90 godina najbrojnijeg i najstarijeG druŠtva
 

Lovci traŽe nove mete

Devedeset godina Lovačko društvo hrve se sa sličnim problemima. U međuvremenu, mijenjalo je nekoliko organizacionih oblika. Ipak, u svim tim godinama, ostalo je vitalno i samoodrživo. Takvo je i danas, dok gradi nova pojila po brdima i gleda da se jednom zauvijek trsi krivolova...

Lovačko društvo Trebinje, osnovano 1919. godine, od prvih dana, gotovo svaki put kad bi se sastalo, moralo je nešto da zabranjuje. Mijenjali su se režimi i politički sistemi, ali, u lovstvu, mimo svake ideologije, zabrane su ostajale ne slične, nego sve slične kao jaje jajetu...

O tom kontinuitetu, ali i o velikom trudu da se životinjski svijet zaštiti, svjedoči Žarko Aćimović koji je i u lovu i  u lovstvu aktivan od šezdesetih godina prošlog vijeka. Upamtio je vremena i kad su se zakoni poštovali, ali i ona kad se sve zaljuljalo. Bilo kako bilo, zabrane su i danas prijetnja za svakog krivolovca...

- Kod izrade lovnih osnova - objašnjava Aćimović - jedna petina područja stavljala se u rezervat. To se radilo tamo gdje divljači nije bilo, ili bi je bilo dosta, pa se trebala zaštititi zbog reprodukcije. Ranije, zabran je davao efekat. Jedno vrijeme divljači je bilo dosta, ali, u međuvremenu, na terenu se mnogo stvari izmijenilo. Gdje su nekad bile ravnice i pašnjaci, sada je gora ili pustoš. Ne može zec u kamenu ni u šumi gdje nema hrane. Kao ni fazan. Nakon zabrana, poslije godinu-dvije, tu bi se otvarao lov, a na drugim mjestima određivale se zabrane...

Ni sa naseljavanjem divljači nismo imali mnogo sreće...

- Prvo značajnije naseljavanje divljači bilo je šezdesetih godina kada je ubačen zec radi osvježenja krvi. Sedamdesetih godina, a i ranije, bilo je pokušaja, išlo se na fazana. Koliko sam u Društvu, znam da smo mi jedno 4-5 puta nabavljali fazane, čak smo u Osištu imali uzgajalište do 1984. godine, ali slab je bio rezultat. Ne znamo, da li je fazan otišao za hranom ili je nešto drugo u pitanju. Ovdje nema žita, to njemu treba. Jedne godine, kad smo ih pustili, najviše ih je odletjelo prema Župi Dubrovačkoj.

Osim toga, znam da smo dobili na poklon 6 muflona sa Briona. To je dr Elaković donio na poklon od Tita. Pustili smo ih u ogradu na Dužima. Oni su odmah otišli prema Vlaštici, i počelo je ukrštanje sa našim domaćim ovcama. Druga je priča Osište, tamo ih je bilo dosta...

O lovnom turizmu govorilo se i šezdesetih godina, ali prave najave su počele sedamdesetih.

- Prije rata, lovnim turizmom uglavnom se bavilo Humsko društvo, jer mi ovamo šljuke nismo imali. Prvi su počeli da dolaze Italijani. Šljuke je najviše bilo od Poljica-Popovo prema Šumi i prema Podbrđu. Dakle, krenulo je od 1976. kada su spojena društva Hum i Trebinje. Kako će ići sa lovnim turizmom, i dalje, sve će izgleda zavisiti od šljuke. Jedne godine je bio dobar prihod, jer je šljuke bilo dosta. Prošle godine, zahvaljujući toj vrsti, ostvarili smo i neku dobit. Naravno, ona godina kad se pojavio ptičiji grip bila je nikakva.

Turiste, za sada, zanima samo šljuka. Ne znam, možda im je moguće proširiti interesovanja. Zec ih još uvijek ne interesuje. Ali, jednog dana, možda ponovo  muflon dođe u centar  pažnje...

Šta se, dakle, u lovstvu desilo u posljednjih sedamdesetak godina? Ovaj period počinje u vrijeme kada je Savo Vukojević (1924.) iz Sedlara, kao dječak, počeo da razmišlja kako bi nekako ulovio zeca...

