| Početna | ||||||
|
nove knjige
KARAMPANA MILENKA BUKVIĆA
U prostorijama Narodne biblioteke Trebinje polovinom jula održana je promocija knjige "Karampana", Milenka Bukvića. Domaćini večeri bili su Radoslav Đuzalović i Ratomir Mijanović, dok je o knjizi govorio Nikola Asanović, predsjednik srpskog kulturnog i prosvjetnog društva "Prosvjeta",ckoje je i izdavač pomenute knjige. Petnaestak zapisa između korica Bukvićeve "Karampane", koji se ne bi mogli u potpunosti podvesti ni pod jednu književno-teorijsku definiciju, zapravo je petnaestak slika koje su tako vješto i uspješno ukomponovane da bismo ih mogli naslikati ili odsvirati, recimo kao svojevrsne životne pastorale ili operske kompozicije. Jasno je upotpunosti da pisac i nije mnogo mario za formu, ali je uspio da se nametne izborom teme koja je u suštini neimenovana, ali tako prisutna. Dakle, ni jedna od ovih crtica-slika nema naslova, na mnogim mjestima pričanje počinje malim slovom sa jasnom aluzijom da je ovo što vam kažem samo nastavak, samo dio neke šire životne priče. Književna kritika, a i ozbiljan čitalac, uvijek cijene piščevu hrabrost, pa ponekada i svojeglavost. Pisac ima pravo da sam postavlja pravila, da pravi ekskurzije u odnosu na uobičajenu književno-teorijsku praksu, jer on je taj koji se svjesno i trajno izlaže nepodmitljivom sudu javnog mnjenja. Milenko Bukvić svoje umjetničke istine iskazuje na najjednostavniji način i obično u prvih nekoliko rečenica u svakoj slici. On je posebno izdvojio crticu u kojoj je glavni lik i pripovjedač Stevo Mićanović, naš savremenik i po mnogo čemu što je preživio kao sudionik Jasenovca, Zidanog Mosta i drugih krupnih događaja, živa legenda. Sličnu priču smo čuli ili pročitali već ovako kao je to Stevo Mićanović ispričao. Nema novih činjenica u odnosu na ono što smo već znali. Ali, ovdje, u ovoj knjizi, nenaslovljena priča Steva Mićanovića dobija sasvim drugu boju životne poruke. Sam pripovjedač nas podsjeća na Tolu Manojlovića u romanu Mome Dimića ''Živeo život Tola Manojlović''. Kada autoru pođe za rukom da lik iz realnog i svakodnevnog života, dakle iz svijeta naše svakodnevne karampane iščupa i ustoliči u svijet umjetnosti i onog čudesnog svijeta koji je osuđen da živi vječno, onda on može smatrati da je uspio u svom spisateljstvu i da nije sam niti usamljen u svijetu koji je sam kreirao, onako za svoju dušu, u ime pobune i odbrane od ovovremenog i svakodnevnog - istakao je Nikola Asanović.
Među prisutnom publikom bio je i Stevo Mićanović, čovjek na osnovu čijih je životnih priča napisana knjiga "Karampana". "Ja sam prošao sve nesreće koje su se dogodile srpskome narodu za ono vrijeme. U ovim godinama i ne sjećam se svega, ali znam da sam ja jedini iz istočne Hercegovine koji je preživio golgotu Jasenovca. Na stotine ljudi je udarcima malja bacano u Savu, a ja sam bio na kraju jednog reda. Kada su udarili prvog, svi su pali u vodu i ja sa njima. Ruke su mi se odvezale i uspio sam da preplivam na drugu obalu," priča u dahu svoje potresno iskustvo Stevo Mićanović. U muzičkom dijelu programa nastupio je mladi muzičar Miloš Zubac, učenik Muzičke škole u Trebinju. Inače, Milenko Bukvić do sada je objavio "Priče u tri oka" i "Priče niz vjetar". M.R.
