NAŠE TEME - UZ VEČERU ZA ZORANOM KIJACOM

SA TRI KARTE - PRED VLADU

Prva karta je poljoprivreda, truga turizam, a treća prerađivačka industrija, koje u Hercegovini nikad nije bilo, a sada se javlja gotovo spontano. Sa te tri karte treba jurišati na Vladu u Banja Luci...

Zoran Kijac nema dilema koje će vino naručiti u Hercegovini. Nije nikakav lokal-patriota, nije pretjerano, pogotovo ne bolesno vezan za Hercegovinu, ali ovdje neće piti ni bordo ni banatski rizling. On je čovjek koji dosta putuje. Ima odličan uvid u privredna kretanja, a, koliko je do njega, želio bi da pogura i pripomogne našem kraju.

U “Studencu” razgovarali smo sat-dva. Razgovarali  smo uglavnom o praktičim stvarima.

Zoran je cijeli život u auto industriji, ili, kako on kaže, u auto-branši. Radio je u sarajevskom Famosu, u fabrici motora i mjenjača, od 1988. je u Beogradu, a od 1990. generalni je direktor FAP-Famosa. Uz to, radio je u raznim republičkim i saveznim organima, pričao nam je niz pikanterija vezanih za posljednje dane Jugoslaviju.

Ipak, kao posebno iskustvo, ističe saradnju sa Mercedesom, u okviru koje se odvijala i  licencna proizvodnja, izvoz, prodaja rezervnih dijelova, servis, marketing...

Tim poslom, na nešto drugačiji način, bavi se i danas. Sa jednim partnerom privatizovao je fabriku autobusa “Neobus” u Novom Sadu. Njegov partner nije u auto branši, nego je kupac, tako da Zoran vodi sav posao u fabrici.

U Trebinje, unekoliko polazi kao na studijsko putovanje...

- Kod mene nema nostalgje, jer nisam rođen u Domaševu, ali tu se rodio moj otac, moj djed, moj pradjed... Čim uđeš u neke godine počneš o svemu tome razmišljati malo više. Misliš o tome odakle si, ko si, šta si... Mi Kijaci trenutno radimo rodoslov familije. Dosta smo u tome uspjeli, Rajko Kijac je već napravio prvu verziju našeg rodoslova. Naravno, neko je uočio neke greške, neko to kritikuje, ali ipak se sav posao pomjera naprijed. Sve to ćemo prevazići i doći do izvora na bazi kojih možemo izvesti sigurne zaključke. Ja želim da malo bolje upoznam svoju ali i druge familije koje su živjele na ovom prostoru. Zato bi volio da naša porodična monografija nekako zahvati i druge porodice, da se dotakne i Qubomira, i Trebinja, i ovog dijela Hercegovine.

Sa Zoranom razgovaram noć prije osveštanja obnovljene crkve. Znam kakvo je stanje u Domaševu. U selu, od mlađih, ostali su oni koji nisu našli posao u gradu ili oni koji su ga izgubili. Selo lagano tone, ali je, kao čitav Qubomir, pomalo iznad hercegovačkog prosjeka. U Qubomiru nema ni ruševina ni omeđina na svakom koraku. Uz put, malo je kuća koje se bar subotom ne otvaraju...

Zoran je obilazio okolna sela. On je iskusan čovjek koji dobro zna šta se ovdje dogodilo i šta se događa...

- Ne treba to da te čudi. I kad se čovjek vozi kroz Ameriku uglavnom vidi prazne prostore. Samo put i okolo ništa. Nigdje žive duše. Gradovi su rijetki, dolaze tek nakon dugih sati vožnje. Ta pustoš osnovni je doživljaj. Hoću da kažem da svijet i dalje funkcioniše na jednom starom centralizovanom principu. Sve se događa u gradovima, u selima samo ono što u gradovima ne može ili ono što je gradovima potrebno.

U tom smislu, šalim se, mi nismo mnogo odmakli, nisu davno vremena kad je u Domaševu drmalo kolo...

- Jeste, ništa nije izgubljeno, ništa nije definitivno propalo. Na selo treba gledati sa više nade i više optimizma. I u našim okolnostima, a znate kako danas živimo, kakva je situacija u ekonomiji, mogućnosti ipak postoje. Nekad one dolaze i mimo svake logike, onda kad se najmanje nadamo, kad mislimo da je sve stalo, i da su sve šanse pogubljene...

Ovo naravno nisu fraze. Ovo govori čovjek koji ne živi od praznih ili jeftnih riječi, čovjek koji u vremenu potpune krize, nakon propasti Sanosa i Ikrabusa, uspješno vodi svoj Neobus u Novom Sadu. Osim toga, stotinu sam se puta osvjedočio da ljudi sa strane bolje mogu da vidi šta sve imaš u avliji i koliko to što imaš vrijedi.

