KRSTINJA ŠUPLJEGLAV - STOGODIŠNJA TREBINJKA

PLETENJE GLAVNA ZANIMACIJA

Krstinja Kika Šupljeglav po mnogo čemu je neobična stara žena, najprije zbog činjenice da je ona trenutno jedna od najstarijih stanovnika Trebinja i Hercegovine, ali svakako više zbog toga što i u svojoj 101-oj godini još uvijek vidi toliko dobro da se od pletiva ne odvaja.

Baka Krstinja i danas plete čarape, malim iglama i to bez naočari za vid.

“Nikada, fala Bogu, nisam imala potrebu da ih nosim, jer mi je vid još ko kad sam bila mlada. Sve vidim”, objašnjava ona.

Kaže da je noge izdaju, ali, kako u šali dodaje, zna i zašto, jer je na njima prelazila kilometre, cio jedan vijek.

DOPRATILA I ISPRATILA DVADESETI VIJEK

Iako se nije rodila na samom početku, za Krstinju Šupljeglav se može komotno reći, kako nam to reče i njen kum Radivoje Benderać koji nas je sa bakom i njenom porodicom i upoznao, da je dopratila i ispratila cio dvadeseti vijek.

“Rođena sam 15. aprila 1909. godine, na Zupcima u porodici Vica i u mome vijeku, a evo bogami proživjeh taman cio vijek, nikada me vid nije izdavao, pa ni danas. Malo mi je nezgodno što je ova čarapa koju pletem šarena, a da je bijela, isplela bi je cijelu do ujutu”, kaže ova stogodišnjakinja, koju smo zatekli sa pletivom, u hladovini dvorišta kuće njenog sina Sava, u Policama.

Sa sinom Savom i snahom Jovankom baba Kika, kako joj svi u porodici odmilja tepaju, živi, kako kaže, u ljubavi i slozi, koja je glavni recept za dug život.

Osim Života u ljubavi, starica za dug vijek preporučuje i umjerenost.

“Nikada ni u čemu nisam pretjerivala, pa ni u hrani, iako smo za ono vrijeme lijepo živjeli. Nikada u životu nisam imala preko pedeset i pet kila, osim u trudnoćama, ali sam zato dosta radila.

Bivala sam, bogami, i bolesna i zdrava, ali sam isto doživjela starost zato što su me svi ukućani pazili i što smo se u familiji, i u rodu, i u domu, lijepo gledali.

 A bilo nas je kod Vica za stolom i po davdes petero, a kad sam se udala došla sam u kuću đe sam našla samo svekra, svekrvu, zaovu i muža”, nastavlja svoju životnu priču ova starica, koja, ne samo da lijepo izgleda za jednu stogodišnjakinju, već toliko plijeni svojom vedrinom, da smo joj i mi počeli tepati baba Kika.

Iako je preko glave i težačkih ramena prevalila gotovo cio dvadeseti vijek, sjeća se oba svjetska rata, čak i onog prvog, protiv Austro Ugarske, kada joj umalo oca nisu ubili šuckori, ali je srećom bio pošteđen i otišao na robiju, kao i onog drugog, u kome su u selu Uvjeća, gdje se udala, trpjeli veliki strah i od ustaša i od vojnih i paravojnih trupa koje su se ovim krajevima kretale.

Krstinja Šupljeglav je možda i neke važnije stvari u svom dugom životu zaboravila, ali dolazak svoga svekra, za koga nije znala ni ko je, niti da je prosi za svoga sina, nikada, kaže, neće zaboraviti, jer mu je tada iz džepa ispala boca sa rakijom, a nije se razbila, što je, valjda, bio dobar znak.

Nakon prvog viđenja kod prstenovanja djevojke i drugog prilikom kupovine svadbene odore, treći put su se mladenci Šupljeglavi vidjeli na vjenčanju, na Mitrov dan 1930. godine.

Udala se dobro, u Uvjeću, u bogatu kuću, koja je za to vrijeme bila izuzetno dobro zidana, sa  lijepo izvijenim, kamenim lukovima ispred kuće, građenim bez olovke i papira, uz pomoć talentovanih majstora i koja je, što je u to doba bilo prava rijetkost, imala vodu dovedenu u kuću sa obližnje čatrnje.

Kuću je sagradio povratnik iz Amerike, svekar pokojne babe Kike, koji je, budući da je radio sa njenim ocem i stricem u Americi, isprosio djevojku za svoga sina, a da se prethodno ni vidjeli nisu, ali su se kasnije zavoljeli, da su im mnogi pozavidjeli na lijepom gledanju.

Koliko je pokojni muž babe Kike poštovao i volio svoju ženu svjedoči ona sama, pričajući da, kad god bi zajedno išli na kakav dalji put sa natovarenim konjem, on bi, ukoliko konj u povratku nije pretovaren, tražio da ona odjaši nazad kući.

“Ja bi jahala konja, a on bi ga vodio, jer sam ja, kako mi je govorio, žensko i brže se umorim”, prisjeća se starica vremena od prije šezdeset, sedamdeset godina.

Rodila je sa svojim mužem, kaže, sedmero djece, od kojih dvoje nije živo.

Baka danas ima jedanaestoro unučadi, devetnaestoro praunučadi i, kako uz vragolasti osmijeh dodade, četvero čukununučadi - do sada.

