MLADI TREBINJCI GOVORE - KAKO DO SVAKIDAŠNJEG HLJEBA
 

IZMEĐU STARIH NAVIKA I TUĐIH NEBRIGA
 

Milan Prelević i Risto Prcović

Zapošljavanje mladih nezaobilazni je sadržaj predizbornih pamfleta, stranačke i nestranačke demagogije, intelektualnih i kvaziintelektualnih skupova, TV debata, strateških dokumenata, obavezujućih i neobavezujućih deklaracija, UN konvencija, prekoruka Brisela, itd.

Tad se obično i po ko zna koji put zaključi - da društvo mora više voditi računa o problemima mladih, da oni na kojima svijet ostaje moraju biti prioritet onih koji odlučuju danas, da se mladi moraju aktivnije uključiti u javni život kako bi se izborili za svoja prava, da budućnost moraju sami uzeti u svoje ruke, i slično... 

Izdašno eksplatisana u javnom diskursu, priča o problemima mladih u poratnom i tranzicijskom nevremenu uveliko se počela pretvarati u prazne ljušture riječi, na čiji smo se sadržaj navikli do otupjelosti i otupjeli do zaborava da upravo stvarnost koju živimo vidno hramlje od ovog defekta i da se svo to ne dešava nekom drugom, već upravo nama.

Takva je uostalom sudbina pretjeranom upotrebom relativizovanih problema društva  - da se vremenom svedu na beskrvne i beskorisne teorijske apstrakcije, koje nas više ne uzbućuju jer ih primamo po automatizmu, i koje stoga više uspavljuju nego istinski pomažu da vidimo svjetlo na kraju tunela.

Stvar je možda upravo u tome što se i pored silesije prosutih riječi još uvijek jedva nazire to svjetlo, a možda i zbog činjenice da priča o problemima mladih uglavnom prolazi mimo onih koje se ovi problemi najviše tiču.

Kada je o ovom prvom riječ, poslužićemo se statistikom - od ukupnog broja evidentiranih lica bez zaposlenja u trebinjskoj filijali Zavoda za zapošljavanje (12.429)  oko 44% su osobe starosti od 15 do 35 godina (5.486). Da ne govorimo o poznatom i često eksplatisanom podatku iz ankete - dvije trećine ukupne populacije mladih u BiH izrazilo je želju da napusti zemlju i, u potrazi za boljom budućnošću, pridruži se omladini razvijenog Zapada.

Kad je u pitanju  ovo drugo, činjenica je da visok stepen apstinencije mladih u stranačkom i ne stranačkom javnom životu otvorio prostor da o ovoj populaciji i njihovim problemima usta ispiraju uglavnom nosioci autoriteta u našem društvu - sve moguće i nemoguće instutucije, ustanove i službe establišmenta, te stariji članovi porodične zajednice, kao nosioci autoriteta u porodici - jednom rječju, svi oni koji su odavno zaboravili da su ikada bili mladi.

Zato je ovaj tekst prilika da se mladim Trebinjcima da riječ, da oni progovore o svojim iskustvima oko zapošljavanja. Neki od njih su uspjeli da se snađu, drugi još tragaju za bilo kakvim ili trajnijim rješenjima pitanja svakidašnjeg hljeba. I jedni i drugi, osim ličnih iskustava, imaju i ponešto više da kažu i predlože. Samo treba da ih čujemo, ali to je ponekad najteže.

Problem nezaposlenosti mladih podsjeća na nerješivu jednačinu sa najmanje tri nepoznate - gdje se zaposliti, kako se zaposliti i kada ima gdje, te koga zaposliti kada se zna gdje i kako.

Gdje naći uhljebljene u ratom i tranzicijom devastiranoj privredi? Kako dobiti neki od poslova u preostaloj prilično jadnoj punudi, kada je nesrazmjer cifara nezaposlenih i slobodnih radnih mjesta takav da je za dobitak posla u današnje vrijeme potrebna sreća ravna onoj koja treba za dobitak loto premije? Ne treba smetnuti sa uma ni ovdašnju tradiciju da je  kvalitet kandidata samo jedan, a često ne i presudan, uslov da jedete hljeb. 

