| Početna |
|
ZAŠTO MLADI TREBINJCI NE VJERUJU U HLJEB OD MAJSTORLUKA
ZANATI NA IZDISAJU
Povod za ovu priču ilustracija je poslovičnih nesporazuma između mladih, školstva i tržišta rada. Pokušaj Tehničke škole da u novoj školskoj godini osnuje novo zanatsko usmjerenje - varilac propao je nakon što je u oba upisna roka za ovaj smjer konkurisao - samo jedan učenik. Da je ljubav mladih prema zanatima poprilično iščiljela - u posljednje vrijeme i nije neka novost. Bez obzira što je narod tradicionalno u zanat imao bezrezervno povjerenje - pogotovu što iskustva života na ovim prostorima svjedoče da se sa dobarim majstorlukom u svim vremenima, mimo turbulencija, kriza i recesija, uvijek može namaknuti solidan dinar. Da stvar bude gora, riječ je o stručnom profilu za koji je prošle godine ustanovljen deficit na tržištu rada i za koji - što se danas teško može reći za većinu zanimanja - ne garantuje neizvjesnost u čekaonicama biroa za zapošljavanje.
S druge strane, činjenica da se potrebe za ovim profilom u Trebinju za sada uglavnom odnose na Industriju alata ide na vodenicu bojkotu i rezervisanosti mladih ljudi, koji pokatkad možda i ne znaju šta hoće od života, ali su sigurni u ono šta neće. Ovo posljednje ponovo aktuelizuje pitanje otvoreno još prvih dana kada je tranzicija počela da nagriza preživjeli način privređivanja - da li istrajavanje na obrazovanju stručnih usmjerenja za nekadašnje socijalističke gigante proizvodi samo kadar za kafanska gluvarenja ili, u boljem slučaju, fizikalisanja za male naknade i od danas do sutra? Bez namjere da se upuštamo u široke zahvate analiza, želimo ovim samo da damo nekoliko akcenata za koje nam se čini da oslikavaju gore navedene nesporazume.
Škole na mukama Srednje usmjereno obrazovanje u Trebinju decenijama se oslanjalo na velike privredne kolektive, koji su obezbijeđivali uslove za neophodnu praktičnu nastavu i na čijem su tržištu rada svršeni srednjoškolci uglavnom nalazili zaposlenje. Urušavanjem ovih kolektiva i harmonična kohabitacija škola i privrede dospjela je na iskušenja jedva održive ljubavi, a menaxmenti srednjih usmjerenih škola stavljeni na muke varakanja, dovijanja i preispitivanja - za koga i kakav kadar u budućnosyti treba da obrazuju.
Poseban problem su usmjerenja trećeg stepena mašinske struke, koja su reorganizacijom sredoškolskog obrazovanja pripala tada osnovanoj Tehničkoj školi. U ovoj ustanovi - koja danas obrazuje stručne profile elektrotehničar računara, građevinski, mašinski i saobraćajni tehničar, tehničar elektronike, i tehničar elektroenergetike - posljednjih godina suočavaju se sa mukama organizovanja nastave trećestepenih zanata, koji su tradicionalno i u najvećem omjeru bili vezani za mašinsku struku. Nostalgična sjećanja na vrijeme kada su po broju učenika tehnički smjerovi trećeg i četvrtog stepena bili ravnopravni odavno je prošlo i koincidira sa nostalgijom za zlatnim danima Industrije alata, u čijim se proizvodnim halama sa diplomom mašin-bravara, strugara, metaloglodača lako moglo naći uhljebljenje. Danas, i polovina jednog odjeljenja mašinskih zanatlija iskupi se sa puno muke, govori nam direktor Tehničke škole Nebojša Rudakijević.
