NEUMORNI LETAČI

Fragment iz nove knjige Ljubiše Anđelića (Slika o Antoniji, Trebinje 2009)

Često se pitam da li bi naša Trebišnjica bila ovako lijepa bez sniježno bijelih galebova? Rodio sam se i živim pored ponornice. Mogu kazati koliko te ptice čine rijeku privlačnom i atraktivnom. Posebno za one koji na njene obale dođu prvi put.

Godinama sa nekim interesom gledam te neumorne letače. Imam priliku da ih vidim i uz morsku obalu oko Dubrovnika, Cavtata, Herceg Novog, Kotora... Gledao sam ih i iznad Sredozemnog mora u Valenciji i Malagi. U Seuti, na Atlantskom okeanu. U blizini Gibraltara. Čini mi se nisu tako lijepi kao ovi naši sa Trebišnjice!

Tim pticama sam se još kao dječak divio. Radoznalo posmatrao kako iz visina slijeću na površinu rijeke. Malo zarone. Onda uzlijeću, dok im se u kljunu praćaka srebrenasti strugač ili pas-trmka sa crvenim pjegama. Tada mi nije bilo jasno kako riba ne umakne njihovom oku i oštrom kljunu? Kada se umore, poslije lova, siti plivaju na rijeci. Više ne obraćaju pažnju na ribu oko sebe.

Kada sam porastao, u Kolovratu ispod Bilećke ulice, gledao sam nešto drugo. Bilo je to u doba II svjetskog rata. Okupatori, Italijani i Nijemci, nisu imali vremena a ni volje da ribu u Trebišnjici love na udicu. Bacali su u rijeku bombe i dinamit. Poslije potmulih eksplozija, mrtvu i ošamućenu kupili u lađe. Manje smo osuđivali Italijane za takvo "ribarenje". Oni iz Kule uz rijeku davali su nam hranu. Tada je u gradu harala velika glad. Radovali smo se kada bi gladni galebovi slijetali i iznenađenim Nijemcima odnosili ribu. Bili smo pomalo i ponosni što namršteni grenadiri, sa gvozdenim šljemovima na glavama, ništa ne mogu našim hrabrim pticama!

Poslije rata gledali bi kako galebovi u zoru na Rastocima slijeću na veću, četvrtastu lađu punu ribe. Ulovili bi je tokom noći na mrežu poznati trebinjski ribari Mijo Bokonjić, Ćakan, Aziz Ćatović... Dok su iskusni alasi na obali sortirali ulovljene šarane i gostili se uz jelo i piće, galebovi su iz lađa "krali" strugače. Ribari ih nisu tjerali. Bacali bi im sa obale još po koji manji komad. Tada bi mi se učinilo da postoji neka nevidljiva veza između tih riječnih "vukova" i bijelih letača. Neko bi dobacio Ćakanu što ne goni galebove iz čamca. Iskusni ribar uz osmijeh bi odgovorio:

"Neka ih. Treba i oni da jedu. Galebovi su naši stalni pratioci na rijeci. Okupe se iznad vode gdje je veće jato riba. Tako nam 'pokažu' gdje da bacimo mrežu!"

Bio sam gimnazijalac kad sam jedne zimske noći usnio pomalo čudan san. Snilo mi se kako brza i mutna Trebišnjica, nosi sve pred sobom. Udara od stijene u Kolovratu. Iznad nje, podivljale, kruži jato galebova. Čuju se neobično jaki krici. Ujutro, ispričao sam san majci. Kada me saslušala, kazala je:

"Nije dobro kada se sanja mutna voda. Nešto ćeš neprijatno doživjeti!"

