KAKO SE MLADI TREBINJCI OPREDJELJUJU ZA STUDIJE

DIPLOMOM - DO BOLJEG ŽIVOTA?

Izbor životnog zanimanja koji stoji pred svršenim srednjoškolcima kada se opredjeljuju za studijski program, barem teoretski, nalik je na odgonetanje jednačine u kojoj dvije nepoznate - interesovanje i talenat - treba da se što sretnije i u većoj mjeri susretnu u očekivanom rezultatu - materijalnoj sigurnosti i dobrom životnom standardu.

U ovdašnjim nestalnim prilikama, koje značajno redukuju izglede za uspjeh, upravo je to željeno ishodište varijabilan broj, čak zagarantovana neizvjesnost koja, budući treća nepoznata, obesmišljava jednačinu do nerješivosti.

A povrh svega, mladi su svoj najveći životni zadatak prinuđeni da rješavaju uglavnom "na svoju ruku" i bez sistemom utvrđene stručne asistencije.

U Trebinju ne postoji nikakvo savjetodavno tijelo koje bi - na osnovu ispitivanja sklonosti, sposobnosti i potreba tržišta rada, a provjerenom metodologijom - pružalo usluge pomoći u profesionalnoj orijentaciji mladih.

Neosporna činjenica - da mladi sami i bez ičijih pritisaka treba da izaberu svoj životni poziv - u svjetlu gore navedenog postaje, barem u jednom, sporna - zazvuči nam kao bježanje od odgovornosti koju sa sobom nosi potreba da se mladima koji stoje na vratima ozbiljnog života bude pri ruci.

U praznom prostoru neodlučnosti, nekada srećno a nekada ne, presudi roditeljski autoritet. Smjernice za one koji sa ovom odlukom ne mogu da izađu na kraj omogućava i škola - razredne starješine, psiholozi i nastavnici, u onoj mjeri u kojoj se može preuzeti odgovornost, pomažu neopredjeljenim da kvalitetno izaberu, a onima koji su svoju životnu odluku već donijeli - da taj izbor bude i pravi.

UČnici završnih razreda trebinjskih srednjih škola sa kojima smo razgovarali u susret stvarnim životnim iskušenjima kreću sa ubjeđenjem da su napravili pravi izbor.

Krila  svakoj pojedinačkoj ambiciji jednako daje nepresušni optimizam - o boljoj sutrašnjici i većim izgledima za dobar i siguran život. Dovoljno za promjenu na bolje, s obzirom da je optimizam - kod onih starijih, koji su od budućnosti izvukli samo deblji kraj - već odavno postao veoma rijetko praktikovano osjećanje života. Hoće li biti dovoljan i da potraje, od ovih mladih ljudi najmanje zavisi. 

Dejan Bratić

Iz Elektotehničke škole, Dejan Bratić na kraju ove školske godine ponijeće diplomu tehničara elektronike. Sa punim povjerenjem u vrijednost znanja i svješću ta ono pravo tek predstoji da se osvaja, Dejan se već sprema da se svojoj ljubavi prema računarima posveti na studijama elektrotehnike. A nakon toga slijedi i magistarski studij, dodaje Dejan priznajući da mu je ambicioznosti uvijek najmanje falilo. O svemu tome, kaže, odluke donosi sam.

- Mislim da svaki mladi čovjek treba da studira ono što voli. Od prve godine srednje škole opredijelio sam se za fakultet. Zbog toga sam se, kako su godine išle, svojski i trudio i sve više učio, a najposle odlučio da izaberem računarski smijer. Računari me baš interesuju, to je ono što volim i čime bih volio da se bavim u budućnosti. O računarima bih rado učio, a da sam izabrao bilo koji drugi predmet koji ne volim, znam unaprijed da ne bi imao toliko volje za učenje.

Koliko vjeruje da je ljubav prema nekoj nauci bitan uslov da sutra odabrano zanimanje obavljate sa zadovoljstvom i uspjehom, Dejan je svjestan da se od same ljubavi ne živi. Svijet računara za njega je jedini prostor gdje se zadovoljstva sretno spajaju sa interesom života.

- Dobijali smo savjete i od profesora da je elektronika, za koju sam se i ja najprije opredijelio, najteži smijer i onaj sa kojim ćemo teže naći posao sutra. Preporučio nam je da stoga biramo ili energetiku ili računare. O tome sam razmišljao i odabrao ovo drugo, pojašnjava Dejan.

