DOKLE SE STIGLO SA PROJEKTOM

ZAŠTITE ČOVJEČIJE RIBICE

I DALJE SMO "VRUĆA TAČKA" PROTEUSA

U posljednjih godinu dana postignut je veliki napredak na zaštiti čovječije ribice (Proteus anginus) i njenog prirodnog staništa u dolini rijeke Trebišnjice, odnosno, hercegovačkom karstu, zaključeno je na prezentaciji projekta "Proteus projekt - napredak od 2008.".

Na prezentaciji koju je nedavno u Muzeju Hercegovine organizovalo Speleološko društvo "Zelena brda" iz Trebinja i Društvo za istraživanje krša "Devon" iz engleskog grada Plimuta, obrazloženi su problemi preživljavanja ovog endema, koji se, kako je rečeno, nakon čišćenja nekih zapuštenih mjesta na rijeci Trebišnjici i uz nju, u njima ponovo počeo pojavljivati.

"Napredak u protekloj godini je najočigledniji u tehničkom smislu, putem proučavanja čovječije ribice, jer, mogu da kažem da moramo biti jako pametni da bismo proučavali ovu endemičnu i komplikovanu životinjsku vrstu koja živi takođe u komplikovanom staništu. Zato smo počeli koristiti kamere sa infracrvenim zracima, tako da čovječija ribica uopšte ne primjećuje naše prisustvo", objasnio je Brajan Livorn, stručnjak iz Društva za istraživanje krša "Devon".

On je dodao da je napravljen pomak i u biohemijskom proučavanju, tako da se sada može odrediti težina, dužina i ostali parametri svakoga primjerka koji se pronađe.

Prema Livornovim riječima, budući da se na proučavanju i zaštiti čovječije ribice u Trebinju intenzivirao rad u posljednjih nekoliko godina, sada je cjelokupan projekat došao do te faze da se mnogo bolje može razumjeti ova životinjska vrsta, iako je rad vezan za izučavanje ovog vodozemca veoma skup.

Iako je prirodno stanište čovječije ribice cio hercegovači karst, odnosno, oba entitetska dijela Hercegovine, Livorn, na osnovu dugogodišnjih naučnih istraživanja i ranijih znanja, tvrdi da je 'vruća tačka' njene nastanbe upravo područje Trebinja i da se stanovnici ovoga grada moraju maksimalno založiti za njen opstanak, tim prije što je najveći problem njenog opstanka upravo čovjek i njegovo nepromišljeno djelovanje.

Trebinjci to, na svu sreću, u posljednje vrijeme sve više ozbiljno shvataju, u čemu prednjači Speleološko društvo 'Zelena brda', ali, kako ističe Livorn, do sada su veliku podršku imali i od lokalnih vlasti.

Na prezentaciji je istaknuto da uskoro počinje druga faza zaštite ovog endema, u kojoj će se, za razliku od prve u kojoj je težište stavljeno na broj pronađenih primjeraka i lokacije na kojima se mogu pronaći, sada detaljnije proučavati navike čovječije ribice.         V.D.

USKORO KNJIGA O ČOVJEČIJOJ RIBICI

 Speleološko društvo "Zelena brda" iz Trebinja i Društvo za istraživanje krša "Devon" iz Engleske, uskoro će izdati knjigu o čovječijoj ribici, kako bi se svi ljubitelji neobičnog životinjskog svjeta mogli upoznati i sa ovim vodozemcem.

Brajan Livorn iz Devona kaže da će u narednom periodu pokrenuti i inicijativu za otvaranje svojevrsnog centra za proučavanje ove endemične vrste...

RIBOČUVAR GORAN VUKOVIĆ:

NA SUŠICI I SPORTSKI RIBOLOVCI?!

Znamo da se u Sušicu upada sa mrežama. To radi, na žalost, uvijek jedan isti čovjek. Predavali smo prijavu na njega, ali još do sada ništa nije urađeno.

- Ove godine dobar je mrijest - kaže ribočuvar Goran Vuković - jer nije bilo najavljenog remonta na brani Grančarevo. Bila je i voda topla. Šarana ima dosta, strugača se mnogoa izmrijestilo, čak ima i deverike koja se kreće do 5-6 kila po komadu.

A strugač, kakav je...

- Ima murvara od pola kila pa nadalje. Nedavno, u Trebišnjici je ulovljen strugač od dva i po kila.

Kakvo je stanje na Sušici?

