Šta uraditi sa nama samima u 2010. godini?

KO DRŽI UPRAVLJAČ PROMJENA?

I ova godina je "gotova"!

Vele da će iduća biti "teška", da ćemo, više nego ikada, morati da promjenimo navike, da nas očekuju promjene, otkazi, recesija (šta li još?).

Stoji ta priča, ali ne stoji da nam to pričaju oni koji neće "stezati remen oko pojasa",  drhtavim rukama otvarati januarske račune za struju i čekati otkaz u državno-političkim dobrostojećim firmama!

Zato je, u  ovom trenutku,  mnogo važnije da vidimo kako se život može učiniti podnošljivijim ili pak kako da odgovorimo na nekoliko balkanskih ključnih mentalnih "izazova"  od kojih se izdvajaju: Ko će riještiti moj problem? Kada će baš nama neko dati posao? Ko će očisiti naše dvorište, okrečiti baš našu zgradu...

Odavno smo postali imuni na vijest da je nečiji dijete pronađeno "overdozirano" (predrogirano) negdje u našem Trebinju ili  Banja Luci, Mostaru, svejedno gdje!

Ne pada nam na pamet da mulcima i frustriranim kukavicama koji nam lome kante za smeće, uličnu rasvjetu i zelenilo kažemo DOSTA, da ih prijavimo policiji i da tako učinimo nešto za sebe i našu djecu jer će nam isti ti sutra krasti kola i raditi ostale užase koje smo prije 20 godina mogli vidjeti samo na televiziji!

 Ne pada nam na pamet zato što ne želimo promjene i zato što "gledamo svog posla" dok problem "ne zakuca" i na naša vrata.

Činjenica je da i u drugim državama promjene idu  uvijek  teško (a poslije niko ne priznaje da je dugo vremena PRIJE promjena bio/la PROTIV promjena).

Zašto su ljudi nepovjerljivi prema promjenama i kako se gradi potencijal za "promjene"?

Šta promjene uopšte donose?

Nadam se da ne treba posebno objašnjavati šta su nam "promjene" 90-ih godina prošlog vijeka donijele: osjećaj nesigurnosti zbog nestanka sistema koji nas je godinama "ušuškavao" odveo nas je u ludilo rata, ljudskog stradanja i materijalnog razaranja i bezočne pljačke!

Ne mislite li da je doživljaj promjene sistema (socijalizam) bio, u stvari, strah od nemogućnosti snalaženja u novim okolnostima pa se veoma lako, sa lijeve strane političke "karte", skretalo krajnje desno! Rezultati tog skretanja su nam veoma poznati, a, u suštini, u pitanju je strah manifestovan na naš jezivi balkanski način!? Da sada više ne produbljujujemo temu na ovom mjestu jer bi nam bilo neophodno par socioloških i istorijskih analiza za čije razumijevanje je potrebna funkcionalna pismenost.

Svi ti strahovi od promjena i posljedice koje promjene donose, kada je u pitanju ponašanje ljudi, mogu se izračunati i postoje veoma dobri  matematički  i teorijski modeli. Ono što nije moguće lako izračunati je dovoljno dobra predvidljivost svega toga.

Zato, u modernim društvima i kompanijama postoji  Crisis Management. Nadati se da vam je ovo manje više poznat termin pa samo par dodatnih objašnjenja neophodnih za apsolutno razumjevanje ovog teksta: Crisis Management odnosno "krizno upravljanje" ili upravljanje promjenama je proces u kom se organizacija, država, pojedinac  bavi analizom glavnih nepredvidljivih događaja koji prijete da će nauditi organizaciji, državi, pojedincu odnosno javnosti.

Postoje tri zajednička elementa za definiciju krize:

a) prijetnja organizaciji,  državi, pojedincu, javnosti;

b) element iznenađenja i

v) kratko vrijeme odluke.

Teoretičari "kriznog upravljanja" navode da je "kriza proces transformacije kada se stari sistem više ne može održati".

Kada je čovječanstvo shvatilo da je prevoz ljudi i dobara konjskim zapregama isuviše spor 1803. godine uložen je novac u pravljenje parne mašine. Civilizacija je počela "brže da se kreće" po kopnu  već 1825. kada, u Velikoj Britaniji, počinje željeznički saobraćaj.

