U POSJETI MJESNOJ ZAJEDNICI PETROVO POLJE

RAD I LJUBAV PREMA PRIRODI RECEPT ZA USPJEH
 

 
Baba Darinka na svom guvnu...
 

Mjesna zajednica Petrovo polje nadomak Trebinja po mnogo čemu je specifična. Na periferiji je grada, a 15 naselja koji je čine niti su grad niti klasično selo. nešto između - imaju, dobrim dijelom, i gradsku i tehničku vodu, struju, i fiksnu telefone, sisteme za navodnjavanje. U pojedinim naseljima vidjećete samo stare, seoske kuće, a drugim, kao u Crnču i Varinoj Grudi - i montažne stanove i nove kuće. U posljednje vrijeme, dosta kuća se obnavlja, a među kupcima zemlje za obrađivanje ima ih i iz Herceg Novog.

 U svakom slučaju, Petrovo polje nudi izobilje sunca, vode, plodno tlo, stanovništvo je  vrijedno i raznoliko - od starosjedilaca koji su u Petrovom polju odvajkada, preko povratnika bošnjačke nacionalnosti do ratom protjeranih sa svojih ognjišta - koji su utočište našli u ovom dijelu trebinjskog kraja. I Romi su,  takođe,  svoje mjesto pod suncem našli u Petrovom polju ( a kaže se da Romi uvijek nađu najpitomije krajeve za svoje naseobine).

Još vijekovima unazad Petrovo polje je bila značajna putna komunikacija, kroz koju je nekada i bukvalno prolazio put Epidaurus (Cavtat) - Asamo (Trebinje)- Anderba (Nikšić).  Petropavlov manastir, Pavlova pećina, etno-selo u Uvjeći, KUD "Hercegovina", plantaže "Agrokopa" takođe su neraskidivi dio ove mjesne zajednice.

Loza na odrini, negdje i kivi, smokve i šipci u avliji, gustijerna/čatrnja uz kuću,  ispred  makar jedan pas čuvar, oko nogu umiljava se mačka, iza kuće vrtovi bogati povrćem i voćem, domaćini gostoprimljivi i srdačni, slika je koja nas je dočekala na Malu Gospojinu, kada smo nekoliko časova proveli u samo nekim od naselja ove mjesne zajednice, u potrazi za odgovorom na jednostavno i suštinsko pitanje - kako se živi  i može li se živjeti?

PRIČA PRVA

BORIMO SE, SAD KOLIKO ĆEMO IZDRŽATI...

Žarko i Ljubica Suša došli su iz Mostara u Trebinje 1992.godine. Dva sina na ratištu. Jedan nije preživio rat, drugi u poraću ostao bez posla. Od kuće u Mostaru ostala omeđina, koju su budzašto prodali, i kupili kuću u Zgonjevu.  Nakon bezbrižnog života u Mostaru, trebalo je nađi snage za novi početak.

- Zoran, koji je radio pri vojsci, ostao bez posla i dali nam iz neke strane organizacije, čini mi se NATO-a, dva plastenika. Nismo se nikad prije bavili uzgojem povrća, ali, malo pomalo, naučismo. Pomogla nam je i poljoprivredna zadruga, ovdje u Petrovom polju. Kad smo skupili nešto para, kupili smo i treći plastenik. Sve se zalijeva kap po kap. A da smo se namučili - jesmo, sve nam je oko kuće bilo u kamenu, kupovali smo i zemlju. I evo, idem dva puta sedmično na pijacu, prodajem pomalo paradajza, paprika, krastavaca, kelja, bijelog kupusa... imamo i malo penzije, pa se snađemo, priča Ljubica.

Kaže, sve se izmijenilo od rata, nije to više život nego životarenje, nakon sinovljeve smrti. Žarko postao insulinski ovisnik, njoj oboljela štitna žlijezda, snaha i unuka vratile se u Vrapčiće, kod snahinih bolesnih roditelja, rijetko se, zbog Žarkove bolesti, mogu vidjeti, pa ih željni.

- Fine su  nam komšije, ali svako u svojim problemima. Svakom je svoja muka najteža, ovo nem je sve prokleti rat učinio. Šta ćemo, borimo se, sad koliko ćemo izdržati, kroz jecaj će.

Ne žele da se fotografišu. Kažu, nije im do slikanja. Ispratiše nas sa buketom cvijeća, tek ubranog iz bašte.

