nove knjige

Zaboravljena umjetnost Čekanja Hrista

Knjiga "Priča o starom kralju" vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija promovisana je u velikoj sali Kolarčeve zadužbine u Beogradu.

Reč je o savremenoj bajci koja je ispričana u jednom dahu. Na način starih pripovedača pripoveda o dečaku koji je postao čovek, a čovek vojvoda.

U vremenu kada udaljeno južno carstvo napada neprijatelj, došao je po savet kod starog kralja koji mu je rekao "Izdrži još", a ta poruka odnosi se na nas, da izdržimo još samo malo.

Glumac i reditelj Nikola Pejaković ispričao je ličnu priču kako je od ateiste, vaspitavan da ne veruje u Boga, postao neko ko danas razmišlja potpuno suprotno.

- Rođen sam sa četiri prsta na desnoj ruci. Zbog toga sam bio mažen i roditelji su me, čim su primijetili da imam talenta za slikanje "gurali" u tom pravcu. Već sam završio Akademiju kada mi je majka poslala kod žene psihijatra, koja se bavila i akupunkturom. Nisam ni sjeo na stolicu kada mi je rekla da ustanem i idem. Bio sam u čudu, rekao sam da ću otići, ali da mi kaže zašto. Odgovorila mi je da meni samo Bog može da pomogne - ispričao je Pejaković.

Na parčetu hartije, dodao je Pejaković, napisala mi je tri naslova, a kada sam ih tek poslije šest mjeseci pročitao, pitao sam se što mi to neko nije dao ranije.

- Moj umjetnički špajz je bio prazan. Stari Nikola Pejaković bio je poništen, a novog nemam. Molitva je ultimativno umjetničko djelo - rekao je Pejaković.

U prepunoj sali publici se obratila i mati Efimija, igumanija Manastira Gradac. Ona je govorila o umetnosti i književnosti u službi Boga i čoveka, na tribini koja je istovremeno održana sa promocijom knjige vladike Grigorija.

Prema njenim rečima, u prvom milenijumu ljudskog postanka umetnost je bila u službi kulta, dok je danas grana filosofije.

- Za mene je umetnički rad obraćanje onom koji postoji i koga čekam da mi se javi - istakla je mati Efimija.

Završnu reč imao je vladika Grigorije koji je rekao da čovjek najradosnije pokazuje ljubav u čekanju.

- Kada majka čeka sina, žena muža, dragana svog dragana. Danas niko nikoga više ne čeka, nije sposoban za to - svi se ljute, što se nisi javio, što nisi došao... Zaboravljena je naša glavna služba na zemlji - umetnost čekanja Hrista. Ima samo onih koji čekaju Antihrista i pričaju o njegovom dolasku, nesvesno, a čekati Hrista znači nemati straha i imati nadu jer je rekao da će doći, i imati snagu da voliš, jer on je ljubav -  zaključio je vladika Grigorije.

"Priča o starom kralju" je, kako je navedeno na sajtu Srpske pravoslavne crkve, svedočanstvo o jednoj izuzetnoj ličnosti koja je istovremeno prototip i veoma uspeli prikaz čoveka kakvog svako od nas čuva u sopstvenom sećanju i iskustvu.

To je, dodaje se, zbirka crtica iz bogatog i plodnog života u kojoj svetlucaju i, mada naizgled usputno kazani, umnogome je oplemenjuju detalji o ljudima i mestima, predelima i događajima, utkani u nju na način koji nas nehotično vraća u jedno prošlo vreme.
 

Jelena Milanović

INTERVJU - ŠĆEPAN ALEKSIĆ

turskim drumom

NOVE KNJIGE - “Turski drum”, autor Šćepan Aleksić, edicija Savremena proza, Svet knjige, Beograd 2009.

U prologu/uvodu napisali ste kako narodno pamćenje ne seže daleko, kako narod pamti "ono što je bilo obilježeno svakom vrstom nevolje i ljudske nesreće". Kako ste i kada došli do tog tamnog zaključka? Da li radeći na “Turskom drumu”, pišući svoje prethodne knjige, ili u svojoj novinarskoj praksi!? Da li vas taj zaključak čini nespokojnim, kako i koliko utiče na vaš novinarski i na vaš književni izraz? Jeste li u suštini pesimista? (Ovo vas pitam jer znam da volite šalu, ne bih rekao da vas je u životu tama osvojila?)

