Domaševo - selo koje se ne predaje

ZAŠTO STARINA VLADO ĆAPIN
IZ DOMAŠEVA KAŽE...

SAMO MI SE OVDJE
DUŠA OTVARA
 

Veliki događaj u Domaševu. Prvo, osveštana je obnovljena crkva, narod je stao pred novi ikonostas i nove ikone, progovorilo se i o umjetnicima i o donatorima, progovorilo se i o zajedničkom trudu, a onda su svi sjeli za zajednički sto koji je bio dug preko 100 metara.

To je ono što je poznato, ono o čemu se već čulo u medijima. Ono o čemu nije bilo riječi, ono što je prosto lebdjelo iznad onog dugog stola je zajednička briga za selo, i neka posebna znatiželja s kojom se dočekuje svačija riječ ako se na bilo kakav način dotiče budućnosti.

Toga dana nismo sreli tužne ljude, nego ljude pune nade. Tuga, konačno, ne bi ni mogla da okupi petsto ljudi ni na ovom ni na bilo kom drugom mjestu u Hercegovini.

Interesantno je da čak i oni ljudi koji su u Domaševu sastarali, oni koji tačno znaju šta Domaševo nudi, i kakav je život danas su ovom selu - govore s nadom, pa čak i sa nekim mladalačkim elanom...

Takav je Miladin Zotović, koji se iz Beograda vratio i živi u Domaševu, takav je i njegov brat Momčilo u SAD, koji podstiče selo u svemu i u svakoj prilici. Takav je, naravno i Vlado Ćapin (1927), koji je u Domaševu sav svoj život, a takav je i Radivoje Bokić čiju životnu priču možete pročitati na narednim stranicama. Takav je, na srodan način i Slađo Kijac, koji dolazi iz Crne Gore, takvih je još i zato nije čudo što Domaševo, i pored svega, nije kapituliralo pred teškom mašinerijom koja melje hercegovačka sela već pola vijeka...

Vlado Ćapin jasno vidi stvari. Kaže da se nešto brzo mora promijeniti. Ako se promjene dese, Domaševo neće sustati. Neće, jer u selu je ostalo još mladih ljudi. Nisu, napominje Vlado, ostali svojom voljom, ostali suz ato što nigdje ne mogu naći posla. Ali, ono što su stari gradili i predali mlađima ne može se lako istrošiti niti tako brzo nestati...

- Moj đed Petar, koji je umro 1936. godine, na primjer, imao je oko 1.000 ovaca i koza. Imao je pet sinova i pet šćeri. U svoje vrijeme, 1875. godine, pobjegli su od Turaka u Crnu Goru. Tamo su oćerali nešto živoga. To su sve Crnogorci ajrovali, đavolju nijednu nijesu vratili amo. Kad su došli, bili su u najmu kod Zotovića. Zaradili su pet brava, i od toga krenuli. Za vrijeme Kraljevine, 1938. godine izdijelili smo se u tri dijela. Prije toga, kada je Petar umro, 1936. godine, pa može biti i neđe 1934-35 godine, imali su 1.200 koze, ovce, janjeta i kozleta.

Vlado Ćapin

Vlado pamti obilje, ali i veliki trud...

- Iako smo dosta stoke imali, živjeli smo životom prosječnog seljaka. Imali smo, što nisu mnogi. Hrane dovoljno, mrsa bijeloga, sira, kajmaka, mesa... Ali, život je bio tvrd. Sastajali smo se samo jednom godišnje, na Božić. Bilo je 32 čeljadi u kući. Jedni su bili u Rošcima, drugi u Viduši, treći ovdje. Goveda su bila u Rošcima, ovce u Viduši, a koze u Domaševu. Nikako se nismo mogli sastaviti. Da smo sve doćerali kući, ne bi ih imali đe zatvoriti.

U Kraljevini Jugoslaviji, kao rješenje, Trebinje se uglavnom preskakalo. Sa mnogima koji su otišli u Ameriku, otišao je i Vladov stric.