I najposle, koga zaposliti kada neke deficitarne poslove niko ili neće ili ne umije da radi?

Ovo posljednje - a tiče se volje za radom, znanja i radnih navika - omiljena je tema onih koji prebacivanjem "vrućeg krompira" odgovornoti na mlade pravdaju ne brige, umjesto da brinu brige. To im je jedino i ostalo jer za prva dva gore navedena pitanja naše nerješive jednačine optuživati mlade više je nego apsurdno - što je socijalistička privreda prije metastazirala nego što je privatno preduzetništvo preboljelo prve porođajne muke krivi mogu biti samo oni što na mlade prstom upiru.

Ne držimo spornim to što se od mladih danas imperativno zahtjeva da se uozbilje i "zavrnu rukave".

Jovanka Misita

Problem je samo što svaki želudac baš i ne može da prevari izvjesne neprincipijelnosti - kada apoteoze radu i pregalaštvu, još u vremenu kada su isti toliko obezvrijeđeni i poniženi, dolaze iz usta onih koji su u neka mnogo sretnija vremena socijalističke uravnilovke "išli na posao" da "dobiju platu".

A da se ne pominju neki objektivni uzročnici kritikovane nespremnosti mladih da odgovore izazovima ozbiljnog života.

Obrazovanje, na primjer, ne prati baš najsretnije potrebe privrede i - umjesto rasta produktivnost i bržeg ravoja privrede - uglavnom proizvodi statistički rast nezaposlenosti.

S druge strane, odgovornost prema životu, planiranje budućnosti i stvaranje radnih navika uglavnom dolaze, ako već ne iz škole, onda - iz kuće. Doduše, iz kuće dolaze i poduke i pridike starijih današnjim "neradnicima" o nekadašnjim vremenima omladinskih radnih akcija, izgradnji puteva, pruga, mostova, kada se sa mnogo poleta i sa pjesmom od jutra do mraka "rmbalo" za xabe, ali teško da su one ikada bile od pomoći. Ovakve priče očeva i djedova i danas su poučne kao i nekad, samo je naravučenije nešto drugačije - ko je i mislio da se lati lopate, nakon ovih priča - sigurno neće.

I kritike nedostatka biznis inicijative mladih teško da mogu biti stimulativne  kada dolaze od onih koji u vrijeme svoje mladosti nisu ni znali šta je to privatno preduzetništvo, a kamoli šta je poslovni rizik u zemlji u kojoj ništa nije izvjesno - do činjenice da je sve neizvjesno.

I najposle, mladi nisu krivi što skupocjene automobile kakve imaju njihovi holivudski idoli kod nas ne voze radnici "Industrije alata", već - još jednog li apsurda našeg društva - najčešće upravo oni koji nigdje i ne rade.

Kada je shvatio da sa diplomom grafičkog inženjera u Trebinju može samo da zamota burek, Risto Prcović (1977. g.) se odlučio da se okuša u vlastitom biznisu. Iako grafička djelatnost baš i ne veže mnogo sa stočarstvom i proizvodnjom sira, prinudno rješenje pokazalo se kao dobar izbor, a rizik se isplatio. Risto danas ima mini siraru u kojoj se mjesečno proizvede 700 do 800 kilograma hercegovačke "grude".

- Ljudi su uglavnom prepušteni sami sebi. Šta bi čovjek trebao da radi, nego da "zasuče rukave". Neće valjda da prosi. Čovjek ne može da se prepusti slučaju, već treba da preduzme neku inicijativu i pokrene biznis koji tržište danas traži. Rizik uvijek postoji, ali rizik treba kontrolisati. Na treba gledati kako drugi rade, već raditi ispravno - postoji literatura i različiti načini da se dođe do saznanja. U svakom slučaju, ako se ljudski pristupi nekom poslu, ako se shvati ozbiljno, neće ni rezultati izostati. Treba iskoristiti resurse. Wih ima, ali nažalost na zavisi samo od njih. Zavisi od mnogo drugih faktora.