Danas svoje djece i potomaka Krstinja Šupljeglav ima na svim stranama svijeta, od Wemačke, preko Srbije, Crne Gore, Banjaluke, do Trebinja, “a kad imaš veliki rod i porod”, zaključuje ona, “imaš i veliku pažnju i pomoć i darove sa svih strana”.

TRI TORTE ZA STOTI ROĐENDAN

Tako je ova vesela stogodišnjakoinja za stoti rođendan dobila čak tri torte, jednu od Jovanke i Sava, drugu od starijeg sina i snahe koji žive takođe u Trebinju, a treću od sestrića i sestrični iz Herceg Novog.

Baba Kika se, kaže, ni u dobru nije ponosila, niti u zlu žalila, iako se i danas trudi da se prisjeća samo lijepih trenutaka, iako je bilo i onih lošijih.

Premda je u Dubrovnik odlazila i na liječenje i u trgovinu, prodajući tamo maslac, sir, pršutu, povrće, najviše pamti luku Gruž, gdje su dočekivali brodove sa kojih bi tovarili vreće soli i preko planina ih, najčešće na sopstvenim ramenima, nosili kući.

“Brodova sam se nagledala i načekala, ali se voza najviše sjećam, a naročito onoga kojim mi je sin Vlado otišao u svijet, na školovanje u Kragujevac. Sami Bog zna koliko sam se za njim naplakala od straha i tuge, a opet se i tješila, jer ga je zvao moj brat koji je bio u Srbiji. Ja sam, ipak, toliko tugovala za njim, da danima nikome nisam dala da ide u njivu đe je on zadnji put učupo kravama trave, a sve gazeći u njegove stope, dok se one nisu zamele u onoj travi i zemlji”, uzdiše i danas majka za svojim, danas 75 godina starim sinom, koji je u to vrijeme bio najbolji kragujevački vojno-pitomački đak, čije je ime čitno i na trebinjskim manifestacijama, za uzor i ponos mlađim generacijama.

Žao joj je bilo i unuka koji su se po svijetu razilazili, po školama i u potrazi za boljim životom, ali, svijesna je toga baka Krstinja, i oni tragaju za svojom srećom, kao što su i njena djeca, napuštajući Uvjeću, jedno po jedno, sve dok nije došao red i na njih stare.

“Lijepo je to naše selo i da još bogzna koliko života živim nikad ga ne bi zaboravila. Posljednji put kad sam, prije dvije godine, obilazila našu kuću, nisam imala snage da obiđem i imanje, jer ga ima dosta, ali je meni puno srce bilo samo kad sam prekročila onaj moj prag”, uzdahnu baka, vraćajući se u mislima možda i više decenija unazad i dodade:

“A nekad je bilo puno selo. Ko bi reko?”

Hoda tako često u one stope svoga sina, hoda često i Savovim, i stopama svoje ostale djece, vraćajući se u mislima u vrijeme kada su išli na Grab u školu, pa bi zimi često noćivali u ujčevini, kod Vica, da ih snijeg ne zamete, a ona ih sa zebnjom iščekival kod kuće.    

Nakon godina i decenija iščekivanja svojih ukućana, rodbine, kumova, prijatelja, koji i danas često obilaze baku Krstinju, ona uživa u trećoj životnoj dobi u pravom smislu te riječi, jer, tvrdi to i ona sama, drže je svi “ko malo vode na dlanu”, i Savo i Jovanka, ali i ostala djeca i njihove porodice.

Do nazad dvije, tri godine odlazila je i do obližnje provancice, išla je nedavno i na svadbu svom najmlađem unuku, ali uglavnom sjedi kod kuće, gdje joj je, uz pletivo od koga se ne odvaja, jedina aktivnost šetnja oko kuće i obilazak bašte, uz pridržavanje za ogradu.

“Nekada sam dosta hodala, njive obrađivala, a sam Bog zna koliko sam naplela, tako da danas obiđem baštu, jer mi je milo vidjeti obrađenu zemlju, ali mi je milo i pletivo, pa od Jovanke tražim da mi nešto osuka, da bi se ja zabavila i preplela nešto novo.

To volim i to mi vraća u mislima prošle dane”, reče nam na kraju baba Kika.

Vesna Duka

90 DANA BEZ HRANE I VODE

Prošle zime je, priča nam baba Kika, bila dobro zaslabila i 90 dana nije ni kapi vode popila, niti mrvu hrane stavila u usta, primajući samo infuzije, ali, desilo se po onoj narodnoj - Kome ima vijeka ima mu i lijeka.

Liječili su je ljekari, ne samo iz Trebinja, već iz Beograda, Kotora i niko se nije nadao pozitivnom ishodu, dok na kraju nisu otkrili da je u pitanju nedostatak željeza.

Savo i Jovanka su joj u početku, osim preparata željeza, davali samo kašastu, dječju hranu, jer starica nije mogla gutati, a kamo li žvakati, ali joj se s vremenom vratila i snaga, tako da se dosta dobro oporavila. 

SVU DJECU RODILA UZ OGNJIŠTE

Od petoro djece Krstinje Šupljeglav, koliko ih je ostalo živo, najstarija kćerka već ima 77 godina, dok najmlađi sin ima 61 godinu.

Svako od njih se, prisjeća se sa sjetom starica, rodilo u Uvjećoj, u njenoj staroj kući, na jednoj te istoj ploči pored ognjišta, jer tada, niti je bilo babica, niti se išlo u bolnice na porod...