Odmah su dežurni "dušebrižnici" krenuli u kampanju protiv promjena navodeći, pored ostalog, da brzina koju su tadašnji vozovi postizali (50 kilometara na sat je bio maksimum) nije dobra za ljudski organizam, a pogotovu za trudinice! Danas se djeca rađaju živa i zdrava u avionima koji lete brzinom 15 puta većom od one željezničke i nezdrave! Isto se sada dešava i sa internetom i nizom korisnih alata koje nam nudi globalna mreža. Oni koji ne znaju da ga koriste gube godine tvrdeći da je to trošenje vremena ne razmišljajući o ogromnom bogatstvu informacija koje se, trenutno, nalaze na mreži. I brzini kojom se one obrađuju "u glavama" onih koji znaju.

Kada se SFRJ počela "klimati" nije bilo Crisis Management-a u CK jer da ga je bilo, danas bi sve drugačije izgledalo (Ili ga je bilo pa je sve ovo baš ovako moralo da bude?!).

Vremenska skala dosadašnjih promjena daje za pravo da govorimo o "zgušnjavanju" vremena u kom se promjene "smjenjuju" i nije teško dokazati da to ima veze sa tehnološko-tehničkim napretkom i brzinom razmjene informacija. Problem je dovoljno tačno procijeniti ŠTA su, u takvom sistemu, destabilizacioni parametri i kako su vezani sa drugim sistemima.

Trebinje je, već 1901. godine, bilo na raskrsnici bitnih evropskih željezničkih pravaca. A danas je (još uvijek) "u sredini ničega" isključivo zbog nepostojanja upravljanja promjenama i spremnosti na rizike koje promjene donose! I tu nam nije kriva niti jedna vlada i opštinska administracija, nego mi i samo mi jer nećemo da se "zamjeramo" pa samim tim nećemo ni promjene!

Rješavanje problema prevoja Čemerno će kratkoročno riještiti samo naše "komunikacijske" probleme jer će izgradnja autoputa između Crne Gore i Srbije uticati na  Trebinje isto kao ukidanje uskotračne pruge odnosno Ćira!

Kako?

Jednostvano i analogno gore pomenutom "zgušnjavanju" vremena vezanom sa tehnološko-tehničkim napretkom! Novim i modernim autoputem biće usmjeren  sav saobraćaj iz Srbije prema moru i obratno. Trebinja na tom putu nema. Ovim se ne zagovara prekid radova na sanaciji prevoja Čemerno jer je baš iz ove redakcije potekla inicijativa za to. Ovim se zagovara planiranje uticaja izgradnje tog autoputa na našu zajednicu odnosno razmišljanje o destabilizirajućim parametrima i njihovoj vezi sa drugim sistemima.

U srednjem vijeku u Evropi, a na kraju prošlog vijeka kod nas, takvi su se problemi rješavali ratom, a danas se oni rješavaju mozgom i planiranjem i zagovaranjem promjena!

Jedna od promjena je rekonstrukcija ili izgradnja pruge Nikšić-Trebinje-Čapljina. Bio bih ponosan da su vlasti RS odnosno BiH i Crne Gore same osmislile ovu "promjenu" i krenule u izradu studije izvodljivosti!

Međutim, "niđe veze"! Evropska komisija je 2008. godine raspisala tender za preliminarnu studiju i rješenje osmišljavanja regionalne željezničke veze Čapljina-Trebinje-(Nikšić), (www.delbih.ec.europa.eu/?akcija=ftenderi&jezik=2).

Analaiza tipa  "da li i kada će sve ovo biti" je upravo ono što nas tiho uništava jer nas odovodi od suštine problema. Jedino ispravno je osmisliti pravu strategiju i pružiti partnersku ruku onome ko ovo radi i to je početak upravljanja krizama. Jer se može desiti da ova pruga ode nekim drugim pravcem ako se pokaže da stara austrougarska trasa nije isplativa. I tu dolazi na red pritisak  lokalne adminstracije i vlade jer svako normalan zna da bi izgradnja takve pruge pozitivno uticala na demografsku sliku, lokalnu ekonomiju, vezu sa svijetom itd.!