A kada se počne na temu "drugih faktora", odnosno ukupnih objektivnih i subjektivnih subverzivnih elemenata koji ovdje tradicionalno uspješno podrivaju poslovni ambijent, priča se boji, za nas opet tradicionalnim, defetističkim tonovima.

- Mi i dan danas plaćamo ceh socijalizma. Sjećamo se termina koji su se koristili u ono vrijeme - "dobio platu", plata se valjda može samo zaraditi, ili još gore - "dobio stan". Sa ostacima takvog razmišljanja u poslu nemoguće je stvari pokrenuti sa mrtve tačke.

Po meni, kompletan sistem nije prilagođen situaciji u kojoj se nalazimo. Ne postoji inicijativa iz vrha, jasne strategije nema.

Mladi nisu sposobni da odgovore tržištu rada zato što nemaju kvalitetno obrazovanje u određenim oblastima. Kada govorimo o poljoprivredi, osnovni problem je što ne postoji poljoprivredna škola. Gdje će djeca naučiti nešto o poljoprivredi? Kada govorimo o strategiji razvoja u našoj opštini, treba znati da su poljoprivreda i turizam vrlo usko povezani. Seoski turizam, na primjer, ne znači samo obnovu starih seoskih kuća, već i osmišljavanje cijelog sadržaja vezanog za poljoprivredu - kao što je kvalitetna domaća hrana proizvedena u zaokruženom sistemu "od njive do trpeze", kako bi onaj ko posjeti naše selo istinski osjetio ukus ovog podneblja. Srećom, ovdje se herbicidima nije narušila prirodna struktura zemljišta i imamo dobre preduslove da razvijemo brend ekohrane. Samo nam trebaju znanje i ljudi.

Nakon završene srednje ekonomske škole Milan Prelević (1983. g.) je počeo da zarađuje konobarsku platu. Po napuštanju nekadašnjeg poslodavca Milan i njegove radne kolege odlučili su da ostanu zajedno i krenu samostalno u posao, udruženi u nesvakidašnji vid poslovne organizacije, nalik na samoupravljanje, gdje su zaposleni konobari u isto vrijeme i suvlasnici ugostiteljske radnje.

- Mi smo se našli u ovom poslu igrom slučaja, jer nismo našli ništa drugo da radimo. Ja sam ekonomski tehničar, a među mojim kolegama ima i automehaničara koji nikada nisu otvorili haubu auta. Tvrdim da u Trebinju, inače, 80 odsto ljudi ne radi posao za koji se školovao. Kada smo nas osmorica napustili gazdu, sjedili smo i razmišljali kako da riješimo svoju egzistenciju. Odlučili smo da ostanemo skupa i napravimo sopstveni posao - iznajmimo prostor, registrujemo firmu i počnemo sa radom. Na taj način svaki od nas zaradi sebi platu, a državi sve plaćamo uredno i punimo buxet. Bez ikakvog kreditiranja, bez ičije pomoći i subvencija. Kasnije je posao počeo da se širi i pod zakup smo uzeli još jedan objekat. Danas naša firma ima 11 zaposlenih ljudi koji uredno plaćaju poreze i doprinose.

Da priča ne bi izgledala suviše idilično, na scenu opet nepozvano stupa subverzivno djelovanje "drugih faktora". Kao i Risto, i Milan je mišljenja da nam dobar kompas neće odmoći u nesnalaženju u novim uslovima privređivanja, a po onoj narodnoj - da se svako radije svojim čudom bavi - tema je, umjesto poljoprivrede, ovoga puta ugostiteljstvo.

- Kod nas ugostiteljsku školu upišu samo oni koji ne mogu da upišu nikakvu drugu. Onda dijete ne može ni da bude zainteresovano da radi ovaj posao.  A navodno, strateška grana privrede u našoj opštini je turizam. Kakav je turizam bez ugostiteljstva - a mi najgore razrede guramo u ugostiteljstvo. Da ne pričam u kakvom su raskoraku zakonski i drugi normativi sa ugostiteljstvom. I dan danas u zakonu piše da je puštanje muzike dozvoljeno do 10 uveče, a sve preko toga je remećenje javnog reda i mira. Gdje su u svemu tome naši strateški ciljevi u turizmu?!

