Jedinstven hercegovački stvaralac Milovan Mile Turanjanin

PISAC SA BRZOMETKOM

Zalud ćete prebirati po sjećanju. Nijedan vam pisac, iskreno,  na kraju knjige nije poručio kao Milovan Turanjanin u “Hercergovačkom humoru“ čitaoče, oprosti mi na ponečem što možda u knjizi nije iskazano na višem nivou, pošto nemam nego četiri razreda osnovne škole i četiri “brzometke“ - večernje! Ali, imadoh veliku želju i potrebu da od zaborava sačuvam neke dane nekih godina za sljedeća pokoljenja”.  Nije li već samo to dovoljan razlog da još štošta saznamo o jedinstvenom stvaraocu iz ljubinjskog sela Vođena, odnosno o neobičnoj energiji ovog 82-godišnjeg čovjeka 

LJUBINJE, 25. NOVEMBRA - Naišlo sušno ljeto. Nema kiše, pa nema, sve požutjelo. Simo Radić, predsjednik opštine Ljubinje pita Jakova Ćorovića iz Kruševice.

- Jakove, ima li u vas išta zeleno?

Jakov odgovori.

Ima, brate, bogami.

Simo se iznenadi i priupita šta, a Jakov poče nabrajati.

- Na školi vrata, u Adema Krejića pojas i u mene oči!

Ovakvim anegdotama, zgodama, nezgodama, šalama i pošalicama ispunio je novu knjigu, “Hercegovački humor“ 82-godišnji penzioner iz ljubinjskog sela Vođena - Milovan Milo Turanjanin, a za moto, na koji je okačio cio taj veseli hercegovački prtljag uzeo je Wegošev stih. “Ljepše stvari na svijetu nema, nego što je srce puno veselosti!“

U duhu ovog mota prošla je i nedavna promocija, po još ponečemu neobične knjige, koju mu je, samo trinaest dana poslije njegovog 81. rođendana - u ponedjeljak, 23. novembra - organizovala ljubinjska “Prosvjeta“ i na kojoj su o njoj govorili članovi ovog srpskog kulturnog i prosvjetnog društva Milorad Vidaković - Gačo i Slavoljub  Mihić, dok je anegdote i pošalice čitala Branka Janjić. 

Rijetko se ko u Hercegovini bavi humorom aktivnije, i stvaranjem u okviru tema tih književnih formi koje svoju snagu crpe na ovom vrelu duhovnosti i duhovitosti - podsjetio je Mihić i dodao.

- Zato za knjigu koja je pred nama Milo zaslužuje priznanje. čitaoci će ga sigurno dati. Ova knjiga je svjedok njegove neobične energije i ljubavi za svoje savremenike, svoje pretke, svoje Vođene, Ljubinje, Hercegovinu... Njegov primjer  ujedno je i putokaz za druge koji smatraju da imaju snage da ponude dokaz svoje stvaralačke vitalnosti!

Prigodne i lijepe riječ o knjizi je izrekao i nastavnik Vidaković, a onda je i sam autor, ohrabren i ozaren, nasmijan - a kako i ne bi bio kad je ovo bila i najveselija promocija jedne knjige u Qubinju, praćena salvama smijeha, takođe uz smijeh - otkrio i malo stvaralačke muke,  iz onog razdoblja dok se sve nalazilo u rukopisu na stotinama ceduljica do momenta kad se ukoričeno našlo pred nama, u sali ljubinjske Narodne biblioteke.

 - Hvala vam svima što ste došli. Od srca hvala! A vidite od mojih doma na ovoj promociji nema nikoga! Nijesu oni za ovo bili, ni da pišem, ni da objavljujem...

Samo malo kasnije, i dalje ozaren, uz piće, Mile će zaći u dubinu ove i još nekih kazivanja kojima i nije bilo mjesta na večeri humora.

