O joŠ jednom a prioiri odbaČenom potencijalu

PČELE IZ ruske knjige

Potez od Trebinja do Vučije dođe kao beskrajni niz paradigmi: Da na prostoru naše opštine postoje neki objekti i neka mjesta i pojave kojima, poput prave "Bašlerove (Gaston Bachelard) kuće", odjekuje veliki kosmički ritam prirode, ljudi i jeseni (ili proljeća, nevažno).
 

 Blagoje Sredanović, Vučja...

Selo od 1000 pČela

Motel Jazina,  objekat savršeno uklopljen u veličanstvenu prirodnu tvorevinu koju je stotinama godina dojila Sušica, a od bijesa oluja štitile okomite litice crnogorskih gora, za putnika (zlo)namjernika  je u sred nedođije, za Trebinjce u najljepšem dijelu opštine, a za analitičare ruralnog bogatstva paradigma onoga na čemu bi trebao da leži preporod ovog kraja.

Par kilometara dalje, ponad tih prirodnih brana, uz sam izvor života ovog kraja, rijeke Sušice, po brežuljkastim travnatim  obroncima, netipčnim za Hercegovinu, smjestilo se selo Vučija, druga paradigma ove priče o još jednom potencijalu koju naša bahatost a prioiri odbacuje ismijavajući priču o Hercegovini kao turističkom Eldoradu. E, sada, da nema takvih "šaljivxija" ne bi bilo ni ove priče o pčelama i još o nečemu.

U Vučijoj ima 1.000 košnica, mnogo manje stalnih stanovnika, tri mosta (jednom se ne zna godište) i jedna starina koja gazi devetu deceniju života i spada u red onih krepkih Hercegovaca kod kojih se dolazi po mišljene.

I za razliku od današnjih "mudraca opšte prakse" đed Blagoje Sredanović ima šta da kaže i pouči školovanije od sebe. I još aktivno pčelari što ga, prema nama raspoloživim informacijama,  čini najstarijim pčelarom u opštini.

- Pčelarim od 1947. kada je moj stric Đorđo donio rusku "kolhosku knjigu" o pčelama od koje ni danas nema bolje. On je i tada proizvodio matice, a malo ko je znao kako se to radi. A tada nije bilo ovih modernih košnica nego su bile dubovine. Ubereš hrast, izdubiš ga i to ti je dubovina i ona je davala sedam-osam kila meda. Pa onda izrežeš saće, pa ih rukama stisneš i cijediš med".

Tako je od Đorđa preko Blagoja "ruska knjiga" raširila pčelarstvo po ovom selu iznad kog se, kažu tako, roje trutovi i pare matice i nigdje drugo ta pojava nije tako izražena i vidljiva.

 - A trutovi kada se roje i lete za maticom, eto tu gore, malo odavde od kuće, sve vidiš kako padaju i lete. To se može vidjeti, a zašto je to tako ja ti ne znam baš objasniti, ali znam da nema ni dobre pčele bez dobrog truta. Džabe ti dobra matica, ako nemaš dobrog truta. Takav ti je to red i način, kao kod ljudi - veli zagonetno Blagoje.

Pitati nauku zašto je to tako značilo bi uklon od naših paradigmi i zato ostavljamo onim, po tom pitanju, "učenijim od nas" da se bave tim stvarima (ili ćemo to uraditi mi u narednim brojevima Glasa). 

GraniČari, vlast i pČelarstvo

I dok priča o trutovima, i dok stiska preklopljene šake, plastično pokazujući kako se nekada med iz saća cijedio, Blagoje ne skida blagi osmijeh sa lica. Površni bi rekli, poza pred gostima. Međutim, u Vučijoj nije samo Blagoje takav.

A to je još jedna paradigma koju ne smijemo preskočiti: Blagi graničari! Prava rijetkost jer je ovo selo smješteno na samoj granici sa Crnom

Gorom. U stvari, kada idete u njega, preko Jazine i Aranđelova, u jednom trenutku niste sigurni da li se nalazite u Herecegovini ili Crnoj Gori. Međutim, to nije toliko  važno koliko činjenica da su svi "granični narodi" po pravilu "ljuti" jer ih je slučaj tu smjestio, a istorija obučila da brane svoje čak i kada nema velike potrebe za tim. Možda je blagost ovih ljudi i drugih "graničara" oko Trebinja u direktnoj vezi sa pčelarenjem. Možda?!