I pored objektivnih okolnosti koje opterećuju privatni biznis, Milan nije pesimista.

- Tvrdim da svaki privatni biznis, koji postoji bilo gdje drugo, može da postoji i ovdje u Trebinju. Samo je bitno da se radi profesionalno i da čovjek zna šta hoće. Svaka roba ima svoga kupca. I da čistiš cipele na ulici možeš zaraditi sebi platu. Ako ih ljudski čistiš i ako za tu uslugu tražiš onoliko koliko ona objektivno vrijedi.

Diplomirani pravnik Jovanka Misita (1984. g.) po završetku fakulteta uključena je u program za zapošljavanje pripravnika, a svoja prva radna iskustva sticala je u opštinskoj administraciji. Po polaganju državnog ispita uslijedilo je desetomjesečno čekanje na birou, srećno prekinuto poslom koji je u nevladinom sektoru dobila na određeno vrijeme.

Ukratko, Jovankina priča o zaposlenju slična je kao i kod priličnog broja mladih Trebinjaca - sve samo privremeno i uglavnom povremeno. A uz to, ne isključuje ni gorko iskustvo sa nepoželjnom a ustaljenom praksom zapošljavanja, prisutnoj u svakom društvu gdje normativi ne služe da bi se zaveo red, već prikrio nered.  

- Posao "na određeno" došao je nekako sasvim slučajno. A što se biroa za zapošljavanje tiče - od njih nikakve pomoći nema. Nikakva inicijativa sa njihove strane ne postoji. Kada sam završila fakultet i došla na biro, tamo su me bukvalno pitali da li imam neku vezu. Do sada su bila dva konkursa. Namještena, to znam pouzdano. I većina tih konkursa koji se i pojave zahtijevaju u uslovima neko duže radno iskustvo - najmanje tri godine. Otkud mladom čovjeku tri godine radnog iskustva?! To su najveći problemi - prvo, malo je konkursa, a ako se i pojavi neki da nije namješten - traži se duže radno iskustvo. A onda još dođu ljudi sa sumnjivim ili kupljenim diplomama i dobiju posao. Mislim da bi država trebala da uvede malo više reda i da se konačno prave strati počnu vrednovati.

Jovanka smatra da je najveći problem to što se stvari u malim sredinama sporije mijenjaju, a za čekanje na bolje dane nema vremena napretek.

- Najveći problem je to što je Trebinje mala sredina, sa dosta nerazvijenom privredom. U poslovnom životu grada već dugo se ništa novo ne dešava, nema nekih novih trenutaka koji bi mladi mogli da iskoriste.

Program za pripravnike bio je veoma dobar - bar da mlad čovjek godinu dana radi i stekne neka osnovna praktična znanja koja bi mu pomogla pri kasnijem zaposlenju.

Ja se nadam se da će stvari popraviti. U suštini nije mi bitno da li ću raditi posao u svojoj struci ili ne - bitno je da se radi. I da se neka iskustva bar steknu. Dok ne dođu bolja vremena.

Srđan Bubalo (1983. g.), profesor fizičke kulture, godinu i po dana bezuspješno pokušava da nađe posao za koji se školovao. Nemajući drugog izbora, Srđan se, umjesto nastavničkog dnevnika, latio lopate i "krivljenja kičme" na teškim građevinskim argatovanjima. Da će uskoro dobiti posao u svojoj struci, Srđan se previše i ne nada. Đaka je sve manje, a radne norme se povećavaju. Takva situacija, kaže, zabrinjava i već zaposlene nastavnike - da li će i koliko raditi i moći da zarade.  

