o novim pojavama - naliv perom

zaŠto se DOP SVAKOM DOPADA

Na društveno odgovorno ponašanje nekad nas je obavezivao Savez komunista, danas međunarodna zajednica.

Da li ćemo, i u ovom, drugom slučaju izigrati i druge i sami sebe?

U proŠlom broju našeg Glasa dr Dragan Sorajić otvorio je jednu interesantnu temu o egoizmu, i pogodio me tačno gdje treba da se latim pera, mada mi je sve teže (možda sam jedini Hercegovac koji još uvijek piše naliv perom; možete misliti u kakvim sam nevoljama kad mi nestane mastila, gdje danas da ga kupim). Dr Sorajić već u prvim rečenicima kaže da su egoisti ljudi koji sve oko sebe “povezuju sa sobom”...

Ta me je definicija prosto zadrmala jer sam osjetio da smo maltene svi potonuli ili tonemo u egoizam, odnosno sami u sebe. Osjećajući to opšte stanje, pretpostavljam zabrinut, i Sorajić se u Glasu javio pomenutim tekstom (SEBIČNOST NAŠEG VREMENA).

Danas, prosto smo svi u situaciji da se bavimo sami sobom, da svoje ineterese, uvijek, bez izyzetka, u svakom trenutku, stavljamo u prvi plan, visoko iznad svega ostalog, pogotovo iznad tuđeg ili zajedničkog. Svaka nepotrebna izdašnost (trošak) danas je veliki rizik. Misliti samo na sebe i na svoje interese danas je osnovna uputa koju će prijatelj uvijek kazati prijatelju, savjet koga roditelj nikad neće zaboraviti da kaže svome djetetu.

U narodnoj kletvi kaže se O SVOM SE JADU ZABAVIO. Narod je, eto, davno odslikao situaciju kad malo ko zna KUD UDARA, situaciju koja pomalo izlazi iz našeg iskustva, iako se, kazaće stariji, ponavlja (NIČEG NOVOG POD KAPOM NEBESKOM).

Neću, naravno, da pišem o tome zašto je sve tako a ne drugačije, zašto smo se UVUKLI I STISNULI U SEBE, zašto smo poZatvarali sve prožore?

Otkud uopšte taj osjećaj ugroženosti, otkud osjećaj da se pred drugim nikad ne smijemo otvoriti i kazati ili ono što mislimo ili ono što imamo namjeru da uradimo?

Otkud široko rašireno uvjerenje da se korišćenjem nekog javnog dobra smanjuje dio koji pripada nama (unatoč onoj staroj narodnoj preporuci ODLIJ DA BI SE DOLILO)? Otkud trauma da će neko nasilno uzeti ono što pripada nama i samo nama i da će nas na taj način baciti u agoniju?

Pitam otkud, a znam da sve to nije baš odjuče, iako danas taj fenomen metastazira.

Nedavno, priča mi jedan prijatelj nešto o toj prividnoj kontra-logici po kojoj, bar u ekonomiji, u poslu, dijeljenje uvijek rezultira množenjem. Navodno, slušao je kako je jedan stari trebinjski obućar, na samrti, dao savjet svom sinu...

- Ne otvaraj radnju posred čaršije, ne otvaraj ni uz xamiju ili uz crkvu, nipošto uz kotarski ured, ne otvaraj ni na pazaru ni na željezničkoj stanici, nego potraži kakav sokak u kome su već dva-tri obućara.

Nadam se da objašnjenje nije potrebno. Bolesni egoist pobjegao bi od konkurencije, a zdravi egoist, ako se tako može reći, traži konkurenciju, jer tamo gdje je konkurencija najveća: kupaca je najviše a tržište je najživlje (a, osim toga, ljudi su toliko utrenirani da cipele i ne pokušavaju popraviti na željezničkoj stanici nego, bez ramišljanja, idu tamo gdje je najviše obućara).

Ako već u predanju raspolažemo tom dragocjenom kontra-logikom, kako smo došli u situaciju da bježimo od matice, da se osamljujemo u namjeri da se spasimo i kroz nevolje prođemo bez velikih opterećenja i šteta.

Pitam se imamo li tog konzervativnog nerazumijevanja činjenica, odnosno onog suvog i direktnog egoizma, u državnoj administraciji, u državnim institucijama itd...