- Dugo je sklapan mozaik "Turskog druma", pa je, od ideje do izlaska knjige iz štampe, proteklo bezmalo dvadeset godina. U međuvremenu naslušao sam se priča iz prošlosti, neke od njih čuo još u djetinjstvu, da bi, nakon svega, stigao do zaključka da se bolje pamte događaji obilježeni nevoljom i ljudskom nesrećom od onih koji su odisali srećom i zadovoljstvom.

Treba samo uporediti koliko je u našim krajevima priča staroslavnih u kojima se pominju ubistva, otmice, pljačke, krađe, a koliko onih u kojima sve blista od ljudske sreće, pa će sve biti jasno.

Istorija srpskog naroda u ovim krajevima  je surova i teška, ali i u onim zemljama i krajevima  gdje nije bilo ropstva i gdje su ratovi i bune bili rjeđi, narodno predanje pretežno njeguje tragediju.

Čak i u onim bajkovitim pričama koje se završavaju rečenicom "i onda su živjeli dugo i srećno", ono prije toga bilo je obilježeno teškoćama, tragedijom i iskušenjima svake vrste. Uglavnom, narod ovih krajeva u svome pamćenju često se drži poslovice "dok jednom ne smrkne, drugom ne svane".

Dakle, nije tu u pitanju da li je pisac u suštini pesimista ili optimista, nego nam je stvarnost bila takva i takvo nam je pamćenje.

A što se tiče zaključka da narodno pamćenje ne seže daleko, veliko je pitanje šta je to blizu a šta daleko. Uglavnom, narodno pamćenje u ovim krajevima seže najdalje do Kosovskog boja i perioda turske vladavine. Ima i jedan broj priča iz ranijeg perioda, a odnose se uglavnom na Svetog Savu i tu se narodno pamćenje završava.

A stari drum, koji ide od Dubrovnika preko Trebinja, Bileće i Gacka i dalje prema Foči sve do Carigrada (koji ponekad zovu i Carski drum) nije postojao samo u tom periodu nego i znatno ranije u vrijeme srednjovjekovne srpske države, čak i za vrijeme Rima.

Čitajući “Turski drum”, zaista je nedvosmislen utisak/zaključak da narod uglavnom pamti crne slike i prizore? Da li je takvo stanje samo sa narodnim predanjem? Kakve nam prizore i slike nudi žurnalistika, publicistika, kakve istoriografija? Nije li i istoriografija, dobrim dijelom, uokvirena i opečaćena narodnim predanjem? Koliko ste se uopšte služili pisanim izvorima? Koliko je pisani dokument za vas kao književnika bitan, koliko podsticajan? Imam utisak da, za razliku od brojnih postmodernista, bolje reagujete na verbalne nego na pisane izvore?

- Crnih slika i prilika puna je i naša istoriografija, pa i publicistika često, a što se žurnalistike tiče "crna hronika" je danas ne samo najzastupljenija nego i najčitanija.

Što se istoriografije i narodnog predanja tiče oni se ponekad prate s tim da istoričari često žele da opovrgnu narodno predanje i učine ga nevažnim. Ali u Hercegovini, za razliku od mnogih drugih krajeva, narodno predanje je čvršće i postojanije.

Zbog toga će svaki ozbiljan hercegvački kazivač, a takvih je sva manje, reći da je to sve "živa živovetna istina" i ozbiljno se naljutiti ako mu se kaže da je u pitanju samo legenda. Zbog toga tu i nema mjesta istoričaru koji želi da omalovaži narodno pamćenje.

Što se tiče pisanih izvora, za razliku od pojedinih pisaca koji ne vole da pričaju o tome, ne krijem  da sam se služio i njima pogotovo dok sam pisao prvi dio knjige. Pomenuću čak i neke od autora tih knjiga poput Rista Prorokovića, Mirka Radojičića, austrougarskog putopisca Kube koji je po narodnosti bio Čeh, pomenuću zatim Hamdiju Kapixića, Luburića, Toma Bratića, a iz novijeg perioda Novaka-Studa Mandića. Ali sve je to bilo samo polazna osnova i pomoćno sredstvo da bi se došlo do "Turskog druma".

