simpozijum o bratstvu I NEJEDINSTVU
 

VIŠE OČIJU U GLAVI

Predlažem da se, umjesto na bojnim poljima, jedni sa drugim počnemo nalaziti na naučnim skupovima. Konačno, ako neko treba da gradi nove mostove, zar nije normalno da to započnu i osmisle naučnici. Poslije njih, i političari bi se, valjda, bolje snalazili i ne bi nas tako često, i tako lako, kao da smo djeca, uvlačili u nove konflikte.

U posljednje vrijeme, u nekoliko prilika otvarana je tema seobe Slovena, javljali su se autori, koji stvari vide drugačije, autori po kojima velike seobe nije ni bilo, bar ne onakve kakva je opisana u dosadašnjoj istoriografiji.

- Proces slovenskog naseljavanja - napisao je svojevremeno dr Sima Ćirković - veoma je slabo poznat. Sigurno je da slovenske mase nisu mogle potpuno i ravnomerno prekriti ogroman prostor od Dunava do Peloponeza, one su se kretale zatečenim putevima i neizbežno su se morale razliti u mnoštvo predjela, koji su svojim geografskim odlikama pružali uslove za život i način privređivanja na koji su bili navikli u svojim ranijim boravištima. Zaposijedajući plodne i ranije kultivisane oblasti, Sloveni su ostavljali za sobom planinska zemljišta i teško pristupačne regione, gde su nalazili pribežište ostaci kasnoantičkog stanovništva.

U posljednje vrijeme javili su se i autori čija su gledišta ili obojena politički, ili, na neki način, njihovi radovi izazivaju političke reakcije.

Naravno, i novi elektronski izvori (nove elektronske mape) ponudile su bezbroj novih mogućnosti za izvlačdenje novih istorijskih analogija pa i zaključaka. “Glas” je, koliko se sjećam, jednom prilikom govorio o tzv.  toponomastičkim paralelama ili podudarnostima, znači - o bezbroj sličnih toponima u Hercegovini, Češkoj, Poljskoj, Rusiji...

Javljam se ovim prilogom zato što me čudi kako se naši istoriografi više ne bave ovako izazovnom temom, pogotovo u situaciji kada se do građe dolazi lakše, i kada je mogućnost da se izvuku značajniji zaključci mnogo veća.

Uzimam primjer jednostavnog tipa. Naime, ako se rasprostranjenost jednog toponima, na primjer Popopovo, Lastva, Police, može naći na stotinama i hiljadama drugih mjesta daleko od nas (u Češkoj, Poljskoj, Rusiji), onda je to zaista veoma značajno i iz tih činjenica može se izvući mnogo novih zaključaka i, pretpostavljam, doći do interesantnih saznanja.

U Hercegovini, na neki način ova tema je isporvocirana pojavom knjiga za mnoge kontraverznog crnogorskog istoričara i književnika dr Radoslava Rotkovića, čije smo govore mogli slušati i u Crnogorskom parlamentu.

Govoreći o Crnoj Gori i Crnogorcima, govoreći o njihovom porijeklu, Rotković, i direktno i indirektno govori i o Hercegovini, pogotovo u periodu kada je bila u sastavu Duklje, ali, poslije dugog perioda relativnog mirovanja,  javljaju se i nove refleksije i, mogli bismo reći, neočekivana razmišljanja.

PODSJEĆAM, ni u nauci, ni u tradiciji naše porijeklo, naša tzv. pradomovina nije ni izdaleka jasno označena niti mapirana.

Ta “crna rupa” vijekovima  je prisutna. Kako se malo zna o tom periodu, mahom barata se sa nekoliko izvora, pogotovo  djelom Konstantina Porfirogenita De administrando imperio. Površan čitalac, mogao bi shvatiti da je u tom djelu odgovor na sva pitanja koja se mogu postaviti na temu tih prvih slovenskih godina i vijekova u ovom dijelu svijeta. To djelo, donedavno (a možda će tako biti i dalje), u neku ruku, označavalo je zid kroz koga se ne može, zid iza koga nema više ništa.

Kod nas, na regionalnom planu, mada ima dosta onih koji ga potpuno osporavaju, pada u oči da je Rotković iskoristio već pomenuti lingvistički metod da dođe do novih zaključaka koji se direktnije tiču savremene Crne Gore.

Na pitanje ko su, zapravo, Crnogorci, Rotković je jednom prilikom odgovorio ovako...