- Pčele ne trpe nervozu, ljutinu u čovjeka! Ako si u pčelinjaku moraš biti  smiren i vremenom postaneš takav. I, da ti kažem još nešto o medu odavde! Svi pričaju da je žilavka iz Lastve direktno išla na dvor u Beč. Istina živa! Ali, toj priči ima i nastavka: i med iz Vučije je Austrougarskom caru išao pa vele da je tamo zlata i svega bilo viška, ali meda i žilavke odavde nikada.

Opet paradigma na koju, nama "sveznajućim po struci", ukazuje pčelar Blagoje koji je prvi kilogram meda prodao 51. godine prošlog vijeka vadeći ga već tada, kako kaže,  iz "umjetnih dubovina" danas poznatijih kao LR-ovke (Langstrot Rutova košnica ) ili kako li se sve zovu košnice koje su danas u upotrebi.

BLagoje nam nudi i svoj, istorijski presjek odnosa vlasti prema pčelarstvu pa veli da je u Kraljevini Jugoslaviji bilo dobro. Sjeća se on dobro svih tih priča. Pa onda došao komunizam i sa njim početno nerazumijevanje i oporezivanje pčelara.

- Pa su i onda komunisti shvatili da to nije dobro i počeli da podržavaju pčelarstvo!

Na pitanje kako se prema pčelarstvu odnose današnje vlasti Blagoje lakonski odgovara:

- Ovi su ponajbolji.

I, zaista je rekao istinu jer Vlada RS bezrezervno podržava pčelarstvo ma koliko to, u ovom trenutku i na ovom mjestu, zvučalo "udvorički".

Pelim, car meda i joŠ poneČega

- Imao sam do 40 košnica. Nikada više! I sve sam prodavao ovdje, u okolini. Pčele sam u ljeto selio na Duži, u Šumu, ima pelima i drače čudo jedno! A pelimov med ti je car meda (paradigma opet). Pčela bi nekada donosila dnevno po pet kila meda! A u ovo jesenje doba, ovdje kod nas paši nema ravne na daleko. Vrijesina je glavna, a ona je dobra za srce i za sve. Ali, ovo ti mogu ispričati i drugi pčelari i  pričam ti o vremenu kada nije bilo bolesti, kada je bilo dovoljno da je pčelar uredan, da mu je sve čisto i nije bilo problema. Sada, ako nemaš ovih "ljekarija" nije dobro. I još moraš imati zdravu maticu i dobar vosak i dobru pašu... A, onda kada sam ja počinjao, u moje mlade dane, nije bilo američke kuge, nije bilo bolesti, a ako bi neko prodao tri kante meda (20-ak kila) bio bi gazda. A bilo je stoke mnogo, pa bi stoka đubrila brda, pa bi sve napredovalo, priroda bi bujala, ljekovite trave medile, a pčele radile. Danas se i klima mijenja!

I dok ostatak svijeta pravi nepopravljive greške prema prirodi, ova starina nam nudi primjer kako bi sve to, oko pčela, ljekovitog bilja i stoke trebalo izgledati. Doduše, prije neku godinu PZ Žalfija pokušala je da otvori priču o njihovoj uzajamnoj vezi, ali šta reći onome kome je berba ljekovitog bilja jedini izvor prihoda i o onome koji to bilje otkupljuje da pri tom ne razmišlja ni o čemu drugome nego o svom profitu. A samoniklo ljekovito bilje spada u neobnovljive prirodne resurse, samo da se zna!

Đed Blagoje to vidi ovako:

- Ja berem samo ćumicu od pelima i drugih ljekovitih trava i nikada nisam vadio korjen iz zemlje. To ne šteti pelimu,  njemu čak godi kada ga zasječeš, pa on goni drugi cvijet i bude bujan. I nisam nikada imao nužde da berem za hljeba nego samo za svoje potrebe. Ali, šta će biti kada se sve to počupa, neće ga biti nikome, ni pčelama ni ljudima?! A stoke nema svakako i sada su godine došle sušne i čudne i nije brdo pitomo pa ne mogu pčele da pasu.

