NOVE KNJIGE

POEZIJA, MOĆNA NEMOĆ

(“Glava”, Ivan Rastegorac, 4 puta, biblioteka časopisa Poezija, Beograd 2009)

Senzibilitet pesnika Ivana Rastegorca neposredno uslovljava začetne stihove njegovih pesama. Nema tog pojma, fragmenta ili predmeta koji ne može biti "početno nadahnuće". Na jednoj su strani tzv. male stvari iz svakodnevnog života, pa i rad mašina, biljni i životinjski svet, dok su na drugoj značajna ontološka i filozofska pitanja, poput pesnikovog doživljaja Lajbnicovih "monada", kao odraza, danas, opštevažeće destrukcije. "Okidač" pesama neretko je i detalj iz paganske mitologije i hrišćanstva.

Sve to ne samo da je ilustracija pesnikovih širokih interesovanja, svedočanstvo o njegovim vizijama, nego i pokazatelj višepoteznih i vi-šeugaonih pogleda na povod stihovanja.

Stoga pojave, predmeti i likovi u Rastegorčevom pesništvu, po njegovoj volji, poseduju više lica i/ili više lica i naličja. Pesnik ne traži uzvišene povode i teme, već su njegovi neiscrpni tematski sopoti u realnosti onakvoj kakvom je on vidi. U detalju, vidljiv je čovek i prostor sveden na mikro-kosmos; tu se nude poređenja svih vrsta.

Raznovrsnost nije jedini beleg početaka i daljeg toka ovih pesama, mada impresivna. Očita je i brehtovska neposrednost, hrabrost (u pesmama podstaknutim ljubavlju) i nesvakidašnja pesnikova otvorenost kada je u pitanju motiv smrti, meditacija o vremenu i prostoru nakon smrti. (Ako tako protumačimo završnu pesmu izbora Veliki ekran, onda u njoj pesnik kao da svoj odlazak sa lica Zemlje simbolično okončava slikom: "Budimo se na dnu vazdušnog okeana".)

Naoko nevažne stvari i pojave su verodostojna slika u ogledalu, odraz tzv. velikih ideja, projekata i sistema, čija se funkcija i suština prepoznaje u detaljima, prizorima, pogledima, iako potiču iz potpuno različitih misaonih sfera. Zapravo, od tih naoko malih stvari sve počinje i (u) njima se sve završava.

Kritičari su saglasni da ovaj pesnik pomoću "uveličavajućeg stakla" (naslov njegove treće zbirke pesama) vidi iznad, ispod i iza ponuđenih gradivnih elemenata i uspostavlja vezu između sitnog i krupnog, nevažnog i bitnog, površnog i suštog, povoda i poente.

Ali pesnik je svestan da i njegova lupa biva povremeno ograničene moći, što ukazuje na zaključak da se svaki pojam može (ne)voljno naći u dvojnom odnosu. Motivima neprolaznog, kao u antologijskoj pesmi Ja nosim svetlosni oklop - pesmi iz jednog daha, vulkanskoj, pesmi u slavu svetlosti i onih privilegovanih i božanskih pojava čiji je atribut svetlost - on suprotstavlja motiv prolaznosti, smrti i zaboravljenosti.

Već prva knjiga, Pesme, ukazuje na sklonost eksperimentu i subverziji, ali i oneobičavanju i začuđivanju, kao osnovnim postupcima. Razlog za takav demarš je u činjenici da je ovaj moderni pesnik, za razliku od tradicionalnog, zbog sve ciničnije dehumanizacije i pojedinca i društva, u stanju da vidi drugačije, da ga ne zanima glas i stav okoline, već da govori samo u svoje ime - iz perspektive samosvesnog, lucidnog i senzibilnog pojedinca.