- Poslije, dolazio je nekoliko puta ođe, ali tamo je i umro. I ja sam jednom bio u Americi. Imao sam tamo brata. Prihvatio ga ranije stric. Zatekao sam strica na samrti. Ustavljali su me da ostanem, ali ja sam im reko - da mi daju svu Ameriku ne bi tamo osto.

Pitam Vlada zašto, iako naslućujem odgovor, čuo sam ga i od drugih Hercegovaca...

- Tamo je drugi narod, druge obaveze, drugi život, sve je u nas i u njih razlika kolik nebo i zemlja. Meni je ođe ljepše, ja ođe otvaram dušu, tamo to ne može.

Ne može nigdje izvan Domaševa?

- Ne. Imao sam brata u Beogradu, i sad je živ, jednoga u Vršcu, taj je umro, pa bi otišao kod njih. Oni vele: Nećeš bogami kući za mjesec dana, a ja njima velim Samo da mogu prenoćit, ja bi sjutra išo u Domaševo. Pitaju me zašto, a ja im kažem da mi je tamo najljepše i da samo tamo dušu odmaram. 

DOM Vlada Ćapina tipičan je za današnju Hercegovinu. Vlado živi sa ženom Radojkom u selu, dvije kćeri se udate, a sin sa dva Vladova unuka i kćerkom koja se nedavno udala, živi u -Trebinju. Vlado kaže da sin ima svoj životni plan. Sada je vezan za Trebinje, ali čim se penzioniše, eto ga u Domaševo.

- Meni su 83 godine. Ima deset godina da nisam dohvatio motiku. Imam 20-30 ovaca i četiri krave. O tome vodim računa. Što se poljoprivrede tiče, ne mogu ništa. A ono drugo, od subote do subote, rade đeca.

Tako se još nekako može, ali pitanje je do kada. Ono što je davno trebalo da se desi, nije zaboravljeno. I danas se pominje kao dobro rješenje za krajeva kao što je Qubomir...

- Za vrijeme socijalizma bili su rekli da će u Barama otvoriti pogon od Fabrike. Da su to uradili, svi bi ostali kući. Ne bi se potucali po Trebinju. Ne bi dolje bili podstanari.

Pitam Vlada je li se u svemu tome zakasnilo?

- Nije - kaže - nije još kasno. Samo država mora nešto da donira, ne može selo samo protiv svih, ne može se spasiti samo. Kad bi seljak vidio da neko misli o njemu, i on bi drukčije mislio.

Koliko bi Domaševo moglo držati stoke na pašnjacima u Viduši?

- To je neprocjenjivo. Ogromni je to prostor. Dalje, u Viduši se nekada radila i najmanja dolinica, nisi imo đe ukosit sijena, a sad je sve to pustopoljina. Niko gore ne ide, osim možda poneko iz Morča, i to deset puta u godini dana. A tu je nekad kolo drmalo. Drmalo i za vrijeme zadruge. Od naše granice do granice sa Zvijerinom bilo je 40 koliba. U svakoj toj kolibi bilo je najmanje po četvoro-petoro mladosti. Određenog dana sastajali bi se na Debelom brijegu. Iz tri opštine mladost bi se sastala. Iz Bilećke, trebinjske i ljubinjske.

Vladova supruga za taj događaj kaže da je bio pravi vašar, i sa sjetom zaključuje da su to bili teški ali veseli životi.

Vlado ima neku svoju računicu u vezi cijelog sela sa Vidušom. Ta računica u jednom je sigurno tačna...

- Više bi stoke moglo da se goji u samoj Viduši, nego što danas ima u cijeloj trebinjskoj opštini. A o viduškom krompiru da ne pričam, tonama smo ga nekada prodavali na trebinjskoj pijaci...

Slađo Kijac, rodom iz Domaševa, bavi se jednim savremenim poslom, keteringom, i, na prvi pogled mogao bi biti daleko od Vladovih tema i problema, međutim nije. I on razmišlja kako da se vrati i šta da sutra radi u Domaševu.

