Bilo jednom u San Francisku

ŠUM JAVORA U MELIJEVOM DOLU

Jakov Novčić poživio je 103 godine. U dugom životu ni za šta nije tako emotivno bio vezan kao za jedno drvo, što ga je ostavio na imanju u Melijevom Dolu kod Qubinja, odlazeći na dalek put prema Primorju i Americi. Ponovo ga je vidio tek nakon 60 godina - i on je bio jedino što je prepoznao, sve ostalo se bilo promijenilo... Zašto je priča o toj jedinstvenoj vezi nadživjela

i dugovjekog Jakova?

LJUBINJE, 24. SEPTEMBRA - I kad ljudi s ovog svijeta odu, neke priče ostaju - da žive. Takva je i ova.

Jakov Novčić  iz žrvanjskog  zaseoka Melijev  Do umro je prije 18 godina.. U 103-oj godini života!  Ali priča o neobičnoj ljubavi ovog  Amerikanca i jednog javora - na Novčića imanju, u ljubinjkom kraju - živi i dan-danas, a kazuje nam je njegova mlađa bratstvenica, učiteljica Radojka Pudar (40) iz Ljubinja: 

- Jakov, brat moga djeda Ilije Novčića, još kao vrlo mlad otišao je na rad u Primorje... Ne znamo više tačno ni u koji grad... Polazeći, nekoliko puta se osvrtao i gledao u javor koji je ostajao za njim na sred imanja  Novčića... Tu je taj javor bio, pričali su - i kad su se prvi Novčići na to imanje doselili iz Vranjskih kod Bileće. Niko ne zna kad je nikao, ali Jakov  je dobar dio dječaštva proveo pod njim.

Bilo je to vrijeme velikih ekonomskih migracija Hercegovaca prema Americi, pa se i on otisnuo iz Primorja preko Atlantskog okeana. Čim se iskrcao na drugu obalu i prošao formalnosti vezane za imigrante, od skromne ušteđevine, što ju je donio u xepu - kupio je lopatu - i počeo s njom da zarađuje.

Nešto kasnije priključio se monterima koji su oko San Franciska postavljali dalekovod... No, sudbina se tada s njim  poigrala. U jednoj nesreći, prilikom zatezanja čelične užadi, pao je s visokog stuba i izgubio  desnu nogu i lijevu ruku!!! 

Sindikat mu je pomogao da naplati odštetu, od koje je kupio pozamašnu kuću na dobroj lokaciji.

Ostatak radnog vijeka proveo je Jakov Novčić  u malom kiosku, prodajući novine i cigarete... U časovima dokolice, a imao ju je na pretek i na samom poslu u San Francisku - često bi mu misli odlutale do Hercegovine, do onog javora...

U vrelini popodnevnog grada, često bi mu ta misao donijela prijatnost i smiraj u samotničkoj duši.

"Hm, ja i nemam nikog sem tebe", oteo bi mu se taj šapat na srpskom, u sijesti velegrada, gdje većina ne bi ni znala šta to šapće čovjek iz kioska, pa bi se prenuo iz popodnevnog polusna  i vratio u stvarnost... Kao da ništa nije bilo. Zapalio bi duvan u velikoj luli i duboko povukao nekoliko mirišljavih dimova...

Nije Jakov bio škrt, sjeća se  Radojka Pudar, djevojački Novčić. Slao je dolare svojima u Stari kraj:

- Pamtim,  dok sam bila u Melijevom Dolu, ponajviše zahvaljujući njegovom novcu,  imali smo prvi kuće i štale pokrivene crijepom, najbolju opremu za jahanje, lovačku pušku, garderobu... Pomagao je i drugog brata Jovana, koji se 1947. kolonizovao u Banatski Topolovac, a koji je imao dva sina i tri kćerke. Najmlađa od tih kćerki je bila Nevenka i važna je za ovo što vam pričam... ali o njoj ću malo kasnije... Za razliku od pisama koja je upućivao u Ravni Topolovac, u onim što su  stizala nama ovamo u Melijev Do, obavezno za Božić i našu krsnu slavu Đurđevdan, rečenica koja bi mu se otimala, čak i kad je u prvi mah nije planirao ni napisati, glasila je: "Nemojte mi posijeći javor!"  Ponavljala se u porukama, samo malo rjeđe od onog uobičajenog "dragi moji..."Javio nam je docnije da je k njemu u San Francisko stigla i bratična Nevenka iz Banata, pomaže mu u kući i predaje srpski jezik u našim školama, da će ostati s njim u Americi, pa opet, pozdravljajući dodao: čuvajte mi javor, nemojte ga posijeći!