Da li ste razmišljali, da li  ste upoređivali... kako pamte drugi? U čemu se razlikujemo bar mi ovdje u susjedstvu? Ima mišljenja da  Crnogorci, na primjer, pamte duže, da je njihovo narodno predanje i danas obilnije, konzistentnije, vitalnije?

- Na prvi dio pitanja djelimično sam  već dao objašnjenje, a što se Crnogoraca tiče to je sve vrlo slično kao i u istočnoj Hercegovini, samo što oni, češće nego mi, vole da ističu junaštvo i zasluge svojih predaka hvališući se i dokazujući na taj način da nisu "tankolozovina" i da su bili i ostali neko i nešto.

Doduše, Crna Gora je, za razliku od Hercegovine, u teškim vremenima robovanja pod Turcima, imala kakvu takvu slobodu i samoupravu, pa više imaju i razloga za hvalu. Samo, za razliku od Hercegovine, u Crnoj Gori i danas, među populacijom mlađe i srednje dobi, ima jedan broj pamtiša i kazivača.

Da li u hercegovačkom narodnom predanju možete da izdvojite podtipove? Da li se u nečemu razlikuju predanja koja nalazite u Bileći, od onih na koja nailazite u Nevesinju, Gacku, Qubinju, Trebinju...

 - Uglavnom se u svim istočnohercegovačkim krajevima kazuje na sličan način s tim da svaki kraj ima svoje priče. Ali neke od tih priča su veoma slične samo što su akteri drugi.

Tako u bilećkom kraju postoji kazivanje o Hasan-paši Predojeviću o kome se govori i u uvodu "Turskog druma". On je kao dječak, u vidu "danka u krvi", odveden u Carigrad da bi postao janičar, a potom i paša, odnosno bosanski beglerbeg.

Ali i pored tolike slave i vlasti, kada je u rodno selo Prijevor stigao na čelu svoje vojske kao paša,  naredio je da se kamenuje njegov rođeni stric koji ga je dao u janičare ne mogući da se razdvoji  ni od jednog od svojih sedam sinova. Mislio sam da je riječ o jedinstvenoj priči ali sam, nešto kasnije, našao skoro istovjetnu priču u Nevesinju, ali sa drugim akterima.

Doduše, Hasan-paša Predojević je istorijska ličnost i u njegovoj biografiji piše da je zaista rođen u Prijevoru i da je poginuo u borbi sa Austrijancima na rijeci Kupi (ako sam dobro zapamtio) 1593. godine, dok za aktere nevesinjske priče nisam uspio da nađem potvrdu i u istorijskim izvorima.

Ideologija, politika i narodno predanje? Koliko narod u svoje predanje unosi politička gledišta, koliko gledišta svojih institucija, gledišta vlasti? Koliko je narod svoj i u svom predanju?

- Uobičajeno je i sasvim normalno da svaki narod ima svoju priču o pojedinom događaju. To je još Andrić odlično zapazio i predivno opisao šta se priča u srpskim, šta u turskim, a šta u hrvatskim i jevrejskim kućama.

Hercegovina se u tom pogledu ne razlikuje previše od Bosne, pa o istom događaju kod Srba postoji jedna priča, a kod Muslimana, danas Bošnjaka, sasvim druga.

Dobar primjer je i Korićka jama koja kod Srba slovi kao mjesto njihovog stradanja u novije doba, ali i u ranijim vremenima. Od Muslimana, odnosno Bošnjaka iz ovih krajeva, davno sam, međutim, čuo da tu jamu zovu i Dizdaruša. Prema njihovom kazivanju tu jamu su, nekada davno, Srbi napunili leševima  njihovih sunarodnika sa prezimenom Dizdarević, što se u srpskim pričama naravno nigdje i ne pominje.

