovoljnog davalaštva duboko ukorijenjene na ovim prostorima, dr Šarenac je naveo da je Trebinje grad sa najbolje organizovanim dobrovoljnim davalaštvom u RS i BiH.
- Prošla godina, izuzimajući ratne, bila je rekordna, sa 1140 prikupljenih doza krvi. Prema trendu u dosadašnjem dijelu, očekuje se da će ova godina nadmašiti prethodnu. Ono što raduje jeste da je najveći dio tih doza prikupljen kroz organizovane akcije, koje su i jedini način da uvijek imamo dovoljne količine krvi - rekao je dr Šarenac, podsjećajući da od osnivanja Službe, nijedan pacijent trebinjske bolnice nije umro zbog nedostatka ove dragocjene tečnosti.