Domaševski problemi direktno se tiču njegove struke, jer osnovni posao svakog majstora keteringa je da na jedno mjesto sakupi sve najbolje što može.

Slađu je, inače, žao što i danas, bez izuzetka, mora postojati neki povod da se dođe u zavičaj.

- Mi Kijaci okupljamo se svake olimpijske godine, ali ja dolazim malo češće. Započeo sam kuću u selu. Ne mogu je nazvati vikendicom jer je to kuća u mom zavičaju. Ako nekad zaradim penziju, vratiću se tu da provedem zadnje dane života. Valjda i zato, svaki put kad dođem razmišljam o tome kako bi ovaj kraj mogao da živi, jer činjenica je da je mrtav u odnosu kako je nekad bilo, pogotovo kad slušam starije ljude i njihove priče o tome ko je nekad imao koliko brava.

SlaĐo, doduše, sluša i priče drugih ljudi...

- Dolazio sam ovdje sa drugarima, što iz mog biznisa, što iz drugih stvari. Oni su me ponešto savjetovali, govorili smo o proizvodnji meda, ali o jednom mnogo obimnijem programu. Išli smo dotle da smo govorili i o vinogradarstvu na Qubomiru. Rekli su mi tačan naziv loze koja može ovdje da uspjeva, da ne govorim o drugim kulturama za koje je Qubomir stvoren. Pomenuću samo voće, a još mnogo toga bi imalo da se kaže. Neke vrste prosto su stvorene za ovaj kraj, recimo jedna vrsta višnje, pa neke vrste šljive. Prirodni potencijal, dakle, postoji, on čeka, samo ga treba pokrenuti.

Ko i kako?

- Ja se to isto pitam. Svaki put o tome mislim, jer svaki put kad dođem, ne bih da se vraćam odavde. Volio bih da ostanem tu. Ali kako živjeti? Ja mogu da živim na hljebu i vodi. Vode ovdje ima, ali nema hljeba. Sjećam se raži i ječma koje mi je ovdje uzgajao stric. I danas mi je u ustima ukus ječmenog, odnosno raževog hljeba, koga nikad nisam uspio da umijesim kako ga je mijesila strina Mila.

Pitam Slađa šta bi mogao da smisli jedan ekspert za ketering, kad bi ga zatvorili i jednu domaševsku zobu?

- Ne bi trebalo puno smišljati. Osim onih stvari koje je narod davno smislio, i koje treba vratiti, moguće je i mnogo toga novog. Ovdje, na primjer, na svakom koraku ima drenina. Možemo ponuditi izvanredan sok od drenine, xem od drenine. Ili, dalje... ne možeš proći od kupina, a ništa od toga ne koristimo. Dakle, da ništa novo ne radimo, samo da skupimo ono što imamo, svu ovu božiju blagodat, već gosta ili kupca možemo dočekati. 

Slađo priča kako je u Crnoj Gori međunarodna zajednica zainteresovanija za ruralni razvoj od same crnogorske države.

- USAID i brojne druge organizacije pomažu razvoj sela. Oni prave festivale meda i sira. Na posljednjem festivalu vidjeli smo preko 70 proizvoda od meda. Vidjeli smo i kozmetiku od meda. To nismo mi pokrenuli, pokrenuli su stranci, pokrenuli svojim parama. Mi smo davno imali te ideje, ali nedostajala su sredstva.

I situacija u Hercegovini je slična. Međunarodne organizacije već asistiraju u agraru...