- Razmišljao sam kako bi to nekako moglo da se izvede? Ne ide bez puške. Ali, puške nemam?! Međutim, tada sam čuo da se zečevi love na neke "lacove". Da se zapinju žice. Interesaovao sam se kako da postavim taj "lac"... Rekli su mi da će biti najbolje ako ga postavim tamo gdje zec ulazi u kupus. Probao sam i probao, ali, u početku, nije mi se dalo. Na koncu, ipak, uhvatio sam tog prvog zeca. Uhvatio ga u taj "lac". Niko tada nije bio sretniji od mene.

Savovo dvorište izneseno je nad polje. On je možda bio jedini lovac u ovom dijelu svijeta, koji je mogao da lovi sa svog prozora, ili sa svoje kapije. Redovno, tako, iz dvorišta pratio je šta se dešava naniže...

- Jednom... ispod kuće, vidim jednoga zeca skroz dole na ledini. Vidim ga da pase. Smislim ti ja lijepo da idem kod komšije Dušana da tražim pušku. Došao i rekao mu da je zec na ledini ispod moje kuće, i da mi da pušku. A Dušan kaže: "Nemoj ti, moj sinko, kad uzrasteš, imaćeš pušku, a sad se zečevi ne smiju biti, a i da smiju, ne smijem ti dati pušku jer bi otišo u zatvor". Nije mi dao. Ja razočaran vratio se i sjeo tu pred kuću. Gledam onog zeca kako i dalje pase. Dobro, mislim, neka pase. Tada sam ga pustio...

Umjesto desetine loših, konačno, i za Sava, prava prilika će se stvoriti sama po sebi...

- U proljeće dolazili su ribari iz Trebinja, posebno kad je mušica na vodi. Otišao ja kod njih da vidim kako to love. Vrtio se neko vrijeme i  gledao šta rade, i kako im polazi za rukom da ulove pastrmku. Imaju oni svoj pribor, a ja ništa od toga. I opet, kao kad je bio slučaj za zecom, počeh da mislim: bože, hoću li ja ikada onako loviti onu ribu? Kad sam nabavio prve udice metnuo sam glistu i konačno jednom prilikom uhvatih ribu, i to dobru pastrmku, bilo je više od kila u njoj... Ja zabacio, čekam da opet zadrma konac, kad mi se učini da nešto dropnu u vodu. Gledam šta je, kad na drugoj obali, preko rijeke, nešto plovi. Od mene jedno pedeset metara uzvodno. Mislim se šta li je ono, te poteci da vidim. I jasno vidim, ide pravo prema meni. Kad, šta je - zec! I ja ga sačekah na kraju i uhvatih živa. Išao je pravo, kao da nikog nema na ovoj strani. Uzeo sam ga za uši i za zadnje noge, i odnio u selo. Kad sam donio pastrmku i zeca kući (pokojni otac još je bio živ) svi smo se obradovali, a on sigurno posebno.

U ratu, Savo će se domoći prve puške, a poslije rata, u vremenu najviše oskudice, kupiće i lovicu.

- Kad sam se učlanio u Lovačko društvo, osjetio sam se kao da mi je neko ponovo obukao uniformu, kao da sam vojnik.

Tih godina strogo su se poštovala pravila. Lovište je bilo bogato, a uskoro će doći i vrijeme kad će Lovačko društvo napuniti svoju kasu...

- U jedno doba - sjeća se Đoko Vreća - Lovačko društvo je bilo baš bogato. Imalo je dosta članova i puno divljači. I, plus, dobru poziciju u gradu. Tada je isgrađeno i lovište. I to ne parama Lovačkog društva. Radila je to organizacija "Trebinjska brda". Svi smo davali pare, i mi lovci, ali i Fabrika, i HET, i ostale radne organizacije, plus Savez lovaca BiH.

Đoko se sjeća vremena kada su “Trebinjska brda” mogla ostvariti 100.000 maraka u toku jedne godine.

- Prije početka rata, u lovištu je bilo 518 muflona. Od tog broja bilo je stotinu sa zlatnom medaljom. A muflon sa zlatnom medaljom koštao je od 10 do 12 hiljada maraka, pa možda i više, zavisno kako je ko znao da ga proda i izvuče iz njega novac.

