vedri ljudi

Otac obično daje ime djetetu, ali, ponekad, desi se da i sin, na primjer, da ime ocu. To se dogodilo Malom Gligu sa njegovim ocem...

Kako je bilo ime ocu...

- Veliki Gligo.

U mom komšiluku, svak bi da na ovoj priči malo duže ostane. Da se priča i napriča. Šteta jedan tako neobičan događaj prosuti u dvije-tri rečenice.

Kod nas “u kućama pored puta” svi su opterećeni tradicijom (mada, taj teret nose lagano, kao kakvu nagradu). Zato Velikog Gliga vraćaju unazad i govore kako je bio velik samo u centrimetrima, u svemu ostalom, sasvim prosječan...

- Ali, nova su vremena - čujem saopštenje prvog Gligovog komšije -  ništa više ne ide po starom, pa se tako, nekim čudom, i Veliki Gligo domogo kredita...

I šta se desilo poslije.

- Poslije, kad je izlazio iz banke, pošto nije mogo da vjeruje, drmnuo je čelom u dovratak, i složio se na prag.

Otišo u banku a završio u bolnici?

- Nije, čim ga je onaj iz bankovnog objezbjeđenja podigo, čim se Veliki Gligo dokopo svojim nogu, opet je počo da se smije. I sve tako dok ga nismo vidjeli na vratima...

One iste banke?

- Ne nego prodavnice.

Koje prodavnice.

- Gligove. Prehrambene. Nove. One kraj puta, do kladionice. One što je nekad bila Đura Popovca. Đuro mu je prodao?

- Ustupio, iznajmio, ili... šta ti ja znam? Uglavnom, Veliki Gligo za mjesec dana, poslije prodavnice, kupio je golfa.

Znači, krenuo mu poso?

- Tako bi reko svako ko ne zna ništa o njegovoj veličini...

Taj sam!

- E, kad si taj, da ti kažem i ovo da se Gligo, moglo bi se reći održo u tom poslu, odnosno niko na njemu ne bi mogo primijetiti...

Šta ne bi...

- Da mu ne ide, da para nema, da ga kupci obilaze...

A jesu li ga obilazili?

- I jesu i nisu, međutim, ponavljam ti, Veliki Gligo nastavio je po starom...

Opet otišao u banku?

- Nije on tolika raspikuća. Hoću da kažem, i on je nekakav domaćin...

- Pa šta se desilo...

- Gligo, o Velikom je i dalje riječ, o Malom će se govoriti kasnije, nastavio da se smije...

Kao kada je u banci poljubio vrata?

- Tako nekako.

Šta se događa dalje, stalno me vrtiš u krug...

- Što se tiče Velikog Gliga - ništa. Ali, kad je nastupilo ono kasnije, Malom Gligu oteo se uzdah za stalom dok su ručali...

Kakav uzdah... 

- Ništa nego dijete priupitalo: “Tata, oću li ja i kad postanem Veliki, jesti samo one  stvari kojima je prošo rok?” Pošto je bilo ljetno doba, prozori otvoreni ovo se pitanje raščulo po komšiluku među kućama pored puta. Da je Mali istu stvar izdahnuo neđe zimus, sad bi pričali o nekom drugom. Zahvaljujući toj okolnosti, dogodila se velika promjena...

Misliš na onu sa imenima...

- Baš na tu. Elem, pričo sam ti kako dijete može rođenom ocu dati ime, kad se neke stvari poklope. Danas u komšiluku niko ih ne zove Veliki Gligo i Mali Gligo, nego Gligo Veliki i Gligo Mali.

Ko ih je tako nazvao!?

- Ne zna se. Mislim da nije niko.

Nego?

- Desilo se tako, samo po sebi, mimo naše volje.

Dobro, a radi li radnja i danas?

- Danju nije zaključana, a noću gori svijetlo. Zašto, ja ne znam.

Nema mušterija?

- To nikad ne možeš kazat za prehrambenu prodavnicu na asfaltnom putu...

Dobro, a Gligo Veliki... je li osto onaj isti?

- Nije se smanjio?

A Gligo Mali?

- Ne znam, slabo ga viđam, ali redovno ga čujem...

Kako uzdiše za stolom dok ručaju...

- Ne nego kako, kad se Gligo Veliki uvali u golfa, na sav glas počne da zavija...

Kao vuk?

- Ne nego kao kombinacije policijske i vatrogasne sirene.

J.P.P.