- Prije je Industrija alata zapošljavala sav kadar trećeg stepena - od strugara, mašin-bravara, metaloglodača. Niko nije čekao na birou ko je htio da radi. Sada, niti fabrika prima radnike, niti hoće iko u fabriku. Mašinska struka praktično izumire. Posljednji metalostrugar upisan je prije osam godina, a nakon toga u našu halu sa mašinama niko ušao nije. Bili smo jedne godine upisali bravare - jedna generacija je izašla, ali poslije nje više niko nije htio ni u bravare. Dvije-tri posljednje godine upisujemo tek pola odjeljenja, i to kombinovano automehaničar - precizni mehaničar. To je djeci interesantno, jer po nazivu "precizni mehaničar" misle da je riječ o nekoj posebnoj struci. Čudi me da je ministartvo uopšte ostavilo ovaj smjer jer je danas sve elektronika - više mehanike praktično i nema, ni mehaničkih vaga, ni mehaničkih kasa - a i one su u programu rada. I ove godine smo upisali pola ovog kombinovanog odjeljenja - sa svim zainteresovanim i sa lošim učenicima "ponavljačima" jedva smo iskupili polovinu. Što se tiče drugog zanatskog odjeljenja - smjer vozač motornih vozila, to je djeci još interesantno, ali i tu se upiše 20-ak učenika, a treba nam 24. Mi smo u saradnji sa Biroom za zapošljavanje za ovu školsku godinu tražili šta bi bilo interesantno od zanata, što bi mladi ljudi htjeli da upišu. To je bio varilac. Neprekidno je otvoren konkurs za varioca. Evo i sada, koliko čujem, fabrika traži četiri varioca i ne mogu nigdje da ih nađu. Raspisali smo konkurs za pola odjeljenja ove struke, ali se prijavio samo jedan učenik.
Osmišljavanje i organizovanje novih stručnih usmjerenja posao je i odgovornost menaxmenta škola, dok je potvrda resornog ministartva na inicijativu škola obično samo stvar forme.
Tehnička škola, prema riječima Rudakijavića, u ovom pravcu posljednjih godina ulaže mnogo napora, ali su rezultati ili povremeni ili izostanu. Konsultovanje informacija o tržišnim potrebama i anketiranje učenika završnih razreda osnovih škola glavne su reference koje bi, ako se sretno poklope, trebalo da garantuju uspješnost ovog posla. Međutim, problem, ističe Rudakijević, nije samo nedostatak interesovanja za zanate mašinske struke, već i primjetan trend nezainteresovanosti mladih za zanate uopšte. S druge strane, zainteresovanost, ako se i pojavi, nije uvijek i dovoljan uslov, već je samo jedna u nizu okolnosti koje treba da se dogode.
- Inicijativa kreće od menaxmenta škole. Mi gledamo dva aspekta - prvi je zahtjevi i želje učenika, a drugi je nastavni kadar u školi. Ako zadovoljimo želje učenika, bojim se da nećemo naći i dovoljno nastavnog kadra da te želje isprati, ili ćemo doći u situaciju da stariji profesori ostaju bez posla. Da ne govorimo o potrebi za specijalno opremljenim kabinetima za određene struke - to je posebna priča. Mislim da bi bila interesantna usmjerenja elektrostruke, ali zbog problema sa kadrom ove godine nismo smjeli da idemo u tom pravcu. Mladi elektroinženjeri ne žele da konkurišu za posao u školi, radije biraju HET ili Elektroprivredu. Prethodnih godina imali smo profile elektrostruke - električar, elektromonter, električar za rashladne uređaje. Tada smo mogli mi to da pokrivamo sa kadrom, ali i onda je išlo teško - samo za taj period morali smo da promijenimo 15 do16 nastavnika elektroinženjera. Oni su samo dolazili i odlazili. Prošle godine imali smo namjeru da otvorimo i kombinovano odjeljenje zidar - oblagač podloga. Pravili smo anketu po školama o interesovanju učenika za ove struke. Nije bilo interesovanja. Potreba za kvalifikovanim radnicima građevinske struke je velika, pa ćemo probati sa ovim zanimanjima i iduće godine. Za mašinske struke interesovanje je malo, ali stoga malo đaka ovih struka i izlazi iz škole. Mislim da se zato može očekivati jedan vakuum, kakav sa zanimanjima mašinske struke nikada ovdje nije bio. Kad će početi da se javlja nedostatak ovih zanimanja - ne znam, ali je izvjesno da će biti i ove vrste potražnje. Mi ćemo već poslije Nove godine raditi ankete u osnovnim školama - koliko je interesovanja i za koji zanat, te ćemo na osnovu toga i planirati korake za narednu školsku godinu, pojašnjava Rudakijević.