PRIČA DRUGA

NE MORE SE SAMO OD PENZIJE ŽIVJET, TREBA RADIT

- Nekad se u Petrovom polju fino živjelo. Dok sam đevovala, nosili smo paprike, krtolu, duvan, rakiju u Konavle, u Dubrovnik, na pjacu, prodali bi sve ko na vatru, mijenjali za maslinovo ulje. I nikad s Latinima nismo imali problema, vazda bi nam javili kad će pilanci (danas: inspekcija), da nas ne ufate. Poslije, kad sam se udala, muž mi je radio u fabriki, mogo si fino gojit djecu, nije se imalo nešto naročito, ali si imao za komodaciju, za obuć djecu, spremit u školu, sve. Imalo se zašto radit. Radilo se i na zemlji. Šesete, šeset pete imali smo 30 kvintala kukuruza. Danas more Bog dat dobro, ali slabo je dobra, kaže nam 79-godišnja Darinka Marić, koja nas je, sa unukom Nevenom, studentom druge godine geografsko-informatičkog fakulteta u Novom Sadu, dočekala na pragu seoske kuće. Wih dvoje su u koaliciji, niko im ne smije ništa, kaže šeretski Neven, a krepka starica, dodaje da je ručak već skuvala, snaha i sin neće još sa posla, pa može sa nama na miru razgovarati.

- Ne more se samo od penzije živjet, treba radit, mada imam, fala Bogu, dobru penziju, čoek mi bio dobar radnik, bile tad dobre plate, tad je fabrika pola Trebinja ranila. Kad bi fabrika prije dobila platu, na pjaci bi se sve za po sata okrenulo, planulo ko na vatri. Nemamo mnogo zemlje, ova nas voda pritisak u polju, ova vrela, kad krenu. Radi se više ovdje u vrtu, jer ova tehnička voda teže ide kad nema pritiska, valjala bi mi voda u vrtu, za  po dunuma, nego u polju za pet dunuma. Ovdje, uz kuću, ne bojim se vode. Luka (vrelo) je najgora, kad udari, šta god prihvati, sve ruši. Hoće voda da nadođe u polju nekad u vrijeme kad ni grožđe nije potrgano. Sve odnese voda. Imamo i grožđa, pretežno vranac, đekoja smederevka, preko zadruge smo posadili skoro 300 loza, afucalca i neke loze što ne zrijeva dobro a daje ukus. To da imamo za nas, priča baka Darinka.

Žurnim koracima, poput djevojčice, grabi ka obližnjem gumnu, izgrađenom 1928.godine, iza koga je bogata bašta, u kojoj ima svega, od suncokreta, preko paradajza, paprika, bijelog kupusa, do, što nas je začudilo - jagoda, za koje reče da rađaju i do Lučina dana. Pored, svinjac sa četiri svinje.

- Mora se, Boga mi, radit, nema druge. Mada teško se danas može što prodat. Eto, u selu se paprike daju i kravama, ne mogu se prodat. Uzdamo se sad u ovi grah poljak, dosta smo ga posadili, i vršaj smo sa onim malim traktorom Vinkovićem radili tu, na gumnu. Prošle godine bi para od njega, ove ne bi, ali neka ga. Ne more mu nikakva živina naudit, pa biće nekad nešto, optimista je baka Darinka, koja nam na rastanku prizna da voli gusle, i da odmara dušu uz TV Dugu.

PRIČA TREĆA

NA SELU SE MOŽE OPSTATI

Đura Vujovića iz sela Lapje znaju mnogi. Već 30 godina radi kao profesor fizičkog vaspitanja. Redovni je učesnik maratona  i vrijedno se priprema za predstojeći, u Sarajevu, sredinom oktobra. Đuro živi sa strinom (kćerkom bake Kike iz prošlog broja "Glasa Trebinja", prim.prev.), sestrom i sestrićem.

- U našoj mjesnoj zajednici se živi prilično dobro, većina nas je zaposlena, kad se dođe kući, onda se radi oko zemlje. Može da se opstane. Svaka kuća ima makar po vinograd, dosta se sadi i zeleni, voća, evo se u posljednje vrijeme počelo i sa sadnjom maslina. Kod nas je, po meni, daleko bolja situacija nego u nekim drugim dijelovima opštine, jer smo sa gradom usko vezani, a i blizu smo, naše najdalje selo Poljice je na svega 15-tak kilometara od Trebinja, kaže Đuro.

