EKOLOŠKI
PREJAKI - DUBOČANI RUŠE GOSTE S NOGU
SELO OD TRI KACE
Voćar i umjetnik, Uglješa Anđelić u svojim Dubočanima proučava i ljudska, ali i djela prirode. Ovim drugim prosto je opsjednut i već godinama koristi svaku priliku da odgonetne misteriju sela koga je tvorac tako obilno nagradio, pa mu se ljudi i danas vraćaju i svoje glave sklanjaju pod nove krovove...
Ima stara riječ “mlad ko rosa u podne”. Svugdje ta riječ za postarije osobe leži, osim u Dubočanima (i možda još ponegdje). Ne leži zato što u Dubočanima rosu možete zateći ne samo u podne, nego i popodne, kako je bilo 9. oktobra ove godine pred kućom Uglješe Anđelića...
Dubočani su zeleni, i, za koji trenutak Uglješa će kazati - opojni.
 |
| Uglješa Anđelić |
Zeleni - znači das se razliku od standardnog seoskog sela u kamenjaru. Sješteni u dolini koja se spušta prema jezeru, Dubočani najvjerovavtnije nisu sasvim oni stari. Imaju i sstem za navodnjavanje o kome smo svojevremeno pisali, ali, ožito i puno više one nevidljive vlage zbog koje sve ovdje buja, jer toplote ne fali...
Uglješa, očito, dosta čita. Prema onom što priča, mogli bi zakljužIti da posebno cijeni i da mu je na neki načIn bliska literatura o prirodi. Kroz tu literaturu gleda i svoje vrte, i njive naokolo, i sve ono što dubočansku kosu valu čini specifičnom...
- Dubočani su izvan hercegovačkih standarda. Ovdje one tradicionalne podjele po poljoprivrednim kulturama ne važe. U Dubočanima može i limun, i loza, i smokva, i šljiva, i kruška, i jabuka.
Pitam ga šta ne može?
- Samo ono što ne pripada ovom dijelu svijeta.
A kako sve te kulture ponesu?
- Sve ponese potpuno dobro. čak, izvanredno. Zavisi, naravno, od vremena, ali uglavnom nosi zadovoljavajuće. Čak iznad prosjeka. Kako mediteransko, tako i ovo planinsko voće. Šljiva, na primjer. I požegača i plava šljiva i svaka druga.
Vidjeli smo i velike pčelinjake, prave male gradove...
- Pčelari to dobro znaju. Ovdje je paša odlična. Sve medonosne biljke iz ovih krajeva možete naći u Dubočanima. Osim livade, tu je pelim, tu je vrijesak, nana, bršljan, tu je srensla... Ima i medovine na hrastu, na obje vrste hrasta.
Naravno, ovdje pčele nalaze i nešto još više. Mislimo na ono čega čovjek ne može da se sjeti ili nije kader da dokuči...
Međutim, i u DUbočanima vrijeme je donijelo veliku mijenu. Pošto je malo stoke, nema onog starog lanca koji sve povezuje, sređuje i reguliše...
- Jeste - potvrđuje Uglješa - hendikep je jedino u tome što ovo područje pomalo prelazi u šikaru. Šuma osvaja prostor. Uz to, livada gubi biotip. Nema sitne stoke, one koja zakida livadu, tako da ona nema onaj porirodni, pitomi tip...
To se ne primjeti oko kuće Anđelića. Naniže, pored vođnjaka pružaju se ledine. Više je nego jasno da nikada nisu žedne. Tragovi suše mogu se naslutiti samo u okolnim brdima, a, kako je ove godine bilo dosta kiše, i brda se zelene, kao da smo ih, za ovu priliku, uvezli iz Bosne...
Dubočani nisu odjuče na glasu. Sistem za navodnjavanje ih je okrijepio, ali i ranije su bili glasoviti....
- Dedijer je - napominje Uglješa - u svoje vrijeme napisao da su Dubočani najplodnije selo u Zavođu. To su provjereni podaci, jer u vrijeme dr Dedijera nisu se mogli pisati proizvoljni podaci.
