| Početna |
|
INFO-PROJEKTI
hercegovaČka trgovina u xIx vijeku
IZVOZ POD KONTROLOM NEBA U 19. vijeku hercegovački izvoz temeljio se samo na robama iz domena ratarstva i stočarstva. Ambiciozniji izvoz drveta i ruda počeo je kasno, tek sa dolaskom Austrije. Za turske vlasti, undustrijske eksploatacije šuma gotovo da nije bilo...
Sasvim su rijetki tekstovi o ekonomiji Hercegovine u 19. vijeku. Jedan naučni rad zato izaziva posebnu pažnju. Riječ je o PRINOSU POZNAVANJU HERCEGOVAČKE TRGOVINE U XIX. STOLJEĆU Šime PERIČIĆA, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zadar 2000. Samo autor podvlači da je ovim radom htio, koliko mu je moguće, ispraviti tu cinjenicu. Otud, suočili smo se sa obiljem izvornih podataka o trgovini Hercegovine preko Dalmacije i to u drugoj polovini DŽIDŽ. vijeka. Ovaj rad potaklo je otriće nekoliko konzularnih izvještaja iz Mostara... Izvještaji su nastali u periodu od 1857. do 1859. Iz njih može se poprili;no egzaktno rekonstruisati šta se tada događalo na hercegovačkoj ekonomskoj sceni... Bitna za kontekst ovog rada je činjenica da je tadašnje splitsko okružje bilo najbliže ekonomskim kanalima kojim je Hercegovina bila povezana sa svijetom. Otud, dvije luke, Split i Metković, bile su glavna odredišta za naše robe...
Ipak, primjećuje autor, od 1854. do1856. godine odvoz robe iz Turske u Split postajao je sve manji, to prije što su bolje ceste usmjeravale bosansku robu prema Panoniji, kuda je otpremana u vanjski svijet. - Valjda zato austrijski namjesnik Dalmacije Lazar Mamula sugerira usrdno konzulatu u Mostaru neka predstavlja Monarhiju u čitavoj Hercegovini, te odlučno služi njenim interesima uopće, a napose promicanju i jačanju utjecaja na otupljivanju tlačenja kršćana na tome prostoru. Ipak, već 1857. godine, prema Peričiću, uslijedio je življi promet robe u oba smjera, napose onaj preko Metkovića.
Trgovački put preko Metkovića bio je puno pogodniji i jeftiniji, jer se od Mostara do njega putovalo samo sedam sati; tako je Mostar bio u velikoj prednosti pred Livnom i Trebinjem. - Još intenzivniji promet otežavale su slabe kopnene komunikacije. U cetverogodištu 1857-1860. provoz preko Dalmacije u Bosnu i Hercegovinu tvorili su: kolonijalna i manufakturna roba, žito, povrće, voće i pića, a u Metkoviću se još prodavala i sol. Nadalje, u razdoblju od 1855. do 1860. godine, godišnje je prispijevalo u okružje do 23.779 konja natovarenih robom. Vrijednost prometne robe s Bosnom i Hercegovinom bivala je sve veća, što međutim ne vrijedi za ostalu Dalmaciju.
