ĆETKO KAPOR - JEDINI VITEZ MEĆU PODSTANARIMA

JA VIŠE NEĆU - neka sad drugi idu u krug

Ćetko Kapor proglašen je vitezom inovatorstva. To se dogodilo u 2009. godini koju je Evropa proglasila godinom kreativnosti i inovativnosti. Kao i sve inovatore, Ćetka je do danas pratilo nerazumjevanje. Ipak, ako sve bude išlo kako treba, Ćetkove blokove, umjesto da ih proizvodimo, uskoro ćemo kupovati od drugih?!

Da u životu Ćetka Kapora (1930) sve ide po planu, nešto ne bi bilo u redu. Bio bi pomalo izvan svoje struke. Ćetko je, kao i svi kreativci - sasvim prirodno i standardno - okružen nerazumijevanjem. Naravno, onim najtvrdokornijim koje je odavno  vjerni pratilac svih inventivnih ljudi.

Nedavno, Ćetko je proizveden je u viteza. Na svečanoj ceremoniji, veliki majstor i predsjednik Međunarodne federacije inovatorskih organizacija  gospodin Andras Vedres proglasio ga je vitezom inovatroskog reda. Glavna maksima ovog viteškog reda je IZUMI I SLUŽI.

Što se ove maksime tiče, Ćetko je uvijek bio vitez. Duhovit je i inventivan čovjek, a takvi se, u prozaičnim vremenima, ne snalaze najbolje, i uvelikko djeluju pomalo donkihotski.

Dok je kod mnogih rat podstakao rušilačku energiju, Ćetka je nekako stišao, i u njemu pokrenuo inventivnost koja je dugo mirovala.

- Inovacijama me - kaže -   okrenula i moja i tuđa nevolja. Putujući Bosnom i Hercegovinom, gledajući ruševine i zgarišta, počeo sam da mislim kako bi se svim raseljenim moglo pomoći, kako im  na neki novi način, brže i jeftinije, napraviti kuće, koje se, uz ostalo, s ljudima mogu seliti?

Da li je Ćetko tada i svoju kuću iznad Koševa vidio spakovanu i nekakav veliki kofer, teško je reći.

U svakom slučaju kuća koja se kreće sa ljudima postala je njegova oppsesija.

- Počeo sam razmišljati i crtati svakodnevno, ali vidim: ne ide i ne ide, iako mi je stalno sveska i olovka bila pokraj jastuka. Razmišljam, nešto sanjam, pa se probudim, i zapišem. Vrijeme je prolazilo, a rješenja nema. Negdje ga u mislima vidim, osjećam, ali još ne mogu sve to da stavim na papir.

Kasnije, Ćetko će reći da je pobijedila upornost.

- Ideja je pala 20. januara 2000. godine na Jovandan, na moju krsnu slavu... Žena me ujutru zove na kafu, da popijemo nas dvoje. Na stolu su bile neke knjige iz građevine. Gledam one knjige, i nešto novo zapažam. Malo mi fali, ali još nikako da dokučim. U trenutku kad sam uzeo one tri knjige da ih sklonim, ona srednja počela je da klizi nadole. Kad sam to vidio, sinula mi je ideja, i blok je bio već gotov.

Narednih mjeseci, Ćetko je samo dorađivao onu osnovn ideju koja se javila uz kafu. Doduše, više nije imao ni mira ni slobodnog vremena.

- I - podsjeća se - nisam više mislio na kuće, nego i na mostove, na tunele, na velike zgrade...

Uskoro sve je atestirano i zaštićeno. Izum je dobio naziv  - zidanje bez upotrebe maltera. Za taj izum Ćetko je dobio tridesetak raznih međunarodnih priznanja i medalja...

- Poslije jedne izložbe u Sarajevu, pozvao me Tihić i pitao šta mislim da uradim sa izumom? Rekao sam: “Da ga ponudim svojima“. Nisam mislio na Srbe, ni na Bošnjake, ni na Hrvate. Mislio sam na sve ljude koji su tokom rata napustili ognjišta. Oni koji to nisu doživjeli, nikako ne mogu zamisliti šta znači napustiti sve što imaš i krenuti nekim putem za koga ne znaš ni kuda ide ni gdje završava.