- Crnogorci su stari slovenski narod, zapadno-slovenskog porijekla, zapadni susjedi Poljaka, s kojima imaju zajedničku ijekavicu (Ukrajinac je ikavac: sino, dite, did; Belorus je ekavac: Belorusija; Rus je jekavac: snjeg; Poljak - ijekavac: snieg). S njima imamo isti glasovni sistem... Crnogorci, dakle, imaju 33 slova a Srbi i Hrvati 30. Crnogorci su došli na južni Jadran poslije 568 godine, a Srbi i Hrvati poslije 626. Zato su Srbi od dolaska na Balkan, kao i prije, govorili: lepo, belo, a Crnogorci: lijepo, bijelo. U Crnoj Gori nema nijednog ekavskog geografskog naziva.

Na pitanje koliko su njegove knjige doprinijele da se promijeni odnos Crnogoraca prema samima sebi, Rotković kaže...

- Prilično, ali treba uzeti u obzir da sam ja i poslanik i publicista, tako da sam razne stvari objasnio i preko TV i Radija.

Napominjemo da je, u okviru ove tematike, Rotković  plodan autor. Poslije knjiga "Odakle su došli preci Crnogoraca", "Kratka ilustrovana istorija crnogorskog naroda" i "Crna Gora i Dušanovo carstvo", objavio je i "Kraljevinu Vojislavljevića". O ovoj posljednjoj, Rotković kaže...

- Na "Kraljevini Vojislavljevića" radio sam 3 mjeseca ali i 50 godina. Sve što znam o Crnoj Gori ili sam vidio svojim očima ili sam naučio mimo škole i protiv škole. Ali to je i pitanje nastavnih planova i programa u crnogorskim školama. Ovo je knjiga od 464 stranice - 200 stranica mojih komentara, kojima se dokumenti povezuju i objašnjavaju; 200 stranica dokumenata, koji su svi prevedeni a 60 stranica registara, izvora i literature.

Govoreći o ovoj knjizi, Rotković govori i o političkoj atmosferi, koja je na neki način, očito, podsticala njegova istoriografska interesovanja ...

- Po srpskoj nauci sve počinje od Nemanje (rođenog u Spužu a ne u Podgorici 1144. godine) a mi smo imali međunarodno priznatu kraljevinu i kralja Mihaila već 1073. god. dok je Srbija taj status izborila tek 1217. god, dakle 140 godina kasnije.

(U Crnoj Gori, u svakodnevnom životu, iznošenje ovakvih argumenata zove se nadgoronjavanje, ali, i iz toga, ma koliko u svemu možda bilo i prikrivene malicioznosti, ponešto iz svega ovog može da pokrene i neka nova rezonovanja.)

Dalje, na pitanje koliko Crnogorci znaju o sebi i koliko zaista žele da znaju, Rotković odgovara...

- I Srbija i Crna Gora malo znaju o sebi. No Srbi i ne žele da saznaju činjenice, a Crnogorci uglavnom žele. Imamo dosta prijatnih saznanja da ljudi mijenjaju mišljenje na osnovu činjenica! 

Dalje neću citirati ni Rotkovića niti bilo koga drugog. Kad pojedinac donosi ocjene i sudove o kolektivu, čak i ako ga krasi izuzetan oprez i pristojnost, teško mu se pridružiti.

Naravno, osvijetljavati stare teme na nove načine, to je i intelektualno zdravo i društveno potrebno, da ne idemo dalje. I baš zbog toga, hoću da ukažem na potrebu da se u kompleksu pitanja na tzv. slovenskom jugu dođe do nekih manje lomnih, trajnijih odgovora.

Mislim i na one fundamentalne (Sloveni kad, gdje, kako, pa i zašto?) ali i na one regionalne, od kojih nikog “gore” pretjerano neće zaboliti glava. Ti odgovori tiču se samog početka (doseljavanja Slovena, njihovog prostornog rasporeda,  njihovih odnosa) ali i njihovih različitih državnih i paradržavnih interakcija u određenoj zoni (ili u svim zonama). Nema sumnje, koliko je potrebno da znamo naše međusobne odnose u srednjem vijeku, isto je tako, ili još više potrebno da se kritički osvijetle svi naši odnosi u novije vrijeme. Mislim, na primjer, na ulogu Crne Gore u hercegocačkim ustancima, na  ulogu Crne Gore u okupaciji Hercegovine od strane Austro Ugarske, a mislim,  naravno, i na ulogu Crne Gore u posljednje građanskom ratu (konkretnije, kad je “Glas Trebinja” u pitanju, na njeno angažovanje na tzv, trebinjsko-dubrovačkom ratištu.

