trebinjac veljKo periŠiĆ pravi novac u popovu...

OVE GODINE
1.000 TONA HRANE

Veljko Perišić na svojoj farmi

Svu svoju proizvodnju - ove godine oko 1.000 tona raznih proizvoda - firma Fuks plasira na sarajevsko i hrvatsko tržište. Za paprike, a i druge proizvode zainteresovani najveći trgovci u regionu jer u Popovu, kod Velja, uvijek mogu napuniti šleper robe.

Uskoro, firma u kojoj je Veljo tehnički direktor, uvodi novu tehnologiju koja će joj omogućiti proizvodnju povrća i u zimskom periodu.

Veljko Perišić rođen je (1971.) u Dubrovniku, osnovnu i srednju školu završio je Trebinju, i započeo studij prava u Mostaru.

Uto, počeo je rat, i događaji su, moglo bi se reći, počeli da teku obrnuto. Umjesto da iz Dračeva ili Trebinja krene u kakav veći grad, kako su Popovci vijekovima činili vijekovima, Veljko se vratio u Dračevu, a ne u Dračevo...

Kako i zašto, čućete kasnije...

- Nikad nisma imao neku posebnu vezu sa selom. Dolazili smo vikendom. O poljoprivredi sam malo znao, gotovo ništa. Nisam mogao ni naužiti jer i moji roditelji tada su se poljoprivredom bavili rekreativno.

Dvije mostarske godine prekidaju ovu priču...

- Ništa nisma radio uz rat.  Poslije rata bavio sam se tzv. fizičkim obezbjeđenjem ljudi i lokala. To sam radio desetak godina. Već tada, pomalo sam počeo da se bavim i poljoprivredom. Išlo je jedno vrijeme uporedo, radio sam i u polju, gdje smo danas (pod grmljanima), i u Dračevu. Ono što bih zaradio u gradu, ulagao sam pomalo u ovu poljoprivredu. I to baš u ovu parcelu (lokalitet Vir). Počeo sam sa plantažom paradaiza i paprike na zemlji koja je svojina ”Popovog Polja”. Oni su to meni ustupili. U pitanju je bio sami krš. Morao sam to iskrčiti i srediti zemlju. Zemlja danas nije moja, radim u dogovoru sa firmom ”Popovo polje”.

Na fakultet više ne misliš?

- Ne. Ostavio sam fakultet po strani, i intezivno nastavio sa poslom. Paralelno, i dalje obazbjeđivao sam druge ljude i njihovu svojinu. Ono što bih zaradio, i dalje sam ulagao ovdje, napravio sam jedan manji rasadnik, pa jedan veći...

Već tada Trebinjci su te mogli vidjeti na pijaci?

- Jesu. Tada sam se isključivo bavio maloprodajom. Sada, samo jedan mali dio prodajem na istom tržištu, možda nekih 1 posto, ili još manje...

Da nabrojimo, šta sve danas ovdje proizvodiš?

- Na 5 hektara imam povrće, na 0,6 hektara jagode, na 0,7 lozu (vinske sorte). Dalje, ono što je vama možda najinteresantnije, ovdje je i 2,6 hektara pod plastenicima. U tim tunelima počinje druga priča, to je firma osnovana sa Nijemcima prije tri godine, ja vodim proizvodnju sa još jednim momkom, Slavišom Terzićem iz Nevesinja.

Podijelili ste posao?

- Da, ja više radim proizvodnju, one neke tehničke stvari, oko papira itd. Ranije, firma se zvala ”Paprika”, ove godine promijenila je ime u ”Fuks”. Mi smo u partnerskim odnosima. Nijemci su uložili malo više novca, a mi malo više rada.

Koliko ”tunela” danas imate u vašem ”gradu”?

- Ukupno 200 tunela, ili pet ”ulica”. Velika je površina, bude dana kada se radnici uopšte ne sretnu.

Svaki dan si ovdje?

- Skoro svaki dan. Osim kad sam na putu. Najčešće putujem u Zapadnu Hercegovinu, jer sve što nam treba nabavljamo tamo.

Kakvu proizvodnju očekujete ove godine?

- Najmanje 350 tona paprike (babure) u plastenicima. Računam da ćemo imati i oko 100 tona paprike za industriju.

Kakve cijene očekujete?

- Još ne znam ništa, posljednjih godina cijena se kretala od 40 feniga do 2,5 KM. Prosječna cijana moguće da je bila 1.1 KM.

Gdje plasirate tu papriku?

- U Hrvatsku i u Sarajevo. Imamo velike kupce koji su zainteresovani da kupe velike količine na jednom mjestu. Trgovac dolazi zbog šlepera robe, a ne može ga napuniti nigdje ni u Zapadnoj ni u Istočnoj Hercegovini, nego ovdje.

U Zapadnoj Hercegovini ima mnogo proizvođača?!