Milica Ijačić

Školovanje na studiju elektrotehnike nastaviće i Dejanova drugarica iz razreda Milica Ijačić. Za smjer se još nije opredijelila, ali je izjesno jedno - ono što će dominirati u toj odluci, kada i na nju dođe red, isto je ono što je sada motiviše da krene za diplomom elektroinženjera.   

- Zbog čega? Valjda je presudila želja za boljim životom, za zaposlenjem sutra, ali i želja da radim ono što volim. Elektrotehnika me je kao nauka uvijek privlačila. Odluku sam donijela sama, a pošto me porodica podržava u svemu, tako je bilo i sa ovom mojom odlukom.

Smatra da njeni vršnjaci ne razmišljaju uvijek u dovoljnoj mjeri zrelo i odgovorno o tome šta od života žele.

- Oni koji žele da nastave obrazovanje razmišljaju o svom životu, ali oni koji ne žele da uče - zna se kojim putem idu, uglavnom upropaste svoj život, kaže Milica.

- Ti što nastave dalje sa obrazovanjem mislim da iskreno žele da poboljšaju svoj život, ali ima dosta i onih što fakultet upisuju preko veze i preko veza ga završavaju. Takvi poslije preko veza dobiju i posao. Toga ima dosta kod nas, nadovezuje se njen drug iz razreda Đorđe Bošković, čvrsto opredijeljen da on neće biti taj "preko veze"i ubijeđen da se pravo znanje uvijek više isplati.

Đorđe Bošković

Na jednom od elektrotehničkih fakulteta Đorđe namjerava da upiše studije energetike.

- Sve što je vezano za struju mene je više interesovalo nego računari. To je uglavnom presudilo. A imam i druga na fakultetu u Banjaluci koji mi je pričao o tome šta se i kako radi na energetici. Kući su mi rekli - šta god ti odabereš, dobro je. Nadam se da će sutra biti prilika i za posao, priča Đorđe.

Po završetku Ekonomske škole, Nataša Mrđa obrazovanje planira da nastavi na studiju prava. To je opredijelilo da i pri upisu srednje škole bira onu najpribližniju, na kojoj će moći da stekne barem osnovna znanja željene struke.

- Predmet pravo, doduše, dobila sam tek na trećoj godini i odmah me je zainteresovao. Otkada znam za sebe želja mi je bila da studiram pravo. Mislim da se samo sa tim poslom mogu baviti u budućnosti. To je prije svega ljubav, ali smatram da ekonomisti i pravnici najlakše sutra mogu sebi da obezbijede i posao.

Nataša Mrđa

Nataša tvrdi da i kod njenih drugara u opredjeljivanju za životni poziv uglavnom pretežu slični razlozi, ali i da pri donošenju odluke nisu uvijek sami i bespomoćni.

-  Sama sam donijela odluku o tome šta da studiram, ali mislim da roditelji imaju dosta udjela u odlučivanju. Ne samo kod mene, nego i kod mojih vršnjaka. Pola od njih zavisi. O tome mogu razgovarati i sa profesorima. Mislim da i oni tu mogu značajno da doprinesu. Kada sam se opredijelila za pravo i rekla to profesorici, ona je više pažnje posvećivala meni i pomagala mi da uspješno savladavam gradivo, pojašnjava Nataša.

Nemogućnost da u Trebinju stekne srednjoškolsko muzičko obrazovanje bio je jedini razlog što Marija Ninković, gimnazijalka završnog razreda, iduće školske godine neće upisati muzičku akademiju. Neodlučnost čime da zamjeni svoju prvu ljubav razriješena je tek u četvrtom razredu - Marija je izabrala studije ekologije i zaštite životne sredine. Za ovaj izbor - za koji se, inače, samo rijetki odluče u svakoj generaciji - nije zaslužna isključivo ljubav prema prirodi.

- To je kod nas još uvijek nešto neobično. Svi su mi se čudili otkud takav izbor, jer većina mojih vršnjaka se drugačije opredjeljuje - uglavnom su to ekonomija, pravo, jezici, tehničke nauke i slično. Mislim da je ekologija nešto o čemu ćemo morati više da vodimo računa u budućnosti i da će doći vrijeme kada će cijela naša zajednica morati u većoj mjeri da se posveti zaštiti životne sredine.