Danas, što se vlasti tiče, jasno je kako se postiže tzv. skupštinska većina. Kako u opštini, tako i u državi, jednostavno, usaglase se interesi stranaka koje čine vlast i nova odluka ili novi zakon već je na sceni. Nekad se to zvao partikularizam ili partikularni interes, a danas taj manir zove se koalicionim usaglašavanjem koje je neizbježno u svakoj podjeli vlasti.

Političke stranke, u principu, kada glasaju, svaku odluku prethodno prostudiraju iz ugla partijskog (partikularnog) interesa. U principu, dobra je svaka odluka koja donosi bolju poziciju na budućem izbornom poprištu. Ukoliko se još tom odlukom pokrivaju i neki privatni interesi, onda je odlična, a ukoliko, uz sve to, bez rizika, ponešto može da se stavi i u xep, onda je savršena.

Sumorno i banalno, ali, tamo-amo, stvari tako funkcionišu. Možda sam unekoliko maliciozan, ali, mislim da devedeset posto građana rezonuje kao ja ili nekako slično. Svjesni smo da preživljavamo jednu prelaznu fazu, da je naša psiha duboko prožeta tranzicijskim kontradikcijama, i da će sve to potrajati. Otud, malo se ko libi, ako već ima šansu, da zahvati što šire i zagrabi što dublje.

Da je drugačije, da egoizam nije konstitutivni dio naše stvarnosti, ne bismo imali etičku komisiju u Opštini i ne bi se, u posljednje vrijeme, tako mnogo, kao o poželjnom, ali dalekom idealu, govorilo o DOP-u.

DOP je, dakle, poznata skraćenica za: (1)Društveno Prihvaćeno Ponašanje ili (2)Društveno Prihvaćenu praksu ili (3)Društveno Prihvaćeno Poslovanje .

DOP je ono što je potpuno suprotno egoizmu, egoističkom komercijalizmu, ili onom drevnom, onom, mnogi kažu, sveprisutnom partikularizmu koji nas je i ranije mnogo koštao (pojedinac važniji od partije, partija važnija od države itd.), koji nas i danas mnogo košta, i za koga mnogi kažu da je naša sudbina.

Sve u svemu, DOP nije tranzicijski korektiv, DOP je već svjetski standard ponašanja, koji je nastao kao reakcija jednog dijela društva na činjenice koje su pred nama (mislim na opštu komercijalizaciju, odnosno za praksu po kojoj je novac jedina bit, svrha i jedini centar svih ljudskih djelatnosti i glavni parametar u valorizovanju radnih i kreativnih sposobnosti svakog građanina).

Zahvaljujući jednoj moćnoj reakciji na zapadu, sam termin DOP proširen je na druge sektore, pa je ista skraćenica pojam ponašanja maksimalno proširila (danas, to je svako ponašanje koje, uz profit, vodi brigu o socijalnoj sferi, o humanom kapitalu, o pojedinačnoj i opštoj kreativnosti, o pojedincu i svim njegovim sklonostima, o zajednici i svim njenim interesima).

Kakva je situacija nekada bila u Trebinju? Kako su funkcionisali dopovski mehanizmi?

DOP šampion, čak i uz kojekakve vulgarnosti i mali milion, u najmanju ruku luckastih odluka, bio je HET, ali, i druge firme, u okviru svojih mogućnosti, ponašale su se dopovski. Dopovski su se ponašale i male firme kada su njihovi radnici “dobrovoljno” otpisivalis voje dnevnice za finansiranje sarajevske olimpijade ili asfalta za okolna sela, tako i u prilikama kada je, mimo svih normativa, nekom zaposlenom, trebalo pružiti neki nestandardan ili vanredan oblik pomoći.

Na dopovsko ponašanje obavezivao je i tadašnji Savez komunista, a, unekoliko, dopovska logika bila je uzidana u politički sistem. Ta logika ovladala je svim sferama, pa smo tako, rukovođeni dopovski konstruisanim interesima, počinjali raditi dva ili tri sata prije drugih Evropljana, naravno samo zato da bismo ranije došli kući, i da bismo, relativno niske prihode po državnim firmama, nadoknadili u vlastitoj režiji, radeći na svojim imanjima ili baveći se, u kakvoj šupici, ondašnjom sivom ekonomijom.