Za tri godine (1858-1860), saopštava Peričić, u Split je dovedeno 14.266 goveda, 52. 920 kastrata, 6.350 svinja, 401 konj, manji broj mula i magaraca, te prilične količine žita, sira, vune, voska i sirovih koža. U suprotnom smjeru je otpremljeno nešto soli, kave, šećera, riže, jakih pića, sapuna, izradaka od pamuka i druge robe. Autor podsjeća, takođe, da je rat Turske sa Crnom Gorom (1857.) uzrokovao političke poremećaje u Hercegovini, koji su ograničavali spoljnu trgovinu na ovom dijelu truske teritorije. Ipak, trovine je bilo, ali u znatno manjem obimu... Hercegovina je uglavnom izvozila poljoprivredne artikle i kvantitet izvezenih roba bio je direktno vezan za klimatske prilike... Dalje, neki artikli bili su opozvani i povučeni sa tržišta. To je očito izazvalo nestabilnost. - Najviše je (Peričić)... prodavano blago za klanje. NJegovo izvoženje u Dalmaciju bilo je veće nego prethodne (1856.) godine. Međutim, prije je potražnja pritjecala isključivo iz dubrovačkog i kotorskog okružja, a te je godine ona dolazila najviše iz splitskog (okružja). Naime, tada je izvezeno iz Hercegovine oko 8.000 goveda i 20.000 ovaca. To je bio razlog što je ondje cijena mesa pri prodaji na malo pretjerano porasla. Svinje nisu bile mnogo tražene, te ih je izvezeno jedva 2.000 po cijeni od 12 fiorina po glavi. SljedeĆe godine je prisutnost vojske u Mostarua i u cijeloj Hercegovini štetnop je uticalo na izvoz, iako je bilo zahtjeva iz Dalmacije. Zato je cijena bravetine na hercegovačkom tržištu porasla na 24 karantana po oki. Izvoz svinja bio je priličan, ali ne i izvoz konja i mula, koji je tradicionalno dio loš. ne treba ni napominjati da je rat gotovo iskorijenio tegleću marvu, brojni konji su rekvirirani itd. Mnogo konja je uginulo pri prevozu turske vojne opreme u istočnu Hercegovinu. - Cijena čiste, oprane vune stalno je oscilirala. U prosjeku se ona kretala oko 7,5 pjastara po oki. Izvožena je u priličnim količinama, uglavnom u Metković, odakle je usmjeravana u Trst. Dapače, ondašnja skladišta bila su sasvim ispražnjena. A radilo se zapravo o 4.000 kantara vune (1 kantar - 44 oke odnosno 56,4 kg), više negoli se iz pokrajine izvezlo u nekoliko prethodnih godina. Nečista vuna ostajala je za potrebe domaćeg pučanstva, koje ju je, začudo, i dalje zanemarivalo. Jedan dio te vune, čini se, prodavan je u Trstu Englezima, po cijeni od 48 fiorina za sto funti. Radi se tu o onoj vuni koja je izvožena preko Metkovića. Naredne godine trgovina vunom nije bila intenzivna. I dalje, uglavnom, vuna je prodavana u Trstu. Samo jedna četvrtina hercegovačke vune namijenjene izvozu bila je usmjerena prema Sarajevu. Cijena čiste vune održala se čitave te godine na jednakoj visini, od 7,5-8 pjastara po oki. - Vuna izvožena (Peričić) izvan pokrajine bila je probirana. Siva i slaba vuna, nakon njena pranja, ostavljana je lokalnoj uporabi, po znatno nižim cijenama. Godine 1859. zabilježen je izvoz čiste i prljave vune u doista obilatim količinama. Bila je to vuna koja se rabila za izradu madraca. No i ta je vuna, unatoč manjkavostima, znala postizavati prosječnu cijenu od 8 pjastara za oku. Autor podsjeć da je Hercegovina izvozila dosta ovčijih i zečijih koža a da je manje prodavala teleće i lisičcje kože... - Godine 1857. u Trst je otpremljeno 30.000 ovčjih koža te 10.000 zečjih kožica. Potonje su odatle prije, pa i tada, otpremane u Austriju posredstvom ondašnjih bosanskih trgovaca. Redovita cijena prvih bila je tri, a potonjih pak pet fiorina po komadu. Potražnja hercegovackih koža na vanjskom tržištu nije jenjavala. Čak im je i cijena znala rasti. Tako je 1858. godine štavljena ovčja koža postigla cijenu od 16 karantana po funti, dok su zečije prodavane po 3,5 pjastara po funti. Jamačno se tu radilo o prodaji u Sarajevu. Jer, na tršćanskom je tržištu njihova cijena bivala niža. Dio tih koža prodavao se u Lajpcigu, ali ondje nisu postizavale očekivanu, primjerenu cijenu. Lisičja koža je u Trstu cijenjena oko 2,40 fiorina po komadu. Poslije su, 1859. kože bile, napose ovčje, potraživane u velikoj količini. Nadalje, kože divljači su bile na sve većoj cijeni, napose u Lajpcigu.