DAKLE, tih 100 muflona  vrijedilo je preko milion maraka?!

- Jeste. Ali, kad je počeo rat, za šest mjeseci, nestali su mufloni i ograda koja je bila dva metra visoka a 50 km duga sa štangama na svaka dva metra. U lovištu su bili kapitalni objekti koji su koštali velike pare. Preko noći nestao je i frižider od 1.500 litara. Nisu ga mogli izvući, pa su razbili i vrata i zid. Da je to lovište ostalo, danas bi mnogo ljudi od njega moglo da živi.

Đoko je upotpunosti svjestan promjena. Lovio je i rukovodio Lovačkim društvom u vremenu kad su se lovačke regule morale poštovati. Danas, za mnoge ljude s puškom nema nikavih pravila...

- Zakoni se ne poštuju, a što je najgore, omladina nema posla. Nešto mislim, bolje je da taj nezaposleni momak, umjesto da se u kafani opija i drogira, ide u lov pa makar pravio i prekršaje. Ako ćemo pošteno govoriti, tako je. Na kraju krajeva, ne možeš mu ni zabraniti. Kako, kad ima ljudi koji nemaju šta da jedu?! Kad ubije divlju svinju, bar mjesec dana ima mesa. I sad da odeš od Duži do Huma naći ćeš makar dvoja kola pored puta. Qudi su u lovu. Čekaju da ubiju krme od sto kila, da ga prodaju u Dubrovnik ili u Herceg Novi, da uzmu 700-800 maraka, to je njima velika zarada. I to je dobro, ako će ih odvojiti od kriminala ili od droge.

Đoko je, naravno, svjestan i toga da se krivolovom bave i oni kojima to nije nikakva potreba. Međutim, krivolov danas nije jedina opasnost. Promijenila se i priroda...

- Prije je ovdje u Šumi vladao onaj prirodni zakon jačega - pričao nam je u Diklićima Milovan MilanoviĆ - pa po tom zakonu koje je drvo bilo jače, to je uzraslo, i onda svojom krošnjom nije davalo onom manjem. A onom sitnom, nije dala koza. Osim toga, čupao se ovuda i pelim, a danas, prođi, možeš izbrojati svaki pelim koga nađeš. Zavladalo ovo sitno rastinje, jer ga ništa ne jede, ništa ga ne kosi. To sitno rastinje ne da ni pelimu, ni mnogo čemu drugom. Zemlja danas nema snage da hrani ono što je u kršu niklo.   

U Trebinjskoj Šumi su, dakle, promjene velike?

- Jesu, u Šumi se potpuno mijenja ambijent. Vidite da je zavladala zelenika, i da se dalje širi. Ali zelenika nema plodova, nije zanimljiva za divljač, osim zimi za srnu, ako je ima. Grabovina je bila dobra za ptice, na plodu bile su rese, to bi opalo i zimi bi ptice čeprljale i tražile. Danas, ne znam zbog čega, ta se grabovina suši.

Sa biljnim svijetom, promijenio se i životinjski?

- Naravno, ranije  je bilo zeca na svakom koraku, a ove godine ne da nisam vidio zeca, nego mu nisam vidio ni brabonjka. A nekada, sjećam se da bi sa Milanom Vidakovićem za jedno jutro tri zeca odstrijelili mi u našoj grupi. Zeca, velim, nema, ali zato lisice i kunice ima čudo.

U Lovačkom udruženju u posljednje vrijeme prave se novi lovno-tehnički objekti (čeke, solila, pojila), istovremeno, traži se način kako da se likvidira krivolov, ali stalna je tema lovni turizam. 

Društvo je oduvijek bilo samoodrživo, nikada, čak ni za vrijeme SFRJ nije zavisilo od dotacija, ali nikada nije imalo ni viška, kamoli ekstra-profita.

Da bi se, na neki način, riješili problemi karakteristični za minula vremena, lovci znaju da i sebe i lovište moraju osposobiti za islazak na turističko tržište. A da bi se u taj proces krenulo ambicioznije, ne samo da se mora zaboraviti na krivolov, nego se mora uspostaviti jedan drugačijio odnos prema prirodi u cjelini.