- Svi su bili protiv mene, od supruge Jovanke do unučeta. A tek neki ostali iz Vođena i Ljubinja... Glasnije il tiše, savjetovali su mi “okani se, bolan ne bio,  toga, šta će ti to, od svih škola imaš samo posljeratnu brzometku,vvečernju osnovnu školu i hoćeš, kao bivši zidar, traktorista i magacioner da uđeš u književnost! Sve sam ih ja saslušao  - i njihove primjedbe odbacio... I, evo, dobo sam im! Evo knjige kojoj se svijet veseli - i koja svijet razveseljava... Onoliko koliko sam ja znao i mogao. Jer na njenom kraju sam iskreno poručio čitaocima, čitaj, čitaoče, oprosti mi na ponečem što možda u knjizi nije iskazano na višem nivou, pošto nemam nego četiri razreda osnovne i četiri “večernje”. Ali imadoh  veliku želju i potrebu da od zaborava sačuvam neke dane nekih godina za sljedeća pokoljenja.

Zašto je Milovan Mile Turanjanin imao tu veliku želju i potrebu? Zato što je prije pet godina, takođe o svom trošku, kao i ovog puta, objavio prvu knjigu - “Grijeh i nepravda“ - posve drugačijeg sadržaja. 

 - “Grijeh i nepravdu“ sam posvetio i pokojnom ocu Petru i svim žrtvama jame Pandurica i  Ljubinjcima, žrtvama ustaškog logora Jasenovac, kojima smo u Ljubinju, kod stare pravoslavne crkve, podigli  zajednički spomenik... Imao sam samo 11 godina kada su mi ustaše usmrtile oca, bacivši ga sa  još  35, posve nedužnih  ljudi, u tu jamu, poviše našeg sela, a kraj puta Ljubinje - Trebinje. Sa te jame niko im nije pobjegao... Poslije ubistva tih ljudi, u jedanaest  kuća u našem kraju potpuno su ugašena ognjišta, a ja sam ostao s majkom Darinkom i babom Ilinkom,  kao najstarije dijete među šestoro braće i sestara. Kuća je ubrzo, što se kaže, bila na mojim plećima.  O tim ratnim godinama, zbjegovima, mučnom poratnom odrastanju i na kraju o borbi za podizanje spomenika tim ratnim žrtvama govori moja prva knjiga. U pravu ste kad kažete knjiga suza, tuge i teškog bola - objašnjava  Mile i nastavlja.

- Ali da bih sve to podnio, sve te muke i obaveze na dječačkim i momačkim plećima,  suze mi svakako nisu mogle biti  saveznik. Branio sam se smijehom, humorom, a i osjetio sam da u dubini duše negdje imam tu crtu. Neizmjerno sam volio šaldžije,  sve vedre ljude... Bila je to ona druga polovina života koja mi je ispočetka pod našim krovom nedostajala... Od tada još  vučem  tu ljubav prema humoru... I nakon što sam završio prvu knjigu,  odužio se ocu i drugim žrtvama, nešto me je silno vuklo da se odužim i vedrijoj strani sopstvene ličnosti i ljudima koji su u nju unosili vedrinu. Mislio sam s početka da će me ta želja proći,  zabilježio bih nekoliko anegdota, pa onda odložio ceduljice u svesku, koja bi mjesecima napola zaboravljena čamila u ladici. Najednom bih joj se, iz neobjašnjivih razloga, vratio i dopisao još nekoliko šala, mudrih misli  što sam ih davno čuo i odavno nosim u  onom duhovnom zavežljaju uspomena... Onda bi mi sinulo kroz glavu da će danas - sutra,  kad umrem,  sve to propasti u tamnu dubinu zaborava. Kao da nikad nije ni bilo, kao da se nikad nije ni dogodilo, i počinjao bih da zapisujem strastveno i uporno, koliko mi je ova staračka snaga dopuštala... Razmišljao sam usput.  Mnoge sam životne nedaće savladao, podigao porodicu, imam dvoje djece i petoro unučadi u Ljubinju i Beogradu, imam lijepu kuću s okućnicom i voćnjacima, sredio sam imanje. Podigao sam već i spomenik u ljubinjskom groblju meni i supruzi, da ni o tom niko ne misli kad nam dođe smrtni čas!!! Vremena imam, penziju redovno primam. Pa šta bi trebalo - zar da gledam u plafon i ćutim, da se dosađujem?!

Hercegovački humor, smiješne pripovijesti i događaje, zgode i nezgode, vadio je Mile u časovima dokolice iz ličnih sjećanja, ali i sakupljao od drugih - u rodnim Vođenima i ljubinjskom kraju, pa djelomično i po drugim hercegovačkim mjestima. Trebinju, Bileći, Gacku, Nevesinju, Berkovićima, Stocu, Mostaru...