Marija Ninković

Većina njenih vršnjaka, smatra Marija, sa dovoljno zrelosti rasuđuje o predstojećim životnim izazovima. Odgovornost prema budućnosti obavezuje ih da u izboru životnog poziva uglavnom presudi - izvjesnija materijalna sigurnost.

- Mislim da moji vršnjaci o tome uglavnom odgovorno razmišljaju. Većina njih već sada zna šta će poslije srednje škole da upiše i biraju uglavnom ono od čega će poslije moći da žive, kaže Marija.

- I ja mislim da većina postupa na taj način. Većina postavlja potrebe života ispred svojih ličnih zadovoljstava, nastavlja Srđan Zerdo, gimnazijalac završne godine koga od iduće čekaju studije prava. Kada je bila u pitanju odluka za budućnost, i kod njega, kaže, zadovoljstva od kojih se ne živi morala su da ostanu po strani.

- Za pravo sam se odlučio prvenstveno zato što smatram da ću po završetku ovih studija moći da imam dobar posao, da ću moći dobro da zarađujem i imam dobar život. Mislim da će pravnika uvijek biti potrebno državi i da ću sa tim fakultetom sutra lakše naći posao nego sa nekim drugim. Bavim se raznim aktivnostima iz hobija, ali kada je u pitanju odluka za budućnost, onda u prvom planu mora da bude nešto od čega ću kasnije moći da živim, a ne nešto što mi pruža isključivo zadovoljstvo, govori Srđan.

Srđan Zerdo

Opredjeljivanje za studijski program i izbor fakultet gdje će se nastaviti školovanje previše je krupna odluka za one koji stupaju u ozbiljan život, posebno kada u profesionalnoj orijentaciji ne postoji sistemska podrška.

- To je veliki minus za ovaj grad. Za sve nas bilo bi dosta lakše kada bi postojalo neko savjetovalište gdje bi bile dostupne sve potrebne informacije onima koji se opredjeljuju da nastave školovanje na fakultetu. Znam to i po sopstvenom iskustvu. Kada sam razmišljao o pravnom fakultetu, za informacijama sam morao da tragam po internetu, te da nalazim one iz ranijih generacija, koji danas studiraju pravo, kako bi sa njima razgovarao o njihovim iskustvima. Kada bi se sve što treba mladima koji upisuju fakultet moglo naći na jednom mjestu, dosta bi nam bilo lakše, kaže Srđan.

Rade SAVIĆ

MAJA NINKOVIĆ, PSIHOLOG U GIMNAZIJI "JOVAN DUČIĆ"

POMOĆ U IZBORU NE SMIJE IZOSTATI

Na koji način svršeni srednjoškolci danas biraju studijski program? Šta to dominira u opredjeljivanju za životno zanimanje?

- Oni se najviše odlučuju na osnovu interesovanja, ali i razmišljanja - sa kojim će izborom sutra lakše doći do posla. Tako se dešavalo jedne godine da ih je veliki broj upisao farmaciju. Jedan period je bila velika potražnja za farmaceutima, pa su se, vjerovatno, nadali da će lakše dobiti posao i da će biti dobro plaćeni. Rekla bih da u sve većoj mjeri izboru životnog zanimanja pristupaju ozbiljnije. Svjesni su koliko je to važno za njih i nekada im se jako teško odlučiti. Kod mene su dolazili i oni koji donesu odluku, a nisu sigurni u nju, pa im treba jedna vrsta potvrde da li je njihov izbor bio pravi. Ima i onih koji ni pred kraj školske godine nemaju nikakvu opciju i potpuno su izgubljeni u svemu tome. Pa i onih koji samo čekaju - kao da će im čekanje donijeti rješenje problema. Dođe vrijeme za prijemne ispite, a oni još ne znaju na koji fakultet da predaju dokumenta. Često su neodlučni - kolebaju se nekad i između dvije potpuno nepovezane stvari - nečega što vole, a znaju da im neće donijeti korist, i onoga što će im dati veće šanse za zaposlenje, a nije ono što ih interesuje. Rekla bih da ima i onih koje biraju one studije koje ih u ovoj fazi života na osnovu nečega privuku, a da uopšte ne znaju ili nisu načisto sa tim - šta je to što su oni izabrali. Generalno, mislim da je neinformisanost popriličan problem.

Na šta bi oni koji biraju zanimanje trebalo da obrate pažnju, a što obično izostaje?

