GORAN KOMAR NA TRGU OD KNJIGE U HERCEG NOVOM 22. JULA

knjiga Života

PREDSTAVLJANJE ZBIRKI DOKUMENATA “BOKA KOTORSKA. ĆIRILIČNI SPOMENICI 17, 18 I 19. VIJEKA (ACTA SERBICA)..., I ''NAJSTARIJA KNJIGA TOPALJSKE OPŠTINE. TEMELJNA AKTA...“

Topaljska komunitad providuru, 8. okt. 1757: ''Ima eto podpuno sedamdeset godina kako je slavno oružje našega presvijetloga principa primilo ovi grad: grad, s izgubjenijem i naše mnoge braće, i dobrovoljno služili smo i vojevali u vrijeme od pasate rati pod Trebinjem, pod Qubinjem, pod Čitlukom u Neretvi, pod Klobukom, pod Barom pod Ocinijem, dva puta i pod četiri meteriza od plemena države, grada trebinjskoga Zubce Carine, Obrđe, i Popovo, kako je u mnogim atestatima od naše službe bilježato. I pošto se mir učinio što ni jedna komunita ni kraina na ove strane ne služi a mi vazda s oružjem u ruci ču(v)amo straže na konfine lineja Otmanovića dnevi i noći sa samom jednom litrom i s vržopom beškota, a oskora na ime litre beškota, daju nam po tri gazete, samo i u veće puta kad su dolazili tabori turski na Crnu Goru, a navlaštito u prošlom novebru i decebru, bili smo za sve ono vrijeme dok su se razmetnuli na oružju, đe nam je z gospockijem naredbam bilo naređeno, za obranu ovoga grada i ostale Boke''

U sredini devedesetih godina prošloga vijeka započeo sam rad na prepisivanju ćiriličnih i ostalih dokumenata dvaju bokeških opština, novske i risanske, pod upravom Austrougarske monarhije. Nije to bio težak posao, već isključivo zabavan. Tada je stvaran naročiti podsticajni okvir za moguće traženje ishodišnih tačaka veoma složenom svagdanjem i političkom životu bokeških srpskih opština pod okupacijama.

U to vrijeme stvorio sam pogled na organizacioni politički okvir srpskih komuna natkriljenih plaštom tuđinskih režima: život u slobodi kulturnog, običajnog i vjerskog izraza koji pružaju tuđe uprave. Nikako u mjeri poželjnog i od novskih i bokeških Srba projektovanog modela, ali, svakako, u mjeri optimalne i veoma podsticajne evropske političke misli u njenom venecijanskom modelu. Modelu sagrađenom u promišljanju ovoga pitanja sa mletačko - turskim ratovima 17. vijeka, dakle, sa ozbiljnim i ambicioznim prekoračivanjem Adrije Republike Svetoga Marka koja je željela raširiti svoje prekomorske dinarske posjede iz uzanih gradskih komuna na predjele spoljašnjeg pasa ovoga planinskog sistema koji je davao ljudsku snagu i krupna dobra.

U vidljivom uginjanju pomorske snage Venecije koja će propasti stotinu godina nakon poslednjeg velikog dodira sa primorskim Srbima, ovaj će narod stvoriti oslon velikom kulturnom pregnuću koje će narasti do dometa neprevaziđenih do dana današnjega.

Kasnije, prešao sam na staru ćirilicu. Pomoglo je iskustvo u austrougarskom arhivu grada Novog. Ovo je iskustvo dalo još nešto, daleko značajnije od tehničkih pitanja. Pomoglo je da se stvori pogled na kulturni izolat bokeškog sela. Pomoglo da se ugleda jedan jako, jako drevni sistem svagdanjeg - običnog života našega sela. Isto kao dokumenta krupnog značaja, važno je mnoštvo običnih stima, ugovora i bilješki koje slikaju svakodnevni život Boke.

Moja istraživanja u polju političke istorije Dračevice pod Venecijom, pokazuju da je ovaj kraj sa osvitom venecijanske uprave ušao u razdoblje velikog napretka. Sve, komunitadi, od paštrovske, preko krtoljske, grbaljske... U vanjskome smjeru Topla neprekidno nastoji na ponovnoj uspostavi svoje mitropolije.