Peričić napominje da su ponekad, kao 1858., u Trst i Dalmaciju izvožene i velike količine loja (cijena 6 pjastara po oki). - Od stočnih proizvoda je još vosak bivao izvožen u znatnijoj mjeri. Najviše je potraživan u Trstu. U prvom izvješću je navedeno da se njegova cijena popela na 30 pjastara po oki, odnosno 112 fiorina po stotinjaku funti. Dapače, trgovina voskom bila je uvijek izuzetno cijenjena. Unatoč tome, njegova je proizvodnja u Hercegovini opala upravo tih godina, pa je njegov izvoz u Trst, poglavito mjesto njegove potrošnje, bio ograničen, odnosno manji nego prethodnih godina. Ipak, cijena mu se zadržala na razini gore spomenutoj. Potonje izvještajne godine izvoz hercegovačkog voska bio je vrlo uspješan. Mostarski vosak je, tvrdi izvjestitelj, držan najboljim u čitavom Osmanlijskom Carstvu.
Kako je poznato, tada proizvodnja vina u Hercegovini nije bila forsirana. I pred raznih pokušaja kvalitet vina ostao je sporan. Pored toga, hercegovaKo vino tih godina nije moglo satjati nego jednu godinu.
- Godine 1857. zabilježena je obilata jematva u Dalmaciji, pa je njeno vino dobrim dijelom izvoženo u Bosnu, gdje se prodavalo po cijeni od 7 fiorina po barilu (1 barilo je 65,5 litara. ). U izvješcu za 1858. god. kaže se da se obično crno i bijelo vino prethodnih godina, naravno iz Hercegovine, slalo u velikoj količini u Dalmaciju i Bosnu. Te je godine, poradi neprestanih kiša palih u doba zrenja grožda, ono pretrpjelo priličnu štetu. Više od polovine njegova uroda potrošilo je domaće pučanstvo. Druga polovica je izvezena u Bosnu, gdje je to vino uživalo veliku cijenu. Na žalost, ni sljedeće godine nije zabilježen boljitak glede toga. Naime, zbog bolesti loze, berba grožđa u Hercegovini bila je vrlo slaba, pa je dobiveno vino jedva dostajalo domaćoj, suzdržljivoj potrošnji.
Autor jednog od konzularnih izvještaja informiše Vladu da su tada samo austrijski podanici nastanjeni u Hercegovini počeli uzgajati masline, iako i tlo i klima pogoduje ovoj kulturi. TadaŠnja proizvodnja duhana u Hercegovini bila je na standardno dobrom nivou. Onaj najbolji prodavao se po po susjednim pokrajinama, onamo gdje se tlo, kako je napominje u izvještaju, opiralo uzgoju te biljke. Ni novi porezi nisu obeshrabrili uzgajivače duvana, tako da se izvoz duvana popeo na oko “20.000 stotinjaka funti“. Cijena finog duhana bila je 45 fiorina po stotinjaku. - Sljedeće godine je urod duhana bio vrlo obilat. U Hercegovini su tada razlikovane dvije njegove vrste. Prva se uzgajala na vlažnim i močvarnim predjelima pokrajine, a druga na padinama njenih brda. NJegovu kakvoću krasila je gnjecavost, mekoća lista bez mrlje. Jakost mu je bila osrednja, a miris ugodan pa se mogao mjeriti s najboljima na Levantu. Uzgajan duhan na močvarnom i vlažnom tlu bivao je s mrljama, bez jačega mirisa i okusa. Stoga se gotovo u cijelosti prodavao nižim klasama pučanstva pokrajine. NJegova se cijena rijetko penjala na više od 3,5 pjastri po oki, dok je kvalitetniji duhan znao postizavati cijenu do 18 pjastara po oki. Ondašnji uzgoj te zanimljive kulture ometali su nameti (Russumat) koji su se penjali na visinu od jedne pjastre po oki slabog, a na tri pjastara po oki duhana bolje kakvoće. Zbog duge suše 1859. god., duhan je urodio vrlo slabo, pa ga nije bilo za vanjsku prodaju.