Naime, on početnu sliku, novinsku vest, ukršta sa pojmovima potpuno različitih semantičkih konotacija. I to pomoću slobodnih asocijacija i asoci-jacija toka svesti, nalik na Bretonove i Xojsove "diktate slobodnih misli", sa kojima uspeva da spaja nespojivo i poredi neporedivo. Čak i kad početne poetske slike nisu posebno razvijene, to ne onemogućava razvoj daljih vigilnih, munjevitih, uz to neočekivano igrivih i slobodnih poetskih slika, što svedoči o pesnikovoj gladi za, ne samo oneobičavanjem i začuđivanjem, nego i za destrukcijom poetske građe. Naime, pesnik "razlaže svet, razbija, dekonstruiše, dekonstituiše", da bi detaljima i mikrodetaljima ponovo gradio rasuti svet, da bi s druge strane progovorio o tom istom svetu.

Rastegorac je dosledno sklon ironiji, autoironiji, aluziji, alegoriji, groteski, humoru i crnom humoru, koji su posledica pesnikovog odnosa prema dodeljenoj mu okolini, prema njenim devija-cijama i bolestima. Posebno ironično on akcentuje fenomen uslovne zarobljenosti i ograničenosti ("opkoljeni smo"), kao i kafkijanskog modela nemoći. Ironija se lako pretače u crni humor, kao u pesmi Večno dojenče. U sintagmi "zabijanje klinova" sažima svoju poetiku. U tom svetlu treba posmatrati kompleksnost odnosa: svet pojedinac/pesnički subjekt poezija, što je i stožer njegovog pesništva.

Jezikotvorstvo pesnikovo ogleda se u igri rečima, stilskim figurama ponavljanja, u aliterično-asonantnoj intonaciji. On pridaje značaj zvuku, mogućim asocijacijama po zvučnosti: "Kada bih mogao, / sve bih pesme preveo / na jezik trube, / na jezik čekića, / na jezik zvona, / kada bih se dokopao tornjeva" (Inkubacija). Očito, Rastegorac je roeta ludens (zaigrani pesnik), koji veruje da "rađanje pesme u igri i kroz igru ponekad urodi plodom, jer igra uzvraća slobodom". U tom duhu, on skreće pažnju na misao Bleza Sandrara: "Pesnici se više ne zabavljaju i upravo to me najviše plaši".

U fokusu ovog pesništva je otuđeni "smrtnik", sve više odvojen od prave prirode i prvotnog lika, koji, zaplašen zbiljom, ispoljava nesnalaženje u relacijama čovek-Bog, java-san, život-smrt, večno-prolazno. Apsurd se začinje u strahu da mu je svet dat da bi mu bio oduzet. Stoga ništa u čovekovoj i pesnikovoj okolini nema željeni ili makar održivi oblik. Pesnik Glave je usredsređen ka određenju odnosa subjekt - realnost, sve do određenja smisla i značaja poetske reči, pa i odnosa pesnik - poezija.

Pesnikov programski moto, koliko neočekivan toliko sugestivan, u knjizi Nedelo ("Poezija je, rekao bih, veličanstveni proizvod nemoći. Istovremeno, pisanje je  n e d e l o, igranje sa sudbinom, zamena za pravi život, za pravi gest, zamena za pravo delo, za d o b r o delo"), definiše poeziju, danas, juče i sutra.

Aleksandar B. Laković

PRIVATNI REZERVAT

Gmizavci cijuču

i škripe pri kretanju.

Gušteri baš

nalik su na drvene igračke.

Veseli čvorci raspoređuju se

                                   u krošnji

kao sive mrlje na licu staraca.

Vukovi - kao strugotinom napunjeni.

Pazi da ne stupiš

na podijum od granja

za dočekivanje veprova.

Pazi da u gustoj šikari

ne zgaziš na žbun

ljigav kao stari karfiol

jer će stopalo buknuti u vatri.

Insekti kao živci

titraju u vazduhu

i čine tvoj nervni sistem

izvan tebe

koji se najmanjim dodirom

LUDO GOVEDO

Nisam se okozio

gradeći ustave.