 Nisu mu, veli, ni u samom Ljubinju baš svi izlazili u susret, pojedini poznati gradski šereti odbili su da mu ispričaju priče čuvši da bi ih unio u knjigu. Potvrdila mu se stara istina.  nije lako biti stvaralac  i hroničar u malom mjestu, pa još zavičajnom! Jer tu je sumnja i potsmijeh pratilac svake promjene i kreacije.

No, nije Mile pokleknuo. Među prvim prilozima u uvodu nove knjige, obraća  se budućim čitaocima. “Smijte se ljudi. Na svoj i na tuđi račun, kako bi bili uvijek raspoloženi, a samim tim i duže živjeli!“ U stihovima onda  pominje i blagopočivše čijim se zgodama služio, a među  njima su Veljko, Pero, Vukan, Luka i Risto Turanjanin, Todor Pižula, Aleksa Pecelj i Radomir Rako Likić iz Vođena, Jakov Ćorović iz Kruševice, Aćim i Obren Kozić iz Krajpolja, Smaja Redžić iz Stoca, Rajko Janjić iz Gradca, Radivoje Pecelj iz Ograde, Vukan Likić iz Ljubinja i mnogi još iz hercegovačkih kotlina i sa planina...

S manje ili više vještine obradio je Mile blizu 300 zgoda na 182 stranice knjige, te na kraju zahvalio i Draganu G. Turanjaninu, direktoru  trebinjskog “Agrokopa“ što mu je pomogao da knjigu objavi. Ako je u nekoj od tih epizodica i potpuno omanuo ne bi mu trebalo preoštro suditi.

Prije bi se trebalo čuditi otkud mu ta snaga i upornost da u devetoj deceniji svog života istraje u namjeri da nas sakupljenim i upamćenim anegdotama nasmije, oraspoloži i zabavi.

Taj napor koji je u novu knjigu uložio zaslužuje poštovanje, a o knjizi će ionako zaključivati čitaoci do čijih ruku jednog dana dođe...

   Ćato i Šindo

   Pošli Vođenjani Ćato i Šindo da kradu bostan. Prije se puno vjerovalo na riječ posebno kada se čovjek zakune. Jedan od njih krkio drugog, pa kad ih poslije pitahu gdje su bili, prvi će...

   - Dabogda mi ruka otpala ako sam ja njom brao bostan.

   A onaj drugi će.

   - Dabogda nogu slomio ako je moja noga kročila u bostan.

   Tako su obojica bila u pravu. 

   Radivoje i med

   Radivojeva kuća je bila u vrh Qubinjskog polja, na glavnom putu koji je vodio u nekoliko sela. Vozač Đorđo Lugonja kupio neku posudu meda, pa je dade Radivoju da mu je pošalje ocu gore u selo, ali po nekom poštenom čovjeku koji naiđe iz Qubinja pa bude išao gore kući - u to selo. Radivoje je to nerado prihvatio, sumnjajući u ljude, ozgo s brda.

Godinu dana poslije, pošto Đorđo uopšte nije išao u selo, slučajno u Qubinju, na ulici, srete Radivoja i upita ga: posla li ti onaj med mom ocu? A Radivoje će na to.

   - Pa poslao bih, ali onog poštenog još nisam našao!

   Mitar Topalović

   Mitar Topalović dijelio se s braćom i njima zapala zemlja, a Mitru majka. Pitaju ga poslije komšije.

   - Kako to, Mitre?

   - Ej, ja ću se riješiti majke kad-tad - reče Mitar - a oni zemlje nikad!

   Mjerenje glava

   Opkladila se dva Dubočičanina B. N. i B. S.  u koga je manja  glava, jer su oba bila glavata. Razmišljaju kako da ih izmjere i sjete se da napune jedan veliki lonac vode i stave u kadu. Potopi prvi glavu do grkljana u lonac, a drugi gleda - te izmjere vodu i obnove postupak sa onim koji nije to uradio. Ispade da je kod B. N. glava veća, pa se on obrati B. S.

- Pio si dok si držao glavu unutra, sunce li ti božije!