Neki od njih čak su tvrdili da su zločinci sa Korićke jame, iz juna 1941. godine među kojima je najviše bilo gatačkih Muslimana, to uradili da bi osvetili svoje sunarodnike Dizdareviće i da se, poslije svega, ta jama može da zove i Svorcanuša, pošto je u nju, te nesrećne 1941. godine, bačeno najviše Srba sa prezimenom Svorcan.

Živimo u vremenu opšte dešperacije i pesimizma. Kuka se na svakom mjestu, kuka se svakodnevno. Lijepu i vedru riječ teško je čuti. Pišući “Turski drum”, jeste li imali na umu taj opšti ton koji nas već dugo prati? U tekstu vaše nove knjige ima dosta mjesta koja nude nadu, ali, nemam utisak da kao autor vjerujete da ćete u vlastitom životu uspjeti da pređete iz svijeta tamnih u svijet svijetlijih slika? Imate li uopšte utisak da knjiga tu nešto može da pomakne ili popravi?

- Još jednom moram da istaknem da ne pišem prema vlastitom raspoloženju, kako često čine pjesnici, stvarajući, u zavisnosti od tog raspoloženja, crne i bolne stihove ili one razigrane i vedre. Najčešće pišući pokušavam da se uživim u ono o čemu pišem, pa se na taj način mijenja i moje raspoloženje.

Ima dosta crnih i sumornih slika u "Turskom drumu", a svjetlost bljesne samo ponekad. Ali tu su i detalji prožeti humorom, pogotovo u drugom dijelu knjige da čitalac ne bi ogrezao u sumornim slikama i da bi se razgalio smijehom koji nam je tako potreban i od koga ništa zdravije nema.

Knjiga u tom pogledu ponešto može i da pomogne, ali ne i da promijeni istoriju, koja je tako blatnjava, niti stvarnost koja ne obećava bog zna šta. Uostalom, pisac nije kriv što je svijet takav. A svijet je prepun tamnih slika. Takav je bio i ostao...

N.MARIĆ

PETROVA PRIČA

Svi misle da je Petar poludio, ali mu se niko ne suprotstavlja. Čobani sjede i nijemo ga gledaju. On nastavlja priču o Tome kako će se u Bilećkom polju, nekada u budućnosti, spustiti čelična ptica sa neba i u njoj živi ljudi. Ni to ne mogu da mu vjeruju. Priče svih ljudi su iz prošlosti, a Petrove iz budućnosti, pa u njih nije lako ni povjerovati. Ali Petar ne priča ništa manje uvjerljivo nego drugi, a sve mu se priče i ostvare. Zbog toga su mnogi spremni da potvrde kako njegove priče nisu ništa manje istinite od onih koje pričaju drugi jer se i onim iz prošlosti redovno nešto dodaje i oduzima. Ali da će zaista na Bilećko polje pasti čelična ptica i u njoj živi ljudi, to teško ko može da vjeruje. Ne mogu ni to da će se na Jezerinama "brod vezati", ni da će cijelo Zavođe jednoga dana biti samo jezero i ništa više, niti im je išta od svega toga jasno, ali Petar je pogodio do sada mnogo šta, pa treba vjerovati i u njegova nemoguća predviđanja.

Neki savjetuju Petru da ne priča ništa o austrijskim utvrđenjima i njihovoj propasti, jer je to direktno povezano sa državom, pa može da zaradi i zatvora, ali ih on ne sluša nego nastavlja sa pričom i proricanjem. Tako će biti i nikako drugačije, pa oni zatvarali ili ne zatvarali, ništa promijeniti ne mogu...

(“Turski drum”, fragment iz poglavlja “Potpisivač”, naslov redakcijski)

vAljova priČa

Tako priča Valjo. Wegova zanimljiva, a neistinita priča, odmah odlazi u svijet i u selima oko Bileće, gdje Valja svi znaju, samo je neistina koja se rado sluša i prepričava sa smijehom. Ali već tamo oko Nevesinja i Gacka, gdje Valja ne znaju, vjeruje se da je sve živa živcata istina i ima puno ljudi koji sve prepričavaju po stoti put i tvrde da se smiju zakleti i staviti ruku u žeravicu da je sve zaista bilo tako.