- Baš zato kompletno društvo moralo bi potencirati takve stvari, a država bi direktno morala odgovarati za stanje na selu. Naravno, to ne znači da neko pametan treba negdje gore da smišlja ko će šta i gdje raditi. Ne, inicijalna kapisla, osnovna ideja, uvijek treba da potekne iz samog mjesta, u ovom slučaju iz Domaševa ili iz Qubomira, a onda da vlada to finansira, ili da napravi kontakte sa partnerima koji su zainteresovani. To je danas metod, ako imate ideju, ako u glavi imate neku mogućnost, neki projekat, ako je lokalno stanovništvo spremno da radi, ako oko toga nema rezervi, pokazuje se da nije teško doći do novca.

Slađo pominje fondove namijenjene ruralnom razvoju, ali i činjenicu da su i mnogi Domaševci koji žive daleko od Domaševa spremni da se uključe svojim novcem.

- Ja bih lično finansirao dobru ideju iza koje stoje ljudi iz ovog kraja. Ne bih bacao pare, ali uvijek bi ih uložio u nešto što ima smisla. Evo, za razmišljanje dvije stvari - plantaža višanja? Ili, kao rezervna ideja - raž?! Po potražnji, danas, raž je među prvim žitaricama. Pšenice ima previše, soja je genetski modifikovana, ječam se sije svugdje, a raž traži posebno podneblje?! Ne prodaje se samo raž kao žitarica, nego i slama. U Engleskoj se mnogo traži, i najbogatiji Englezi hoće da pokriju svoje kuće tom slamom...

M.N.

Vladika Grigorije o domaševskoj crkvi, Domaševu, Ljubomiru...

- Mala je crkva pa u nju može da stane malo ljudi, ali je velika pred Bogom, i sve ono što je oko crkve, danas je crkva... Danas je lijep dan zato što je ovo jedna stara, prastara crkva koja se oblači u novo ruho kao kad se neka divna stara baka ili stara majka lijepo obuče, lijepo umije pa izgleda lijepo i svečano, izgleda staro ali novo, izgleda kao neko ko je prošao mnoge muke u životu, ali zna zašto je živio.

- Danas smo, braćo, obnovili mlin duša naših, obnovili smo barku koja vodi u tiho pristanište carstva nebeskog... Slava Bogu, lijepo je obnovljena crkva, i spolja i iznutra.

- Pričao sam svuda, i govorio svakome: “Ako niste vidjeli na šta liči raj, onda možete da odete u proljeće u Domaševo, i pogledate na Qubomir, i vidjećete kako otprilike izgleda raj“. Takvo je ovo mjesto, ali takvo je i ime ovoga kraja, ne znam da li od imena Qubomir postoji ljepša kovanica u našem jeziku, kovanica u kojoj je sadržano ono što je najvažnije, i ljubav i mir za čovjeka, a selo Domaševo u osnovi svog imena sadrži dom, a ima li išta važnije, išta pretežnije za čovjeka od doma i njegove topline.

DOMAŠEVSKA 1943. GODINA

- Domaševo je saznalo šta je glad - kaže Vlado Ćapin - samo 1943. godine. Prethodne godine bila je suša, tako da nije rodilo ni žito ni krtola. Gladovalo se od marta sve dok nije stiglo novo žito. Bila je to opšta glad. Mesa si imao koliko god oćeš, ali ga nijesi mogo jes. Jedan dan možeš, dva najviše, ali treći dan ne ide bez hljeba. Ne možeš ga očima gledat.

Vladova supruga Radojka dodaje još jednu sliku tom opisu gladi...

-          Strina u Bileći, a nas desetoro bilo, nije imala  šta da nam da, pa prodala kozu za deset kila kukuruza. Pržila je taj kukuruz pa nam po zrno davala. 

TRI FIĆA - OD KROMPIRA

- Kad sam imao 20 godina - priča Vlado Ćapin -  niti je bilo vode, niti je bilo struje, niti je bilo puta, a bio sam zadovoljniji i veseliji nego danas kad imam sve. Kad bi se vratio na one godine, a imao ove uslove današnje, ne bih nikud odavde išo. Bio bi dobar domaćin koji ima svega i svačega. Koliko god bi u Viduši imao ovaca, bilo bi mi malo. Vagon i po krtole sam ja imavo radeći za ženom u Viduši. Sve bi to prodo vojsci u zapadni logor u Trebinju. Cijena nije bila dobra, ali meni se isto isplatilo. Sve bi na konjima otjerali u Trebinje. Dinar je u ono vrijeme bio skup. Mogo sam tada od tog krompira kupit tri fića, ali šta će mi auto kad nije bilo puta...