Oko podneva, a bilo je mrazno vrijeme, sišao sam na obalu ispod kuće Đorđa Ninkovića, koga smo zvali Đorđan. Brza rijeka nosila je granje, balvane. Stoku iz poplavljenih torova uz obalu. Kod divlje smokve, koja je godinama odolijevala hirovima ponornice, na jednoj stijeni ugledao sam dva uginula galeba. Na njima nije bilo rana od metka ili od nekog oštrog predmeta. Bio sam siguran da Trebinjac nikada ne bi ubio tu pticu. Čak ni onda kada su se pojavile vazdušne puške kojima su neki "lovci" komadićima olova obarali vrapce, golubove, vrane... Pomislio sam da je galebove ubila hladnoća. Pozvao sam mog vršnjaka Anđelka, sina Đorđana. Stavili smo uginule ptice u kartonske kutije. Odnijeli ih na Blace. Sahranili na obali u iskopanu raku. Promrzao, vratio sam se kući i rekao majci:

"Imala si pravo. Poslije onoga sna doživio sam neprijatnost!"

Ispričao sam joj slučaj sa parom uginulih galebova.

Kod nas na Startu, kod tada drvenog mosta, jedno ljeto gostovao je vaterpolo klub iz Zelenike. Zvao se Galeb. Razmišaljao sam zašto su baš dali to ime klubu? Nisam mogao a da ne upitam nekoga od gostiju šta ih je natjeralo da klub tako nazovu? Pomalo iznenađen i začuđen gost iz Zelenike mi je odgovorio:

"Ta ptica je lijepa. Puna snage i neke vedrine. Neumorno kruži nad pučinom. Vidim i nad vašom rijekom. Ona često kricima nama na moru nagovijesti oluju!"

Bilo mi je drago što sam dobio takav odgovor. Rekao sam da i mi Trebinjci o galebovima mislimo tako. Bilo mi je žao (zbog imena kluba) što smo simpatične vaterpoliste iz Zelenike pobijedili čak sa deset golova razlike!

Kada su na Trebišnjici izgrađene elektrane, više na rijeci nismo mogli plivati i igrati. Voda je postala hladna. Dno ponornice muljevito. Obraslo algama i drugim rastinjem. I ribe u protoku kroz grad je manje. Smanjio se i broj galebova. Posebno ih je manje u jesen i zimu kada se voda zamuti pa sa veće visine ne vide ribe.

Bilo mi je teško kada sam nekoliko tih ptica vidio na vrhu punog kontejnera u Bilećkoj ulici. Kljunovima su prebirali po smeću. Nisam mogao da ih tu gledam. Uz glasne povike, otjerao sam ih sa smetlja. Začuđen, jedan prolaznik mi oštro dobaci:

"Što ih tjeraš. Za njih u kontejneru sigurno ima nešto za jelo!"

Znao sam da to nije Trebinjac. Revoltiran sam mu odgovorio:

"Naši galebovi se ne hrane otpacima. Oni jedu ribu iz rijeke!"

To sam kazao iako znam da je u Trebišnjici sve manje ribe. Da nema više poribljavanja, kao nekada. Svjestan sam da i ona mašina za čišćenje rastinja i mulja iz korita ponornice, sve više udaljava galebove od njihovog omiljenog staništa!

U posljednje vrijeme jedan galeb (pitam se da li isti?), uveliko skreće moju pažnju. Svako jutro kada se probudim i pogledam kroz prozor, on je na vrhu krova kuće ispod moje u Kršu. Nepomičan je kao neka statua! U toj kući nekada je živjela Trebinjka Stana Vidačić. NJen brat Jovo Kukavičić, bio je austrougarski general. Jedini sa tako visokim činom iz ovih krajeva. Počiva na groblju u Podgljivlju.

Stana je imala tri sina: Milorada-Miša, Dušana i Nikolu. Mišo i Nikola su završili vojne akademije. Dušan je bio opštinski službenik. Završetak II svjetskog rata dočekao je samo Nikola. Dogurao do pukovnika. Kada se penzionisao, otišao je u privredu. Dugo godina bio direktor "Veletrgovine" na Marijin dvoru u Sarajevu. Gledajući galeba na kući Vidačića, čini mi se da je tu kao neki živi spomenik tim poznatim Trebinjcima. Okrutni rat, kao jato ptica, raspršio ih je na sve strane!

I sada, doduše rjeđe, čujem krikove galebova u preletu preko moje kuće. Kruže nad rijekom i Bilećkom ulicom. Drago mi je da ih još ima. Da su ti neumorni letači još iznad nekada najljepše rijeke na jugoslovenskim prostorima!