Za taj novi odnos, citiramo većinu naših sagovornika, lovci imaju dovoljno i ljubavi i dara. Kako, možete se upitati, kad su lovci ljudi koji u šumu odlaze sa nabijenom puškom...

- U ljudskoj je prirodi i lov i ljubav prema životinjama - tvrdi Nikola Vujović - to je oduvijek tako. I kad sam se ja rodio bilo je tako, a i danas nije drukčije. 

Nikola je naveo i jedan dokaz iz života...

-  Ja, jednom prilikom, svom unuku Nikoli pričam kako ćemo u lov, i kako ću ja, kad vidim divljač podići pušku i pucati. Uz priču, ja podižem ruku kao da ću gađati, a mali me uhvati za ruku, i viče: "Nemoj, đede, nemoj!" Međutim, kad sam ga jednom poveo u lov, pa nisam pucao na zvjerku, on je počeo da viče: "Pucaj, đede, pucaj!". Eto, kao što je ljubav prema životinjama u ljudskoj prirodi, tako je isto i ljubav prema lovu duboko čovjeku u duši. U lovu nema ništa protiv pravde i ljudskog morala. U prirodi se sve jedno na drugo naslanja. Čovjek, na primjer, drži kravu, muze je i pazi godinama, pa je opet zakolje. Akamoli da neće zvjerku...

M.N.

boŽo KruniĆ:

- Većina lovaca su ljudi fine naravi. Ali ima i nevaljalih. Pravi lovac nije interešdžija. Ima onih koji gađaju jedan ispred drugog. Nije to pošteno. Mladi lovci treba da čuju nas stare. I kad dođu gosti da nas pozovu, da se popričamo. Da pričamo ne samo o lovu, nego i o ljubavi prema životinjama.

Za mene je životinja - priroda. Priroda je mrtva bez životinje. Nema prirode kad u njoj nema ništa. I kuća kad je prazna, kad nema niko u njoj, to nije kuća, nego pustinja.

Tako je isto sa našim dolinama i sa njivama. Ako se ne čuje ptica, ako se ne javi divljač, sve je uzalud, života nema. Naše najveće bogatstvo nije u parama, niti u našim kućama, nego u prirodi, u onom što je oko nas. 

NIKOLA ČUČKOVIĆ:

Znamo da je sojka udarila na Dubočane...

- Nije na nas. I sva okolna sela su puna sojke. Ranije za nju su bili poeni. Za sojku, vranu, i svraku. Trebalo je odstrijeliti po jedno deset komada, ali onda zabraniše odstrel ovih ptica. Sad se namnožilo za neizdržat. Evo tu mi sin Dragiša ima voćnjak. Jabuke. Ništa od toga ne bi imao da nije otišo u Herceg Novi i kupio mrežu, pa tako sve zaštitio.

Tako je tokom cijele godine?

- Kad sam došao proljetos, odstrijelio sam odmah jedno šest komada. Obično su tu bile dvije-tri, pa onda nekud odlete i dovedu družinu. Sada mi je to jedini lovački posao. Samo o sojkama mislim.

Je li u stara vremena sojka bila ista napast?

- Nikad ovoliko. Međutim, sad nema svrake, istražila se. Zato sojka ničem ne prašta, uništava sve što stigne. Jednom ja otišao na Mosko, bio neki popis. Gledam ono polje, i pitam ljude što ne siju kukuruz? Oni vele: ne da sojka, odustali smo. Mi smo tada sijali kukuruz, nije nam toliko smetala. Danas, da pola polja posiješ kukuruzom, ne bi iskoristio ni jednoga. Sve bi sojka pojela, sve, totalno...

Pomaže li išta drugo osim puške?

- Ne, samo puška. Samo ako je odstrijeliš, onda si siguran. Ništa strašila ne pomažu. Jedno vrijeme se pronijelo da je treba odstrijeliti pa onako mrtvu objesiti na pritku i postaviti u kukuruz. Ja sam to radio, a ona na onu mrtvu sleti?! Stoji mirno na pritki?!

Nema lijeka, dakle, osim puške?

- Nema, ali municija je skupa. Ranije metak je bio kilo hljeba. Neki dan uzeo sam municije za sojke, kad vidim metak 1,5 KM, znači skuplji mnogo od hljeba. Od pedesete stalno je cijena bila oko onog kila hljeba, osim ovo u posljednje vrijeme. Lovcima je ranije municija bila skupa. U mojoj grupi, prije, samo sam ja bio u radnom odnosu, ostali su teško dolazili do dinara. Znam koliko im je bio skup metak.