Ko je mlade posvađao sa zanatima - očito je pitanje čiji odgovor obimom nadilazi fenomenologiju ovog odnosa i u najvećoj mjeri korespondira sa opštim stanjem u društvu i negativnim posljedicama nekih uvriježenih sistema mišljenja. - Kada obiđete grad, biće vam sve jasno - zanatskih radnji kakvih je nekada bilo praktično i nema. Otvaraju se kladionice, kafane - toga ima na svakom koraku, a kako diše grad i republika, tako i djeca razmišljaju - njih zanati ne interesuju. Zašto je to tako - ne znam, najvjerovatnije zbog ubjeđenja da se zanatom ne može zaraditi za život, kaže Rudakijević.
Kada se gore pomenuta ubjeđenja stave na ispit analiza tržišta rada, nerjetko završavaju na kliskom - a nama dobro poznatom - terenu zabluda i predrasuda. Stručni saradnik za posredovanje u trebinjskoj filijali Zavoda za zapošljavanje Branislav Kešelj kaže da je nepovjerenje mladih prema zanatlijskom hljebu upravo posljedica neznanja i naobavještenosti - koliko vrijedne majstorske ruke mogu biti pouzdan oslonac za budućnost. - Mladi ljudi nemaju interesovanja za zanate jer ne znaju koje sve prednosti može da donese poznavanje nekog zanata. Većina ljudi misli da je tu slaba zarada, a da je posao težak. Ali malo njih zna da, na primjer, dnevnica keramičara iznosi i do 120 maraka. Dobro zarađuju i parketari, varioci pogotovu. Prošle i pretprošle godine, za vrijeme građevinske ekspanzije, bilo je potrebe za zanatlijama svih građevinskih struka - tesarima, zidarima, molerima, keramičarima, parketarima. Bilo je i poslodavaca koji su bili spremni i po petnaest radnika ovih zanimanja da zaposle odjednom. Ta zanimanja bila su stvarno deficitarna. Niste mogli nikoga da nađete. Bilo je nekoliko starijih majstora, uglavnom ljudi pred penziju, ali koji zbog godina nisu bili u stanju da rade naporne poslove. Što se tiče varilaca - firme iz Slovenije su nam nekoliko puta upućivale pozive da ima dostavimo spiskove ljudi ove struke. Oni traže varioce sa atestima, ali takvih mi na evidenciji nemamo, pojašnjava Kešelj. Problem druge vrste je što i oni koji nauče zanat i kvalitetno ga obavljaju najčešće čekaju da ih angažuje neki poslodavac. Kešelj smatra da je nedostatak poslovne samoinicijative i hrabrosti da se otvaranjem samostalne zanatske radnje pokrene vlastiti biznis glavni razlog zbog kojeg se cijenjena vještina nekada prodaje jeftino. - Ljudi ne znaju da je otvaranje neke samostalne zanatske djelatosti veća perspektiva nego rad za nekog privatnika ili u fabrici. Mislim da bi se svi morali više angažovati u tom pravcu - da mlade ljude pokrenemo i uputimo da pokreću vlastiti zanatski biznis. U Trebinju je nekada cijela jedna ulica bila zanatska, a danas se radnje nekih zanata mogu prebrojati na prste jedne ruke. Trebinju fali radionica raznovrsnih zanata.