Prema njegovim riječima, najveći problem je nedostatak gradskog prevoza, pa ko nema vlastiti automobil, mora, kako ističe, da se snalazi kako zna i umije, pa mnogi, poput njega, imaju i bicikl.

Đuro se vrlo uspješno bavi uzgojem svinja za priplod. A sa ovom djelatnošću počeo je igrom slučaja.

- Sestra je ostala bez posla, kupili smo svinje, i tako, sad ih imamo četiri, i oko 30-tak prasića. Prodaja ide dobro, jer je sve domaće, svinje hranim ekološki. U suštini, nema tu puno posla kad se sve dobro organizuje. Ima potražnje, mada se ne može  čovjek upustiti u veću proizvodnju jer je krajnje nesigurno tržište. Prošla godina je za uzgoj svinja bila potpuno neprofitabilna, ipak se radilo, mora se izbiti minus.

Jedan od izvora prihoda je i grožđe, Đuro sa ponosom ističe da su ovih dana ubrali oko 4 tone grožđa, pretežno vranca, mada ima i plavke i smederevke, odličnog kvaliteta. Biće i za prodaju, ali i za dobro vino i rakiju, uz domaći pršut.

Strina Gospava sa sjetom primjećuje da je selo opustjelo, ima svega 11-ero stanovnika koji tu stalno žive, u tri porodice - Vujovića, Mandića i Skvarica.

- Nema više ni čeljadi kao što je nekad bilo, a ni živog. Ja radim oko krave i pet ovaca, tako ti je sad u cijelom Petrovom polju, malo ko više drži dosta živog. Mada ima porodica kao što su  Runjevci i Vukanovići, koji drže stada, pretežno ovaca. A i takvo vrijeme došlo ne možeš dijete čuti. Mi imamo ovog malog, sina Đurovog (Mandića), pa milina kad ga čuješ u selu, kaže Gospava, povjerivši nam se da bi je najviše obradovalo da se njen Đuro oženi.

Đura na kraju pitamo bi li prešao u grad, da se stvori prilika.

- Ko je na selu ostao, ostao je, ko je otišao, otišao je. Imam ovdje i novu kuću, svaki dan nešto doradim na njoj, ili posadim što u vrtu ispred, donesem i kakav neobičan kamen, da upotpunim cjelinu. To me odmara, i uživam kad sam u prirodu, tako da ovakav život ne bih mijenjao. Čovjek ne može da propadne ako se oslanja na prirodu.

Priča iz davnina, iz sela Lapje, koju nam je ispričao Đuro Vujović, a koja se prenosi s koljena na koljeno: Ivo Senković, čuveni uskok, u narodnim pjesmama poznatiji kao Senjanin Ivo, u Lapji oteo neku lijepu bulu, potjera krenula za njima, stigla ih u Cavtatu, taman kad su Ivo i bula zakoračili na lađu. Potjera zapucala i ubila bulu, umjesto Iva.

PRIČA ČETVRTA

BITI U PRIRODI JE DOBRA KOMBINACIJA

U Lapji bilježimo nesvakidašnju pojavu - sin, snaha i dijete se vratili na selo, roditelji otišli u grad. Tako se Đuro Mandić (1968.) prije nepunih pola godine vratio iz stana u Trebinju na djedovinu, u staru seosku kuću, njegovi roditelji, penzioneri otišli u grad.

- Radio sam u Industriji alata  i jedno vrijeme sam razmišljao i odlučio - vraćam se na selo, da sinu pružim mir, da dođe u dodir sa prirodom, mislim da će to biti dobra kombinacija, jer ko ne osjeti, ne voli prirodu, neće voljeti ni ljude. Ovdje ćemo biti makar dok Sergej ne krene u vrtić, a poslije ćemo da vidimo, kaže Đuro.

Supruga Slađana, koja je, inače, radila kao frizer u Sarajevu, nije imala vremena za razgovor, ali smo od Đura saznali kako je reagovala na odlazak na selo.

- Po starom hercegovačkom običaju, žena se ne pita kad se odlučuje, kroz smijeh će Đuro, ali je rekla da joj se sviđa i da se ne bi vraćala.