Ćetko se sjeća da mu je Tihić tada predložio da izum ponudi nekom u RS (“pa ako oni neće, ti dođi k nama“). 

Tih mjeseci, sa svih strana sijevali su blicevi i letile pohvale.

Kapor se susreo i sa lordom Ešdaunom, koji se odmah zainteresovao za kuće bez maltera koje se brzo grade a mogu da putuju. Nakon nekoliko dana, kod Ćetka dolaze ljudi iz OHR-a. Našli su lokaciju gdje da se gradi pogon.

- Trebalo je samo da odem u opštinu, da zatražim da izađu geometri, da to ucrtaju. Bilo je planirano da se izgrade dvije hale, s tim da bi sve troškove snosio OHR.  Ali, ni tada se ništa nije desilo. Uopšte nije bilo razumijevanja. Ni minimum. Htio sam, eto, da pomognem svojima, ali ispao sam budala.

Ćetko je tada mogao da se utješi pismima koja su stizala iz cijelog svijeta (Rusija, Austrija, SAD, Malezija, Libija, Meksiko...), ali i dalje je insistirao da se ti blkovi proizvode ovdje, da se riješi problem izbjeglica i raseljenih lica.

- U jednom trenutku dobio sam ponudu iz Južne Amerike da se moj blok pravi od drveta. Rekli su da su voljni da se ovdje proizvode blokovi, a da se gotov proizvod izvozi. Čak su bili spremni da dovoze i svoju građu. Ali, i to je kod nas propalo...

Tada, kao vrhunac ironije, od nadležnog ministarstva RS, nakon nekoliko atesta, Ćetko dobija pismo da još treba da se ispita da li postoje bakterije u bloku?

- Rekao sam im, ako ih interesuju bakterije, neka dođu u Trebinje, gdje se i danas sir prodaje na otvorenom, tako da, ako već traže, mogu naći bakterija koliko im je volja, i to svih vrsta.

Odlučio je da više ne ide ukrug. Obratio se partneru iz Sarajeva koji je spreman da odmah krene sa izgradnjom.

Trenutno, teku dogovori oko detalja. Naravno, i dalje, sve se događa na domaćem terenu.

Povratak u stari krug je moguć, ali Ćetko ne popušta.

Istrajniji je, kaže, danas, nego u godinama kad je spavao sa olovkom i sveskom pokraj jastuka...                   

N.MARIĆ

KUĆA NIJE MOGLA S KOŠEVA

Ćetko je od hercegovačkih Kapora, ali, rodio se u Sarajevu. Otac mu je bio grafički radnik, a stariji Ćetkov brat knjigovezac. Ćetko je svoju radnu karijeru, nakon vodoinstalaterskog zanata, proveo uglavnom u građevinarstvu.

Počeo je da radi 1948. godine na izgradnji Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Tu je već mogao da uđe u kompkleksnu problematiku građevinarstva. Radovi su trajali podugo. Petnaestak godina bio je vezan za fakultet. Tek kasnije počeće da studira građevinu u Novom Sadu.

U penziji je od 1974. godina. Od tada, počeo je da radi privatno. Opet građevinu. U kompletu sa vodom i strujom.

Iznad Željinog stadiona na Koševu sebi je naopravio kuću. Poslije, oko te kuće bilo je peripetija. Da je bila građena od Ćetkovih elemenata, on bi je najvjerovatnije prenio u Trebinje, a u Sarajevu ostavio bi samo lokaciju. Ovako, mijenjao je kuću, pa došao u situaciju da poništava kupoprodajni ugovor, i kasnije, nakon devastacije, da je proda.  

SVAK MOŽE ZIDATI - Kako Ćetko kaže, dosadašnji blokovi (elementi) ostali su porozni, oni ne nose, oni samo popunjavaju rupu, i traže malter. Kad zemlja počne da trese, ti blokovi ispadaju.