Vidio ga je ponovo poslije tačno  60 godina!!!

Novčići, vele, da nije htio prije dolaziti, dok su mu roditelji bili živi,  bilo ga stid što je invalid...

A,  kad je došao u ljeto 1976.  najviše vremena provodio bi u hladu onog javora.

- Odnijeli bismo mu dolje pod kuće, u onaj hlad, fotelju. On bi nas po nekoliko puta, kao djecu, zapitkivao kako se zovemo, čiji smo, koliko imamo godina, pa bi na kraju ostao sam u tišini. Satima je tu ćutao, drijemao, pa bi se onda probudio, gledao u krošnju iznad sebe i s nekim blaženim mirom slušao šum lišća iznad sebe.

Jednostavno, nigdje mu nije bilo prijatno kao tu, u hladu, nasred imanja odakle se vide naše kuće, štale, Rovanj Glavica, Bovan, Krtinjske Strane i druga uzvišenja, kuda je kao dječak jurio...

Isto je bilo i četiri ljeta kasnije, kada je stigao drugi put... Shvatila  je rodbina o čemu  se radi: u Jakovovim očima, u  zaseoku se sve promijenilo... I kuće. I ljudi. Samo je javor ostao isti! Kao sidro vezano za toplu luku njegovog davnog djetinjstva.

I onda,  u junu 1991. kad su Jakova sahranili u porodičnoj grobnici Novčića, nakon što je kovčeg s njegovim  zemnim ostacima dopremljen iz San Franciska na dubrovački aerodrom  Čilipi, na osamdesetak kilometara od Melijevog Dola, sjetili su se njegovih riječi: svi ćemo mi proći, samo će javor ostati...

Tako je i bilo. Novčići  su se raselili, spustili ka kotlinama i riječnim dolinama. U Melijevom Dolu, od prije šest godina više nema nijednog stanovnika.

Samo na sred njihovog imanja, a nedaleko od njihove porodične grobnice,  u kojoj je sahranjen i Jakov Amerikanac, šumi lišće starog javora... A šumari i lovci, koje put katkad tuda slučajno nanese, s posebnim poštovanjem pogledaju na to staro drvo - i nešto im toplo zaigra u duši kad se sjete ljubavi čovjeka s drugog kontinenta prema njemu.

Jer u njoj se zaokružuje neki viši smisao života od ovog što nam ga nudi rastrzana svakodnevnica...

priznanja novinarima

Žarku JanjiĆu diploma Interfera

Na 14. internacionalnom festivalu reportaže (Interfer 2009) u Somboru priznanje je stiglo i našem saradniku - reporteru Žarku Janjiću iz Qubinja.

Među 117 prijavljenih, njegova reportaža "Kako sam nosio englesku kraljicu",  našla se među sedam najuspješnijih, pa je Janjiću pripala specijalna diploma festivalskog žirija.

Učestvovali su reporteri iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, Federacije BiH i Francuske, a predsjednik žirija je bio Duško Radulović, glavni i odgovorni urednik Radio Beograda.

Interfer je ove godine trajao samo jedan dan, a održan je 10. oktobra u Somboru.

Inače, Žarko Janjić je saradnju sa "Glasom Trebinja" otpočeo još sedamdesetih godina prošlog vijeka,  kao gimnazijalac, još dok je list uređivao pokojni Draško Bubreško, vrsni reporter beogradske "Ilustrovane Politike".