- Zabrinjavajuće. Ribe nešto ima. Sad kad smo radili poribljavanje, bacili smo nekoliko hiljada komada bijele pastrmke. Koliko se od toga sačuvalo, vidjećemo zimus. Znamo da se u Sušicu upada sa mrežama. To radi, na žalost, uvijek jedan isti čovjek. Predavali smo prijavu na njega, ali još do sada ništa nije urađeno.

Odakle je taj smjeli lovac?

- Iz Trebinja. Prije službenih organa ne mogu da kažem njegovo ime, nemam takva ovlašćenja. Ali, ako ovo čita, on će se sam prepoznati.

Kakav je odnos mještana...

- Oni Sušicu čuvaju koliko mogu. Dolazilo je i do sukoba između tog čovjeka i mještana. Inače, nikada nisam uhvatio mještanina da lovi ribu u Sušici, uvijek su to ljudi sa strane. To, na žalost, rade i tzv. sportski ribolovci. To im baš ide na obraz.

Kako ribari prolaze u Lastvi?

- Ima finog ulova. Osim onog što sam rekao, ima pastrmke od 750-800 grama, ima i one sitne jer je poribljavano u dva-tri navrata. Ubacili smo i potočnu pastrmku, ubacićemo još do kraja ove lovne sezone, iako je Lastvansko jezero sada baš puno ribe. Naravno, to sada samo treba sačuvati.

Dolaze li turisti?

- Dolaze. Eto i sada tu neki kampuju. Dolazi i bošnjačko stanovništvo koje je izbjeglo iz Lastve. Uzimaju redovno dozvole i imamo korektan odnos.

Šta se dogodilo sa mladicom?

- Znamo da je ima u Pokloncu. Ima dosta i velike ribe. Čak i one od deset kila. Ima zaista velikih pastrmki. Poklonac je prava oaza. Tu je najdublja i najhladnija voda. Ali, u Pokloncu, u blizini, sakupljaju se i kormorani, i dalje bijeli se njihovo drveće... Doduše, više nije jedno drvo kao što je nekad bilo, nedo desetak. Mnogo kormorana uveče dolijeće sa Bilećkog jezera, i ujutru kad se vraćaju. Panu po Lastvanskom jezeru, i dok se ne čuje pucanj iz puške, ne odlaze. Kasnije, po desetak jata vrati se sa Bilećkog jezera.

Na Bilećkom jezeru opet ima šarana?

- Ima, bio je veliki mrijest šarana, i potpuno je uspio. Sada ima raznim veličina, od 5 cm nadalje.

Jedno vrijeme stalno se pričalo gdje li je ovo šaran, šta se sa njim desilo?

- Tako se priča za svaku ribu, a onda ona se pojavi odjednom. Priroda ima svoju selekciju, svoj lanac, mnogo toga čovjek ne može da prati. Riba više nije okupljena oko ribnjaka, kako se tvrdilo, odnosno nije uvijek.  Ima ona svoje putove...

Te.O.

KOD MIROSLAVA BEGENIŠIĆA IZ LASTVE KROMPIR RODIO KAO NIKAD

DVA RUČKA OD JEDNOG KROMPIRA

Miroslav Begenišić iz Lastve nedavno je bio nemalo iznenađen kada je, vadeći krompir koji je inače dobro rodio, ispod jedne cime izvadio xinovski gomolj od kilograma i 700 grama.

Ovaj domaćin koji ne želi da se hvališe i zbog toga se nije želio ni fotografisati sa svojim krompirom, ipak priznaje da ga je začudilo kada je sa svoje njive počeo vaditi ovogodišnji rod, jer, od tone ipo koliko je izvadio, tvrdi da su najmanji krompiri bili teški oko pola kilograma, a da je većina bila teška oko kilograma.

Ovakvom rodu je, dodaje on, doprinijela i kvalitetna zemlja kojoj ne nedostaje vlage,  đubriva, ali i rada.

Ono što je najbitnije je da je krompir sa njegove zemlje sigurno i zdrav, jer je uzgajan isključivo na stajskom đubrivu bez korištenja vještačkih preparata, prihrana i sličnih materija.

Gazda Miroslav, koji krompir uzgaja samo za svoju porodicu, rodbinu i prijatelje, odnosno, nije veliki proizvođač, otkrio nam je na kraju tajnu da je sjeme domaće i da će ga ostaviti za narednu godinu.

Iako nismo uspjeli fotografisati ostali krompir, jedno je, ipak sigurno, ako je suditi po ovom primjerku, samo jedan Miroslavov krompir dovoljan je za dva porodična ručka...                                                   V.D.