Zbog ovakvog odnosa berača, stanovnici pojedinih sela u našoj opštini ne gledaju blagonaklono  branje samoniklog ljekovitog bilja pa je ovdje i logično postaviti pitanje kako zakon sve to rješava, da li uopšte prepoznaje ovaj problem nastao zbog neimaštine sa jedne strane i želje za što većim profitom sa druge.

Šta sa stočnim fondom?

Ali, da se na trenutak, prije nego što nastavimo seriju pitanja, vratimo još jednoj i, obećavamo, posljednnjoj uočenoj paradigmi: Zadovoljstvu!

Sinergija iz iskona

- Pčele moraš voljeti da bi imao koristi od njih. Kada ujutro odem u pčele prvo vidim kako lete, pa ima li varoe pa onda budem zadovoljan. Selim pčele sada bliže, prema Grahovu. Nemam više života za daleka puta. I nikada nisam vodio računicu o tome koliko se ulaže u pčele. Stari su mi govorili, a ja potvrdio da ako svaka treća godina bude dobra, pčelar može biti zadovoljan. I sinovi mi žive u Igalu i oni tamo pčelare. Imaju 50 pčela na Ublima, ne ovim našim nego onim kod Igala.

Pričao nam je Blagoje i o nekim muškim stvarima koje nisu "za u novine", pokazao da je "sa nogama" isti kao duplo mlađi potpisnik ovog teksta.

A kada se razgovor sa ovim vremešnim pčelarom slegao i "prebacio na papir" otkrila se poražavajuća istina za nas mlađe i "modernije": da je ova starina slobodna pred svakom tradicijom i u isto vrijeme nudi modernu ruralnu viziju svima, a ne samo svojim sinovima koji danas, uprokos prihodima od turizma, proizvode med! "Jer", veli Blagoje, "uz pčelu ne možeš biti gladan"!

Pravio je Blagoje i matičnu mliječ. Kaže da ga je, u neka davna vremena,  naučio direktor slovenačkog Medonosa kojeg je upoznao kod Vlada Šegrta dok su zajedno pčelarili. Ponekad i sada,"po svome" pravi propolis.

I nije spomenuo da je naš med najbolji na svijetu, nije ni pokušao da kaže kako nauka nije bitna kada imaš ovakvu prirodu. Baš naprotiv, Blagoje je još jedan pčelar u nizu, koji je onako, izokola, otvorio veoma važno pitanje uzajamnog odnosa pčelarstva, stočarstva i (zlo)upotrebe samoniklog ljekovitog bilja.

Dok odgovorni nemaju stav prema ovom velikom problemu, Blagoju i pčelarima nisu trebale škole ni "edukacije" da shvate tu sinergiju i važnost prostora (očuvane prirode) u shvatanju samog sebe (posvećenost pčelama) odnosno one "Bašlerove kuće" sa početka priče.

Ma koliko vi tvrdili da ovo "filozofiranje" nema veze sa pravim problemom. on će biti i dalje prisutan i prijetiće svemu onome što je stvoreno predanim radom pojedinaca: I stočara, i pčelara pa i nekih medija. Nema jedino onih koji se bave ljekovitim biljem. Ne onih što ga beru iz nužde, nego onih drugih. A paradigme provučene kroz ovaj tekst su samo argumenti više da se uozbiljimo i razmislimo kuda nas naša bahatost vodi.

Ako ne vjerujete novinarima pitajte đeda Blagoja, selo Vučija bb.

Možda se, nakon razgovara sa njim, postidite svojih stavova!?

Možda i ne!

To je vaša stvar i problem svih nas jer samo zbog nepostojanja laboratorija uvoz vina u BiH je pet puta veći od izvoza, a meda još i više!!!

Onima koji znaju da čitaju ovo sve govori!

Možda više od paradigmi istaknutih u ovom tekstu.

Slobodan Vulešević

MEDOVINA ”NE TREBAM TI  PRIČATI”

Recept za medovinu đeda Blagoja...

"Ja sam pravio medovinu tako da uzmem oko pet kila meda i dodam 15 litara vode i to se fino prokuva pa se procijedi i uspe u bačvu da ostoji ko vino i to ti je ne treba ti pričati".