- Imao sam ja pet brata i dvije sestre. To se sve razišlo. Ja osto na imanju. Jedne godine smo imali 70 kvintala žita, šenice, raži, ječma, i kukuruza. Imali smo i tada 13-14 goveda, dva konja, da ne govorim o bravima. Sve smo to držali i radili i bili zadovoljni potpuno. Zato kažem, da mi je ove uslove, a one godine, ne bi bio seljak, nego gospodin čovjek na selu.

radivoje bokiĆ, u njivi sa invladiskom Štakom...

KOTAC - PO SVOJOJ GLAVI I PAMETI

Njivu punu tikava, koje vidite na gornjoj fotografiji, obradio je 90-postotni invalid - Radivoje Bokić (1927) iz Domaševa.

Ako vam se čini poznat a ne možete da ga se sjetite, podsjećamo vas da je dvadesetak godina bio putar i da ste ga svakodnevno mogli vidjeti na dionici od Moska do Domaševa.

Radivoje se zaposlio kasno, u svojoj 46. godini. Natjerali ga, kaže, drugi. Govorili mu idi, zaradi za starosti.

- A ja - priča nam danas - nikako da se odlučim, čini mi se da napustim ono od čega sam živio, sve bi đavo odnio. Još nas je nekoliko starijih iz ovih krajeva tada zaposleno. 

U to doba, Radivoju su i kući bile pune ruke posla...

- Domaševski posjed je veliki, proteže se odavde do Krtinja. Koliko je tu obradive zemlje ne znam, ne mogu procijeniti. Zemlja je onakva kakva je, vrčuge u kamenu. Bilo je dolina... odnesi u njih, posij, pa malo donesi. Malo zec, malo stoka, i ne osta ništa. Ima odavde do Krtinja stotinu doline, svaka je rađena. Druga je stvar Viduša, tamo smo krompir sadili, tamo je dobro rađalo, zemlja crnica. Danas u Viduši ja mislim da ne radi niko. Radio je Qubo Ćapin do nazad 2-3 godine, sad ne radi ni on. Ni jedan pedo.

Za vrijeme Kraljevine, u Domaševu su bila  32 domaćinstva. Nijedna kuća, sjeća se Radivoje, nije bila bez četrdesetak ovaca, mnogi su imali i do stotine, Ćapini blizu hiljadu...

- Imali smo i po desetoro goveda, pa se dešavalo ovo... kako je sva zemlja rađena, nije se ništa sijena kosilo, nego oni mrginji oko njiva. To bi ostavili za volova, za proljeća, da se može uzorat i posijat. Kravama bi u zimu metali slamu od šenice, i krov, jer se sijala raž. Štale su sve bile pokrivene tim krovom. Kad bi nestalo slame, gulili bi iz krova jednu vrstu, a drugu čuvaj da ne bi prokapalo. Za njih sijena nije bilo, a za đetelinu nismo ni znali. To ja sve pamtim.

Ljudi su tada spavali na kamenim krevetima pokraj ognjišta, a u selu, osim kod Krsta Zotovića i Nikole Mijanovića, nije bilo čatrnje  na oluke.

- U sve druge uplijevalo je sa zemlje sve što bi voda donijela, i brabonjci i sve ostalo išlo je u čatrnju... Spušti kantu, pa razbijaj da ono pobjegne ukraj da zavatiš vodu. A bila je mutna ko zemlja. I ljudi se opet nisu razbolijevali. Sve je bilo zdravo i veselo. Živjeli su po sto godina.

I poslije drugog svjetskog rata u Domaševu je bilo tvrdo.

