MUZEJ HERCEGOVINE

PROMOCIJA KNJIGE DR KOMARA
 

U Muzeju Hercegovine u Trebinju je nedavno priređena promocija knjige "Boka kotorska - ćirilski spomenici 17., 18. I 19. vijeka", autora dr Gorana Komara iz Herceg Novog.

U pitanju je, kako je na promociji rečeno, svojevrstan zbornik ćirilskih dokumenata koje je autor sakupio u arhivama grada Herceg Novog, manastira Savina u ovom gradu i privatnih zbirki u Boki.

Predstavljajući knjigu, Savo Pujić, lingvista i istoričar iz Trebinja, istakao je da doktor Komar prikupljenom dokumentacijom osvjetljava mnoga pitanja koja dokazuju dugovjekovnu i neprekinutu povezanost isočnohercegovačkih krajeva sa Bokom kotorskom.

"Knjiga - zbornik je sastavljena od dokumenata sa veoma raznolikom tematikom, kao što su bile i životne prilike o kojima one svjedoče, poput dokumenata vezanih za prepisku između držanih vlasti i autonomnih bokeljskih opština, ali i pojedinaca, preko problematike Srpske pravoslavne crkve, do dokumenata vezanih za Trebinje o odnosa trebinjskog područja sa Bokom", rekao je magistar Pujić.

On je istakao da je knjiga veoma dobra osnova, ne samo za istorijska proučavanja, nego i za osvjetljavanje socioloških, filološki i onomastičkih sagledavanja i drugih osobitosti Boke i njenog okruženja.

Ovom su prilikom, kako je rekao sam autor, doktor Goran Komar, predstavljene dvije knjige, jednu koja predstavlja zbirku dokumenata Boke Kotorske, sabrana iz hronološkog okvira, iz vremena 1608 - 1917., dok druga čini, u stvari, prvu knjigu takozvane Topaljsek opštine.

IZLOŽBA U MUZEJU HERCEGOVINE

SRPSKO-PRAVOSLAVNA OSNOVNA

ŠKOLA U TREBINJU (1863 - 1918)
 

Početak nekog svestranijeg i dubljeg istraživanja o Srpsko-pravoslavnoj Osnovnoj školi u Trebinju, započeo je naš ugledni sugrađanin, cijenjeni lingvista i istoričar mr. Savo Pujić, objavljujući u Glasu Trebinja članke o vjerovatno "najstarijoj" svjetovnoj školi u Trebinju, kod crkve "Pantalijevice" u blizini Trebinja. (Prilog traganju za najstarijom školom - Glas Trebinja , br. 725. od 16. 03. 1991). Kasnije ovom problematikom počeo se baviti i pokojni Krsto Galić, nekadašnji radnik Muzeja Hercegovine.

Objavljeni radovi daju izvjesne podatke i upućuju na drugu literaturu i izvore. Pored literature za ovu temu moraju se koristiti i novine, i časopisi: Prosvjetni list, Srpska Škola, Prosvjeta, Školski Vjesnik, Školski Glasnik, Učiteljska Zora...

Školski ljetopisi vođeni su neredovno i njihovi podaci su šturi. Mnogih ljetopisa nema. Pored ljetopisa tu su i Matične knjige, Školski dnevnici, Protokoli, zapisnici Razrednih i Nastavničkih vijeća, Školskih odbora.

Svi ovi zapisnici, dnevnici, ljetopisi vođeni su dosta šturo i neuredno, što sve opet zavisi od onoga i ko ih je vodio.

Zato neka ova izložba o Srpsko-pravoslavnoj Osnovnoj školi (kao jedne od najstarijih na ovom području) bude jedan skroman početak za neka buduća temeljitija istraživanja, jer u sadašnjim uslovima, zbog raznih nedostataka nemoguć je jedan sveobuhvatniji i cjelovit prikaz  razvoja ove škole na području opštine Trebinje.

Vjerujejm da će i ovo ipak biti dobra osnova, za neka dalja i dublja istraživanja, koja se tiču razvitku  osnovnih škola u trebinjskoj opštini jer, ne zaslužuje da se zaboravi u kakvim se uslovima nalazilo školstvo u drugoj polvini 19 vijeka, i danas na početku novog milenijuma, sada kada skoro i da više nema nepismenih na području opštine Trebinje. Mišljenja sam da je i takav prikaz, sa svim svojim nedostacima bolji, jer u svakom ozbiljnijem radu propusta uvijek bude.