Održavanju ekonomskih koncesija u skladu sa tekovinama duždevog dukala 14. jula 1718. godine. Komunitadi od Boke čine vanredne i djelotvorne vanjske iskorake putem organizovanih poslanstava u Mletke, Zadar i Kotor. Topla vodi uredne knjige rashoda. Dočekuje i ispraća državne zvaničnike. Javno i pravilno mijenja svoja upravna tijela. Sudi putem suda Dobrih ljudi i suda četvorice u prekršajnim procesima, ali i krivičnim. Uvijek u prisustvu kapetana. Razvija pomorsku trgovinu i svoje bogatstvo jako intenzivno ugrađuje u razvoj svoje Crkve.

Oporukama obuhvata najkrupnije tačke Crkve na istočnomediteranskom basenu. Ključno doprinosi i podržava duški čin, rukopoloženje protoprezvitera Simeona Končarevića uz projekciju uređenja eparhije dalmatinske i bokeške sa egzarhom grofom Nektarijem Qubibratićem. Čuva i upotrebljava temeljna akta mletačke državne politike. Iznosi argumente za povraćaj episkopije u pozitivnom pravu Venecije upozoravajući na odgovarajuća akta Vatikana. Budući da najveći dio isprava u ovoj velikoj zbirci pripada gradu Novom... fokusiram jedno pitanje istorijskog i praktičnog značaja... Još jednom želim da podvučem da je novska opština osnovana 14. jula 1718. godine, da je tokom 18. vijeka dala 54 upravne garniture i da je krajnje vrijeme da odustanemo od popisivanja isključivo novskih gradskih uprava pod Austrijom.

Čini se, poštovana gospodo, da sve što je ovome kraju nedostajalo tokom vijeka venecijanske uprave, to sve nedostaje i danas.

Komunitad providuru, 14. nov. 1751: ''I stojimo u temeljitom ufaniju da će nam dat njegovu milostivu dukalu za vazda da imamo našega vladiku, sveđer sudita rodnoga koji će crkovni čin ustegnuti od svojevoljstva da idu činovni u svom redu, a naše duše privest ka spaseniju i nas k objedijenci službi i vijernosti vjekovitoj našem prevedrom principu, a ne da će nas suđetati vladikam rođenijem od stata otomanskoga, iako nam je u ovo brijeme dok je stala eparhija od provincija udova, te i on i druzi mnozi jesu nam kad nam je trebovalo crkve osveštavali i popove postavljali (misle na vladiku Vasilija Petrovića, prim. autora), ali s velikijem našijem diskomodom i trudom od sudita, iz dalekije zemalja i mjesta, na naš koš vodeći i plaćajući za svašto i svaki put. Za to mi držimo knjigu ma(t)icu u oficiju našu, a V(ašem): Preuzvišenstvu: šljemo kopiju od iste da razbistrite''

Sve što je sagrađeno u Herceg Novome tokom razdoblja mletačke uprave a što može sa se pokaže svijetu, to je djelo njenih starobokeških i starohercegovačkih rodova koji su se pobuđivali u neprekinutom nizu tokom četiri vijeka stvaranja za svoj kraj, pobuđivali Božjom rukom u žrtvenom prinosu svijetu istočnjačke ortodoksije. Samo u liniji najznačajnijih darovatelja Crkve od Sima Milutinovog Magazinovića i Jova Šćepanovog Delina do Nikolaja Musića i neprebrojne množine siromašnih koji su gradili srpske crkve i manastire.

Danas ni jednome, ni velikome ni malome, ni srpskim primorskim vladikama, ni groba ne znamo. Umjesto da kao u drugih naroda 19. i 20. vijek postanu vršnim vjekovima sabiranja i narodnog rasta, oni se okrenuše u najniže vijekove rastakanja i razmicanja narodnih dveri za svaki pogubni uticaj bijeloga svijeta.

