SVAKI DAN SA NEMANI POD RUKU

(Može li se pobijediti stres?)

Piše: Dragan M. Sorajić

Ni jedno ljudsko biće nije u  savršenom redoslijedu sa samim sobom, te na kraju možemo vidjeti, kada istrče počasni krug, i pobjednici,  da su svi gubitnici.

Od siline brujanja o stresu čovjek ima utisak da ga toliko ima da se prosto lijepi za nogavice ili kao da se prolazi kroz "gustu masu" pa ko prođe prođe.

U slučaju nervne napetosti treba dobro razmisliti jer ona ni u jednom trenutku ne može imati karakteristike stresa (a često se zamjenjuju).

Izraz stres kao i riječi sreća, uspjeh ili greška za različite ljude imaju različito značenje.

Od običnog umora do velikog uspjeha, kada skupite imenice i atribute u jednu gomilu, ni za takvu gromadu ne možete reći da ima karakteristike stresa... samo ćete promrmljati u sebi "možda jeste, a možda i nije ".

Dakle, najbliža objašnjenju bi nam bila osnova da stres stvara više faktora koji se nazivaju stresori i, kao takvi, udruženi, razbijaju dugo odolijevajuću branu uljezima koji remete naš biohemijsko fiziološki harmonizam, stvarajući na taj način haotične navale panike, koja onda bira locus minoris rezistentiae (mjesto manjeg otpora) od najviše  do najniže postavljene žlijezde u organizmu. Kumulacija stesora (novi i recidivirajući) je najopasnija  zbog žestine udara, mada smatraju da pojedinci imaju samo "svog ličnog stresora".

Naučna i filozovska tumačenja su uveliko zagazila u svijet razjašnjenja i upotrebe ovih komunikacija u životu kao viziju terapijske odbrane te ljudskog ponašanja i stila života uopšte.

Čim vidimo izmučenog i istrošenog čovjeka, pomislimo na bolest. Zašto? Tako je Kanađanin Mek Gil 1926. godine stalno u sebi postavljao to pitanje i vjerovao da postoji neki činilac koji ne bi bio poseban za svaku bolest.

Izlažući laboratorijske životinje različitim vrstama stresova od najslabijih do najekstremnijih, uvijek je dobijao iste rezultate, od povećanog lučenja hormona nadbubrežne žlijezde, preko čira dvanaesterca do bolesti limfnih čvorova. Ako bi kojim slučajem odstranio nadbubrege životinje  i priključio stresore,  životinja bi odmah umrla.

Dakle organizam počinje odbranu na početne količine stresa koji se uprošćeno može nazvati faza uzbune i koja vodi u fazu prilagođavanja kojom se pokušava raspodijeliti i racionalizovati odbrana da održi tijelo u životu do njenog sloma (to je taj prokleti kumulativni dugotrajni stresorski kamen "sa čijom lakoćom živimo"). On dovodi "do pucanja osobe" i kolapsa, bez obzira da li se radi o psihičkom ili psihofizičkom stresu što je na kraju krajeva teško i razlikovati jer su tijelo i duh nerazdvojni.

Stres, prema posljedicama, može biti mali (izazvan nesporazumima u porodici, svađama na radnom mjestu, stalnoj trci sa vremenom i novcem koga nema nikad dovoljno, raskoraka izmađu mogućnosti i želja; većina od ovih stresora nažalost ostavlja posljedice na psihofizičko zdravlje). Na vrhu rang-liste najjačih stresova  su događaji iz socijalnog života, prije svega  loši međuljudski odnosi, bračni brodolomi, razvodi, gubitak posla i nezaposlenost.

Strah, frustracije, stalni duševni nemir kao psihološki stresovi najače udaraju na odbranu koja popušta za razliku od fizičkih udara izazvanih hladnoćom, toplotom, radioaktivnim zračenjem, bukom, vibracijom i povredama.

Kako bi otprilike izgledala osoba koja se nalazi u stresnom stanju, često ne obraćamo pažnju sve do momenta sloma regulatornih mehanizama.

Najčešće se javlja ubrzani srčani ritam, klonulost, umor, nemoć, nesanica, gubitak apetita i libida sa porastom krvnog pritiska, napetošću mišića, smanjenom ili potpuno prekinutom radnom sposobnošću, enormnim pušenjem i konzumiranjem alkohola, upornim glavoboljama i promjenama raspoloženja.

Tri su sistema koja su vitalno pogođena u stresogenoj agoniji. To su  nervni sistem, žlijezde sa unutrašnjim lučenjem,  i, na kraju, imunološki sistem.