- Jes. Kosu pro vrata pa cijelu Župu obiđi. Ništa. Niđe posla. Vrati se uz Ivanjicu bez đavoljeg dinara. Izjedi usput i ono iz torbe. Tako je bilo i 1954-55. godine... Živnuli smo tek neđe od 1965. godine. Qudi su počeli raditi u državnim firmama. Tada se vidio pomak. Tako, i ja sam  1963. počeo gotovo s nule. Prvo sam izgradio čatrnju, a zatim ostalo. Danas imam dvije kuće, sušnicu, pojatu...

Radivoje je za svoga života dosta uradio, podigao je domaćinstvo i slobodno može reći da je dostojan svoga djeda Joka koji je zemlju kupio od age. Kupio tako što je prethodno  prodao svu stoku. Posle, napola, uzeo je od Tasovaca iz Trebijova kravu i pet koza, pa nanovo zametao.-    

U 2. svjetskom ratu Radivoje ranjavan dva puta. Prvi put na Nevesinju, kad je bio napad na kasabu 1944. a drugi put 1946. kod Ljubuškog.

Ali, sve je to luk ie voda, šta mu je paslije učinila freza. Prihvatila mu je nogu i u bukvalnom smislu sve samljela. I sada, Radivoje se šali, u nozi ima kilo željeza.

- Liječio sam se u Sarajevu, na Koševu sedam mjeseci. Imao sam dvanes operacija. Sa 95 kila pao sam na 55. Niko me nije mogao prepoznat. I kosa mi je bila opala od muka. Poslije, od dugog ležanja dobio sam trombozu crijeva. Bili su me otpisali. Pozvali djecu i rekli im... Ali ja opet osto. Danas, sa ranama iz rata i onim od freze, invalid sam 90 posto. I, vjerujte mi, nije mi muka raditi...

TAKAV invalid ipak se ne ostavlja posla, iako je davno preturio osamdesetu.

Ona gornja njiva sa tikvama polomila bi i mnoge mladiće u Trebinju, međutim, Radivoje o onom što na zemlji radi ne priča kao o nikakvom podvigu...

- Da mi je sad 20 godina, bez obzira što nema vode za navodnjavanje, digo bi kredit i kupio traktor. Uz traktor, i tridesetak ovaca, pa dvije krave. Ono što sam nekad oro ralom, sad bi traktorom. Radio bi svu onu zemlju što sam radio i prije. Čim preoreš traktorom, zemlja bolje drži vlagu, pa rodi. Meni je ove godine dobro rodio krompir. Vjerujem, po dulumu 30 kvintala. Kad ima vlage, nikakvih problema ovdje nema.

To su Radivojeve želje, a kakva je stvarnost?

- Niko u selu ne radi više od 2 dunuma. Ali, polako, ako dobijemo vodu od Ljubomira, vodu za zalijevanje jer pitku imamo sa Zmijinca, ja možda neću, ali neko će zemlju sigurno raditi, pogotovo dok država daje kredite za proizvodnju.

Radivoje ne misli samo na ono što se nekad radilo. Da je mlađi, veli, bavio bi se i voćem.

Pitam ga zašto ranije nije podigao voćnjak?

- Zato - bilježim odgovor - što je prije bilo pleti kotac ko i otac. Tako se naviklo, sve se radilo isto s jedne generacije na drugu.

Da si mlađi, ne bi pleo kotac ko i otac?

- Ne, druga bi pjesma bila, pleo bi ga po svojoj glavi i pameti.

n.m.

DŽABA JE DOKTOR DOHODIO

Kuća Bokića duga je 24 metra, zidana 1925-26...

- Moj pokojni otac je svu ozido. Onda je prezido potok, zbog pijeska. Bos bi čitav dan bio u vodi. Tako je dobio upalu pluća. Xaba su stari doktora na konju izvodili. Bilo mi je tri mjeseca kad je otac umro.

JA TO NISAM GLEDAO