U MANASTIRU DOBRIĆEVO SAHRANJEN OTAC SIMEON
OSAM I PO DECENIJA SLUŽBE BOGU I NARODU
U manastiru Dobrićevo, na Malu Gospojinu, sahranjen je dugogodišnji iguman ove bogomolje, arhimandrit otac Simeon Biberxić koji je, kako je to i iznad njegovog odra kazao Episkop Zahumsko hercegovački i primorski Grigorije, život svoj ovozemaljski, osam ipo decenija, posvetio Crkvi Božijoj.
"Otac Simeon je bio i dušom i tijelom onaj koji je iščekivao da se nastani u domu Gospodnjem i dvorovima Gospodnjim, a u današnjem danu kada on prelazi tamo, kada se oprašta od nas, mi možemo samo da kažemo - Blago njegovoj duši, blago njegovom tijelu, blago njegovom služenju Bogu i svima nama što smo ga imali i što ćemo ga imati", istakao je Vladika Grigorije.
Vladika Grigorije je, zajedno sa mitropolitom Nikolajem, episkopom Zvorničko tuzlanskim Vasilijem, Lipljanskim Teodosijem i umirovljenim vladikama Atanasijem i aljaskim Nikolajem, kao i sa još sedamdeset sveštenika i preko 1.000 vjernika, ispratio na vječni počinak oca Simeona, najstarijeg monaha Eparhije Zahumsko hercegovačke i primorske, podsjetivši na njegov "mučenički i podvižnički životni put - hod ka Carstvu Božijem".
Životnu golgotu stradanja u njemačkim logorima, odakle se vratio sa još čistijom dušom i logoraškim brojem 121-317, kao i stradanje oca, nosioca Karađorđeve zvijezde, majke i dobrog dijela svoje porodice u Drugom svjetskom ratu, otac Simeon je monaški i u molitvama odtugovao i kako reče Vladika Grigorije, "zajedno sa svojim narodom svoj krst nosio".
Od daleke 1942. godine, kada ga je zamonašio mitropolit crnogorski Joanikije u Cetinjskom manastiru, otac Simeon propovijeda vjeru u Boga i ljubav među ljudima sa jednakom blagošću prema caru i prema prosjaku.
Za života je govorio da je "sa plugom Hrisotvim u rukama uzeo da ore vinograde Gospodnje, ne želeći da mijenja crkve i da traži bolju parohiju ili manastir, jer drvo koje se presađuje nema ploda niti ima koristi od njega" i ove se krilatice držao do kraja života.
Pred smrt je, kako reče Vladika Grigorije, sa njim razgovarao dugo i rekao mu hrišćanske riječi -
"Vladiko, ja sve jevanđeoski primam. Jesam li se nahodio? Jesam. Jesam li se naslužio? Jesam. Šta ja mogu prigovoriti svome Bogu? Moli se Bogu da me što prije uzme".
Plakala je tada, sa Vladikom Grigorijem, cijela Hercegovina, žalili su svoga popa Sloba njegovi Stočani i svi Hercegovci, sretni što su ga imali i sretni što se, kako reče Vladika, "opet pokazalo da krst i smrt za nas nisu kraj, nego vaskrsenje i život".
"Pobožni narod hercegovački danas je ovde, i sa jedne i sa druge strane Neretve, i deca njegova, i Stočani njegovi, i Hercegovci njegovi, sa svih krajeva krševitog Balkana, ali je došao i Sveti Simeon Bogoprimac da primi njegovu dušu", rekao je iznad njegovog odra umirovljeni vladika Atanasije koji je, prije sedamnaest godina, postavio oca Simeona za igumana dobrićevskog.
"Samo sa Bogom se živi večni život, samo u toj svetlosti ima smisao ljudski život", rekao je na kraju vladika Atanasije, pozdravljajući vjerni narod Hercegovine sa - Hristos Vaskrse.
"Vaistinu Vaskrse", odjeknu dobrićevskom dolinom, za koju bi se, kako su govorili Bilećani, da se odavno nije zvalo Dobrićevo, moglo pomisliti da je po arhimandritu Simeonu dobila ime.
I da je još bilo dana, i da su uplakana srca hercegovačka u Dobrićevu riječima mogla odagnati suze, mnogi bi ugledni Hercegovci stali iznad odra oca Simeona za koga je svako imao samo lijepu riječ. U ime svih njih, skupu se obratio predsjednik bilećke "Prosvjete" Nikola Asanović, istakavši da je ovog pobožnog monaha "istinski voljela sva Hercegovina i svaki Srbin i čovjek koji ga je znao".
O svome podvižničkom životu otac Simeon nije pričao mnogo, a prije nekoliko godina novinarima je rekao:
"Osjećam se ispunjen i sretan čovjek, a to blaženstvo osjećam od početka, posebno kad dolaze voljni i nevoljni, ili grešni da se ispovijede, a grešni smo svi - čim nosimo tijelo", rekao je pokojni arhimandrit Simeon, dodajući da mnoge stvari nikada neće ispričati ni reći, "jer je zlatna ona - koja se ne kaže"...
V.D.
IN MEMORIAM
ILIJA (LAZA) PRIBIŠIĆ
(1932 - 2009)
Ne bez velikih i Trebinjcima dobro poznatih razloga, u svom nekrologu izrečnom na groblju u Dračevu - Popovo, trebinjski gradonačelnik obratio se "našem Iliji", naglasivši da Ilija Pribišić nije bio čovjek svakodnevnice, nije bio ni čovjek koji se viđa svaki dan, pogotovo ne čovjek koga smo susretali na javnim skupovima.
Ipak, taj tihi i odmjereni Trebinjac, u našem gradu ostavio je ne samo svovjevrstan trag, nego i jednu neobičnu uspomenu.
Iako je imao čime da se i uzdigne i podiči, Ilija ne samo da to nije radio, nego, to nije dozvoljavao ni drugima da čine u njegovo ime ili, tobož, za njegov račun.
Tako, eto, nikad ga nisu pratile velike riječi ali jesu velika i trajna djela.
Wihova veličina i trajnost nije verbalna, ona je potpuno mjerljiva, golim okom i danas se može vidjeti.
Ilija je bio onaj pravi, tihi, gotovo mitski graditelj o kome, po pravilu, u našoj tradiciji ne ostaje mnogo riječi niti duboka biljega, iako je gradio stalno.
Prvo, pošto je završio Građevinski fakultet u Sarajevu, u “Neimarstvu“, i to u godinama kad se gradilo na sve strane, kad su nicale nove ulice i kvartovi, a kasnije, od 1973., rukovodio je velikim poslovima i kapitalnim projektima u Hidroelektranama na Trebišnjici.
Pod njegovom svakodnevnom pažnjom i direktnim rukovodstvom, izgrađeno je HE Trebinje II i PHE Čapljina.
- I to nije ni izdaleka sve - naglasio je i načelnik Ćuk u svom nekrologu - Ilija se dugo angažovao u nizu projekata koji su izvođeni u okviru mjesnog samodoprinosa. Tada, grad je dobio savremenu infrastrukturu, moderne škole, nove puteve, i mnogo toga što nam život i danas čini kompletnijim i ljepšim.
Ilija Pribišić, čovjek koji se nije znao naljutiti (neka ostane zabilježeno i ovo zapažanje njegovih vršnjaka), pripadao je prvoj poslijeratnoj generaciji stručnjaka čiji se trag danas osjeća u svemu, generaciji koja se, kako je rečeno i nad njegovim odrom, nikad nije štedjela, generaciji koja je na jedan nezaboravan način povezala stručno znanje i entuzijazam.
Redakcija Glasa Trebinja