ŠTA BI SVE TREBALO DA SE URADI DO IDUĆE TURISTIČKE SEZONE - Šest Neizbježnih Poteza

NE SMIJEMO OSTATI IZA BRDA

Iako nije najpoljoljniji trenutak, Trebinje je prosto prisiljeno da investira u turizam.

U prošlom broju Glas je dao prve ocjene ovogodišnje turističke sezone. Kada se ima u vidu da smo, u prvim poratnim godinama startovali sa nule, jer gostiju, ni domaćih ni stranih, uopšte nije ni bilo, posjeta kakva je ovogodišnja više je nego dobar signal. Uostalo, statistike nisu ni potrebne da bi se nešto u ovom slučaju dokazalo, jer i ono što se očima vidjelo (i prošle i ove godine) bilo je dovoljno.

Trebinje je konačno počelo da naplaćuje svoju poziciju. Ne do kraja, i ne basnoslovno, ali, i ja sam uvjeren, prometa je toliko da zaista o turizmu već može da se govori kao o najakumulativnijem lokalnoj privrednom pogonu.

Kada se izuzmu javna preduzeća i svi “vertikalni poslovni sistemi” koji su pod ingerencijom države, kada se ima u vidu samo ono što je zaista lokalno, onda turistički “poslovni grozd” ne samo prednjači, nego u ovom trenutku pokazuju neočekivanu vitalnost, pa nas već ne čudi što ljudi u turizam sve više investiraju.

Međutim, imam osjećaj da su se neki našli zatečeni, a neki još nisu ni shvatili šta se događa. Uglavnom mislim na institucije od kojih nam zavisi svakodnevnica. Na one koje ureduju, odlučuju, i, standardno, ne rade ono što bismo htjeli.

Za sada, na svu sreću, najbolje reaguju oni koji turistima imaju šta da ponude. Mislim na ugostitelje i na one druge koji se bave hotelijerstvom na bilo kom nivou (makar i tajno, mimo zakona, ne plaćajući ni pare poreza).

Zbog toga, osjećam da je mnoge potrebno probuditi, a za neke institucije teško da će biti dovoljan i alarm (da se probude, progledaju i razdrmaju).

Hoću da kažem da o narednoj turističkoj sezoni ne samo da odmah trebamo početi da mislimo, nego odmah treba početi da se organizovano, strpljivo i planski radi.

Ja nemam namjeru da pametujem, jer, ono što ću ovdje napisati znaju svi Trebinjci koji imaju ambiciju da žive od svojih deset prstiju. Oni znaju da ništa neće doći samo po sebi, i da se u svaki posao, ako želiš uspjeh, treba unijeti svom svojom snagom, svom svojom glavom, i svojim svakim prstom.

Naime, u turizmu oko mnogo stvari treba se temeljno dogovoriti i mnogo toga dovesti u red. U pravu je autor iz prošlog broja kad tvrdi da, u najmanju ruku, slijedeću turističku sezonu ne smijemo dočekati ovakvi kakvi smo, da turistima moramo ponuditi nešto značajno novo, odnosno da odmah moramo početi sa ulaganjem u turizam, makar i nemali para, makar se morali zaduživati.

Neću ovdje da govorim ni o tome da aktivne strategije turističkog razvoja nemamo, da se još nije pojavio neko ko bi u tom smislu mogao da utvrdi osnovne, polazne ideje, kamoli da pokrene razvojni zamajac. Ne sumnjam da će se to uskoro desiti, neko će sigurno iskoristiti trenutnu konjunkturu, ali na takvog se ne smije čekati, treba raditi brzo kako se ne bi izgubio korak, kako nas ne bi prekrile ponude susjeda, i kako nanovo, kao u minulom vremenu, ne bismo ostali potpuno marginalizovani.

U ovom trenutku, kako izgradnja novih smještajnih kapaciteta ide sama po sebi, mislim da bi trebalo povući niz sinhronih poteza u nekoliko pravaca...

1. Edukacija

Lokalna stanovništvo nema turističkog senzibiliteta. Turizam još uvijek faktički nije shvaćen kao grana privrede. Na mnogim mjestima turističke usluge još se ne naplaćuju. Smatraju se dijelom uobičajenog postupka prema gostu. Zato su besplatne. Nedavno, poljski turisti čudom nisu mogli da se načude kada su u Šumi Trebinjskoj i jeli i pili besplatno?!