Novi zaključci, mislim, neće se donositi samo kad se citira onako duboki i dalekometni Rotković, nego i neki drugi autori koji će se valjda javiti. Autori koji će imati i znanja i dovoljno intelektualne radoznalosti, pa i hrabrosti, da razbiju neke istoriografske stereotipe s kojim smo se mi u Hercegovini svi redom rodili. Neki od tih stereotipa počeli su da se osipaju u Crnoj Gori, ali, stiče se utisak, tim osipanjem, grade se novi mitovi, stvara se jedna nova situacija, u kojoj ne bi bilo dobro niti da pretjerano raspravljamo, pogotovo ne da se svađamo, ali nipošto ne bi valjalo da, zarad nedovoljno prostudiranog bratstva, ostanemo nijemi.

Da ovo nije nikakva fikcija, moglo bi se dokazati kada bi napravili jedan jednostavan korak, i recimo čitaocima “Glasa” prezentirali kakva je bila pozicija a kakve konkretne aktivnosti Crne Gore (ili službenog Cetinja) prilikom okupacije Hercegovine 1875.

I sam bih volio da čujem komentare stručnjaka o onom što se tada događalo, da nam neko odgovori na pitanje čiji je interes bio da se hercegovački glavari interniraju na Grahovo dok vojne akcije ne prođu?!

Koliko sam spreman da, ako mi se dokaže, prihvatim Rotkovićeva uvjeravanja da stereotpna predstava o Crnoj Gori i Crnogorcima nije istinita i da je, manje više, projektovana u Beogradu, ništa manje  nisam spreman da prihvatim uvjeravanja  pa i eventualne dokaze, ako ih neko podastre, da, uglavnom, odnosi između Crne Gore i Hercegovine nisu bili bratski, nego su konstantno počivali na dvostrukim i često kontradiktornim  interesima.

Naravno, ne mislim da nam je potrebno novo zaoštravanje. Potrebna nam je pitoma, uljudna i pametna debata i saradnja na tom polju. Potrebne su nam mudre glave i otvoreni arhivi (kojih ima mnogi više nego na bilo kom prostoru nekadašnje Jugoslavije).

Dalje, što je, valjda, posebno važno - potrebni su nam zajednički naučni projekti (npr. zar ne bismo mogli napraviti jednu naučnu ediciju na temu odnosa između Crne gore i Hercegovine ili Crne Gore i BiH; dalje zar nove poratne traume, na neki način, ne iziskuju da se u nekakvom kreativnom kontaktu nađu svi oni koji se bave tromeđom, odnosno istorijskim, civilizacijskim i svim drugim kontaktima Hrvatske, Crne Gore i Hercegovine na jednom nevelikom, ali više nego delikatnom prostoru).

Zar konačno nije vrijeme da se na temu tih, skraćeno nazvanih bratskih odnosa  napravi jedan simpozijum, u kome bi naučnici iz Crne Gore i RS, pa možda i BiH, izložili svoje ocjene, i na neki način, zatvorili, niz otvorenih istorijskih dilema ili nedoumica.

Tolika koncentracija mita, kvazi-istorije, i pseudo-politike  koja se projektuje na ovako ograničen životni prostor, i to ne pet ili pedeset godina, nego vijekovima, bar bi u intelektualnoj eliti trebala da probudi više pažnje pa i više želje da se najtraumatičniji problemi na neki način apsolviraju...

Predlažem dakle da se, umjesto na bojnim poljima, jedni sa drugim počnemo nalaziti na naučnim skupovima. Da, ako već nismo u stanju da otklonimo savremene ili nedavne konflikte, otvoreno progovorimo o onom o čemu može da se priča bez “nadgornjavanja”, pogotovo bez zebnje da bi neko veliko čudo moglo da se desi kada bi neke stvari jedni drugima - na obostrano zadovoljstvo i uz obostrano olakšanje - kazali otvoreno i mirno, sa argumentacijom koja je na svim stranama, bar među naučnicima, nesporna i odavno poznata.

Konačno, ako neko treba da gradi nove mostove, zar nije normalno da to započnu i osmisle naučnici. Poslije njih, i političari bi se, valjda, bolje snalazili i ne bi nas tako često, i tako lako, kao da smo djeca, uvlačili u nove i, ponekad mi se čini, sve djetinjastije konflikte.

T. MILIĆ