Između ostalog sam Jovan Ivanišević pišući  svoj rad o Srpsko-pravoslavnom školstvu u BiH, ukazuje na probleme vezane za pisanje jednog takvog rada i između ostalog kaže: "S najboljom voljom i namjerom dao sam se na sabiranje pismenih podataka, koji bi mi služili kao polazna tačka i temelj tome mom pisanju, da sistematski izložim razvitak tog školstva. No moram istinu priznati ti su prikupljeni podaci takvi, da sam gotovo izgubio dobru volju na to pisanje, jer uviđam, da po njima ne mogu ni približno izvesti ovu rabotu onako, kako sam ja zamišljao. Ja se pak nadam, da ću ovim svojim pisanjem dati povoda drugima za pozvanima, koji možda imaju više podataka o tome, neka to prikupe i iznesu bolje, valjanije, potpunije i sređenije."

Nisu sačuvani sigurni podaci o godini osnivanja prve srpske osnovne škole u Trebinju, kao i o njenoj lokaciji. Poznati Giljferdingov navod iz 1857. godine, da su dušku školu pohađali i učenici iz Trebinja malo je vjerovatan s obzirom na udaljenost ova dva mjesta i s obzirom na broj đaka te škole (8 đaka-obučavali su se za sveštenički poziv). Dakle, ne bi se mogla poistovjetiti ova manastirska sa svjetovnom školom u Trebinju.

Nejasno je kako navodi mr Savo Pujić, što se nigdje ne spominje osnovna škola na Aleksinoj Međi, gdje se locira crkva Pantalijevica uz koju je smještena škola, koja je udaljena 3 km od Trebinja. Stariji ljudi pričaju da je tu radila škola. Na oronuloj školskoj zgradi na Aleksinoj Međi, otkriven je ispod maltera natpis sledeće sadržine: "+ 1762 OPRAVIŠE 30 APRI 1846." Godina koja se navodi  ne asocira na Mucovićev navod o otvaranju prve trebinjske škole - 1863! Jovan Fil. Ivanišević, koji je tkđ. pisao o počecima Srpsko-pravoslavnog školstva u BiH navodi 1763. godinu, kao godinu osnivanja prve svjetovne srpske škole? Ne može se tvrditi da je to tačno, ali je sigurno da se u manastirima oko Trebinja moglo naći ljudi koji su uviđali značaj pismenosti i radili na njenom širenju. U Dužima je sve do 1777. godine bilo sjedište hercegovačkih mitropolita. Vladimir Ćorović smatrao je na osnovu prikupljenih podataka da su u BiH u XVIII vijeku postojale tri škole: u Sarajevu, Mostaru i Dužima.

U svojim planovima Turci su dugo razmatrali mogućnost formiranja jedne svjetovne (srpske) škole za okupirani narod. U toku pregovora ustanika (Ustanak iz 1852-1862), Luke Vukalovića sa Huršid-pašom i mira koji je potvrđen od sultana, vođeni su razgovori i o srpskoj školi u Trebinju. Vukalović je nastojao da sačuva neke vrijedne tekovine ustanka kakav je bio "rad srpskih osnovnih škola" u kojima je on vidio "garanciju učvršćenja nacionalnih ideja".

Wegov odnos prema školama nije bio samo deklarativan, već je nastojao  svim snagama da se školstvo materijalno pomogne. Tim povodom, on se krajem oktobra 1863. obratio ruskom konzulu u Dubrovniku pismom u kome ističe "da u Hercegovini škole nemaju na koga da se oslone sem na milostivu Rusiju od koje su jedino očekivali da pruži pomoć na učilišta".

Ustanici su izvojevali da u jesen 1862. i u samom početku 1863. godine u Trebinju  djeluje Srpska narodna osnovna škola koja će, sa malim prekidima, raditi sve do 1918. godine. Ovo je bila prva škola (svjetovna) u kojoj je nastava izvođena na narodnom srpskom jeziku, nakon 400. godina zabrane postojanja.

Ustanak Srba 1875. godine u Hercegovini unijeće nov momenat u kulturnu istoriju Trebinja i okoline. Stanovništvo je masovno prelazilo u susjedne krajeve, koji su u to vrijeme bili pod dominacijom Austrougarske. Iseljavalo se, uglavnom, u Dalmaciju i Boku Kotorsku.

Značajnu ulogu u širenju pismenosti i organizovanju nastave u zbijegovima imao je Jovo Perović učitelj rodom iz Gorice kod Trebinja, zatim Prokopije Janković (zbijeg u Župi Dubrovačkoj), Kovačević Risto (zbijeg u Osojniku) i Petković Sava, učitelj iz Gorice (zbijeg u Bijeloj Gori i Grahovu). Ustanici su posvetili punu pažnju školovanju mlađeg naraštaja. Ustanak se završio poznatim berlinskim kongresom i Austrougarskom okupacijom BiH 1878. godine.