- Kod mog bloka sve je to drukčije. Nije porozan, i fizički je mnogo stabilniji. Nikakav zamljotres ne može ga rastresti. Jedino da sve propadne u zemlju. Dalje, zidanje ne traži nikakvu struku. Žena može da ozida ovakvu kuću, dok joj muž dođe s posla. Blokovi su napravljeni tako da se ne može pogriješiti pri zidanju. Sa mojim blokom, zanatskih radova nema. Stolariju čovjek ubacuje sam. Druga je stvar ako poslije hoće parket i sl... Dalje, ako nekom smeta fuga između blokova, može da je gletuje. Sa mojim izumom, po današnjim cijenama, kvadrat stambenog prostora ne bi smio da bude skuplji od 500-600 KM.

majstori svog zanata i svog Života...

ČOVJEK MIMO NORME

Milorad Krivokapić radio je kao VKV majstor u Industriji alata i u asfaltnoj bazi Hercegovina-puteva. Uvijek je, kaže, gledao da ono što radi nekako ubrza ili unaprijedi. Zato, nagrađivan je za inovacije i za brojna originalna rješenja, ali, danas, njegova glavna inovacija je njegova vedra narav i potpuno ispunjen penzionerski dan. Nigdje ne žuri, nije više u normi, ali stalno je i sebi i drugimana korist.

Za Milorada Krivokapića, penzionisanog VKV metalobrusača, može se reći da je nasmijan čovjek. Ne govori o problemima, i sve gleda da, ako je ikako moguće, okrene na šalu.

Ne znam šta će reći oni koji ga duže poznaju, ali, meni se čini   da nije čovjek koji oko sebe sije nervozu a ni mrak...

O nekim stvarima Milorad priča više nego nadahnuto.

Recimo o normi dok je bio u Industriji alata...

- Sve vrijeme u IAT radio sam u normi. Norma je bila kandžija. Čitav život samo te gurkaju: “Požuri, je li gotovo?!“

Zato, i Milorad se morao snalaziti, morao je znati kako da razgovara sa inžinjerima i šefovima, da razgovor o normi ne bi skupo platio, a opet, da ne bi slagao, to mu nije podnosila čast...

Milorad je iskusio da norma nije za svakoga...

- Norma sputava svaku kretivnost, ne da čovjeku da misli. Ko je radio u normi to može da shvati, a tebi sad mogu da pričam do ujuru, ali ti to ne možeš shvatiti...

U IAT Milorad je radio na tzv. profilnoj ekranskoj brusilici.

I pored norme koja ga je proganjala i satirala smislio je dvije  inovacije. Jedna se odnosila na proširenje proizvodne mogućnosti njegove mašine, a druga na struganje na profilnoj brusilici.

Pokušao je da mi objasni o čemu je riječ, ali i pored truda, nisam ga shvatio. Ne znam kako bi prošao s nekim ko nikad nije kročio u Industriju alata.

Za te inovacije dobio je nagradu i od tog novca kupio je ladu. Bila je, veli, zmaj-auto.

I o autima Milorad priča nadahnuto.

- Do sada, od 1975. godine, promijenio sam 16 auta. Nijedno nisam platio više od 200-300 KM. Imao sam, na primjer, tri fića. Imao sam i ami 8. Za njega, motor sam dobio u vreći. Tog amija sam osedlao i potkovao. Poslije, kad mi je jednom prokuvao, u njega sam ugradio fićov motor...

Šta je bilo s onim zmajem od lade?

- I nju sam prodao za 300 KM.  Pa sam od tih para kupio golfa...

Milorad voli da priča i o svom alatu. Osim brojih pomagala, koje je sam napravio, ima i dvije velike mašine koje njegovu radionicu čine posebno zanimljivom...

- Strug imam već dvije godine. Kupio sam ga na otpadu. Naravno, bio je nekompletan. Razbijen. Rekli su mi da je pao sa viljuškara. I u Hercegovina-putevima, gdje sam prešao iz Industrije alata, radio sam na strugu.

Na ovom STRUGU, koga je nekako oporavio, može da uradi dosta raznih stvari, ali ne može ništa gdje se traži visoka preciznost. No, to mu nije ni potrebno, ne bavi se izvozom.

I njegova glodalica marke Fritz NJerner više je za muzej, nego za radionicu...

- Stara je stotinjak godina, uzeo sam je u Travniku od jednog dobrog čovjeka. Uzeo sam je jeftino. U stvari, kad sve sračunam, tu mi je mašinu čovjek poklonio. Svidilo mu se to što radim, i kako razmišljam.