Hercegovina je ranije imala i žita za izvoz. Sve je zavisilo o godini. Ipak, iako je 1857. godine urod bio uobičajen, izvoz nije rastao, iako je u skladištimia bilo kukuruza od prethodnih godina.., - Ako se pak prodavao izvan pokrajine, postizavao (kukuruz) je cijenu od 3 fiorina po vreći (1 vreća 55-60 kg). Jednako tako ni druga žita (pšenica, ječam, raž i dr.) nisu uopće bila potraživana, pa stoga i nisu izvožena izvan pokrajine. Sljedeće godine se dogodilo slično, gotovo isto. Stoga je izvoz bio uistinu malen, neznatan. To prije, što je žito u drugim zemljama urodilo obilato. Naime, cijena kukuruza nije prelazila 25, a ječma 40 para po oki. Potonji se najvećim dijelom konzumirao u Hercegovini, gdje je, pored prehrane pučanstva, služio ishrani tovarnog i teglećeg blaga. Uslijed nedostatka uroda žita, čitavu je njegovu proizvodnju trošilo domaće pučanstvo, pa se ono, naravno, nije izvozilo ni u manjoj kolicini.
Tada, u Hercegovini se uzgajala i riža, najviše u LJubuškom. Međutim, njen kvalitet nije bio dobar (Peričić ističe da je zrno bivalo malo i nečisto), tako da je i narod i vojska koristio uvoznu rižu, uglavnom iz Italije. (Ipak, domaća riža nije bila manje ukusna od strane. Ondje gdje su je proizvodači nudili na prodaju opranu i očišćenu, lakše je potiskivala prodavače strane riže).
KOZULATI U HERCEGOVINI - Kada je 1815. god. zabranjen dolazak turskih karavana u Dalmaciju, naglo je spao njen trgovački promet jer otada u nju nije pritjecala roba s bližeg i daljeg kopnenog zaleđa. Tako je potrajalo do 1846. godine, kada je tim karavanama dopušten pristup ovdašnjim lukama, što je trebalo obnoviti bosansko-hercegovacku trgovinu, napose onu provoznu. Svijesni korisnosti trgovanja s turskim zaleđem, dakle i Hercegovinom, dalmatinski trgovci zahtijevaju od Beča slobodu prohoda tamošnjih roba, te uspostavu austrijskih konzulata u Hercegovini, kao Dalmaciji graničnoj turskoj pokrajini. NJihova prošnja uslišana je tek 1849, odnosno 1853. i 1857. godine, kada su uspostavljeni vicekonzularni uredi u Mostaru, Livnu i Trebinju, prvi s mjerodavnošću za cijelu Hercegovinu. To je u Dalmaciji, naravno, dočekano s velikim veseljem i nadom. Neka su izvješća o prometu turskih roba preko luka splitskog okružja pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća već poznata, ali ne iskazuju posebno onaj iz Hercegovine. To se držalo vrlo značajnom djelatnošću splitske, pa i metkovske luke.
Uvoz u HERCEGOVINU Dakako, Hercegovina je tada i uvozila neku, njenom pučanstvu neophodnu robu. Kao prije, tako se i tada uvoze izrađevine od pamuka, vune i svile, kolonijalna roba, zatim riža, žestoka pića, maslinovo ulje, te staklarija, željezarija, zlatnina, kositar i neki luksuzni predmeti.
Pamučne su se rukutvorine sastojale od grubog platna, pređe, polupamuka, ispredenog konca, finih tkanina i drugog. Od vune su bili fesovi, raskošne vrpce (šalovi), tepisi, čarape i sukno. Najviše su u Hercegovini bili traženi fesovi iz Carigrada Oni iz Beča nisu uživali takav ugled, jer su brzo gubili boju. A od svile su bile fine tkanine, saten, kadifa, velur, te "levantinska svila," sve za potrebe žena. NJene izrađevine znale su dolaziti iz francuskih tvornica. Godine 1858. veći je dio svilenih rukotvorina uvezen iz Otomanskog Carstva, njegova istočnog dijela, a manje iz Austrije. Od 106.000 fiorina utrošenih na taj uvoz, samo je 17.000 otpadalo na onaj iz Austrije. Svilena tkanina na crte bila je namijenjena izradi nacionalne odjeće muslimanskih i kršćanskih žena. Izrađevine od pamuka i vune gotovo su u cijelosti nabavljane u Trstu.