Nisam se ogulio

gradeći crkve,

zidajući kućerine

   i tvornice.

Niti se nažuljih

mešajući malter,

podižući granitne kripte.

Oduvek sam stajao tu

kao smrznuta govedina

sa ostacima krvi na sebi,

tragovima znamenja.

Ničeg nisam imao previše:

ni govana, ni balzama,

ni ručnih bombi,

ni ručnih radova.

Oduvek sam strepeo

od vesti

koje poput sekire

obaraju čoveka.

Oduvek sam

tako zemljan,

tako porozan,

omamljen svetlošću

nekih drugih sunaca.

KAKOFONIJA ZA HOTEL

B KATEGORIJE

Umiljate blage salvete

iz osvete

svukuda lete.

Duše tanjira zveče,

cijuču bolno

 kad na njih dođe red. a

I stado posuđa ruši se

u slivnike hotela

da čisto dospe za sto

uz escajg grubi.

I escajg grubi

u metalnoj škripi

gubi svoj sjaj.

I more

(ako je tu negde)

prisutno kao muzika

nagriza

cika tanjira

i rđa posuđa.

Pozor!

Silno razmahani bubnjar

navešćuje nemio čin,

veliki zvučni dar-mar?

Osam je i deset.

Vreme je da se snagom od 130 decibela

pomori klijentela hotela.

KOLONIJA PTICA PEVAČICA

Čemu oštar vid, kad je vidik

zastrt gustim lišćem?

Čemu vanredan sluh,

čemu miris, kada nema vetra,

kad je nemoguće

ma kakav vonj

da dopre do progonitelja?

Češljugar svojim zviždukanjem

diže galamu u granju,

kreja krešti, orao mišar nariče.

I pored svoje živahnosti

svračak je odvratna ptica

budući toliko halapljiv

da i kad je sit ne prestaje da lovi

već plen nabada na trnje.

U fićukanju kosova

sijaset stranih,

od drugih ptica usvojenih

muzičkih motiva.

Drozdovi hrane

svoje nezasite mlade,

ali čemu zebnja,

čemu potomstvo?

Zar samo zato

da se s generacije na generaciju

prenosi sposobnost pevanja?!

DEMON ANTARKTIKA

Demon Antarktika

hipnotički je beo,

ali je njegova magija

crna.

Staklena vuna kovrdža se

i budalasto pada.

U pravilnim naborima smetova

čvrsnu senke od ametista.

Smrt sporo presvlači

mnoštvo svojih velova.

Hromirani blesak avionskih krila

uvek najavljuje nekolicinu

u belo odevenih čudovišta.

Maskirani u polarna odela,

sa šapama-krpljama na nogama,

sporo se kreću jedan za drugim,

u potiljak, "hodom gusaka".

Iz tranzistora stiže g

las-naredba:

"Drski putniče,

pristani na svirepost

i uspni se na Vrh užasa!"

Sa visine od 1.700 metara

otkriva se imperija

          od jedva prozirnog stakla;

masivni blokovi leda

ispunjavaju kalupe depresija.

Sunce je nalik sablasnoj zveri

koja pripada snu.

Monumentalna samoća,

gospodar i priviđenje,

potpuna je i čista.

Sećanje je ovde kristalno,

ali niotkuda dece

pored skromne vatre

da se teše pramenom dima,

iskrom u oku,

zurenjem u komad zaraženog drveta.

Sećanje je ovde mučenje

da se potopi santa leda,

ali niotkuda usijanog ljudskog krika.

Samo usamljene postaje,

retko nadletanje helikoptera

i vađenje dotrajalih hangara

zubarskim kleštima.

Dolazi još jedna "noć tri psa"

sa svojim pravilom

ubiti ili biti ubijen

što očas se okrene u još veće zlo:  

         istrebiti ili biti istrebljen.

Od čitavog pribora za pisanje

ostale su samo

saonice sa psima.