Valjova priča o avionu putuje tako kroz Hercegovinu, uz i niz Turski drum i upravo je najviše i ima u selima oko puta. Ali, avioni učestali, pa lete iznad Hercegovine svakih dvadesetak dana, a što ih više ima sve je manje Valjove priče u okolnim selima. Prosto kao da je rastjeruju svojim brujanjem i hukom i odnose nekud iza šesnaest brda i tri mora odakle joj povratka nema.

Ni Valjo se ne da, jer ne bi on bio ono što je kad bi ostao samo na jednoj priči. Svaki dan izmišlja nove, još zanimljivije i nevjerovatnije i priča ih u mehanama kraj druma. Tu se, kaže, priča najbolje "primi" i odatle najlakše otputuje u svijet zajedno sa putnicima, kojih ne može da nestane čak ni u ovim teškim ratnim vremenima.

Na tešku, nesigurnu i gladnu vremenu Valjova svaka priča vrijedi duplo. Ako nema soli ni bilo šta mrsno da poboljša ukus žitkom skrobu i još rjeđoj čorbi, onda postoji bar zanimljiva Valjova priča, a uz nju sve se lakše pojede. I nekako se brže zaboravi čega sve nema i šta bi sve trebalo da se nabavi, a kućna čeljad ne stignu da prave primjedbe, ni da gunđaju i da se žale na teško vrijeme i neimaštinu.

Svaka oskudica, a u Hercegovini ih je oduvijek bilo raznih vrsta, najlakše se zaboravlja kroz zanimljivu priču, ili u preši i napornom radu...

(“Turski drum”, fragment iz poglavlja “Valjo”, naslov redakcijski)

prikaz

BOJE OKEANA U OKU PESNIKINJE

(Ružica Komar: Igra okeanskog pijeska, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka-Beograd, 2oo9.)

Ružica Komar pojavila se u 2oo9. godini pred čitalačkom publikom dvema knjigama: izborom pesama "Glas kamena", u izdanju KUZ "Zenit" iz Beograda, koju je priredio prof. dr Vuk Milatović, i novim pesmama imenom "Igra okeanskog pijeska" u izdanju Zadužbine Petar Kočić.

Profilisana (u prethodnih dvadesetak knjiga pesama) kao pesnik lirske deskripcije i misaone produbljenosti, pesnikinja hercegovačkih motiva ali i antiratne orijentacije, duboko emotivnih treptaja vezanih za skrivene i sklonjene slike mladosti Komarova u novoj knjizi pretražuje gotovo nadrealističkim postupkom te slike stanja podsvesti i stihom ulazi u čistu refleksiju.

Knjigu "Igra okeanskog pijeska" čine ciklusi: Barski madrigali, Dodiri daljina, Sarajevsko ogledalo, i Buđenje kamena. Koristeći asocijativno povezivanje, te veštu igru reči i paradoksalno metaforične sintagme, pesnikinja izvlači iz potisnute svesti zatomljene bolove i patnje, scene jada i progona, ali i osunčane glasove dragih bića i toponima mladosti.

Pesnikinja vidi svet u neoivičenoj iskopini peska u dečjem istraživanju, ili je svet u malom i u akavrijumu, koji nije ništa drugo do omeđenost, obogaćena imaginativnom pređom s one druge strane. Akvarijum može biti i svemir, u odnosu na beskraj, na plutajuće vreme. U nekoj su tajnoj vezi sunce i kamen,maslinovo lišće i ponornica, vrhovi planina i opijeni snovi. Radost je u maslinjacima, orfejskoj svirci, iz peska, rečima, zagrljaju, mravljim piramidama, građenim u transu. Bol je u tamnoj misli noćne more, ludačkom ratnom dimu, rafalnim pucnjevima.Bol nanosi i rod koji oči kopa, i srušeni grad mladosti. Bol je i nepristajanje na zaborav i efemernost.