U poljednjih mjesec dana Zoran je proveo više vremena u avionima i na aerodromima, nego kući. Bio je u Kini, u Koreji, u SAD... Interesuju me njegove informacije kako se slični problemi rješavaju u svijetu, kako se danas uopšte stimuliše ruralni sektor, da li samo ruralnim turizmom, zdravom hranom, čistom, visoko industrijalizovanom poljoprivredom? Pitam ga, iako tu temu odavno ispitujem na Internetu, ima li svijet uopšte ideju kako da pokrene napuštena ili devastirana područja na kojim se nekada živjelo skladno, intenzivno i sretno?

- Ima raznih ideja. Svaka je država druga priča. Ali, svima je zajedničko to da svako područje forsira svim svojim silama, svim svojim mogućnostima, pa i velikim dijelom svog kapitala one najvidljivije i najakumulativnije komparativne prednosti. Dakle, prosto, podrži ono što drugi nemaju, uloži sav novac u ono što, na neki način, kao posebna vrijednost, strši i ne treba mnogo da se reklamira.

Dalje, naravno, sve je stvar mašte, jer lako se može dokazati da svaki kraj zaista ima neke svoje komparativne prednosti. Ako ih ima i džungla i pustinja, onda ih sigurno ima pitomi i ekološki potpuno nevin Ljubomir.

Zoran kaže da se te prednosti u Qubomiru vide i golim okom.

- To je poljoprivreda i stočarstvo, tu nema dileme. To je narod odavno prostudirao i provjerio. To će vam svako reći. Ne treba vam neka posebna pamet za takve zaključke. Međutim, stvari su zamršene, jer se kod nas odavno pokazuje da naša  agrarna politika ili nije adekvatna, ili nije dovoljno efikasna, ili nije i jedno i drugo. Agrar je dugo tretiran kao socijalni korektiv.

Sjećamo se brojnih primjera kada se direktnije od agrara oduzimalo. Za razvijeniji svijet paradioksalno, kod nas od agra se oduzimalo da bi se finansirale druge, po definiciji visoko-akumulativne djelatnosti, umjesto da se radi obrnuto.

Zajednički zaključujemo da je selo pretrpjelo dva udara. Prvo onaj vezan za industrijalizaciju u dva talasa, a onda onaj vezan za činjenicu da je agrar tretiran kao univerzalni katalizator kojim su se pokrivali drugi problemi. Tako je polagano iscrpljivano i selo i brojni poljoporivredni kombinati.

Otud, država selu duguje dvostruko, i kad se bavi selom to danas radi ili bi morala da radi zato što joj se to isplati i zato što zna da za selo (i agrar), u ključnim situacijama, nije činila ono što je bilo potrebno.

- Svi i u Hercegovini sigurno znaju da poljoprivreda na može da se pokrene sama, a svi isto tako znamo da država nema onih visoko-akumulativnih djelatnosti iz kojih bi se novac mogao prelijevati. U principu, dakle, ni jedna Vlada nije mogla mnogo da uradi. Mogla je da pokazuje dobru volju, i da pomalo pomaže...

Pominjemo i strane fondacije, pominjemo nova ulaganja u poljoprivredu, pominjemo donacije i kredite, međutim, Zoran kaže da sve to nije dovoljno, da se proces ne može ubrzati na taj način.

- Postoje jedna “poluga” koja bi mogla da pomogne. To je turizam, o kome se donedavno nije mnogo ni govorilo. Turizam koji je u BiH potpuno neosmišljen...

Zoran posebno potencira novija zbivanja u turizmu na području Hercegovine...

- Prije desetak godina, da si me ovo pitao, turizam uopšte ne bih ni pomenuo, ali gledajući ovo što se dešava u posljednje vrijeme, baveći se Trebinjem i okolinom, mislim da su u turizmu zaista veliki potencijali. Jasno, te potencijale ni u turizmu ne može pokrenuti neko sa strane, to mora da dođe odavde, iz ove sredine.

Turizam traži jednu rekapitulaciju ideja, traži mnogo inventivnosti, mnogo konsultacija, i, na kraju, jedan strateški razvojni plan s kojim bi se “jurišalo” na Vladu, pa onda mnogo akcija i mnogo rada sa narodom u lokalnoj zajednici.

Da li su one dvije karte (poljoprivreda i turizam) dovoljne za da se bace pred Vladu?