Interesantno je da, i pored niza restrikcija i ekonomskih zemljotresa koje smo preživjeli u posljednjih dvadesetak godina, iako su prosječna primanja kritično niska, iako imamo veliki broj nezaposlenih, iako su mnogi duboko ispod granice siromaštva, dopoovska praksa još uvijek postoji, i posljednjih godina susreće se za novim, mnogo umivenijim svjetskim dop-standardima, koje su uglavnom oblikovale multinacionalne kompanije, a u našem okruženju veće firme koje naširoko i nadugačko narod obaviještavaju o svojim dopovskim podvizima.

Naravno, to su uglavnom firme u kojima ne tutnje mašine niti se drmaju proizvodne trake, nego one koje su izrasle na monopolima ili na nekim drugim pogodnostima, firme koje svake godine svoj profit iskazuju u desetinama ili stotinama miliona KM...

Naglašavajući da takvih (matičnih) preduzeća u Trebinju odavno nema u većem broju, u razmatranju ove teme mogli bi se koncentrisati samo na Elektroprivredu RS, čija dop-praksa nije bez izvjesne tradicije, ali danas nije ni sjenka one kakva je bila nekad.

Ipak, postoje preduzeća, koja su dopovski kontradiktorna. S jedne strane, radnicima isplaćuju niske plate, ili ih preskaču, a s druge - finansiraju sport ili neke druge društvene organizacije i/ili klubove.

Biti društveno odgovoran danas, dakle, ne znači samo ispunjavati zakonske obaveze, već se dobrovoljno uključiti i ulagati još više u ljudski kapital, okruženje i odnose sa korisnicima, kaže se u DOP-uzancama, naravno, uz podsjećanje da je društvena odgovornost postala obaveza za preduzeća već šezdesetih godina kada se kroz društveni aktivizam podizala svijest o temama kao što su jednake mogućnosti, rasna jednakost, sigurnost na radnom mjestu, eksploatacija radne snage i drugo.

Ono što se radilo o socijalizmu, na svoj način prihvatile su multinacionalne kompanije pa se dogodilo to da su velike firme u svom okruženju počele da traže i bez velikih teškoća da nalaze pertnere koji im omogućavaju efikasnije i kvalitetnije kontakte po svim pravcima. Da ne govorim o tome koliko je normalno da firme koje svojom tehnologijom ugrožavaju prirodnu okolinu podržavaju ekološke akcije ma ko ih i kako provodio.

(Toga kod nas, na žalost, još uvijek nema, odnosno ima onoliko koliko je neminovno, ili onoliko koliko aktivisti nevladinih i drugih organizacija uspiju da “otmu”...)

Danas, u razvijenom svijetu, svako veliko preduzeće aktivno sarađuje sa interesnim grupama u zajednici i na taj način integriše DOP (Društveno Odgovorno Poslovanje) u cijelo društvo. Jasno, onoliko koliko je potrebno da bi se uklonili konflikti ili otklonila svaka mogućnost da preduzeće zapadne u krizu uzrokovanu spoljašnjim, neproizvodnim faktorima, ili burnim reakcijama koje su karakteristične za “hladne odnose” između gigantskih firmi i nesređenih ili nečim posebno senzibiliranim ili traumatizovanim zajednicama.

U trebinjskom slučaju, jasno je, većinom firmi koje imaju veći dop-potencijal upravlja se u njihovim banjalučkim ili drugim centrima (upravlja se centralizovano, tako da direktor kakve lokalne filijale nema gotovo nikakvih dopovskih ovlaštenja, pa se nemojte začuditi kada vam rukovodilac jedne banke u Trebinju saopšti da nekakvu omladinsku manifestaciju, u kojoj mu učestvuju oboje djece, ne može pomoći ni sa 50 KM).

Dakle, počevši od onog čovjeku prirođenog egoizma o kome je pisao uvaženi dr Sorajića, dolazimo do pitanja gdje se Trebinje nalazi u fazi jedne moderne dopovske (re)konstrukcije koju nam nameće i međunarodna zajednica ali i naša nevolja?

Tačan odgovor, eventualno, mogli bi dati samo statističari.

Mi drugi možemo imati samo osjećaj da smo dosta učinili ako bar pitamo na sav glas.

i.medan