Topaljska komunitad prodiduru, 27. feb. 1749. ''Ima šeset i veće godina kako je dopustio G(ospod) B(og) sreću oružju našega p(resvijetloga). P(rincipa), te s pomoću i našega prolića krvi primio je ovi grad Novi. I mi ovi puk neki ondaj ostaje a neki potlje na pomirenju iste rati pozvao nas je p(resvijetli). P(rincip) iz bližnije mjesta iz provincije od Ercegovine turske za obranu i održanje ovoga grada s njegovom dukalom od goda 1701. Došli smo od naše dobre volje ostavivši sva naša dobra dignuća i stojeća, i dao nam je kuće i baštine pomalo đe kome moglo zapanuti u ovijem tjesnijem konfinima Otmanovića, koji su blizu grada tir od lubarde. I u najposlednjoj rati po milosti p(resvijetloga) P(rincipa). Dao nam je za našu službu vijernost i mirit priveleđa i gracije, a zatvoreni od svuda Dubrovčani zatvorili nam skelu, a Crnogorci nas kradu i bijau, a od mora primamo mnoge štete od Ocinjana i Barbareza. I u takoj tjeskoti oblegala nas je naša potreba za ne učinit sa zli ljudi što nije milo G(ospod)u B(ogu) ni našemu prevedrom p(rincipu): odlučili smo, koji ne može živjeti poslujući zemlju oni obrnuli su inčenat se neki po moru, a veći dio zanatom na dućane živu, ćurčije terzije kujunčije i papučije i proči pred ovijem gradom, i kako smo i našli neke dućane a neke u preuzvišenije đenerala inveštili fundi i na principovu dobru vjeru ogradili smo dućane s velikom mukom u ovoj varoši, i plaćamo livel P(reuzvišenom) P(rincipu), koji su dućani ograđeni od zidova s klakom''.

Kada je postajalo naporno prepisivanje starih listina iz naših arhiva, koje ovdje nudimo našoj djeci, tada je glavna poticajna snaga dolazila od želje da sačuvamo, koliko možemo, svaki srpski dokument kao srpski ćirilični spomenik narodnome redu.

Mi nismo sigurni da smo naučili da ih čitamo van crtanja i iščitavanja mreže fizičkoga dosega njihovih najkrupnijih poruka koje su putovale do svih tačaka Pravoslavne Crkve na istočnom sredozemnom polju.

Među bokeškim susjedima, u susjednim predjelima, danas, bilježe se pokušaji da se svi žitelji popišu, da se načine enciklopedijski pregledi života i prinosa svih njihovih familija. Ovdje još uvijek nastojimo da pronađemo i pružimo narodne isprave temeljne za ispisivanje glavnog hoda političke i crkvene istorije Boke.

Komunitad Senatu, druga polovina 18. vijeka: ''Nego mi smo smiješani s Bokom jesmo prvi grad i ključi od Boke od Kotora i sve Dalmacije i na svakoj službi na ove strane jesmo prvi, zatvoreni od suha o(d) Dubrovnika ot zlobe repuplike raguzinske š(a)ljući i dajući kontinuo aspri Turkom za zatvoriti na Novi kako su i zatvorili skalu, i Crnogorci kradu nas i dodijevaju s lupeštinom, a od mora Ocinjani i Barbarezi, te od koje Boke ni jedna komunita nema agravije ni ovakoga kako mi dosle, ni Kotor, ni Peras(t), ni Risan, ni Dobrota, ni Prčanj, ni kotorski kontad Mioljski zbor, ni Grbalj, ni Budva, ni Paštrovići, oni ne podnose tegote ni imaju velike službe, a mi trostruko služimo činimo sveđ kontinuo čuvamo stražu na lineje kako kraina''.

Knjiga matica ipak je knjiga života i putanja ka izbavljenju griješnih propadljivih trudova svenarodnih. Ali i knjiga gradnje svjetskih vrednota sa kojima bi se moglo stati u red naroda koji su načinili neprekidnost u stavu poštivanja samih sebe.

Knjiga matica grada Novog jest sastav knjiga Topaljske komunitadi u predstavkama providurima i Senatu. Najvažnije, ovim zbirkama pružam i u žurbi da ih ne pruže oni koji su stvorili zakonski okvir da u februaru 2009. godine direktor Državnog arhiva Crne Gore zabrani digitalno snimanje najstarije knjige Topaljske opštine koju zbog toga danas pružam bez snimaka njenih stranica.

Poznajete li sličnu situaciju, da državna ustanova zemlje kojoj Novi nikada nije pripadao, raspolaže arhivskim blagom naroda čiji identitet i postojanje zatire, da raspolaže blagom koje je rezultat opštinske autonomije pod Venecijom sa više instrumenata državnosti i svagdanjeg reda nego je to Crna Gora raspolagala do polovine 19. vijeka?

Primorski Srbi su sagradili diplomatski arhiv i ove isprave jesu diplomatska ostavština ponosnih ljudi koji su vidjeli svoje mjesto u svijetu. Krupni, jako krupni događaj rušenja stare Venecije 1797. godine doveo je do pogubnih unutrašnjih procesa u Boki koji će po prvi put u njenoj istoriji, u barem tri političke grupacije, razdjeliti njeno bokeško, slavenoserbsko tijelo.