- Volio bih da dobijem posao u struci, ali za to nema uopšte ni prilika - teško je uopšte naići i na konkurs. Dva profesora su dovoljna školi za 40 godina. Shvatio sam da nisam u prilici da biram posao. Radio sam i na građevini - dvadeset šest mi je godina, moram početi da zarađujem u životu. Nemam vremena za čekanje, niti znam šta uopšte da čekam. Privreda je ruinirana, ratom i tranzicijom. Osim ovih objektivnih okolnosti, problem je i u nedovoljnoj brizi države, ali ne manje i u neodgovornosti mladih, koji ne žele da shvate da posla nema za biranje.

- Mislim da mladi kod nas još uvijek previše biraju poslove i da ne shvataju ozbiljnost situacije u kojoj se svi nalazimo. I kad im ponudiš nešto, oni još biraju, a ne rade nigdje. Svi bi prihvatili poslove u dobrostojećim državnim firmama, a izbjegavaju privatnika gdje se trebaju malo više "zavrnuti rukavi". A kada je u pitanju pokretanje privatnog biznisa - stvari idu još teže. Mi smo nekako vaspitani da ne rizikujemo, a u vlastitom biznisu bez rizika nema ni uspjeha. Malo je ko spreman danas da rizikuje, naročitu u ambijentu kakav je kod nas - gdje ništa više nije sigurno. Mi nismo kao mladi na razvijenom Zapadu, koji su spremni da u 18. godini odu od kuće, iznajme stan i rade sami. Tako su oni vaspitavani, a mi - uglavnom da čekamo posao u državnim firmama.

Srđan misli da bi znatno bolju poziciju na tržištu rada mladi obezbijedili kada bi pažljivije i sa više mudrosti birali zanimanje za koje se školuju, ali i kada bi školstvo - sa više brige i odgovornosti za mlade - osmišljavalo stručna usmjerenja čija su znanja deficitarna u privredi.

- Mislim da i danas mladi biraju životni poziv stihijski i bez odgovornosti, po principu - moji drugovi iz osnovne škole idu svi, na primjer, u automehaničare, pa zato idem i ja. Tako je uvijek bilo. Bez jasne vizije - šta ću ja raditi u životu. S druge strane, mi smo naučili da po navici upisujemo gimnaziju, ekonomsku i mašinsku školu. Mislim da bi, na primjer, poljoprivredna škola, kao i neki građevinski zanati - kao što su keramičar, tesar, moler - imali ovdje izvjesniju perspektivu. Znam pouzdano da su građevinske firme tražile tesare, i nikog nisu mogle da nađu. Pojavi se neko, odradi nekoliko dana i ode, bez ikakve želje i ambicije da nauči ovaj posao.

Nakon godina provedenih u omladinskom aktivizmu, Srđan se priprema za jedan drugačiji vid angažmana - politički. Smatra to jedinim načinom da glas mladih dođe do mjesta gdje se svima, pa i njima, "kroji kapa".

- Mislim da je mladima mjesto u politici. Ako samo 6 odsto mladih izlazi na izbore, teško da se može čuti njihov glas na mjestima gdje se odlučuje. Niko ti neće pomoći ako ne pomogneš sam sebi. Recimo, u Sloveniji je Pokret mladih uzeo deset mandata u skupštini. Vlada u Sloviniji sada ne može da se formira bez njih, a zbog toga tamo i postoji ogroman buxet za omladinu. Imali smo mi situacija i u Trebinju da je dosta mladih dobilo mjesta u skupštini, ali mislim da nisu mnogo uradili za populaciju iz koje dolaze. Treba da prekinemo praksu da je lojalnost partiji  jedini poželjan vid političkog ponašanja.

Nakon završenih studija na Fakultetu za proizvodnju i menaxment, Danijela Qepava (1983. g.) pripravnički staž odrađuje u Omladinskoj agenciji za zapošljavanje i edukaciju mladih (OAZA mladih).

Zamišljena kao aktivan posrednik između nezapolenih i poslodavaca, agencija je do sada uspjela da priličnom broju mladih Trebinjaca, trajno ili tek sezonski, obezbijedi šansu za zaradu. Danijelino iskustvo u neposrednom radu sa mladima koji traže posao bilo je korisno i u traganju za odgovorima na našu temu.  