Ne znam koliko je vremena Dedijer proveo u Dubočanima, ne znam od koga je sakupljao podatke i svjedočanstva, ali ono što je napisao ne treba dokazivati. To se ovdje prosto zna. Ipak, pitam Uglješu, očekujući interesantne ideje, kako on ličo objašnjava to što je u Dubočanima save tako rodno, podesno, izuzetno...
- Prvi uzrok je geografski. Dubočani se nalaze u onoj poznatoj geografsko zoni do 500 m nadmorske visine. Taj pojas je, kako je poznato, najkompleksniji. U tom pojasu i uspijevaju različite vrste. U tom pojasu sve se prožima i svega ima onoliko koliko čovjek zasluži.
Podsjećam ga da ima i drugih sela koja su u stoj geografskoj zoni (do 500 m) ali nisu ovako šarolika i izdašna.
- Tačno. Ovdje je, mislim, dodatni elemenat u još jednoj stvari. Sa Orjena, naime, polaze vazdušne struje na sve strane, i, po svoj prilici, ovamo prema nama prolaze najviše količine čistog zraka bogatog kisonikom, ako tako može da se kaže. Takođe, govori se i o sretnoj poziciji ozona na ovom području. Ta struja, koliko je meni poznato, izlazi na jasen i kreće se ovamo. Tu najviše dolazi do izražaja. Kažem, najvjerovatnije je da je u pitanju uticaj tih vazdušnih strujanja sa planina. Da je to tako evo još jedan dosta dobar dokaz. Čitavo ljeto ovdje su bila 3-4 orla. Stalno su bili tu, mogli smo ih vidjeti svaki drugi dan. Ako imalo zagađenja postoji, orlovi se sklanjaju, nema ih na tim mjestima. Dr Levi je nekada govorio da sve ovo uslovljava vazduh koji dolazi sa crnogorskih planina koje su pod snijegom. Mislio je vjerovatno na Durmitor i Vojnik Nikšićki.
U Dubočanima došljak brzo počne da gubi noge. Neka sila baca ga u san...
- Ovdje, u proljeće, ko ne doživi dubočansko jutro, ne može to da shvati. Ljudi kad dođu sa strane, iz većih gradova, ovdje poslije ručka odmah zaspu. To je samo zato što je vazduh opojan. Zato valjda odmah hemoglobin počinje da “radi”, da se bogati kisonikom, da se bogati ukupna krvna slika.
Ima i nekih o kojima se u Dubočanima još priča, jer su i seljanima otkrili neke stvari koje su oni ili prećutkivali ili su ih smatrali normalnim i običnim...
- Jedan moj zet iz Torina - sjeća se Uglješa - rekao mi je da nikada, prije Dubočana, nije doživio tako jak miris prirode. Ili, jedna doktorica koja je odrasla u Beogradu, žena od 45 godina, kaže da je sve ovdje isuviše ekološki, isuviše prirodno i čisto, da ona to ne može da podnese, pa hoĆe da zapali cigaru, da se na taj načIn vrati u “normalu”...
Šta je to u selu opojno? Šta kod gostiju izaziva tako neobične reakcije?
- Ta intenzivnam da gusta i plemenita vegetacija. Ovdje je puno ljekovitih trava. teško se i sjetiti neke za koju si čuo, a da je ovdje nećeš naći. Na svakom koraku imaš ljekovite trave onih poznatih vrsta, ali dosta je i žućanice, dosta koprive koja sve pročišćava. O drugom ljekovitom bilju da ne pričam. Sve je to nekako povezano.
U Dubočanima će vam prije oko zapeti za novu kuću, nego za ruševinu. Dubočani su i po tome izuzetni i u Trebinju i u Hercegovini.
- Prave se, eno vidite nove kuće koje su se donedavno u jednom selu teško mogle zamisliti. Vidjeli ste farmu Dragana Anđelića iz Bijeljine. Wemu to lično sigurno ne treba, može da živi i bez te farme, on je doktor nauka, ali nešto ga vuče svom zavičaju. Ili, Mirko Mulina iz Francuske, i on renovira kuću. I njega nešto privlači. On kaže da mu jedino srce može biti puno kad dođe ovamo, kad sjede sa svojim komšijama, kad porazgovara. Uz to, nema kuće koja se nekako ne obnavlja, svugdje se nešto radi. Kaoda je počela neka rehabilityacija. Qudima je možda dosta muke u gradu.