POVODOM NOVE KNJIGE OLGICE CICE "NIZVODNO OD BAJKE"

LJUBAVLJU ZAVESLATI UZVODNO

U izdanju “Grafokomerca AD” nedavno je iz štampe izašla nova, peta po redu, knjiga pjesnikinje i prozaiste Olgice Cice - zbrika kratkih priča “Nizvodno od bajke”.

Iako poeziju i prozu piše još od srednjoškolskih dana, prvu zbirku poezije “Rijeka je starija od nas” Cice je objavila tek 1999. godine. Dvije godine kasnije - i zbirku poezije za djecu “Predstavljam se - ja sam kralj”, a  iste, 2001. godine, objavljuje i roman za djecu “Zemlja Igorova”. Godine 2006. štampan je njen roman “Miris čovjeka”, koji je, uz odličan prijem i kod publike i književne kritike, ušao u najuži izbor za Bazarevu nagradu “Žensko pero”, kada je laureat bila Gordana Kuić.Zbirka kratkih priča “Nizvodno od bajke” trebinjskoj čitalačkoj publici nedavno je predstavljena u Narodnoj biblioteci.

Ispod literarnog svijeta zbirke kratkih priča "Nizvodno od bajke" pulsiraju nimalo optimistični damari svevremenih ljudskih patnji i naličja života. Kolaž od dvadesetpet isječaka iz svakodnevnice donosi nam svijet tragičnih sudbina, unesrećenih i neostvarenih ljudi, promašenih i obesmišljenih života, nedosegnute sreće i ijalovljenih nada.

Da li je, u svijetu nataloženih mračnih nagona u ljudima i samoživosti, ono što živimo uvijek i nužno iznevjerena bajka, prozaično životarenje koja je uvijek negdje nizvodno od  svih naših idiličnih projekcija i želja?

- Uvijek smo razapeti između stvarnosti i bajke, između snova i bivanja. Težina tog raspeća raste našim koračanjem kroz život. Dijete je najmanje osjeća, jer nije svjesno i uglavnom je zaštićeno, ako ima sreću da to bude. Idilične projekcije i iluzije padaju svaki dan, dok ne ostane suočavanje sa razgolićenim životom. A tada biti čovjek znači imati snage za to i imati veliku nosivost. Pokušavam to da budem i da podnesem izbrisanu šminku i sjaj. Ali, ne vidim samo to niti je ova knjiga samo to. U mojim pričama, osim vapaja za ljubavlju i razumijevanjem, osim obremenjene savjesti i nemirnog sna, osim iznevjerenih nada, ima i snage, topline, nježnosti i tihe radosti. Nije za mene život samo bol i pad. Ovo je samo jedan reflektor koji fokusira tamniju stranu života. Ovo nije samo slika kako jeste, nego i kako niko od nas ne želi da bude. A bajku ipak možemo da pronađemo i da je ispisujemo sami.

Zlo koje se projavljuje u pričama samo pokatkad udara bez smisla i logike. Najčešće, čini se, izbija iz samog čovjeka, iz dubina njegovih mračnih nagona ili slabosti, gdje čovjek sam postaje vinovnik tuđe ili sopstvene nesreće. Traume rata, sirovost ovdašnjeg mentaliteta, patrijarhalna zatucanost, međugeneracijski nesporazumi, roditeljska posesivnost, otuđenost djece, grijehovi iz prošlosti - obično stoje na putu sreći vaših junaka, stvarajući koloplet intimnih drama koje okončavaju u tragediji ili životnoj neostvarenosti. "Život ima tako jednostavne zakone, mi se zapetljvamo u neke složene formule. Treba da se stidimo majmuna" - kaže unesrećena Dušica iz vaše priče... Kako ostvariti onu, srećom i smislom bremenitu, lakoću življenja i zaveslati ka bajci uzvodno u ovakvom ubilačkom i samoubilačkom vrtlogu međuljudskih nerazumijevanja?

