|
ZAŠTO KRIJEMO ONO ŠTO NAM DRUGI TRAŽE
NAŠE SVETE KRAVE SLOW FOOD se može pohvaliti da je 2008. godine, u 132 zemlje, imao 85 hiljada međusobno uvezanih članova. Mislite LI da je ovih 85 hiljada ljudi ludo, da su svi špijuni i masoni i da imaju neke skrivene namjere?
"Ko je malo bolje posmatrao naš politički život, mogao je bez po muke primijetiti da se, gotovo nigdje, u političkoj borbi ne unosi tako malo ideja kao kod nas. (...) Umjesto iskrene i svjesne političke stranke koja pošteno i otvoreno bije boj pod razvijenom zastavom ideja i načela dolazi gomila koja se valja po prašini otimajući se od mjesta i zarade. Dok se u cijelom svijetu politička borba uređuje i, tako reći kanalizuje, kod nas još uvijek ostaje u haotičnom stanju, gdje drugih pobuda nema do inata i apetita, gdje se smatra da je sve dopušteno: politička licitiranja, prekonoćna promjena mišljenja, najneprirodniji savezi i prodaja savijesti..."
Iskreno, zaista bih bio ponosan da sam smislio i napisao ovu dubokoumnu i, naizgled, literarnu misao. Sada, nije stvar u tome što nemam kapacitet za ovakvo promišljanje, nego u činjenici da je ovo napisano 1906. godine te da Jovan Skerlić, u "Političkoj književnosti", te davne godine, nije mogao ni sanjati da će sve isto biti i 100 godina kasnije. Sav ovaj uvod logično nagovještava nekakav politički komentar ili pak lamentiranje nad zlom sudbinom koja se, prije 20 godina, nadvila nad ove prostore. Ne, ne pada mi na pamet da se bavim politikom i političarima! Ne zato što podržavam ili ne podržavam trenutnu vlast nego zato što im, u ovom trenutku, zaista nemam poručiti više od ovoga što je Skerlić napisao početkom prošlog vijeka. Pa otkud mi pravo da vas, na početku ove "pisanije", navodim na zaključak da ću nekoga kritikovati, blatiti, spominjati mu porodicu, "nadjevati mu" pogrdne nadimke... Nekako sam osjetio da danas mnogi vole ovakve početke, vole da se dive onima što "imaju petlje da kažu istinu". Dakle, zbog toga te zbog uticaja takve politike na ljude i u ime prave istine početak je ovakav. A suŠtina onoga što bi, novinarski rečeno, trebalo da nosi ovaj tekst je nešto sasvim drugo, a tiče se hrane, mirisa, jedne fondacije i naše tvrdoglavosti. A sam početak ovog teksta itekako ima veze sa svim ovim.
Hrana Na našoj pijaci nema više neuglednih, malih i izuzetno slatkih jagoda. Od lubenica više ne prolazi žeđ nego boli stomak, a jabuke koje smo znali više i ne postoje. Niko više ne zna kada i kako su nam djeca počela misliti da je kečap povrće. Kada smo počeli dolaziti sebi na gradskoj pijaci se više nije čula ona rečenica koja je sve govorila: "I baš iz Pridvoraca, a ne iz Čapljine!". Ako nastavimo ovako za pet godina ćemo čuti: "Odakle smokve"? "Iz Australije"! "Baš iz Australije"!? "Jesu svega mi, donio mi ih čovjek, jutros ubrane"!
Tada će Čapljina i sve ono što se veže za to mjesto, odakle dolazi glavnina artikala današnje trebinjske pijace, zvučati tako prisno, sjetno i zdravo. Sve je zatrpano "na oko" lijepim voćem i povrćem, a domaćice više ne spominju samo nama poznate toponime vezane za povrće: trebinjska roga, volujačko srce. S druge strane, to ne znači da se ovakva roba ne treba prodavati. Da, treba je prodavati, ali se ne smije miješati sa hranom koju domaćin proizvede u svojoj bašti i ovim zagovaram getoizaciju globalizovanog "nabildovanog" paradajza, brzorastuće lubenice i bezukusnih krastavaca. I to HITNO!!! "Ne gospođo, sada je januar i u Trebinju nema smokava. NJih možete kupitu u onom, ograđenom dijelu pijace. Ili u nekoj samoposluzi. Ili u Australiji. Ja prodajem mrkvu, krompir i jabuke, a ne dušu"! Da li ćemo ikada ovo čuti?