- Tokom svog rada u Agenciji naišla sam na dosta problema. Prije svega, u pitanju je suficit jednog, a deficit drugog kadra. Po tom pitanju bi najprije trebalo nešto da se preduzme. Nije manji problem ni činjenica da mladi sa kojima smo razgovarali uglavnom traže poslove koji nisu vezani za njihovu profesiju i za koje se nisu školovali. Na primjer, osobe koje su završile srednju školu traže poslove poslovođe ili rukovodioca, što je naravno nemoguće. Svi kojima smo uspjeli da nađemo posao, zaposlili su se u struci - to su, uglavnom, trgovci i konobari. U ovoj godini u Trebinju smo uspjeli da zaposlimo deset ljudi za stalno. Kada su u pitanju sezonski poslovi na crnogorskom primorju, prošle godine smo zaposlili sigurno 40-ak ljudi. Ove godine slabije - tek 15-ak ljudi, jer je sezona bila prilično loša.

S obzirom da je pripravnički staž već na isteku, Danijela se već javila na konkurs za prijem radnika u prehrambenu liniju IAT-a. Obrazovne kvalifikacije i stečena radna iskustva mogli bi biti dobar adut u rukama onih koji traže posao, kada bi mogli da zaborave ružna iskustva sa odavno patentiranim mehanizmima koji brže i lakše dovode do hljeba.

- Danas ne znači ništa to što neko ima diplomu fakulteta. Svi znamo da se poslovi u Trebinju dobijaju preko stranaka ili nekih drugih veza. Konkursa je veoma malo. I kada se pojavi neki konkurs unaprijed se zna ko će biti zaposlen, tako da nema svrhe da ljudi predavaju papire. To znam i iz ličnog iskustva.

Rade SAVIĆ

Nema autobusa do Herceg Novog

KomŠije se snalaze

Iako je od  našeg grada  do  Herceg Novog  svega četrdesetak kilometra novog puta - nema nijedne  redovne  autobuske linije. Trebinjski prevoznik "Ubla turs" posljednjih nekoliko  godina organizuje turističku liniju prema Herceg Novom  koja “vozi” tri puta sedmično, ali samo  u toku tri ljetna mjeseca. Ostalih  devet  mjeseci  se snalazimo  da dođemo do najbliže  destinacije na crnogorskom primorju,  jer ne možemo "uhvatiti" ni autobus u prolazu. I Novljani  u Hercegovinu mogu da dođu samo sopstvenim automobilom ili taksijem.

Trebinjski prevoznici smatraju  da nema dovoljno razumjevanja u resornim ministarstvima  BiH i Crne Gore da se ovo rješi.

Direktor preduzeća "Ublaturs"  Milan Grubač kaže da postoji  interesovanje za redovnu liniju  Trebinje - Herceg Novi koja bi  bila isplativa, ali da se ta linija   mora dogovoriti na međunarodnom nivou.

"Pošto je ovo linija između dvije države  mora se usaglasiti kao i sve takve linije. Ovdje prevoznici ni opštine ne mogu ništa da urade. "Ubla turs" je mogao da organizuje samo  vanlinijski prevoz, odnosno prevoz turista  u ljetnom periodu. Autobusi ljeti  saobraćaju  tri puta sedmično do Igala, a koriste ih,  uglavnom kupači, pa čim prođe sezona prinuđeni smo da liniju ukinemo "

On najavljuje  da će "Ubla turs"  na narednom usaglašavanju  autobuskih linija  ponovo zatražiti da se  otvori  redovna linija do Herceg Novog preko graničnog prelaza Sitnica, koja bi odgovarala stanovnicima dva pogranična grada.   

"Mi smo i do sada  slali više zahtjeva,  imali smo i  ponudu  od jednog prevoznika iz Herceg Novog  da se ova linija otvori kao pogranična,  poput linije između  Zvornika i Loznice, ali nam je  odgovoreno da je to međunarodna linija i da se može rješavati samo na osnovu dogovora resornih ministarstava", kaže Grubač.