Rukotvorine nabavljene u Carigradu nisu bile zadovoljavajuće kakvoće, nego iz treće ili četvrte ruke, pa je ta trgovina označena kao štetna. Na tržištu nije bilo većine luksuznih predmeta, barem ne onih koji su priskrbljivali udobnost življenja (kristal, fino posuđe, fino platno i dr.). Kada se uvozilo sukno, to se najvećim dijelom činilo iz Saske, a tek neznatnim dijelom iz bečkih i venecijanskih tvornica. Ranije se ono znalo uvoziti iz Francuske i Engleske, ali tih godina tek u neznatnim količinama. Cijena te robe uvelike je bila porasla u odnosu na prethodno vrijeme, pa je i to jedan od razloga smanjenja njene kupovine. Naspram tomu, sukno je bilo vrlo traženo, napose ono crvene, plave i maslinaste boje, koje je u cijelosti uvoženo iz Trsta. Engleski tepisi bili su na većoj cijeni nego oni iz Rumelije, kojima se prije služilo hercegovacko pučanstvo. Kolonijalna roba (kava, šećer i dr.) jednako je trošena kao i prethodnih godina. Godine 1857. cijena je uvezene kave ostala ista, dok je ona šećera uvelike porasla. Naime, 1857. je stotinjak funti šećera stajao 36, a sljedeće godine pak 42 fiorina. Potonjih godina cijene tih artikala se nisu bitnije mijenjale. Kako je spomenuto, riža se uvozila iz Italije, istina u malim količinama. Taj je uvoz poticala vojska koju je pretpostavljala domaćoj riži.
Uvoz žestokih pica u Hercegovinu bio je priličan (rakija, rum i dr.), najviše iz Trsta. Ona su bila na najvišoj cijeni. Tako je 1858. god. u Mostaru i okolici prodano 4.000 barila tih pića. To ih je učinilo najtraženijim artiklima uvoza. Naime, 1859. god. je on za čitavu trećinu nadvisio onaj iz prethodne godine, a za polovicu one iz prethodnih godina. Cijena rakije ostala je na 7, a ruma na 7,5 pjastara po oki. Sva rakija se nabavljala u tršćanskim tvornicama, dok je rum bio najbolje kakvoće od onog koji je dospijevao na tršćansko tržište. Svih ovih godina su se preko Sarajeva iz Beča uvozile manje količine zlatnih vrpci i drugih luksuznih predmeta (lustrini). U Hercegovini je trošena i manja količina bosanskoga željeza. Hercegovački kovači su bili manje zaposleni, pa je ono služilo uglavnom za izradu potkova i peka za pečenje kruha. Uvoženo austrijsko željezo (1858 - 500 stotinjaka funti) rabilo se za izradu noževa, ukosnica, škara, igala, posuda i sličnih potrepština za kućanstvo. Manje količine kupljenog željeza bile su engleske, njemačke ili švedske provenijencije, dok je nešto čelika nabavljano u Trstu. Ta roba nije privlačila pozornost špekulanata.
Kao i prije, tako se i tih godina maslinovo ulje uvozilo iz Dalmacije, ali nikada u znatnijoj količini. Naspram tomu, Hercegovina je uvijek uvozila određenu količinu dalmatinske morske soli. Sol se nabavljala u metkovskim skladištima, a tek neznatno u Makarskoj, iako je taj promet opterećivao dacij od 20% vrijednosti robe.25
Zna se da je 1858. god. uvezeno 90.000, a sljedeće godine pak samo 24.000 stotinjaka funti soli. Izvješća navode da je ona uvožena preko Metkovića i Dubrovnika. Iz potonjeg u istočnu Hercegovinu. No, Metković tada nije imao status otvorene luke. Ipak je 1859. god. zabilježen njen izuzetan promet. Sitničarska trgovina, započeta prethodnih godina, sve je više uzimala maha. Igračke i satovi nabavljani su bez ikakve smetnje. Za razliku od izvoza, hercegovački uvoz je privlačio pozornost špekulanata. Dva su poglavita razloga utjecala na porast njena izvoza: haranje valute na tršćanskom tržištu i nazočnost velikog broja vojnika u pokrajini, što je, naravno, povećalo njenu potrošnju. Šime PERIČIĆ, PRINOS POZNAVANJU HERCEGOVAČKE TRGOVINE U DŽIDŽ STOLEĆU
|