O mirisima Kada vam, je posljednji put, kuća mirisala na breskve? Ili na pipune? Šta je sa mirisom paradjza i paprike u vrelim ljetnim predvečerjima? Možete li se, uopšte, sjetiti tih mirisa? Možete li ih prepričati djeci i može li se miris uopšte prepričati? S druge strane, da li ste primjetili kako blitva, dok se kuva, ima neugodan miris? Nekada nije bilo tako. Patlidžan i paradajz su skoro isto neukusni. Možda neko negdje, u laboratoriji, već ima patlidžan koji je, u stvari, paradjz i paradajz koji to nije nego se samo tako zove, a miriše kao riba iz sjevernog mora. Ma to je super! Donesite ga u Trebinje i odmah ćete ga prodati jer se niko lakše od Trebinjaca i Hercegovaca ne odriče svoga i zlatne zemlje koju ima u ime "modernih voćkica". I mirisa kojih nema nigdje drugo. I zemlje od kamena. I zato mislite da je ključno odgovoriti na pitanje - ko je kriv što nema više tih mirisa? Ne, to nije tako, a odgovor na ovo nebitno pitanje je: Mi smo krivi. "Dobar dan, pošto papaja"? "200 KM kilo"! "Baš je jeftina. A odakle je"? "Iz Zasada"! "Sigurno"!? "Kad vam ja kažem"!!!
Da li i negdje drugo mirisi nestaju? Da, ali se trude da ih vrate nazad kako bi ih drugima nudili. I prodali! Jer, mirisi govore mnogo više nego pisana riječ i razglednica i kičasta figurica-suvenir. U Portugalu vam objašnjavaju da, slušajući njihovu "starogradsku muziku" Fado (Sudbina), možete osjetiti miris mora u zoru kada se ribari vraćaju iz lova i miris tuge i radosti u isto vrijeme. Na Siciliji vam pričaju da pica mora mirisati na sunce i so, a sva vina u Italiji mirišu na teritoriju sa koje dolaze. Kada bismo znali ili pustili one koji znaju i mi bismo mogli vratiti naše mirise. Veoma brzo i u ime naše djece!
O jednoj fondaciji ili istoriji jedne ideje U nekoliko posljednjih brojeva Glasa spominjana je SLOWFOOD (slou fud engl. Spora hrana) fondacija iz Italije. Spominjana čisto kao fakat odnosno činjenica da i mi imamo nešto što je zanimljivo ekspertima iz te fondacije. Procjena je da je, definitivno, došlo vrijeme da vam se kaže, onako "u glavu", ko su oni i šta žele da urade sa tom svojom idejom kod nas. Čisto zbog toga da još jedna ideja, u svijetu pretočena u konkretne i odlične projekte, ovdje ne bude poražena. Kao mnogo drugih dobrih ideja u burnoj nam prošlosti! Ova fondacija nastala je kao eno-gastronomsko (vino i hrana) udruženje inicirano od strane "aktiviste hrane" Karla Petrinija (Karlo Petrini) u gradiću Bra na sjeveru Italije. Te 1986. godine zacrtani su i glavni ciljevi ovog udruženja: odbrana dobre hrane, gastronomskih zadovoljstava i jednostavnog načina života. Zvuči prosto i "bezveze", zar ne!? Jasno da vam zvuči tako jer da je drugačije ne bi bilo potrebe za ovakvim tekstom. S toga treba da znate, naučite i shvatite da ova fondacija, odnosno svi koji prihvate njene principe, vjeruje u "novu gastronomiju", gastronomiju kao slobodu izbora, gastronomiju kao obrazovanje, gastronomiju kao multidisciplinarni pristup hrani koji nam omogućuje da živimo svoje živote, najbolje što možemo, koristeći resurse koji su nam dostupni. Ha, zeznuto za "skontat"? Ni slučajno! Prosto je i jednostavno i znači da ne sadimo papaju, ne "tovimo" lubenice i ne bježimo od divnih mirisa domaćeg povrća proizvedenog rukom domaćina kojem nije samo profit važan. Da, jasno je da bez "love" nema ništa. A sada razmislite: SLOWFOOD se može pohvaliti da je 2008. godine, u 132 zemlje, imao 85 hiljada međusobno uvezanih članova. Mislite da je ovih 85 hiljada ljudi ludo, da su svi špijuni i masoni i da imaju neke skrivene namjere? Mislite da su blesavi svi oni koji se u Istri bore da što više proizvoda uđe u ovu mrežu? Da li ste čuli za govedo buškarin? Da li znate da je ovo govedo skoro izumrlo? A, da li znate koliko košta njegovo meso? Ma, baš vas briga jer da nije tako odavno bi buša bila zaštitni znak našeg sela! Hercegovačka sveta krava! Tačno je i da grah zolfino iz Italije košta 20 EURA po kilogramu i istina je i da naš poljak ima taj kapacitet. Ali, istina je i da su proizvođači zolfina pažljivo iščitavali SLOWFOOD filozofiju, donosili odluke zajedno sa tamošnjim konvivijumima odnosno "zajednicima hrane" te da im je Regija Toskana pomogla sa više miliona eura kako bi ta SLOWFOOD ideja donosila profit koga danas imaju. I zato on toliko košta! Kupuje ga ko hoće (sloboda izbora), a svi stanovnici te zajednice prepoznali su kapacitet tih "boba" pa organizuju manifestacije preko kojih šire tu ideju (obrazovanje)! I sve se to dešava u "bašti kraj kuće", a proizvođači zolfina žive svoje živote najbolje što mogu jer koriste svoje zdrave i dostupne resurse. Davno su se manuli "jalovih polukafanskih priča"! Sjeli su i dogovorili se! I nisu ga dali nikome u svojoj regiji! Baš kao što se poljak mora proizvoditi samo na jednom lokalitetu, a ne u LJubinju, Čapljini... i zolfino se proizvodi na jednom jedinom mjestu! I svi dolaze u taj dio Italije da, samo tamo, probaju i kupe zolfino. Stvari stoje ovako i nikako drugačije!