Pominjem edukaciju zato što se samo edukacijom može doći do aktivnog konsenzusa, odnosno do kolektivne spoznaje da je turizam normalna i veoma akumulativna djelatnost, da ima svoja pravila i da, u svim domenima, mora biti tretiran adekvatno i ravnopravno.

Osim toga, potrebno je uraditi mnogo toga u domenu javnog ophođenja, javnog komuniciranja, da ne idem u složenije stvari koje u jednoj lokalnoj zajednici koja ima ambiciju da se bavi turizmom, moraju biti opšteprihvaćene i nesporne. Edukacija ne daje brz rezultat, ali, ako se već ove godine počne u školama, za koju godinu imaćemo kakav-takav rezultat.

2. Komunalna sfera

Kad bi počeli nabrajati šta sve u gradu treba da se sredi, daleko bi otišli. Čak kad bi izdvojili samo ono što odavno “izbija oči” posla bi bilo mnogo. Dakle, do naredne sezone trebalo bi sanirati bar ona najuočljivija žarišta, i zareći se da grad naredne sezone mora biti čistiji nego ikad do sada (mada ruku na srce, u tom poslu napredak je vidan u posljednje vrijeme).

3. Administrativna podrška

U ovom trenutku, uz par agencija, imamo samo Opštinsku turističku organizaciju. Samo je ona direktno zadužena za promociju naših turističkih mogućnosti, ali i za direktan kontakt sa turistima. Ne znam koji bi oblik bio najpovoljniji, ali, nema sumnje, opština bi morala imati nekakvo,  veoma operativno i finansijski solidno pokriveno kordinaciono tijelo ili savjet koje bi u ovoj fazi podržalo sve one koji učestvuju u formiranju lokalnog turističkog proizvoda.

Konačno, Opština bi morala doći i do sredstava kojim bi stimulisala sve one koji na bilo kakav način mogu da daju svoj doprinos u profilisanju i unapređenju onog što hoćemo da ponudimo, odnosno svih onih koji na ovaj ili onaj način stvaraju trajna, i što je posebno važno - javna turistička dobra.

4. Saobraćaj

Kad pogledate na naš red vožnje sve je jasno. U centru smo poznatog turističkog prstena a nemamo normalne linije ni prema jednom od gradova u tom prstenu. Nije u pitanju samo Dubrovnik, isti je slučaj i sa Mostarom i sa Bokom Kotorskom. A ništa bolje nije stanje ni sa lokalnim linijama.

Hoćemo li, dakle, i narednu turističku godinu dočekati sa istim redom vožnje?

5. Novi projekti

Ili nove turističke atrakcije, novi turistički izazovi, nove, znatno autentičnije i privlačnije mini-destinacije?! Pod hitno, trebalo bi rekapitulirati ono što imamo, i među prioritete uvrstiti ono što brzo može da se oblikuje ili pokrene (npr. gradski hendek, Mrkonjići, rijeka Sušica, bar jedan lokalitet ruralnog turizma, folklorne, sajamske, gastronomske i druge manifestacije...)

6. Promocija

Promocija bi možda trebala da stoji na početku. I to promocija u čijoj će osnovni biti onaj strateški dogovor koga nemamo. Ako je naš glavni adut, i apsolutno i relativno jeftin smještaj, onda je jasno da moramo promovisati i regiju i prekogranične turističke destinacije koje to rade i odavno i dobro, ali na način koji nama odgovara (jer nas ne prećutkuju samo od 1991. godine).

Izdvajam još jednu novu opciju. Ranije, nije praktično postojao način da dovedete stranog gosta direktno u Trebinje. “Stranci” su u Trebinje svraćali jer smo im bili na putu. Danas, ako uložite koji dinar u promociju, možete računati na jednu novu, i više nego zanimljivu mogućnost. Naime, gosti sa “plovećih hotela” ne ostaju samo u luci u koju su pristali, nego jure i dalje, pogotovo ako unaprijed znaju šta im se nudi “iza brda”.

Što se promocije tiče, tu nismo daleko odmakli. Ono što imamo na Internetu, ono što je do sada štampano, uglavnom je opšteg karaktera, sasvim je bez marketinškog fokusa, i teško da ćemo na taj način izazvati interesovanje kod gosta koga zasipaju reklame turistički starijih, spretnijih i višestruko vjerodostojnijih susjeda.                           T.K.