Miloradova radionica puna je alata. Šta sve tamo može da se nađe, vjerovatno samo on zna (kad je odmoran i potpuno sabran).

- Pošto volim alat, ponekad mi neko ponudi nešto da kupim, ali ja tih para nemam. Jedino, kažem onima koji mi nešto nude: radom mogu da platim.

Te tri riječi (”radom mogu da platim”) čine mi se ključnim za njegov životni stil...

- Uglavnom radim po principu usluga za yslugu. Ja sam u penziji, neću da se opterećujem, ne trebaju mi obaveze. Ako radiš profesionalno, ako radiš samo za novac, vazda si u trci. To meni više ne treba... Sve što radim - radim za svoju dušu. Nigdje ne žurim, nema više norme, uvijek mogu prekinuti posao. Sad hoću slobodno da dišem. Nigdje mi nije preša. Zato i kažem da nisam klasičan majstor, nego nešto na svoju ruku.

Tako, Milorad nekom naoštri nož, zavari vile, podigne odrinu. Ima nakovanj, kovačku vatru sa kompresorom... Kaže da zna i variti, ali ne zna zavariti. Šta mu to znači, teško je odgonetnuti. Kad sam pokušao da to malo pročačkam, rekao je: “Nije mi to struka”.

Njegov majstorski rezon je danas sve rjeđi...

- Volim stvoriti od starog novo, volim nešto izmijeniti, poboljšati, oplemeniti. Ne volim kad se nešto radi naopako, kad se nepotrebno gubi snaga i energija. Ili kad se nešto bez razloga rasipa..

OČito, Milorad ima svoju koncepciju penzije - ostati aktivan, ali bez crkleta...

Ako nije kući, u Policama, pokraj željezničkog mosta, onda je na starini, u Jazini. Radi ”malo bašte”, tek toliko da ima sve što mu je u kući potrebno.

Ali, ni tamo ne miruje sasvim...

- Kanal je betoniran. Svešću vodu cijevima, možda uvedem i kap po kap...

U kući, finansijski centar je Miloradova penzija. Nije mala, 508 KM, za naše prilike više nego dobra.

- Tako - kaže Milorad - nikad mi velike pare ne fale. Ako što fali, to je 20 KM. Nikad više.

Milorad, eto, voli da stvari vidi s ljepše strane. Voli da ono što je pokvareno popravi, da što je sustalo podigne...

Jednom mu je preko praga kročio mačak bez jednog oka. Pošto ga nije mogao popraviti, stavio ga je u krilo i kazao...

- Dok si kod mene, macane, nećeš hljeba jesti, nego samo meso.

Kad bi htio da se sekira, Milorad bi lako nakupio razloga (jedan sin mu je nezaposlen, drugi u IAT?!).

Kaže, na primjer, da kuću radi od 1980. godine i da još uvijek ne zna kad će je završiti.

Da je u normi, nekom bi morao dati odgovor.

Inače, posla uvijek ima.

Ako ništa drugo, pred kućom je jedno staro auto (u stvari, samo gomila dijelova).

Ako ga popravi, izvjesno, prodaće ga po onoj svojoj staroj cijeni, koja, što se Milorada tiče, nipošto neće prelaziti 300 KM...

N. MARIĆ

drugosmjenaŠ

Milorad ne voli pretjeranu glagoljivost.

- Nekada u IAT, i prvoj smjeni mnogo se pričalo i pilo se mnogo kafe. Zato sam tražio da me prebace u drugu smjenu. Da radim ono zbog čega sam obukao plavi mantil.

kazan sa samohlaĐenjem

Milorad je od bureta napravio rakijski kazan sa samohlađenjem. Lani, tako, sa 200 litara vode, ispekao je osam kazana rakije.

Milorad na taj način reaguje i na svakodnevnicu i na njene izazove.

Tako je, u jednoj drugoj prilici, od brisača za auto napravio  roštilj. Kako radi, provjeriće onaj ko donese janje...

samsobizam

Iz penzije, kad nije u radionici, Milorad Krivokapić osmatra događaje oko sebe i kaže:

- Ovaj sistem danas nema imena. Nije kapitalizam, nije ni socijalizam. Svak se bavi sam sobom?!