O TVRDOGLAVOSTI U Trebinju odnedavno postoji SLOWFOOD CONVIVIUM. Potpisnik ovih redova je njegov član. Otud mu i argumenti za ovakve tvrdnje. I pravo da ih iznosi! Članovi su i proizvođači jer su oni "centar svijeta SLOWFOOD filozofije". Tu su i predstavnici zadruga i lokalne vlasti. Sastav je referentan, ali još uvijek nema snage da se odupre svim hercegovačkim tvrdoglavostima. I "domuzlucima". Jer, opet, mi znamo najbolje, mi smo najpametniji i mi znamo "kako to radi, a ne onaj ko je to i napravio". U ovom trenutku imamo izbor: Ili ćemo "igrati po pravilima" te, dugoročno, uživati u realizaciji jedne vizije ili ćemo opet "po naški" sve shvatiti onako kako nam odgovara i, pri tom, objašnjavati kako naše greške nisu greške, a to što se sve dešava kako ne treba i kako "ne piše" nije važno! Važno je samo da znamo držati govore, izmišljati priče iako je SVE VEĆ NAPISANO! I ne samo što je napisano, nego se i veoma uspješno sprovodi na terenu. Manimo se Italije. Pogledajmo Istru. Sve se radi kako SLOWFOOD zagovara! A politika podržava sve to ne zato što je zanima filozofija nego što im ovakav pristup puni županijski budžet. I što im stanovništvo zadovoljno sjedi kod kuće i zarađuje za život. Cijele porodice i sela na jednom jedinom zadatku: prodati svoje mirise i na kućnom pragu malog porodičnog gazdinstva praviti raj. Samo se tako mogu zaštititi istorija, istorijska mjesta, umjetnost ili društvene vrijednosti kako bi zajedno činili dio naslijeđa hrane prepoznavajući istoriju i kulturu svake društvene grupe. A mi nastavljamo po svome misleći da tako mora na ovim prostorima! Ili kao što je Jovan Skerlić 1906. napisao "... gdje drugih pobuda nema do inata i apetita....."! Zato nemojte da se više zavaravamo jer imamo posla sa ozbiljnim stvarima u kojim lokalno shvatanje nije dopušteno jer SLOWFOOD nije tražio nas, nego mi njega. I ta fondacija ne zavisi ni od nas ni od naših političara koji definitvno nisu odgovorni za mogući neuspjeh graha poljaka i odlazak SLOWFOOD u druge krajeve RS i BiH gdje već postoje sljedbenici te filozofije hrane. Na lokalnom nivou vlast je uradila dosta da se pokrene proizvodnja poljaka. Ali, Skerlićeva "dijagnoza" našeg političkog djelovanja sa početka ovog teksta ostavila je trag i na ljudima. Neko se odmah mora promijeniti! Slobodan Vulešević
CONVIVIUM Convivium je Latinska imenica (množina: convivia) koja proizilazi iz glagola cum vivere koji znači živjeti zajedno. SLOWFOOD je izabrao riječ Convivium (konvivijum) kako bi označio lokalnu organizovanu grupu. Konvivijum organizuje degustacije i seminare, promoviše SLOWFOOD na loklanom nivou, definiše lokalnu hranu, aktivira degustacione projekte u školama i učestvuje na glavnim SLOWFOOD međunarodnim događajima.
Zajednica hrane Zajednica hrane je termin smišljen za prvi mećunarodni sajam tipičnih i tradicionalnih proizvoda Terra Madre i odnosi se na širu grupu za podršku hrane i uvezivanja lanca proizvođača i potrošača.
|