Prim. dr Dragan M. Sorajić:

SEBIČNOST NAŠEG VREMENA

između sticanja furiozne svemoći i krajnje razočaravajuće promocije  mrzovolje i

nezadovoljstva

Egoizam je personalno-društveni fenomen obojen, dijelom, opštom patologijom, a dijelom poremećajem ličnosti, jer vjerovatno mora postojati bar dispozicija u mentalnoj sferi koja navodi neke osobe da sve oko sebe “povezuju sa sobom” i da probleme posmatraju samo sa svog ličnog aspekta, ne obazirući se na interese ostalih ljudi ili na opšte interese. Altruizam je za njih “špansko selo”(altruizam-ljubav prema ljudima).

U našim životima u posljednje vrijeme caruje tzv. obični egoizam, koji se, na žalost, ponekad pretvara u neobične, bolesne, pa i opake oblike  crno-hroničnih fenomena.    

U slučaju uspjeha ili neuspjeha ishod je uvijek isti, kako u sebičnosti djeteta koje ne osjeća potrebu za saopštavanje svojih misli, do starijih ljudi koji ne pristaju da  se odreknu svog autoriteta, te teško pate zbog odbačenosti i napuštenosti.

Svi ljudi na “šaroliku svijetu” imaju neke najosnovnije potrebe,  počevši od dječijeg doba, među kojima je veoma važna potreba  za toplinom i bliskošću. Na žalost, egoisti ne vide ili neće da vide i osjete tu pripadnost “jadnicima”, jer samo u grupi  bespomoćni pojedinac neće doživjeti strepnju i psihičku obamrlost.

Ovovremeni egoizam je zato opasan, jer vodi daljem osamljivanju, otuđenju, TV zavisnosti i bespomoćnosti, te, na žalost, nerijetko i destrukciji vlastitosti. Ali, istovremeno i ta borba za zgrtanjem i raskrčivanjem “puta” ka pseudointelektualnoj eliti, što je i karakteristika egoizma, završava prazninom i neizbježnim strahom od nesreće.

Dijeljenje, ograđivanje, svojatanje (moje odjeljenje bolnice ne prima takve pacijente), sakrivanje bogatstva visokim zelenim i željeznim ogradama, te uzgajanje ogromnih “harapoša” kao krajnju krvavu sigurnost - to su grube, vidljive tendence i premise koje “bodu oči”, za razliku od nijansi razočarenja u duši koja prikriveno pati zbog apsurdne inferiornosti uručene umjesto nagrade za svoj nesebičan rad i pregalaštvo, a u kontekstu kulturno-civilizacijskog odnosa prema neprolaznim i trajnim vrijednostima, ma kakve obojenosti i egzistencijalne sudbine imale epohe koje se ređaju.

Zamislite čovjeka koji razgovara na tri telefona u pola sata vašeg dragocjenog vremena, da bi ste sačekali njegovo NE. Je li to praegoista ili formirani egoista, bez zanimanja za ljude i njihove sudbine, pa čak i elementarne potrebe svoje najbliže porodice. Možda pra-praegoistu  možemo naslutiti u pračovjeku i njegovoj krvavoj borbi za opstanak među svojim srodnicima, pa otuda nam se nameće misao o krvožednosti i izopačenosti srednjeg vijeka, do perfidnijih metoda uništavanja i dokusurivanja suparnika u novom dobu.

Egoizam ima duboke korijene u ljudskoj civilizaciji, pogotovu u početku i tokom egzistencijalnog, potom za vrijeme patrijarhata i matrijarhata, posebnih oblika supremacije, do raskošnih zagrljaja planeta i kosmičke beskrajnosti srednjeg i novog vijeka, do naših dana. Osim dobro poznate biznismenske i tajkunske profiliranosti u osvajanju  statusa “Ko sam ti, Ja sam ti”, ulazak u intelektualni, vlastodržački-državni, pravni, kulturni, umjetnički egoistički establišment prati pravi galimatijas prostakluka, podmetanja, laži, ogovaranja, neprincipijelnosti, do nedljuskosti i agresije koja se može porediti sa udarom otrovnice, a to iole normalnog čovjeka ne ostavlja intaktnim.