Prema njegovim riječima, ne živi od zemlje, nešto malo se za sada, sadi u vrtu, uz lozu i kivi na odrini. Radi privatno, a ima i stan u Herceg Novom, koji izdaje.

-  Slabo se danas može zaraditi, ali se gleda da se svaki dinar koji se zaradi, odmah u nešto uloži, maker, ako ništa, da mi dijete ima neku osnovu, neku sigurnost. Lijepo je ovdje, mir koji odmara, samo me nervira što se sporo konektujem na Internet, a signala za mobilnu telefoniju ima samo ako imate dosta strpljenja, pa ga nađete na nekom "nemogućem" mjestu.

PRIČA PETA

ZA SVAKU PROIZVODWU  OSNOV JE TRŽIŠTE

Za Miroslava Mira Parijeza iz Bihova svi kažu da je #grdni radnik#, mada to drugima, mimo Hercegovine, može zvučati kao uvreda, iako je to, u suštini, pohvala za njegov višedecenijski, uspješan rad i u oblasti voćarstva, vinogradarstva, ratarstva. Radio je 40 godina u Industriji alata Trebinje, bio glavni poslovođa održavanja "jedinice", ali je ljubav prema zemlji prevagnula. I dan-danas, sa 67 godina, od jutra do večeri vrijedno radi i uživa u tome. On je i proizvođač i trgovac i menaxer, i prodavac na trebinjskoj pijaci. I nije samo on, već je i cijela porodica - sin Slobodan (1975.), supruga, snaha i dvoje unučadi, uključena u porodični posao. I svi voze traktor. Čak i osmogodišnji unuk Miroslav Miki, koji je, na našu žalost, bio u školi, pa nije mogao da nam pokaže svoje umijeće.

Ma koliko to nekima zvučalo kao pretjerivanje, trebao bi nam makar jedan broj Glasa Trebinja da se pomene šta od voća, povrća, sorti vinove loze uzgaja Miroslav Parijez. Kako u šali reče - samo još kavu nije sadio, ali ko zna. U bilježnici zapisujem samo neke od cifara - trenutno ima višnjika na oko pet dunuma, breskve - na tri i po, šljivici su na dunumu, vinogradi na dva dunuma, da se ne pominju zasadi krušaka, mandarina, kivija, nektarina, kajsija. A gdje je paradajz, paprika ili  krompir. Samog krompira do sada je prodao 10 tona, sve za trebinjsko tržište. Grožđe još nisu brali, a i neće prije 6.oktobra, Sv.Jovana Preteče, u narodu poznatijeg Jovana Masnog. Na kakve probleme nailazi ovaj vrsni poljoprivrednik?

- Nemam ja nikakvih problema sa prinosom, sve zavisi od toga kako radiš, ali imam sa plasmanom. Za svaku prozvodnju osnov je tržište, a njega ti niko ne može obećati. Prije sam voće i povrće prodavao i u Dubrovniku, Nikšiću, Herceg Novom, Kotoru, Risnu. Vazda se znalo, ako zaradim marku u Trebinju, u Dubrovniku su to dvije marke. Dalje, pamtim kad sam, u vrijeme kad je Željezara dobro radila, znao voziti  ladom karavanom dnevno dvije ture do Nikšića, po 350 kg. I sve se proda, i vratim se u Trebinje do tri sata prazan. Ili, sedam dana zaredom idem u Čapljinu, krenem u jedan, do pet ujutro sve prodam, pomaže mi i snaha, u sedam smo u Trebinju. E, to nije bio umor, nego elan, kaže Miro.

 Danas uglavnom sve prodaje za trebinjsko tržište, kome , sa smijehom odgovara - to je poslovna tajna. Mada, ove godine je višnjom opskrbio i tržište Čapljine, odakle uglavnom nabavljaju voće i povrće nakupci na trebinjskoj pijaci. Kaže, imao je velike problem sa milicijom, ne vjeruju mu da nije nakupac.

- Sad su druga vremena, Trebinje su preplavili nakupci. Ja za breskvu, recimo, imam posla od novembra do 1.septembra, a nakupac - ja mu je dam ujutro, a on već u podne ili u 2 sata ima bilans, I hoće uvijek da više zaradi od mene. A đe moja zaštita, oranje, rad i sve? Da ne pričam da mi treba oko 300 KM mjesečno samo za mjesto, rezervaciju na pijaci. Zato idem samo srijedom i subotom, ne isplati se više, a gubi se vrijeme.