Dokumenta iz ove manje zbirke, iz najstarije knjige Topaljske komunitadi 1719. godine govore o punoj svijesti o naciji i nacionalnoj pripadnosti novskoga žiteljstva, o snažnom i neuništivom postupku traženja sopstvenog episkopa tokom 75 godina, između 1722. i 1797. godine. Kada bi vjerovali da je danas govor dokumenata dovoljan za odbranu i isticanje identiteta njihovih sastavljača, bilo bi dovoljno da pročitamo samo dvije rečenice iz isprava ove manje zbirke:

Topaljska komunitad Senatu u polovini 18. vijeka: ''...a našem sloveno srbskomu jeziku i narodu jest neobično i suprotivno''.  Takođe, komunitad providuru, 7. juna 1756: ''A mi sada B(o)že: mili što smo dočekali da nas ne sude taki zakoni nego što nigda nije bilo u slovenskoj nacioni da se naši kraičnici frustaju među dva brandišoka na pjaci među dvanaes lacmana kako je učinio providur Šimitekulo prošlije dana jednom našem od komunitadi siromahu za malu stvar što je falio...''

Dragi prijatelji, ja svakako želim da Vam kazujem o nastanku ovih zbirki, a takođe želim i da ukažem, u mome doživljaju, na glavne isprave od ukupno 833 dokumenta u ove dvije zbirke koje pripremam od 1994. godine. Ne mogu, naravno, postići ni jedno ni drugo, i ta činjenica diktira želju da još jednom izrazim nadu u prevazilaženje pogubne pojave bokeškog partikularizma koji rastače ovu zemlju 212 godina. Dakle, nadu da ove zbirke prilažem punom budućem jedinstvu Boke, organskom sastavljanju njenih komunitadi u jedno narodno, kulturno, političko i crkveno tijelo. 

''Siromaška komunitad'' od Tople, grbaljska, krtoljska, risanska, paštrovska, i danas podižu svoje crkve Ilinice i Lazarice i one su ključ istorijske Boke koju zna cijeli svijet, garant i nada u njezinu budućnost koju bi ocrtavale drevne isprave bokeških komunitadi. Ja ne mogu prepoznati bolje temelje.

PRIKAZI

kapitalan kodeks

G. Ž. Komar: BOKA KOTORSKA. Ćirilski spomenici 17,18. i 19. vijeka. Herceg Novi 2009.

Imamo sreće sa komšijskim opštinama, koje, njegujući svoju zavičajnu baštinu, daju značajne priloge i upoznavanju trebinjskog zavičajnog nasljeđa. Da pomenemo samo objavljivanje sabranih djela Nićifora Dučića u Gacku, Janićija Pamučine u Bileći, Obrena Kozića u Nikšiću...

Ovaj put poklon nam je došao iz susjednog Herceg Novog: dr Goran Komar objavio je kapitalan zbornik arhivskih dokumenata iz državnih, crkvenih i privatnih bokokotorskih arhiva, koji se ne odnose samo na područje u kome su sačuvani nego i na bliže, pa i dalje njegovo okruženje. Zapravo, ovo je uzdarje, jer je Trebinjski muzej, prije desetak godina, od istog autora objavio znatno sažetiju zbirku iz hercegnovskih arhiva - Ćirilska dokumenta... Novi zbornik je dvaput obimniji po broju stranica, obuhvata znatno širu teritoriju i proteže se na veći vremenski raspon.

Iako se to po naslovu ne bi moglo zaključiti, upravo objavljena impozantna zbirka bokeljskih arhivskih dokumenata itekako se odnosi i na naš kraj, jer osvjetljava mnoga zbivanja i ličnosti iz trebinjskog područja. Povezanost istočne Hercegovine sa Bokom, osobito njenim sjeverozapadnim dijelom, datira od najstarijih vremena, a naročito je pojačana od sredine 17. vijeka, od tursko-mletačkih ratova, kada je izvršena korjenita razmjena stanovništva između ovih regija.