- Nisu. Ne mogu sada  da govorim o finesama, ali, ako razmišljate o poljoprivredi i turizmu, karta koja nedostaje, i koja je tu potpuno normalna i neibježna, jeste prerađivačka industrija, koje u Hercegovini nikad nije bilo. Sada je vrijeme da se o tome misli, jer takvi, prerađivački pogoni danas ne traže mnogo novca, to više nisu desetine miliona maraka, to su vrlo mali pogoni u kojim su investicije po par miliona maraka.

Jedan takav pogon ne samo da zapošljava i donosi prihode državi, nego direktno stabilizuje i razvija primarnu poljoprivrednu djelatnost. Toga su ljudi svjesni, to nisu nikakve mudrosti niti neke velike tajne, ali za ta tri koraka (poljoprivreda, prerada, turizam) danas je neophodna asistencija države ali i puno više ulaganja u promociju lokalnih potencijala.

Dobra promocija može da ubrza finansijsku akciju. Dobra promocija iz igre može da izbaci Vladu, može da sačuva centralne fondove, jer, opet po pravilu, na dobre promotivne akcije prvi reaguju poslovni ljudi koji svojim novcem, ili kreditima brže ulaze u posao i skraćuju sve procedure, i za tren, samo ako se pametnim promotivnim potezima primaknemo poslovnim ljudima, na Ljubomiru imamo voćnjak, mali prerađivački pogon i hladnjaču.

Kad se to desi, ni o Qubomiru, ni o bilo kom drugom hercegovačkom području, zadugo, niko neće govoriti kao o problemu...

N.M.

DVA UDARA NA AGRAR

Zoran ima i autentičan uvid kako su sustala ili nestala naša sela, iako je tada radio u Sarajevu. Wegov matični Famos, indirektno, akter je tog nestanka, te velike mijene u privrednoj i socijalnoj strukturi ondašnje Jugoslavije...

- Poznato je, u želji da što prije postane industrijalizovana zemlja (naročito poslije Titove posjete Wemačkoj i opraštanja ratnih dugova), selo je zapostavljeno. Dvadeset godina bio sam u Famosu, bio sam svjedok svega toga. Famos je potpisao ugovor o proizvodnji mercedesovih motora, kamiona, autobusa, ugovor je potpisan sa tada dvije najjače multinacionalne kompanije sa sjedištem u Njemačkoj. Ta industrijalizacija, eto, tražila je svoje vrijeme. Danas je to malo poznato, ali, tada, bili smo među najvećim proizvođačima u auto branši na zemaljskoj kugli. Bili smo među deset vodećih kompanije u svijetu po količini proizvedenih motora, mjenjača, kamiona, i autobusa. Mi smo, pazite ove podatke, u FAP-u proizvodili 7.500 kamiona godišnje. Možete misliti koji je to bio posao i koji izazov. Istovremeno, proizvodili smo 3.000 autobusa. Kad govorim o brzoj industrijalizaciji, mislim na takve efekte, ali i naposljedice koje su se posebno osjetile po selima.

Te posljedice, jasno, nisu svuda ravnomjerno bile raspoređene. Sve je zavisilo od toga kome će pripasti koji program, i kako će se u konkretnim okolnostima organizovati proizvodnja.?

- Kad su se dijelili programi, moralo se razmišljati da se ti programi ne daju samo gradovima, nego da se otvaraju pogoni male privrede u seoskim područjima. Dakle, određene komponente finalnih proizvoda mogle su se proizvoditi po selima. Da smo to uradili, selo ne bi onako potrčalo u grad. Međutim, poslije onako ekspresne industrijalizacije, svi su išli na varijantu da se školuju u gradu, i da u gradu, uz fabrike u kojima rade, i ostanu.

Ipak, svi nisu napravili istu grešku. Najbolji domaćini u tadašnjoj Jugi, pokazali su se Slovenci...

- Da, Slovenije, koja je, takođe, imala velike sisteme (Iskra, Reno, farmaceutska industrija), svuda, po selima, otvarala je male pogone koji su bili podrška velikim sistemima. Mi to nismo uradili. To je bila naša ključna greška, greška koja nas je puno koštala. Imali smo velike sisteme (ŠIPAD, UPI, UNIS, FAMOS, Energoinvest), ali sve je to bilo locirano na malom prostoru, u gradovima, a sela su, pred našim očima, počela da se prazne.

Kada je ta greška shvaćena, već je bilo kasno. Nije ni bilo para za značajnije korekcije. Političari su probali popraviti stvari, Tako je, na primjer, Industrija alata napravila pogone u Ravnom i na Humu, ali proces koji je počeo u prvoj fazi industrijalizacije, odmah poslije drugog svjetskog rata, nije se mogao zaustaviti....