Miro je, između ostalog, prvi proizvođač breskve u Trebinju, nakon Poljoprivrednog kombinata. Sa uzgojem ovog voća počeo je 1968.godine. Ova je godina, kako reče, bila najcrnja od kada pamti za breskvu, propalo mu je pet tona ovog voća.

- Period zrijevanja i branja breskve je 10-12 dana, a tad uhvatile kiše, a zna se šta znači kiša za breskvu, ili recimo, jagodu, malinu u tom periodu. To su izuzetno osjetljive vrste voća, zato se sadi blizu velikih tržnih centara, nema tu hljeba kad ti breskvu moraš hladnjačama prevoziti...

Ipak, ide se dalje.

- Drugo je ratarstvom se bavit. Sadit krompit, paradajz, pa ako ove godine ne ide, dogodine neću. Ali, ako ti imaš voćnjak ili vinograd, uložio si, mora se raditi. To su velike investicije, ne može se to pustit tek tako.

Kad pogleda 40 godina unazad, kaže da se , sveukupno gledano, najviše isplati uzgajati breskve i paprike. Pamti i da je 60-tih godina sadio i po 15 hiljada struka paprika, a to impresivna količina i za današnje vrijeme. A kredit nikada nije uzimao.

- Sve se može postići ako se dobro isplanira. Imamo i svu potrebnu mehanizaciju, imam tri traktora, četiri freze, atomizer, ma razne priključke koji nam pomažu i ubrzavaju rad. Još tamo 1976., 1977.godine sam kupio za 15 hiljada KM plastične cijevi za navodljavanje u Posušju i ukopo ih ovdje,tu su i tri velika dizel motora, alal bilo, sve kap po kap, 10 litara kaplje za 10 sati, i ne treba tu više niko zalijevati.

Kad je zemlja u pitanju, najvažnija je ljubav, a treba, kako Miro (koji je, inače, član brojnih zadruga ne samo u Rs, nego i BIH) ističe, svaki dan iznova učiti, ići na seminare, čitati stručnu literaturu. A iznad svega je tradicija - već 700-800 godina vrijedno rade na zemlji generacije i generacije Parijeza, a nikad se nisu dijelili.

- I moj stric je bio prof. dr agronomije na fakultetu u Sarajevu. Sve što znam prenio sam i na sina, na porodicu. Sad mi preostaje samo da ih slušam, moje je prošlo, podvlači Miro Parijez.

PRIČA ŠESTA

NE MOŽE SE NIŠTA PREKO NOĆI STVORITI

Poslije "Agrokopa", Jovo Runjevac (1962.) ima u Petrovom polju najviše vinograda. Tako bar kažu ljudi u ovoj mjesnoj zajednici, a Jovo se smješka. Milo mu čuti, mada, kaže, ima svega 10 dunuma pod vinogradom i dunum pod jabukom. Nekada  se bavio i uzgojem povrća, mada je odustao.

- Ne može se sve raditi, ne može se stići. Zaposlen sam, pa kad dođem kući treba raditi oko zemlje. Imam i vinski podrum, doduše, nije još u potpunosti tehnički opremljen, ali se tim bavim. Ma, volim praviti vino i rakiju, priznaje Jovo.

Jovo, uz vranac, uzgaja stare sorte vinove loze - surac, kadarun, plavac, koje su bile u Petrovom polju u doba Austrougarske. Nalazio ih je po vrtačama, kalemio ih u Srbiji, a odlično su se pokazale u plantažnom uzgoju.

- Nemam problema sa prodajom, to je pitko vino, prodajem u Banjaluci, Sarajevu, Crnoj Gori. Ove godine sam imao dobar rod, kvalitet grožđa je bio odličan, bolji nego ranijih godina. Tek sad vidim koliko sam griješio ranije. Tako je to, ljudi misle da sve znaju. I kad u našoj poljoprivrednoj zadruzi u Petrovom polju bude neko predavanje, a drže ga stručni ljudi, sve ti lijepo objasne, samo pojedini mještani dođu, pretežno mlađi, mada ima nekih starina poput Gaja Mandića, koji takođe nijedno stručno predavanje ne propuštaju. Teško naš narod prihvata novine, a kad je vinova loza u pitanju, griješi se dosta, naročito oko zaštite. Meni je, što se tiče loze, puno pomoglo i što sam bio u prilici da vidim kako to rade u Francuskoj.