Nisu slučajni, ipak, ni okean, niti pesak. Talasi okeana brišu tragove, klešu (privremenu) lepotu, nanose brazde, odnose nade, igraju igru dolaženja i povlačenja, u nemiru i nehaju, u večitoj tajnovitoj skrivalici izmicanja i sustizanja. Okean narasta i osipa se, gradi i razgrađuje baš kao i vreme u kome" godovi izlaze iz pepeljaste prolaznosti". U večitom poigravanju vode i peska opredmećena je izvesnost prolaženja. Davno protutnjali vozovi detinjstva samo pojačavaju tu izvesnost, za sve nas jer svi smo po malo putnici sa "stanice u kamenjaru"

Jedinka kao prah univerzuma; bliskost i blizina lirskog subjekta sa neizrecivim u sunčevom nemiru, sa prepuštenošću talasima u modrom beskraju dolazećeg neznana. Bol u poeziji Ružice Komar prevazilazi realne okvire i postaje kosmička univerzalna odrednica bivovanja živih i neživih.

Od sarajevskog ogledala ostale su samo krhotine. U njima se komešaju, prepliću, potiskuju i izranjaju, hvataju se i kače za ranjivo sećanje glasovi, mirisi, senke smrti, razrovana ognjišta, košmarne ratne noći. Ali kroz maglinu krhotina sevne davni zrak otetih godina, taj "Tren sjećanja ljubav u muzici dodira Proljećna nostalgija u beharu svira sa mostova"

I kao gore pomenuti talasi, tako i sećanja nadolaze i povlače se, potiskuju i nanose neizbrojiva parčad ogledala jednog nepovratnog vremena, sve sitnija, bez mogućnosti sklapanja mozaika, niti sastavljanja u celinu.

Pesnikinja tragove preostale nade klonulima nudi kroz pesmu, njom se štiti. A u pesmi glas stiha - tihi bruj majčinog bajkovitog šapata, kao nevidljivi oreol zaštite od nedovoljnosti ljubavi ovozemaljskim hodom. Gotovo sinonimna je oznaka masline, dugovečne, nezhatevne, pitome, tople, hraniteljske biljke.

Uz utešiteljske reči (pesma, majka, maslina) Ružica Komar koristi sintagmu milo kamenje. Kod nje ta sintagma nije samo pesničko poigravanje no pesnikinja i u ovoj knjizi (a pre svega u životu, a zar joj poezija nije i život) osluškuje glas kamena, i tišinu kamenih dodira, i zida kamene ograde, i samo vodi dozvoljava da kamen od nje više voli, i da

"Čarolija vode oživljava u kamenu plamen usne

Virovi svjetlosti titraju oblutke."

I samo Euridika dobija dozvolu da se, uz stih, probudi iz daha kamena. Kod stvaralaca poteklih iz hercegovačkog krša, a posebno kod Ružice Komar kao da se proširuje magijsko verovanje u materijalizaciju duše, mogućnost vezivanja duše za kamen. Ne samo umrle, no i duše snene pesničke.

Plavo je blagotvorna igra svetlosti. Plavo je jastuk, plavo more, duša plava, plavi krov, uspomena. Bilo bi egzotično uz plavo razuđeno u duši, uz šum maslina i miris narandži. No, plavo se zgušnjava u modrinu, modrina postaje tamna, a "crnom kažu da može crnje". Na sreću, možda boje okeana nisu statične, ni crno crnjim neće zavladati. U oku pesnikinje, u igri reči, u poetskoj ponesnosti

"Crno jest crno ima crnje ali snijeg se bijeli

Živi zrno iz sna djetinjstva o moći ljubavi". Moć ljubavi je u reči kamena, u orfejskoj muzici, u duši žudnje iz koje pupe drenjine, u toplini maslinasto-zelenih majčinih priča iz detinjstva, u radosti galeba, iza oblaka, u neizrecivoj i nepresušnoj čežnji u biću pesnikinje Ružice Komar.

Ružica Komar novom knjigom pesama stavlja pred čitaoce i tumače zagonetku svog svesnog i podsvesnog, kroz koje se prelama dojučerašnje (a i današnje) neveselo bivanje, da se zamisle nad dubinom njene refleksije, da pokušaju protumačiti tajnovitost njenih meditativnih puteva. Pri tome, zaronjenost u refleksiju ne umanjuje emotivni doživljaj poezije Ružice Komar.

Gordana Vlahović