Dolaskom nove vlasti nastale su sasvim druge prosvjetne prilike. Okupatorska vlast zazirala je od prosvjećivanja širokih narodnih masa, jer je bila svjesna da se prosvjetom budi nacionalna svijest, jača nacionalni ponos. Austriji su bile trn u oku srpske narodne škole, jer su po programu svoga rada bile potpuno nacionalne. Srpski narod, opet, koji se najviše osjećao pogođen okupacijom BiH, mrzio je državne osnovne škole, jer su bile anacionalne.

To je bila borba na život i smrt između dvaju oprečnih ideja i stavova. Ako austrijska vlast nije mogla stati na put podizanju neke nove zgrade srpske škole, ona je odmah u istom mjestu pravila svoju državnu školu. Ta je škola obično bivala i ljepša i bolja od srpske škole. Bilo je slučajeva gdje se u istom mjestu i u isto vrijeme pravi i jedna i druga škola. Mjere novog okupacionog režima radi izolovanja škole od bilo kakvih nacionalnih uticaja i programa bile su posebno sračunate za srpske škole.

Pošto je težište nastave i vaspitanja u srpskim školama bilo upravo na nacionalnoj grupi predmeta, razumljivo je što su oni bili povodi gotovo svim napadima na srpske škole. Navodilo se da su učitelji nestručni, da škole rade u neodgovarajućim prostorijama itd. Povod nasrtaja na srpske škole bilo je i insistiranje Zemaljske vlade da vrši nadzor nad radom srpskih škola. Nabavljanje udžbenika sa strane, a posebno iz Srbije, davalo je povod za napade, kao i samo nazivanje škole srpskim imenom. Osim crkve, jedine legalne organizacije srpskog naroda u okupiranoj BiH, bile su srpske škole. Stoga je i razumljivo što je novi režim pokušao da se prvo sa njima obračuna.  No, bez obzira na sve ove poteškoće koje je zadavala okupatorska vlast, srpska škola u Trebinju nastavila je svoj rad.

U periodu od 1906. godine pa do 1912. broj srpskih škola u Hercegovini narastao je sa 12 na 23 i to je maksimum koji je postignut u podizanju srpskih škola. U godini 1912. počeo je balkanski rat i niko više ne misli na otvaranje novih škola. Iza balkanskog rata došao je 1914. svjetski rat i sa njegovim početkom prestaju raditi sve srpske škole u Hercegovini. Nakon 1918. godine novoformirana Kraljevina SHS, preuzima bivše zgrade srpskih osnovnih škola pod kiriju i u njima otvara državne osnovne škole.

Zoran Mijanović

(katalog izložbe)

U KLUBU ATANASIJE POPOVIĆ

PRVA IZLOŽBA PLANINARSKE FOTOGRAFIJE
 

U Klubu prijatelja umjetnosti Atanasije Popović u Trebinju, nedavno je otvorena prva izložba fotografija iz rada Planinarskog društva "Vučji zub" iz ovog grada, pod nazivom "Da smo zdravo".

Autori fotografija su trebinjski planinari, a riječ je o 70 fotografija planinskih pejsaža, flore i faune, koje, kako kažu, predstavljaju svojevrsnu rekapitulaciju trogodišnjeg rada planinarskog društva "Vučji zub".

Sve fotografije su, kako je na izložbi objasnio jedan od najaktivnijih članova "Vučjeg zuba" Aleksandar Janković,  nastajale na ekspedicijama planinara po svim prostorima istočne Hercegovine, ali i u vrijeme dok su Trebinjci osvajali Olimp u Grčkoj i planinske  vrhove u Makedoniji.

Janković je, otvarajući izložbu, rekao da autore izloženih fotografija nije vodila umjetnička ambicija u tolikoj mjeri, koliko želja da se dokumentuje rad društva, ali i pošalje poruka o važnosti očuvanja životne sredine.

"Umjetnost u ovom slučaju nije na samim fotografijama i fotografskom umijeću, koliko se ona nalazi u samoj prirodi, gdje je naša prvenstvena želja bila da, prenoseći fotografijom sve ljepote, motivišemo Trebinjce da češće borave u prirodi i vode više računa o očuvanju rirodne sredine", istakao je Janković.

Na otvaranju izložbe su prikazani i video zapisi nastali na planinarskim ekspedicijama društva "Vučji zub".

Foto kino klub Trebinje je pružio tehničku podršku ovoj, prvoj izložbi planinarske fotografije, prikazanoj u Klubu prijatelja umjetnosti Atanasije Popović, gdje se u prosjeku dva puta mjesečno mijenjaju izložbeni eksponati na zidovima, bilo da su u pitanju umjetničke slike, fotografije, plakati i sl., pa će se i ova uzložba moći pogledati u narednih petnaestak dana...

V.D.