PROMOCIJA KNJIGA LJUBIŠE I BOJANA ANĐELIĆA
ZALJUBLJENICI U RODNI GRAD
Dok je donedavno Ljubiša Anđelić donedavno plovio kroz sjećanje i vrijeme u svojim pripovjedačkim ostvarenjima, odnedavno mu se, u stihovima, u ovoj plovidbi, drugažijoj doduše od one prave kojom se profesionalno bavi, pridružio i sin moreplovac, Bojan Anđelić. Nedavno su obojica, otac i sin, u Narodnoj biblioteci u Trebinju promovisali svoje knjige, Ljubiša devetu, a Bojan prvenac, ali povezani, osim rodbinskim i književnim vezama, i onim što se naziva zavičajna ljubav. Ljubiša Anđelić je i ovoga puta svojim sugrađanima podario, makar za trenutak, ono Trebinje koga više nema, a ovom knjigom pod zanivom "Slika o Antoniji" oživio nostalgična sjećanja njegovih sadašnjih i nekadašnjih sugrađana. U pitanju je, ponovo, Anđelićeva ispovjedna proza, u kojoj se prepoznaje, ne samo dugogodišnji dopisnik poznatih listova bivše Jugoslavije, već i pisac prepun emocija za rodni grad, njegove ljude, rijeku, ulice. "U Ljubišinim djelima nema mržnje, jer on jednostavno voli i ulice, i kuće, i rijeku ovoga grada o kome godinama priča, voli njegove ljude, bilo da su oni slabi ili jaki, besprijekorni ili grešni, bolji ili lošiji", kazala je na promociji Olgica Cice, profesor književnosti. Ističući, pri tom, da je i "Slika o Antoniji", kao i njegove prethodne knjige, lagano pisana, topla, jednostavna i nostalgična literatura, Cice je objasnila da čitaoci zbog toga željno dočekuju svaku novu Anđelićevu pripovijetku, svaku novu knjigu. Zbog toga se, smatra ona, željno očekuje i njegova deseta, jubilarna knjiga, za koju je izrazila uvjerenje da će i zbog onih čitalaca, Trebinjaca u dalekoj Švedskoj, i zbog onih Trebinjaca koji žive bliže, ali i onih koji žive i rade u samom Trebinju, uskoro sigurno biti napisana, kako bi mladi naraštaji znali šta je nekada bilo, a stariji od zaborava otrgnuli neke drage stvari. "Mogu slobodno da kažem da je Ljubiša postao hrničar Trebinja, mada nije samo to. Ali, on je u svojim knjigama, u kratkoj novinarskoj priči, pisanom jednostavnim jezikom i krstkom rečenicom, dao fizionomiju grada, tako da će svi oni koji se užele nekadašnjih vrmena, otvoriti korice njegovih devet knjiga i naći nešto za sebe", kazala je Cice. Osim Ljubišine, u Narodnoj biblioteci Trebinje je promovisana i knjiga njegovog sina Bojana, koji, kako je promovišući i ovu knjigu objasnila profesorica Cice, sa jednakom strašću i ljubavlju, piše takođe o ovom gradu, samo je kod njega u pitanju poezija. Bojanova knjiga "Na valovima stihova" predstavlja kolaž od 31 pjesme, koje je profesorica Cice ocijenila kao djelo u kome je autor nadrastao početničke slabosti i u kome se mladi pjesnik uspio sačuvati od patetike, "najčešćeg korova mladih pjesničkih stihova". "Mladi Anđelić je sasvim prirodan i spontan, a ono što se meni najviše sviđa jeste da je u pitanju pjesnik koji se sasvim svoj, pjesnik koji ne želi da se po svaku cijenu dopadne, pjesnik koji ne pozira, iznoseći sasvim neposredno svoja osjećanja", kazala je Cice. Preporučujući toplo čitaocima i ovu knjigu, Cice je sa zadovoljstvom zaključila da ova poezija gotovo i nema početničkih slabosti, da ih je mladi pjesnik gotovo sve sam eliminisao, a radi se o nepostojanju vještačke i nategnute rime, nema lošeg izraza i nema patetike. Anđelići sami kažu da su Trebinje i rijeka Trebišnjica njihova vječita inspiracija, toliko jake da su Ljubišu Anđelića vezale da svoj životni vijek provede u ovom gradu i na obalama ove rijeke, a Bojana, koji je pomorac, nakon svake plovidbe vraćaju u luku koja se zove rodni grad i njegova ponornica. Ljubiša Anđelić je, kako kaže, i ovaj put potvrdio svoju tezu da "pisati za njega znači živjeti", radostan što i njegov sin uplovljava i u ove vode... V.D.
|