Razloga sigurno ima još...
- Ima, možda je sve to i zato što se Dubočani lako ne napuštaju. Od Dubočana se nije lako odvojiti, a nemoguće ih je zaboraviti. Dubočani su nostalgični. U knjizi Rodoslov Anđelića Mirko Tomov je napisao da su Dubočani jako romantično mjesto. On to nije slučajno napisano. On nije davao epitete svom mjestu iz skromnosti, ali to je tako. Svi koji dođu, ovdje tako govore, hvale Dubočane, svima se ovdje sviđa.
Na svojoj starini, Uglješa, kako nam se čini, najviše pažnje poklanja voću...
- To nam je porodična tradicija. Ovaj voćnjak ispod kuće u šestoj je godini. Nosi dobro, Potpuno dobro. Nešto ću dati naveliko, nešto prodati, nešto prijateljima. Ove godine imali smo toplotni udar, opao je list, plod nije mogao da naraste kako bi trebalo.
Uglješa se predao voću i zato što, kako kaže, ovdje voće ne traži veliku zaštitu. Godina prođe sa minimalnom upotrbom “hemije”...
-A, osim toga, možda je to jedna moja podsvjesna želja da zadržim ono što su stari započeli. I lijepo je vidjeti, kad prilaziš kući, pa vidiš jedan lijep voćnjak. Uopšte materijalni razlozi nisu bili dominantni kada sam zasadio voćnjak. Vodila me ljepota i tradicija. Uopšte, jedan pozitivan duh koga Dubočani čuvaju i nose.
Uglješa u Dubočanima odmara i dušu. Trenutno u kamenu gradi jedan kameni lavandin koji će, kad ga završi, s njim u Trebinje. Na dnu lavandina, kao nosač, uklesana je kozja glava.
Glava koja podsjeća na vremena kad je svaka kuća u selu dimila, na vremena kad su ljudi bili blizi i sebi i prirodi, na vremena kada je knjaz Nikola govorio...
- Kuda sam odio i pohodio, niđe ne viđeh da na jednom mjestu mogu biti tri kace: od vina, od meda, i od kajmaka.
N.MARIĆ
DUBOČANI U RAZNIM CIFRAMA
U Dubočanima danas su 22 stanovnika. Ljeti dva puta više. Plus izlasci za vikend. U selu su 54 kućne numere. A stalnih stanovnika upola manje. Dvadesetak krava, ovaca možda 250. O čobanima se odavno ne govori...
NA STARIM PUTEVIMA
Uglješa Anđelić priča i o onom što je pročitao o Dubočanima u starini. Naime, selo je bilo na rimskom i na svim kasnijim putevima do novijeg doba. Uz to, u blizini su izgrađena dva manastira, Kosjerevo i Dobrićevo. A gdje su manastiri, tu su i ljudi...
ENDEMI
Ovdje ima oko deset endemskih biljnih vrsta. Uglavnom su iz poznatih familija, kao, na primjer, jedna vrsta nane, jedna vrsta bršljana, i sve su to, po pravilu, mislim na endeme - medonosne biljke.
DUGOVJEČNO VOĆE
- Stari Sremci govorili su mi da ne može voćka da živi i da rađa više od 15 godina, njima je prosto nevjerovatno kad im to pričam, kad im spominjem kruške i jabuke koje su stare 100 godina.
OD KAPIJE DO KAPIJE
U Dubočanima ima kuća koje u avliji imaju cijelo imanje. Ispred kuće nema kamenjara, nego ledine, a na ledinama nekolike kapije.
- Takav je teren - kaže Uglješa - ali i posjedi su izukršatni. Ograđuje se tako da stoka ne bi upadala u bašte, da se ljudi ne bi svađali. Tako je isto i u Brovoj...