- Vi ste izvanredno osjetili ono što sam htjela da kažem. To me raduje i potvrđuje da sam uspjela i da ste pažljiv čitalac. Oni koji to nisu, zamjeraju mi što knjiga nije vedrija i što sam suviše ozbiljna, da ne kažem sumorna i pesimistična.

Ja sam, u stvari, veoma vedra osoba, ali znam mnogo o čovjeku. Možete mi vjerovati kad kažem da sam filantrop, ali ne zato što čovjeka smatram samo dobrim. Vidim ga kao kosmos sa plusom i minusom. Ima u nama zatravljenih taloga, iz kojih neočekivano izranjaju potisnute strasti i bestijalnost. Tad popuste zglobovi svih kočnica i postaješ slabo biće koje nosi stihija.

Rat je vrijeme bezumlja, kada zapanjujuće mali broj ljudi nosi glavu koja misli i srce koje ne mrzi. Rat je užas koji ljudski rod samelje u masu, a psihologija masa je razarajuća. A kad prođe vrijeme uragana i negativne nirvane, mentalne impotencije i duhovne anemije, neko se stidi, a neko ne. Postajemo malo i dobri i svjesni, mijenjamo identitet i priču.

Ali, neko i pamti i smije se farsi. Patrijarhalna zatucanost i međugeneracijski neizgrađeni mostovi sporo ustupaju mjesto idiličnijoj stvarnosti. Roditelji su često posesivni i pogrešni, dok su mnogi pravi neostvareni. Tako se vrtimo u krugu zbog nekog usuda, svjesnog ili nesvjesnog grijeha, tijesnih ograda i opustošenih avlija, iz kojih ne možemo da izađemo jer smo mali.

A mogli bismo da porastemo ako bismo učili od mudrijih i boljih od nas. Malo radimo na sebi i jedni na drugima. Malo se bavimo djecom, a ona postaju ljudi koji često pogrešno izrastu i postaju nečiji roditelji. Zaboravili smo da ljubav treba da raste u nama. Ona govori i razumije sve jezike. Ona te vodi uzvodno i vertikalno.

Ljudske nesreće svakodnevno nas okružuju, ali u bezglavoj jurnjavi za obavezama ili pak zbog straha od tuđe boli najčešće okrećemo glave. "Svi se uvijek više uplašimo za sebe, nego što žalimo nastradalog", kazali ste na jednom mjestu. Autor ovih priča, ipak, predstavlja nam se kao njihov psihološki sapatnik i saputnik koji ovjekovječenjem nastoji da probudi zamrle osjećaje i zaboravljenu solidarnost za patnje bližnjih. Koliko smo istinski otuđeni jedni od drugih, treba li danas čovjeku čovjek? Kako vratiti ljude jedne drugima?

- Čovjeka prepoznajem po tome kako doživljava sebe i druge. Veliki broj ljudi sebe postavlja ispred svih, jer jeste sebi ispred svih. Ostali su ostali. "Nemoj mi pričati to, promijeni temu", čujem često kad hoću da saosjećam sa nečijom neveselom sudbinom. Qudi su zamoreni svojim životima i ne može im više pod kožu. Ne zamjeram. Ne osuđujem. Dovoljno je da se drugom ne čini zlo, a dobra neka se učini koliko se može. Voljela bih da više osjećamo jedni druge, jer svima nam neko zatreba. Trebalo bi to činiti makar iz sebičnosti, ako ni zbog čega drugog. Ko će nas čuti, ako smo mi ogluvjeli? Pozitivne emocije pobjeđuju bolest, negativne nas izjedaju. Šta je sa hrišćanstvom? Koliko je ljudi u crkvama, manastirima i na slavama, a koliko u dobročinstvima i saosjećanju?

Za sebe kažete da živite "klanjajući se samo znanju i Dobroti", o kojoj pišete i koju želite da "zasijete na ogromnom prostoru". Gdje je po vama dobrota danas, u čemu je prepoznajete, a gdje je sve manje ima?