Ako neće administracija i vlada koja bi, po logici stvari, trebala da bude "upravljač promjenama" i koja vodi proces tako da ljudi vide šta je u tim promjenama dobro za sve nas, onda moramo mi! I to je ta, uproštena, priča o promjenama i upravljanju rizicima!

A, hoćemo li?

Struja opet poskupljuje, a mi i dalje ostajemo jedini stanovnici jedinog grada na svijetu koji se nalazi "ispod" dvije brane, a koji, zauzvrat, dobija isto ono što dobijaju gradovi uzvodno ili iznad brana i na osnovu istog zakona! Da brana "pukne" oni koji su "iznad" nastavili bi svoj život skoro kao da se ništa nije desilo, a nas dole ne bi bilo ni na mapi!  Jasno je da nema zakonske osnove da mi plaćamo "povlašćene" kilovate! Ali, zakoni se pišu, usvajaju, mijenjaju, o njima se raspravlja pa se onda dopunjuju i sve to mi možemo inicirati! Ali, mi se ne zamjeramo i stotinama godina se pravimo da "car nije go"!

Imamo nevjerovatan potencijal za agroturizam ili ruralni razvoj! Geografski položaj Trebinja je perfektan jer smo u krugu prečnika 100 kilometara vazdušne linije unutar kog se, između ostalog, nalaze tri aerodroma, dvije pomorske luke, dva evropska turistička centra, dva nacionalna parka! Od mora smo udaljeni 30-ak kilometara, imamo predivnu rijeku, očuvanu životnu sredinu i relativno ugodnu klimu tokom cijele godine! Kada je u pitanju vjerski turizam i tu imamo veliki potencijal!

Šta bi, na sve ovo, rekao neko ko se profesionalno bavi gore pomenuitim Crisis Management-om? Vjerovatno da se ODMAH nađe način za hitno ulaganje u ove potencijale i pripremanje mladih ljude na činjenicu da ne mogu svi u telekome i het-ove!!! Predložio bi i kampanje u lokalnim zajednicama kako bi se ljudima objasnilo da turistima upućuju osmijehe, a ne "mrke" poglede i kako  bi ljudi preopoznali sve ovo i počeli se ponašati odgovorno!

To znači da mi, lokalno, moramo biti "upravljači promjenama" jer će samo tako ljudi vidjeti sve prednosti takvog pristupa.

Krenimo od tih malih i jednostavnih stvari i krećimo se prema vrhu, prema našim vladama i prema EU fondovima kojih će biti sve više bar kada je ruralni razvoj u pitanju! 

I nemojmo govoriti da  se to ne može i da je kriza pa nema para!

Naravno, treba imati kapacitete za ovo, treba ih stvarati i investirati u ljude i za to, na početku, nije potreban veliki novac!

Dovoljna je samo dobra volja!

Dobra volja da svoje dijete odmah učite da ne baca papire po ulici. Kasnije mu objašnjavajte da nije dozvoljeno lomiti zelenilo i fasade uništavati "blentavim" grafitima. Recite mu (ili pitajte pa mu recite) da su murali neka druga priča! I odmah ste napravili korak naprijed prema upravljanju promjenama! 

Recimo, da ste stvorili uslove da novac od dodatnog angažovanja "komunalaca" i kupovine novog zelenila bude preusmjeren za opšte dobro! Ako mislite da je ovo "uvlakačka" izjava raspitajte se koliko nas, kažem nas, a ne opštinu, košta uklanjanje divljih deponija, kupovina novih kugli za uličnu rasvjetu... Razmislite o ovome i pokušajte shvatiti da je to vaš novac, a ne opštinski, da bi on, ako se počnemo odgovrno ponašati, mogao biti preusmjeren u neke druge, za sve nas korisnije stvari!

S druge strane evo šta vlasti mogu da urade odmah:

Mogu poslati komunalnu i, ako treba, drugu policiju da vide na šta liči štokovani kamen kojim je obloženo stepenište koje, sa mosta koji više neće biti Bambuća, vodi prema bazenu u Bregovima!