Pogled u registar Na zvaničnom registru Opštine Trebinje evidentirane su 172 zanatske radnje. - Neke održive analize i pouzdani zaključci povodom registarskih podataka nisu mogući zbog poslovične nepouzdanosti svih zvaničnih evidencija i statistika, koja je u ovom slučaju u najvećoj mjeri zasnovana je činjenici da nemali broj zanatlija uopšte ne registruje svoju djelatnost. Za njih zvanični registar ne zna, za njihovo postojanje saznajemo tek iz priča zadovoljnih ili nezadovoljnih mušterija. S druge strane, valja istaći i to da se u kategorizaciji privrednih subjekata u zanatske radnje uvrštavaju i zabavni saloni, sportske kladionice, te razne agencije - knjigovodstvene, novinske, one za posredovanje u nekretninama. Letimični pogled u registar potvrđuje naše pretpostavke da među zanatskim djelatnostima prednjači ona kojoj i u vremenima loših trendova rada i privređivanja nikada ne ponestaje posla - frizarska. U Trebinju je registrovano, što muških što ženskih, dvedeset i osam frizerskih salona. Trebinje ne pamti vrijeme kada je na ulicama bivalo više automobila nego danas. Auto-radionica ima petnaestak - a registrovane su kao automehaničarske, autolimarske, vulkanizerske ili kao autopraonice. Ne zaostaju mnogi ni pržionice kafe, cvjećare, pekare. Interesovali su nas zanati za koje se moglo pretpostaviti da u novim uslovima privređivanja teže nalaze posao. Tu ne mislimo na one stare zaboravljene zanate, od kojih je, svugdje pa i kod nas, ostalo samo egzotično ime nejasnog nam značenja, a kojih, usput rečeno, u registru uopšte i nema, ukoliko pri kategorizaciji nisu sakriveni u šire definicije. - Otvaranje tržišta i povećanje ponude i raznovrsnosti cijena očito je u stranu pomjerila pređašnje navike za krpljenjem i popravkama isluženih artikala u zanatskim radionicama. Zato i ne čudi što u Trebinju popravku cipela možemo obaviti u samo tri registrovane obućarske radionice. Krojačkih radnji ima dvije. U gradu zvanično radi tek po jedna stolarska, keramičarska, limarska, časovničarska, ključarska te radionica za metalobravarsku i izradu predmeta od metala. Najposle, za oko zapinje i jedan poseban trend. U posljedih godinu i po dana, gotovo rame uz rame sa besmrtnim frizerajem, registrovano je pet zanatskih radnji u čijoj oznaci vrste djelatnosti piše - podrumi. Prije pomenutog perioda broj registrovanih podruma je neznatan... Rade SAVIĆ I ŠKOLE PODBACILE Srednje škole trećeg stepena, decenijama se potvrđivalo, uglavnom biraju lošiji đaci, slabijih ili nikakvih ambicija za obrazovanjem. Pitanje koliko su oni spremni da uče i savladavaju ponuđena znanja obično se susreće sa suprotnim, ali ne manje bitnim - kakvo znanje možae da im pruži današnje školstvo. Branislav Kešelj, stručni saradnik za posredovanje u trebinjskoj filijali Zavoda za zapošljavanje mišljenja je da naše obrazovanje uglavnom sporo sustiže trendove na tržištu rada i nerijetko proizvodi kadar koji ne može da odgovori zahtjevima poslodavaca. - Nije problem što se samo ljudi sa zanatima mašinske struke teško zapošljavaju. Na evidenciji imamo preko dvije stotine konobara, a od njih nećete naći ni deset da poznaje jedan strani jezik. A konobari bi trebali da poznaju barem dva. Nije kuvar onaj ko zna da spremi obično jelo, poslodavci danas traže one koji znaju spremati specijalitete. Oni traže specifične profile u ugostiteljstvu, kao što su pica-majstori ili roštilj-majstori, kuvari ribljih specijaliteta. Niko nije mogao da konkuriše za te poslove, iako imamo i kuvara na evidenciji oko sto pedeset. Kadra različitih zanimanja imamo, ali su često neupotrebljivi, pojašnjava Kešelj.
NALIČJE ZANATSKOG HLJEBA Vukan Kovač, vlasnik samostalne zanatske radnje za izradu ključeva, jedine radnje registrovane u ovoj djelatnosti na području naše opštine, kaže da maćehinski odnos države i nesređen ambijent za rad i privređivanje ozbiljno ugrožavaju opstanak niskoprofitabilnih zanata.
Visoki
nameti po raznim osnovama i tolerisanje rada "na divlje" pretežak su
teret za svakog poštenog zanatliju, koji je uredno i po zakonu prijavio
svoju djelatnost.
KAKO SE U TREBINJU PEČE ZANAT? Gdje se i na koji način u Trebinju obrazuju vodoinstalateri, stolari, moleri, zidari, karemičari, parketari, obućari? Odgovor na ovo pitanje osvjetljava ozbiljan sistemski nesporazum između obrazovanja i njegove praktične realizacije u privredi. - Nigdje. Ti profili se praktično i ne obrazuju u školi. Oni uče uz majstore, uče zanat od očeva ili prijatelja koji ga znaju. A kada im je za neki posao potrebna diploma, oni je dobiju vanrednim polaganjem - ili na razne načine kako se sve dobija diploma. U svakom slučaju, tamo ne uče zanat, samo ga polažu da bi dobili papir, kaže Nebojša Rudakijević, direktor trebinjske Tehničke škole.
|