HERCEGOVCI NA OLIMPU

Planinarski savez Republike Srpske organizovao je od 30.08. do 06.09.2009. godine, sa grupom od oko 100 planinara, uspon na planinu Olimp.

Iako preteča današnjeg Planinarskog saveza Republike Srpske postoji još od austrougarskog perioda, iz daleke 1892. godine, ovo je najbrojniji pohod planinara Republike Srpske na neku planinu čije je osvajanje dosta zahtijevno.

Planinari su, pored Olimpa, osvojili Golemi korab (2764 m), najviši vrh Makedonije i drugih vrh po visini u prethodnoj SFRJ. Dio planinara posjetio je i Kajmakčalan (2521 m), dobro nam znan iz istorije prvog svjetskog rata.

U ovom kratkom osvrtu valja navesti da je Planinarski savez Republike Srpske ovu svoju akciju izveo veoma uspješno, preduzimajući sve mjere bezbijednosti pri samom usponu. Time je Planinarski savez Republike Srpske uspješno predstavio i Republiku Srpsku. Uostalom Planinarski savez Republike Srpske odlikovan je Ukazom Predsjednika Republike Srpske od 28.06.2009. godine, Ordenom Wegoša II reda.

Uspon na planinu Olimp više je od pukog planinarenja i osvajanja vrha. Ova mitska planina sa najvišim vrhom Mitikas (2918 m) najviša je planina Grčke i drugi po visini vrh Balkana. Ali, ova planina ne plijeni samo visinom, nego i unikatnom ljepotom, ali ponajviše svojom mitsko-duhovnom snagom. Olimp je izdvojen gorostas, sam, izvan bilo kog planinskog lanca. On je kao neki xinovski predajnik u sredini Grčke, kao prenosilac stare Grčke civilizacije, kulture i duha pravoslavlja.

Zato je posebno bilo ponosno svih 96 planinara koji su imali priliku, da ne samo vizuelno nego i duhovno, uživaju na vrhovima Olimpa.

I nas sedmorica planinara, Hercegovaca, tri iz Planinarskog društva "Vučji zub" Trebinje (Žarko Budinčić, Danko Karić i Slavenko Vukasović) i četvorica iz Planinarskog društva "Volujak" Gacko (Mićo Jovanović, Radoš Milošević, Blagota Marković i autor ovog teksta) bili smo ponosni na svoju Hercegovinu, što smo je donijeli u srcu na Olimp.

Na Mitikasu, vrhu nad vrhovima moćnog Olimpa, odjeknula je i hercegovačka ganga. Teško da se ikad sa više visine začula ova hercegovačka tradicionalna pjesma. Od gromoglasne pjesme nije popustilo kamenje, ali je zato grupa planinara, Čeha i Nijemaca, koji su se upravo uspinjali na sam vrh, uz strme litice, bila ohrabrena ovom pjesmom.

Emocije svih nas bile su posebne pri posjeti Srpskom vojničkom groblju, iz prvog svjetskog rata, na Zejtinliku u Solunu. Među 6.000 grobova srpskih vojnika, pojašnjava nam stari i skoro iznemogli čuvar grobljaĐorđe Mihailović, bilo je dosta i naših Hercegovaca.

Iste su emocije prožimale srce planinara koji su se popeli na Kajmakčalan (2.521 m) i koji su mogli samo da zamisle teške borbe srpske vojske i saveznika u proboju Solunskog fronta u prvom svjetskom ratu.

U povratku kroz Makedoniju popeli smo se i na najveći vrh ove nekadašnje jugoslovenske republike - Golemi korab (2.764 m). To je bio uspon u organizaciji Planinarskog saveza Makedonije koji se organizuje samo jednom godišnje, početkom septembra.  Na ovoj  planini,  najvišoj  u dinarskom lancu Prokletija, Šare  i Pindskih planina, uživa se u beskrajnim pašnjacima, čarobnim vrhovima i gorskim jezerima. Ova planina dio je nacionalnog parka Mavrovo u BJR Makedoniji. Drugi dio planine, satkan od okomitih stijena, pripada Albaniji, a sam vrh Golemi korab granica je Albanije i Makedonije.

Ovim kratkim prikazom uspjeha planinara Republike Srpske, pa i nas Hercegovaca, želimo, prije svega, ukazati na čari planinarstva, na korist njegovu za fizičko zdravlje i posebno za zdrav duh.

Planinarenje, prije svega, može da doprinese da momci i djevojke, bar ponekad, ostave kafiće i nezdrave sredine i zamijene ih sa zdravim životom i druženjem sa prirodom. To će doprinijeti da ponovo za Hercegovca bude mjerilo vrijednosti muška snaga i odvažnost, kako to pjeva Petar Petrović Wegoš u jednom stihu Gorskog vijenca kad dočarava vrijednost jednog momčeta i daje mjerilo snage i ponosa:

"Gleda sam ga đe skače s momcim:/skoči s mjesta četrnaest nogah,/ a iz trke dvadest i četiri;/ po tri konja zagona preskoči".

Koliko neko provodi više vremena u prirodi i zdravoj sredini, a manje u zadimljenim i mračnimm prostorijama kafanskim, toliko su i njegovi vidici jasniji, shvatanje svijeta i života prirodnije.

Milosav Mile Pikula