Tomislav Ćurić, predsjednik U.O. lovačkog Udruženja "LEOTAR"
 

NAJAKTUELNIJI - KRIVOLOV I LOVNI TURIZAM

Na današnji dan Udruženje  broji 551 člana a početkom svake kalendarske godine primamo nove lovce pripravnike. Udruženja gazduje Lovištem na površini od 91.731 hektara. Pokriva, dakle, kompletnu teritoriju opštine Trebinje.

Prema ovim pokazateljima, spadamo u najznačajnija Udruženja u Republici Srpskoj. Radi boljeg rada i koordinacije, članstvo je, na teritorijalnom principu, organizovano u 10 lovnih sekcija.

Osnovni finansijski izvori  Udruženja su: članski doprinosi i sredstva ostvarena od lovnog turizma, što znači da je Udruženje upotpunosti  samoodrživo.

TRENUTNO, u našem lovištu  nalaze se sve vrste lovne divljači koje obitavaju na ovakvim staništima: divlja svinja, srneća divljač, zec, jarebica kamenjarka, šumska šljuka, prepelica. Od predatora: vuk, lisica, šakal (čagalj), jazavac, kuna bjelica, divlja mačka i, u posljednjih nekoliko godina, javlja se i mungos.

Posebno bih ovdje istakao namnožavanje vuka kao nezaštićenog predatora u zadnjoj deceniji. Opština Trebinje posljednjih godina iz svog Budžeta pomaže našem Udruženju u isplati novčane nagrade za odstrel vuka.

Podsjećam, posljednja ratna zbivanja donijela su veliku štetu u lovnom fondu. Od te štete još uvijek se oporavljamo. 

Naime, zastupljenost pojedinih vrsta, prije svega zeca i srneće divljači, bila je u kritičnom opadanju, što smo, našim radom na terenu u zadnje vrijeme, umnogome popravili.

U ratnom i poratnom periodu bilo je mnogo nekontrolisanog i nezakonitog lova. Lovilo se, svi smo svjedoci, mimo kalendara, lovilo se noću, a katkad se divljač proganjala da je to ponekad ličilo na istrebljenje.

Iako još nismo zadovoljni rezultatima, moram reći da se, upornim radom na zaštiti, ovo stanje znatno popravilo. Naravno, tu još imamo dosta posla, krivolov je stari, mnogi misle i vječni problem svakog lovačkog  društva u ovom dijelu svijeta, međutim, to nas ne pravda, moramo se nekako, i to što prije, razračunati sa onim manjim grupama lovaca koji ne poštuju nikakva pravila.

Ne smijemo zaboraviti da se od 2005. godine, kada su potpisane povelje o bratimljenju našeg Udruženja, L. D. "BEGEJ" iz Kleka i Paštrovske lovačke organizacije iz Petrovca na moru, održavaju stalna bratska druženja koja su svim podstrek za rad.

Kada razmišljamo o budućnosti, možemo reći da imamo kapacitet za još intenzivnije bavljenje lovnim turizmom koga bi mogli proširiti i na lov na druge vrste divljači (osim šumske šljuke). Prije svega, mislim na prepelicu a, zašto ne, i na divlju svinju i na vuka sa visokih čeka. Sve ovo, naravno, uz dosljednu   primjenu lovačkih pravila, u skladu sa novom lovnom osnovom, koju smo već završili, i u skladu sa godišnjim planovima.

Od lovno-tehničkih objekata u gotovo svim sekcijama izgrađene su visoke čeke, postavlja se so za divljač, a grade se hranilišta za visoku divljač. Izgrađene su i dvije lokve u bezvodnim dijelovima lovišta za napajanje divljači u sušnim periodima a srestva je obezbijedio Lovački savez Republike Srpske iz fonda solidarnosti...

Novi zakon o lovstvu, koji je skoro usvojen, traži od nas da puno više unosimo i ulažemo u lovstvo nego što trošimo i iznosimo iz lovišta jer ćemo samo tako uspjeti da očuvamo ravnotežu u prirodi.