- Jednom sam čula rečenicu: Dobrota je najveća mudrost. Na drugom mjestu sam pročitala: Ako prepoznaješ dobrotu u drugima, znači da je nosiš u sebi. Mislim da bi svako bio srećniji i zadovoljniji kada bi oslobodio svoju dobrotu, koju sigurno ima ali je potisnuta nekim drugim emocijama, egoizmom i glađu, recimo.

Trčimo i grabimo, a svi ćemo doći Nigdje i ponijećemo Ništa. Ima dobrote, samo trebamo htjeti da je ima. Vjerujem u nju i hoću da vjerujem. Treba jedni druge da podsjetimo na to da smo dobri, to često zaboravimo. U kome god potražim tu zlaćanu nit, ja je i pronađem, i ako mi se sama ne ponudi. Svi možemo da budemo bolji, nije teško. Treba samo da rastjeramo žabokrečinu i mahovinu ispod epiderma. Šteta što nemamo više vremena, tražeći zlatno tele. Znate gdje ima najviše dobrote? U čovjeku koji nikad nije poželio tu zlatnu stvar.

"Nizvodno od bajke" je zbirka kratkih priča o sitnim stvarima i običnim ljudima, čehovljevskog prosedea, u kojoj se situacije predočavaju tek u nekoliko zamaha, gotovo anegdotski, ali i naglašenim lirskim tonom i sa poetskom simbolikom. Da li možda upravo u kratkoj proznoj a lirski osjenčenoj formi nalazite onaj izraz u kojem se najsretnije i najplodnije susreće vaš pjesnički, s jedne, i romansijerski senzibilitet, s druge strane?

- Kratka priča je veliki izazov jer je zahtjevna i traži jezičku i životnu zrelost. Ona je vještina koja treba čitaoca da ostavi bez teksta. Roman ti dozvoljava da se baškariš, razmašeš pa dosta toga i kažeš.

Kratka priča je gusto tkanje koje prodire i naježi. Volim pisati ovu vrstu, a lirika koja je moja osnovna vokacija mi pomaže u tom poslu. Kažu da je sve što sam do sad napisala u stvari lirika. No, nisam samo pjesnik. Pišem za čitaoce, ne samo za svoju dušu, a čitaocima je bliža proza.

Mislim da je grijeh ne pokloniti nešto čega imaš dovoljno. Dar nije moja zasluga ni moje vlasništvo. Imati dar znači i obavezu da ga natjeraš da rađa. To je muka, to je borba, ali nije kuluk. Dobiješ sreću plodnosti, a plodnost obogaćuje čitav svijet.

Zbirka priča "Nizvodno od bajke" stigla je nakon dva romana i dvije pjesničke zbirke. Čime nas u budućnosti namjerava obradovati Olgica Cice? Šta vas u posljednje vrijeme, u literarnom smislu, najviše preokupira?

- Već sam mislila da nemam više šta da kažem i osjećala sam se praznom. A onda sam se sjetila dame sa novčanice. Na novčanici od 200 dinara sa obje strane je slika Nadežde Petrović, velike, izuzetne žene. Osjetila sam da je vrijedna mog truda, jer ona se bez rezerve davala i poklanjala. Želim da napišem roman o njoj i već radim na tome, mada ima mnogo razloga da se uplašim. Ali, ja se ne plašim nego se radujem. Uvući se u kožu velike slikarke, rodoljuba i humanitarke je prelijep osjećaj. Nadežda je imala snage da kroz zatvorena vrata donese u Srbiju i buduću Jugoslaviju moderne boje i slike. Ipak, nije bila zaljubljena u sebe, nego u čovjeka. Dala je život za nesrećne borce u Prvom svjetskom ratu. Spomenik koji želim da podignem Nadeždi je još jedan način da se klanjam znanju i Dobroti.

Rade SAVIĆ