Vlasnik  "Ušće prevoza"  Vladimir Janković  smatra da bi mnogo isplativija bila redovna autobuska linija koja bi vozila preko graničnog prelaza Nudo do Risna i Herceg Novog.  Ova linija je, nakon dvanaest godina, ukinuta  krajem prošle godine uz objašnjenje da se kategorizacijom graničnog prelaza Nudo u Crnoj Gori, taj prelaz koristi kao  međumjesni, odnosno samo za građane koji žive sa obje strane granice.

"Mislim da je ovo malo bespravno urađeno. Rečeno nam je da ne žele da šalju carinika u Nudo zbog naše linije", kaže Janković.

On navodi  da bi linija Trebinje - Herceg Novi preko prelaza Sitnica  imala  samo  dvije stanice,  polaznu i dolaznu,  te da je pitanje bi li se isplatilo  njeno otvaranje i da se ne plaća putarina.

"Zbog visoke putarine , a i zato  što ne bi bilo putnika na usputnim stanicama, jer su zubačka sela poprilično opustjela, a sela na crnogorskoj strani imaju lokalni prevoz, ovo može biti samo sezonska linija. Svakodenvno je  mnogo  isplativije saobraćati  preko Grahova . To jeste  duže tri puta, ali i  prolazi   kroz dosta naseljenih mjesta.

Ovaj prevoz najpotrebniji je upravo  stanovcima u selima iza granice Crne Gore koji su pisali i peticiju da se ponovo uspostavi ta  linija. Završetkom puta od Grahova do Morinja na crnogorskom primorju ostalo je samo 15 kilometara nešto lošije saobraćajnice,  ali se autobuska  linija zbog toga  ne može  dovesti  u pitanje, pošto to nije visokofrekventan put. Stalno šaljemo zahtjeve za ponovno uvođenje te linije, koja bi zadovoljila i prevoznike i građane Trebinja i Herceg Novog, a posebno stanovnike usputnih mjesta, kojima je najviše odgovarala  zbog reda vožnje", ističe  Janković. 

Kroz naš grad ovog ljeta  prolazio je  autobus iz Sarajeva koji je u noćnim časovima saobraćao prema Herceg Novom, ali pošto je  bio  u tranzitu  u voznom redu nije imao stanicu Trebinje i  putnike je  mogao da prima samo "na divlje".

S obzirom da je i to bila sezonska linija , sva priča sa autobuskim saobraćajem između dva susjedna grada završena je  završekom ljetne sezone.  Pred Trebinjcima i Novljanima , najvjerovatnije,  je novih devet mjeseci snalaženja da bi stigli kod  prvih komšija.     D.C.C.

Za našu Vanju

"Za našu Vanju Brnjoš", naziv je koncerta trebinjskih muzičara, održanog u pozorišnoj sali Domu kulture.

Koncert je imao humanitarni karakter, a prihod od ulaznica namjenjen je za liječenje nedavno, u saobraćajnom udesu teško nastradale mlade Trebinjke Vanje Brnjoš.

Poruku podrške Vanji, koja se trenutno nalazi na liječenju u Kliničko bolničkom centru Crne Gore u Podgorici, uputili su muzičari, Trebinjci: Bojan Ninković, Marija Ninković, Dalibor Resković, Ines i Igor Planjanin, Nebojša Buha, Miki i Adi, Dragan Milović, Tamburaški orkestar "Najljepše želje", Bobo Vučur i Bajro - Baka Planjanin.

Nakon skoro dvočasovnog koncerta, Bajro - Baka Planjanin, inače jedan od inicijatora ove humanitarne akcije, je izjavio:

"Večerašnji koncert je sasvim drugačiji od onoga što inače radim kada je u pitanju muzika. Ovo je koncert humanosti kojim moje golege muzičari i ja želimo da uputimo poruku ljubavi i podrške našoj Vanji, da joj poručimo da smo uz nju i da su i brojni drugi Trebinjci uz nju. Trebinje, moj grad, večeras je pokazao svoju humanost. I uvijek kada treba, a ne daj bože da ovako treba, ja sam tu da pomognem koliko je u mojoj moći."