Iste ličnosti iz objavljenih dokumenata pojavljuju se prvo u jednom od ovih područja, a zatim u drugom, gdje se većinom i stalno nastanjuju. Na osnovu toga moguće nam je sagledati ranije porijeklo mnogih bratstava iz istočne Hercegovine čiji su pripadnici naseljeni u Boki (Magazinovići, Vojinovići, Kecojevići, Palikuće...) i obratno, pripadnici muslimanskih rodova, preseljeni u trebinjski kraj (Resulbegovići, Galijatovići, Karamehmedovići, Budalice, Arslanagići, Begovići...) i ne samo muslimanskih, nego je, zbog raznih okolnosti, i znatan broj srpskih porodica doselio iz primorja.

Autor, strastveni istraživač arhivskih riznica, odranije je dobro poznat po svojim mnogobrojnim radovima u kojima, na osnovu svojih nalaza, osvjetljava mnoga pitanja zatamnjene ili pogrešno interpretirane prošlosti.

Dobar dio arhivske građe koju sada prezentira on je i ranije objavljivao većinom u istorijskim radovima, a i u posebnim publikacijama. Iako je ova zbirka nabijena na 750 stranica knjige velikog formata, ovo je, po autorovom kazivanju, samo izbor iz znatno opsežnijeg fonda njegovih prepisa pretežno originalnih dokumenata.

Objavljeni dokumenti su hronološki poređani od 1608. do 1917. godine. Izuzetak su nedatirani dokumenti, kao što je većina zapisa koji potiču od muslimana iz trebinjskog kraja, pa ih je autor, na osnovu njihovog sadržaja i ličnosti, interpolirao između datiranih zapisa.

Zbornik je sastavljen od dokumenata veoma raznolike tematike, kao što su bile i životne prilike o kojima oni svjedoče. Po značaju, na prvom bi mjestu bila prepiska između državnih vlasti i autonomnih bokeljskih opština i pojedinaca - naredbe, izvještaji, popisi porezovane i neoporezovane imovine, spiskovi povlaštenih kupaca soli, razne molbe, molbe za oslobađanje iz zatvora, odobrenja za putovanja u inostranstvo, naredbe da se mrtvaci moraju prenositi u zatvorenim kovčezima, naredbe mlinarima da ne zamjenjuju brašno kako ne bi ugrožavali zdravlje stanovništva...

Naročito značajan udio dokumentacije odnosi se  na funkcionisanje opština, osobito tzv. Topaljske komunitadi. Tu je i obilje dokumenata o odnosima između građana: tužbe, pozivi na sud dobrih ljudi, izjave svjedoka, presude, poslovni ugovori o prodaji ili iznajmljivanju nekretnina, potvrde o pozajmljivanju i vraćanju novca, procjene štete na baštinama, testamenti, diobe porodica, potvrde o prebivalištu, punomoći, popisi robe u dućanima, kao i ruha u djevojačkim prćijama, preporuke...

Poseban dio arhivske građe odnosi se na problematiku Srpske pravoslavne crkve: staleške vijesti, postavljanja i razrešavanja sveštenika, zavještanja, krštenice, potvrde o vjenčanjima i smrtima, opsežne pripreme za gradnju Velike savinske crkve i otvaranje monaške škole u Savini, uspostzvljanje matičnih knjiga, narušavanje običajnog prava pri sklapanju brakova, sporenja sa Katoličkom crkvom... Najmanje je pisama sa porodičnim vijestima.

Komarov novi zbornik za nas je osobito značajan jer dokumentima trebinjskog porijekla osvjetljava odnose na granici mletačke, zatim francuske i najzad austrijske Boke sa turskim zaleđem. Do nas su ranije dopirala, uglavnom, samo maglovita sjećanja o divljanjima Krivošijana po našim selima, a sada se javlja jasnija slika o zbivanjima na toj nemirnoj granici.

U međusobnoj prepisci Trebinjci se žale bokeljskim vlastima o ubistvima, ranjavanjima, prebijanjima i pljačkanjima većinom njihove stoke, dok Bokelji od iste vlasti traže zaštitu svojih ljudi i imanja od turskog zuluma.

Zanimljivi su i podaci o zdravstvenom stanju u našem kraju, kao što su izvještaji ranije poznatog hajduka Nikole Kecojevića o epidemiji kuge 1731. i 1742. godine.

U odnosu na trebinjsku zbirku, novi Komarov zbornik arhivskih dokumenata opremljen je i indeksom poznatijih ličnosti i sažetim dodatkom u kome su objašnjene manje poznate riječi, što olakšava služenje ovim kapitalnim kodeksom.

S. Pujić