- Ima, ali nema ekstra velikih, koji, u momentu, mogu napuniti šleper... Zato svi veliki lanci zainteresovani su za nas. Mislim i na Merkator i na Supernovu i na Konzum iz Hrvatske... Svi oni sada žele saradnju sa nama.

Vidim da imate dosta i jagoda, uskoro će i lubenice...

- Sve u svemu, imamo pet hektara povrća na otvorenom. Lubenica, pipun, i kupusi... Ove godine računam i na sto tona lubenice. Kad se sve sabere - hiljadu tona raznih poljoprivrdnih proizvoda.

Sve toide za paprikom?

- Pa tako nekako. Sve završava na istom tržištu. Trebinje je slabo, malo tržište, ko god hoće da proizvodi više, mora se orijentisati na jača tržišta.  

Imate li neke prijetnje, šta može da vam pokvari plan?

- Samo grad, djelimično. Sve drugo je pod kontrolom. Područje je čisto, nezaraženo. Ne treba puno ni zaštite, ni neke velike hemije. Znam neke koji rade isti posao kao mi, a već u ovoj godini imali su pet zaštita, a mi samo jednu.

Stičem utisak da ste prošli najteža iskušenja, da već ulazite u stabilniju fazu? Razmišljate li li o onome što će se dešavati narednih godina?

- Imamo plan da se širimo. Ne bi bilo dobro da ostanemo na ovome. Mi smo se i do sada svake godine širili. Planiramo uvesti staklenike iz Holandije. To su velike investicije, treba poprilično novca, ali to imamo u planu...

Koju ste tehnologiju izabrali?

- Opredijelili smo se na savremenu proizvodnju povrća, na tzv. hidrofonima. To su specijalne smjese. Biljka ne raste iz zemlje, nego iz posude, iz neke vrste saksije. Na taj način, dobićemo proizvodnju tokom cijele godine. Uvešćemo i grijanje, tako da ćemo cijelu zimu imati povrća.

Imate li prostora da se širite.

- Ima privatne zemlje čiji su vlasnici zainteresovani da je daju u zakup a imamo i dogovor sa AD ”Popovo polje” da na nekim površinama zajednički uđemo u nove projekte. .  

N.M.

RASADNIK

-          Napravio sam jedan rasadnik povrća. Nastojao sam da ga maksimalno osavremenim. Još uvijek nisam zadovoljan, idem dalje. Sada mogu proizvesti 500.000 sadnica godišnje. Mislim na razne povrtlarske kulture.

TREBINJCI  OBILAZE POPOVO

Pitao sam Velja kako rješava problem radne snage? Ljudi odavno bježe od motike, mada kod Velja motike nema?

- Angažujem one koji hoće da rade iz Popova. Imam ih sada petoro. Osim njih, dovozim i radnike iz Ljubinja, uglavnom žene, kad su berbe. Inače, ovdje ima dosta poslova koje žene bolje rade nego muškarci.

A Trebinjci?

- Angažovao sam ih desetak, ali ni jedan nije izdržao više od jednog dana. Trebinjci se odmah vraćaju kući.

Jesu li takvi i Bilećani, Gačani...

- Nema ih ovdje. Imam sad tri Nevesinjca. Bilo ih je deset. Ovi što rade su vrijedni, ništa im nije teško, iako su čitav dan na suncu.

A kad dođe vrijeme berbe...

- Angažovaćemo joć 20-30 žena. Naravno, plus oni koje pominjem, koji rade stalno.

kancelarija u cipelama

Veljo nema sekretaricu, nema ni klasičnu kancelariju. Ima jedan kontejner. Sto, stolica i poljoprivredna literatura. Sve u svemu, prava kancelarija mu je u cipelama. Mobilni telefon stalno zvoni. I, dok daje uputstva radnicima, Veljo vodi poslovne razgovore sa klijentima.

NI DANAS NE ZNAM ŠTA ME POVUKLO

Kad si imao 10-15 godine, kad su svi bježali sa sela, je li ti ikad palo na pamet, da ćeš se baš ti vratiti u Popovo i uroniti u poljoprivredu?

-  Nisam se tome nadao, nije mi to nikad palo na pamet.

U čemu si vidio sebe?

- Pa, bio sam sportista, sa sportom bio je povezan i moj posao (fizičko obezbjeđenje). Bavio sam si i kik-boksom i bodi-bildingom.

Sjećaš se onog minuta, dana ili sata kad si odlučio da se vratiš poslu svojih djedova?

- Ne mogu da govorim baš o jednom trenutku. U jednom vremenu, prosto, nisam znao šta ću drugo? Znao sam da sa zaštitom ne mogu dugo. Ili ću biti ubijen, ili ću ja ubiti nekoga. Zato sam počeo da pomalo novca ulažem o poljoprivredu, iako o radu na zemlji nisam mnogo znao.