muholovKOm, prema sarajevu
 

Nekoliko interesantnih razgovora uhvatio sam neki dan u autobusu Trebinje - Sarajevo. Ispred mene prvi je sjeo jedan Trebinjac od četrdesetak godina koji “eto tako” jednom godišnje ode u Bosnu “da naplati med”, a za njim u sjedište veselo je uskočo Sarajlija, kome se sestra izgubila u Trebinju (“pa je svako malo, onako senilnu, policija traži po selima oko grada”).

- I kažeš da si baš iz Trebinja? - Sarajlija je govorio glasno, kao da pita i u ime onih koji su sjedili pozadi, na “sećiji”?

- Jesam, iz Trebinja.

- E lijepo, ako si iz Trebinja, nešto bi mi mogo kazat...

- Šta, izvoli? - ni Trebinjac u početku nije bio protiv razgovora.

- Neka, ima vremena, jarane, samo da te malo bolje pogledam...

- Zašto, prijatelju?

- Onako. A... baš si iz Trebinja?

- Jesam, eto tako...

- Dobro. Pitam te, jer ima brezobraznog svijeta. Sjede čovjek do tebe, kaže da je, na primjer, iz Ustiprače a nije...

- Nego?

- Odnekud iz Makedonije, iz nekih Kavadaraca.

Na Mosku, onaj što je pitao, malo se pridigao, ispratio reklame za jagnjeće pečenje, i opet se obratio Trebinjcu...

- I ovo je još uvijek Trebinje?

- Jeste.

- Ali, ti si odozdo, iz samog grada?

- Tačno.

- Možda si baš sa glavne ulice...

- Pa... eto tako.

- Onda, ja... moglo bi se kazat, razgovaram sa stopostotnim Trebinjcem.

- Razgovaraš.

- Ti se ne ljutiš što te ovako zapitkujem? - opet se pridigao Sarajalija.

- Ne, ni govora.

- Nema ni razloga, ja samo volim da znam tačno, u milimetar...

- E pa, ja sam taj, u milimetar...

- Trebinjac!?

- Da, eto...

- U redu, onda mogu da te upitam jednu stvar konkretno?

- Koju?

- Jedan mi je prijatelj služio vojsku u Trebinju, i kad je došo na prvo odsustvo, znaš šta mi je ispričo?

- Ne znam...

- Kako nigdje na svijetu muhe tako krvavo ne ujedaju kao u Trebinju?

- Haaa-hu! - Trebinjac je uzdahnuo kao da se nečeg dosjetio.

- Bio je sedam dana na osustvu. Svih tih sedam dana samo je mlatio o muhama. Mater ga htjela vodit doktoru, mislila da joj je sin šenuo, ali...

- Ali nije?

- Dabome da nije? I drugi su mi kasnije pričali istu stvar. Jedan iz Famosa, na primjer, sav je došo izrešetan, ko da ga je neko pljunuo iz dvocijevke.

- Nije moguće? - Trebinjac je opet uzdahnuo na “eto tako”- način.

- Jes, moguće.

- To prvi put čujem, a u Trebinju sam se rodio...

- Nisam mu ni ja vjerovo dok nisam lično došo u Trebinje sa sestrom, dok joj nisam kupio garsonjeru u Bregovima, blizu onog vašeg bazena...

- I... odma navalile muhe?

- Čim smo otvorli prozor. I dobro je reko onaj moj - “ne ujedaju, neg kolju”. Pa te sad pitam, otkud to ide i zašto je to tako?

- Ne znam, prosto... eto je tako, gadna su vremena - Trebinjac je uvukao glavu u ramena i potonuo u sjedište...

- Nisu gadna muhama, a onda nisu bila ni ljudima...

- Šta?

- I onda, u Titin vakat, od tih vaših muha nije se moglo živjet!

Tu su stali. Do Foče su uglavnom mirovali. Međutim, pošto je prije Broda autobus zaustavila policija, Trebinjac  se pridigao, kucnuo saputnika u rame, i upitao...

- A u Sarajevu, boga ti, kakve su muhe, jesu li religiozne, ujedu li ikad ikoga!

- Nemam pojma, nisam Sarajeva vidio od šeset osme, ja silazim u Foči, pa fatam drugi autobus...

Za nekoliko minuta, umjesto “Sarajlije”, do Trebinjca koji je krenuo da naplati med, sjeo je dečko od petnaestak godina, “žut ko Rus”, oglasio je neko po autobusu.

Trebinjac je malo propitivao dečka (ko je, odakle je, u koju školu ide, hođe li studirat ili će odmah gledat da nađe posla) a onda razgovor se nekako sam po sebi, eto tako, vratio na početak...

- Reci mi pravo, jesi li baš iz Foče? - sad je Trebinjac podigao glas nagnuvši se prema vozaču.

- Jesam.

- Baš iz grada, ili...

- Baš iz grada...

- Živiš uz samu Drinu?

- Živim...

Dalje ih ne citiram. Pametan čitalac zna nastavak. Do mene je samo da kažem da sam i u Miljevini kunjao, a da je onaj Trebinjac (koji je, u par poteza, šoferu i “Rusu” dokazao da su muhe sa Trebišnjice ništa za one “krvopije sa Drine”) sav sretan izašao u Trnovu.

Na njegovo mjesto nije sjeo niko.

Ćutao bih tako sve do Sarajeva, da se onaj Mali-Žuti, onaj, dakle, “Rus”, nije okrenuo i bacio pogled na moje sjedište...

- Gospodine, a odakle vi putujete?

- Eto... iz Trebinja!

- Dakle, pogodio sam da nikako ne možete biti iz Foče.

- Kako si... pogodio?

- Ne znam, možda zato što izgledate ko da na vas muha nikad nije ni sletila, kamoli da vas je pecnula ili zaklala, što je u tom Trebinju bila obična stvar... dok muhe nisu preselile.

- Gdje su preselile?

- Pa eto tako, u Foču?

- Jesi li siguran da su već u Foči?

- Jesam, a ti... ako sumnjaš u sve nas u autobusu... neš valjda kazat da lažu i Vozač i Kondukter?!

Rekao sam mu da neću i ponovo zakunjao.

Plitko, kao uvijek kad osjetim da su se u autobusu našli istomišljenici...                           J.P.P.