Ti jezivi grafiti će dočekivati i ispraćati svakoga ko bude dolazio ili odlazio iz Trebinja! Sa donje strane slika je i jezivija! "Autori slobodnog stila" su se, ne htijući, potpisali i sve liči na ono američko kvartovsko-banditsko "zapišavanje" teritorije.

Pa neka malo ove policije pokažu da se i vandalizam počeo kažnjavati i neka nekome bude ispostavljen račun za čišćenje tog kamena kog smo svi mi platili! Novac od toga neka bude reinvestiran u nove tobogane, klackalice i vrteške u dječijem vrtiću!

A to je početak upravljanja promjenama! 

I to dobar!

Srećna nam nova 2010. godina!

Slobodan VuleŠeviĆ

NAŠE LICE I NALIČJE

Piše - Šćepan Aleksić 

TAMO I OVAMO

Bilo nas je i do posljednjeg rata svuda po svijetu, a od tada baš se rasusmo na sve četiri strane. Sad se iskupljamo i okupljamo zahvaljujući računaru, savremenoj čudnoj spravi koju su, nekada davno, u svojoj nevjerovatnoj viziji vidjeli kremanski vidovnjaci Tarabići i nazvali je "sokoćalo".

Aco Dragićević, novinar iz srpskih stradalničkih Prebilovaca, sada građanin švedskog Štokholma, zahvaljujući "sokoćalu" druguje sa sunarodnicima iz Australije, Amerike, Južne Afrike i Rusije uređujući svoj list "Dijaspora" koji je do pola na srpskom, a kad se prevrne, opet do polovine, je na švedskom. A kad mu na "sokoćalu" stigne koja riječ iz zavičaja (a njemu je zavičaj sve što je ovamo) e, to je, priznaje, ono što mu baš paše. Napišem mu, s vremena na vrijeme, poneku riječ.

A šta se odovuda ima da napiše onima što su tamo kad je ovamo uvijek sve isto.

Nezaposlenih na svakom koraku, vuku se po ulici i kafićima, besposliče i kradu Bogu dane, ne znajući kud bi ni šta bi sa sobom. Čekaju nešto, ni sami ne znajući šta. Oni koji su imali sreću da budu zaposleni sa tankim su platama i nikako ne stižu da sastave kraj sa krajem. Uz to stalno strepe da će sutra dobiti otkaz i naći se među onima na ulici. Mnogi su bez stanova i osnovnih uslova za život. I stalno slušaju kako odgovorni govore - ima da ima.

U Švedskoj svi imaju stanove, svi rade i dobro zarađuju. Svi imaju automobile, cjelokupan potrebni namještaj i naravno "sokoćala" da im cijeli svijet bude na dlanu. Tamo nema da nema.

Ali u Švedskoj i svim zemljama Zapada se i radi. Nema tamo da se besposliči po kafićima i ulici nego svak zna šta mu "valja i trebuje" da radi. I nikada se ne stoji jer tamo je nerad sramota. A kod nas - nekakav iz Posavine kupio u jednoga Nevesinjca šljive na grani, pa kad je došlo vrijeme berbe stigao u Nevesinje da nađe berače i da obere. A berača nigdje, uzalud je obilazio biro, kafiće,, ulicu, kladionice gdje je na desetine besploslenih i nudio, za naše prilike, dobru dnevnicu.

Prije pet-šet godina išla je jedna grupa novinara iz BiH u Švedsku o trošku Vlade te zemlje. Tamo ih je, pričali su mi, primila nekakva žena koja je je bila u ulozi ministra informisanja. Bili su, vele, mnogo ljepše obučeni od nje, a službeni automobil u kome se vozila nije bio ništa posebno. Nešto sasvim drugo bio je njen privatni automobil.

A u nas pod svakim ministrom najskupocjeniji "audi", a ministara na pasja preskakala

I pored svega toga, naši, koji su sada tamo, kad god se jave, vele da nigdje nema ljepše nego ovamo. Tako i Aco, kad god se javi, potpiše se "jedan Ovamo što stalno misli na Tamo". Wima je ovamo tamo, za razliku od nas kojima je ovamo baš ovamo.