- Trebalo bi da vode više računa o sposobnostima. Nije isključivo bitno ono šta ih interesuje, bitno je i da li oni imaju sposobnosti za obavljanje tog posla za koji se opredjeljuju. To je onaj momenat kada je potrebna pomoć psihologa - da na osnovu testa psihofizičkih sposobnosti i osobina ličnosti odredi u kojoj mjeri je njihov izbor odgovarajući.

Dakle, postoje testovi koji, na osnovu odgovarajućih podataka i provjerenim metodama, mogu dati dobar osnov za profesionalno opredjeljivanje?

- Upitnik koji ja radim je test interesovanja. To nije test sposobnosti, jer do njega nisam uspjela da dođem. Na osnovu testa interesovanja, ja im predložim neka zanimanja koja odgovaraju njihovim sklonostima. Nakon toga obavimo i razgovor da utvrdimo da li su oni ikada razmišljali o predloženim zanimanjima. Nekada se desi da ih uopšte ne interesuje ono što se predloži na osnovu rezultata testa, ali često se rezultati testa poklapaju sa stvarnim interesovanjima. Ali trebalo bi se mnogo više pažnje posvetiti da se na osnovu odgovarajućih testova određuju i sposobnosti. Tome se kod nas malo pažnja posvećuje, a do dobrih i provjerenih testova te vrste teško je i doći.

Vjerovatno ih imaju agencije za profesionalnu orijentaciju ili neki privatni psiholozi. Naravno, ne u Trebinju. Uglavnom, jako je bitno da postoji pomoć u izboru.

Kod nas, dakle, ne postoje takve agencije. Postoji li bilo kakvo tijelo, nezavisno ili pri nekoj usnovi ili instituciji, koji bi pružao takve vrste pomoći neopredjeljenim učenicima završnih razreda?

- Trebalo bi da postoji pri birou za zapošljavanje, ali ne postoji. Inače, u cijelu ovu priču u većoj mjeri bi trebalo da se uključi i biro rada, kako bi i mladi preko ove ustanove imali uvid u to koja se zanimanja danas najviše traže. Mada, s druge strane, tržište rada toliko je promjenljivo da je teško davati bilo kakve preporuke koja će to zanimanja biti deficitarna za narednih pet godina.

U kojoj mjeri škola može da prezume tu vrstu odgovornosti?

- Razredne starješine razgovaraju sa učenicima na tu temu. Psiholog, takođe. Ja sam se posljednje dvije godine bavila profesionalnom orijentacijom, sa učenicima koji su bili zainteresovani za ovu vrstu pomoći. Prve godine interesovanje je bilo veliko, jer se radilo o jednoj kod nas novoj praksi. Već naredne godine, nije toliko.

U kojoj mjeri mladi odlučuju o svojoj budućnosti, a u kojoj neko drugi za njih odlučuje? Roditelji, škola, društvo - šta to kreira njihov izbor?

- Svi ti činioci u određenoj mjeri utiču na izbor. Roditelji utiču i svjesno i nesvjesno. Nekada ih ubjeđuju, a nekad nesvjesno utiču sugestijama.

Sa koliko odgovornosti mladi danas biraju zanimanje?

- O tome se ne može uopšteno govoriti. Ima i onih koji su jako  odgovorni i aktivno pristupaju izboru zanimanja. Sagledaju to sa svih aspekata - i sklonosti i talenta i materijalne dobrobiti. Naravno, ima i onih drugih, koji ne znaju kako da se snađu - pa dozvole da neko drugi utiče na njihovo opredjeljenje.

STUDENTI SE NE VRAĆAJU!?

Veće šanse za profesionalni uspjeh i izvjesnija materijalna sigurnost koje nude univerzitetski centri nerjetko opredjeljuju mlade Trebinjce da se nakon završetka studija ne vraćaju u Trebinje. Stvar postaje u većoj mjeri zabrinjavajuća sa saznanjem da mnogi iz generacija koje tek treba da krenu na fakultet već unaprijed ne razmišljaju o povratku.

- Veliki problem je što malo ko od onih koji odlaze na faklutete  želi da se vrati poslije u Trebinje. Rijetko ko kaže da namjerava da se vrati i da zbog toga upisuje nešto sa čime će po završetku moći da nađe posao u Trebinju, kaže Maja Ninković, psiholog u Gimnaziji "Jovan Dučić".

- Donekle shvatam one koji ne žele da se vrate. U većim gradovima veće su i mogućnosti nego u Trebinju. Ovdje nema dovoljno posla za one koji žele da se vrate, mišljenja je gimnazijalac Srđan Zerdo.