Događaji koji stvaraju ovaj disbalans remete unutrašnju ravnotežu u organizmu, kao i mehanizme ponovnog uspostavljanja.

Samoobnavljanje i oporavak  postoji ali ni on nema beskonačnu dužinu i trajanje. U početku, pojačanim lučenjem hormona, odbrana je relevantna da bi se ta produkcija vremenom  smanjivala, imunitet opadao a osoba pod stresom je podložna najtežim pa i malignim obolenjima.

Stresogeni doživljaj preko nervnog i žljezdanog sistema remeti i funkciju svih organa koji su inače u ravnoteži i međusobno povezani.

Stres je zapravo okidač za dio mozga koji se naziva hipotalamus koji opet šalje poruke jednoj drugoj žlijezdi koja se naziva hipofiza a ona velikom brzinom proizvodi hormone koji pojačavaju rad drugih žlijezda jer organizmu prijeti neposredna opasnost. Povećana količina  hormona nepovoljno djeluje na funkciju srca i krvotoka, moždanih funkcija, organa za varanje, kao i polnih organa. Iz čega slijede posledice kao što su povećan krvni pritisak, mučnina u želucu, povećano lučenje kiseline, problemi sa stolicom, bolovi u mišićima i zglobovima, neuredne i bolne menstruacije, rana menopauza i impotencija.

Hipotalamus pod dejstvom stresa proizvodi jedan hormon koji se naziva prolaktin, koji zaustavlja lučenje ženskih polnih hormona u jajnicima i može izazvati sterilitet.

Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka Rosmen i Fridman u San Francisku su tvrdili da ishrana, nasljedne bolesti i masnoća jesu važni činioci u određivanju povećanja broja srčanih oboljenja, ali su utvrdili i da je ono što je povećavalo broj oboljenja - tempo života, jer je čovjek jedina životinja koja zna šta je vrijeme i živi u brzini i takmičenju.

Za postizanje istog životnog cilja uvijek postoje najmanje dva načina, jedan je praćen stresom, a drugi ne.

Sent Đerđi, mađarski nobelovac je pisao: "U ljudskoj aktivnosti preovlađuje potraga za srećom. Sreća je, s druge strane, u suštini stanje  u kome su ispunjene sve potrebe, bilo da su one materijalne, bilo intelektualne".

Da bismo počeli potragu za prihvatljivom i zadovoljavajućom filozofijom života, uvijek moramo početi sa samoanalizom. Svako mora samom sebi odgovoriti što je moguće poštenije: šta zaista hoće od života? 

Obično se imaju dva dugoročna cilja ili više njih, od kojih je jedan uvijek dominantan, ali čini se da svi vode zadobijanju ljubavi okoline. Uz rad bez koga nema iskazivanja ličnosti.

Životni put određuje instikt i emocija, a jedino logika koju vodi inteligencija jeste način za provjeru sredstava kojima se neko služi da bi ostao na zacrtanom putu koji vodi prema cilju.

Osjećanje životne radosti najveća je prepreka stresu. Taj odnos između stresa, ideja i uspješnosti njihovih realizacija je neizbježan bez obzira na cilj kome se stremi.

Stalna napetost, mentalno podrhtavanje, frustracije, nesigurnost i besciljnost uvijek djeluju kao stresovi.

Želja za priznanjima i zaradom, kao i za stvaranje materijalnih dobara, jeste dobar cilj i trebalo bi da bude svačiji. Ali, ne jedini i najvažniji. Život nije uvijek onakav kakav ga vidimo. On je onakav kakav ga osjećamo.

Da ne bi bili izgubljeni, napušteni, puni straha, očajni čovjekoliki nasljednici homo sapiensa, morali bi potražiti pomoć i to pod hitno, jer stres je očigledno najpogubnije prisustvo nevidljivog demona među ljudima.

Zato ne treba da sjedimo i čekamo, treba da se organizujemo jer svi ljudi imaju bazičnu potrebu, a to je potreba za bliskošću, koju obično ne vidimo. Treba napraviti savjetovališta i edukovati ekipe stručnjaka i raznih profila spremnih za psihološke intervencije.

Pasivnim  sjedenjem, korištenjem  hemijskih štapova ne preživljava se kriza.

Sagledavši sve realnosti i analizirajući mogućnosti izlaska iz psihološke smrti, treba razraditi metode, raznovrsne aktivnosti  i zajedno sa ostalim ljudima (koji u ovom slučaju predstavljaju lijek, a ne mrskog negatora), prihvatiti izazove, vodeći računa da uvijek treba reagovati prije nego što je kasno, držeći se one stare da je "bolje spriječiti nego liječiti".