Jovo ističe da je za vinograd bitno stajsko a ne umjetna đubriva, i da u Petrovom polju treba u tom pravcu razmišljati, da se što više mještana bavi i stočarstvom, ali da se iskoriste i druge mogućnosti koje proizvodnja vina i rakije nude.

- Dobro vino i rakija stvaraju uslove i za turizam, za vinske ceste. Što se ne bi kod nas kući, na licu mjesta, organizovala prodaja vina i rakije. Ima već zahtjeva iz turističke  organizacije da se organizuje ručak i degustacija ovdje na selu, treba to iskoristiti, razviti tu mogućnost. A treba i resorno ministarstvo i opština da pomognu. Ako je u strategiji razvoja Trebinja i poljoprivreda, treba pomoći poljoprivrednicima, dati im povoljne kredite, uz dobar grejs period. Jer ne može se u velike investicije bez kredita.

Kad se baviš poljoprivredom, kaže Jovo, ne može se ništa preko noći stvoriti. U poslovima u vinogradarstvu uključena je cijela porodica, od oca Vula, koji i sa 77 godina upravlja motokultivatorom, pa do 11-togodišnje kćerke. Svi imaju zaduženja, a pomažu i rodbina i komšije. Za ovogodišnju berbu grožđa u Jovovim vinogradima bila je prava moba, za dva dana bilo je 50 ljudi spremnih da pomogne.

- Ma, opije te zemlja. Kad sagledam, ima tu svega, i tradicije, i dobrog rada, a ponajviše ljubavi, kad se saživiš sa prirodom, kad dođeš u situaciju da svaku svoju lozu poznaješ, zaključuje.

Vlatka Musić

Stručni konsultanti u izboru sagovornika:

Mišo Ratković (fotografije)

Siniša Tasovac (specijalno za ovu priliku-vozač)

REGIONALNI CENTAR ZA PČELARSTVO

Pčelarska zadruga "Žalfija" krajem ove ili početkom naredne godine planira izgradnju Regionalnog centra za pčelarstvo upravo u Petrovom polju, na 1256 metara kvadratnih, u Rasovcu, na mjestu gdje je nekada bila poljoprivredna zadruga (lokaciju je Žalfiji dodijelila Vlada RS), odnosno, kako kažu mještani Petrovog polja, na Domu, sa ciljem da se razviju i prošire usluge za pčelare, ne samo na području naše regije, RS i BIH, nego i susjednih država - Crne Gore, Srbije i Albanije.

Direktor "Žalfije" Rade Kozjak ističe da će to biti višefunkcionalni centar - za otkup, komercijalizaciju meda, tehnišku podršku i obuku proizvođača meda, uz degustacioni info point - neku vrstu muzeja o medu, te proizvodnju hrane za pčele, voska.

- Planirana je i savremena specijalizovana laboratorija, prostorije za edukaciju, kao i svojevrsni centar za genetsku selekciju, kao podrška proizvodjačima matica, ističe Kozjak, dodajući da su dio sredstava, dovoljan za prve radove, već obezbijedili Ministarstvo inostranih poslova Italije i tamošnja nevladina organizacija "UCODEP", a preko projekta "Zaštita i valorizacija tradicionalih poljoprivrednih proizvoda od vrijednosti za Hercegovinu", kao i da je za ovaj značajan centar već završena projektna dokumentacija.

- Kroz ovaj projekat, takodje u saradnji sa Italijanima, planira se početkom naredne godine i održavanje internacionalnog  naučnog skupa o pčelerstvu, kao i podrška za 10 pčelara zadrugara sa područja istočne Hercegovine, u opremanju njihovih objekata za vrcanje meda, po EU standardima, precizirao je Kozjak.

POSLJEDNJA VIJEST

Preko Poljoprivredne zadruge Petrovo Polje, zadrugari će, zahvaljujući donaciji organizacije CEFFA (ogranak italijanskog UCODEP-a) naredne godine biti u prilici da zasade nove čokote vranca i žilavke, pri čemu će ova organizacija obezbijediti 30 odsto sredstava. CEFFA planira izgradnju vinarije u Petrovom polju, koja će, kako se za sada planira, biti smještena u prostoru jednog od zadrugara.