Ako je altruizam davanje sebe i od sebe drugima, onda bi uprošćeno egoizam bio suprotnost, ali se mnogi ne slažu s tim. Niče, čak, izrugujući se fenomenu altruizma, naziva “budalom onoga ko voli više drugome nego sebi”.

Sebičnost u naše vrijeme je opasna - s jedne strane, što ima ishodište u filozofsko-praktičnoj primjeni i pragmatizmu, te zbog tranzicione imitacije i dogmatsko-birokratsko-duhovnog i materijalnog imperijalizma gospodara života i smrti, s druge strane.

Američko-ruska mješavina filozofske misli oblikovala je podtip  egoizma nazvanog etički, otprilike u stilu našeg “svako za se travu pase”, i svima će biti dobro i svi će biti zadovoljni svojim dijelom, a društvo će ići naprijed (vjerovatno su mislili na takmičarski duh kao sintezu indukcije).

Što se tiče prijateljstva  i ljubavi, po “etičarima”, treba ih uzimati povremeno, i to samo onda kada to zahtijeva “snaga strasti”, koju ne mora osjećati suprotna strana (stampedo seks).

Zadovoljenje tzv. primarnih potreba (preživljavanje) zamijenilo je u naše doba materijalna bogastva, znanje, moć i uspon na društvenoj piramidi.

Savremeni egoista je spreman da se u svakom trenutku separiše zbog nekih važnih, velikih zahvata, ali i da se brzo vrati i uključi (iako pojma nema o čemu se govorilo) u najbanalnije probleme svoje ulice, ali i kosmosa.

Mladi Edipi (Edip je bio prvak u egoizmu) nisu samo u svijetu tajkuna, tzv. mafijaša, biznismena, nego i tzv. intelektualnom svijetu, gdje sve “gori” od ružnih riječi i namjera, mržnje i strastvene malicioznosti. Laž i prostakluk se penju kao uspinjača od podnožja do vrha planine, a pošto je teret težak i sa mnogo gibanja, mnogi nesretnici otpadaju usput na različitim razinama. Ustari, stiče se dojam da na vrh može stići samo korpa nesreće, nezadovoljstva i plača.

Jedan od najvažnijih korijena u oblikovanju i nastajanju društva kao što je naše je snaga aveti bez skrupula i bez vida, koja se bori za najviše pozicije, stvarajući društvo neefikasnim, društvo nesretnih i nezadovoljnih ljudi.

Svakodnevni “sitni egoizam” čak je postao dio naše stvarnosti da ga i ne primjećujemo kao značaj: amoralnost, diferencijacija mladih u tamnim tišinama, nezainteresovanost za mnoge stvari oko nas - komšije, prijatelje, širu porodicu, ljubav…

I upravo dođosmo do onoga što bi i u mentalnom i tjelesnom smislu bio, možda, jedan od izlaza iz sivila, apatije, letargije, koje nam upravo servira egoistična pukotina, kao predznak zemljotresne katastrofe.

Uz ljubav od boga i njegovu samilost da stvaramo i volimo jedni druge, Fromov sinhronizam o sopstvenoj grandioznosti i sopstvenom ništavilu, do trenutka kada budemo u stanju da kvalitet i kvantitet našeg rada kritički sagledavamo, uz terapijsku blagotvornost vraćanja starim druženjima, prijateljstvima i interesima za lijepo stvaralačko i etičko-moralno dostojanstvo - tako ćemo neuništivom egoizmu “skresati krila” da za vijeke vijekova živi u prašini. Jer, ova zvijer nije potrebna čovjeku - čovjeku je potreban čovjek!