NAKON SMRTI PJESNIKA DRAGOMIRA BRAJKOVIĆA,

ČLANA SAVJETA DUČIĆEVIH VEČERI POEZIJE

PRED DUKINIM LICEM

Dragomir Brajković rođen je 1947. godine u selu Pisana Jela kraj Bijelog Polja. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Poeziju, prozu, esejističke i kritičke tekstove objavljivao je od 1966. godine. Bio je član Udruženja književnika Srbije. Za svoj poetski opus dobio je više književnih nagrada: "Milan Rakić", "Vukova nagrada", "Isidora Sekulić", "Oktobarska nagrada" grada Beograda, "Trinaestojulska nagrada", "Sveti Sava", "Laza Kostic", Nagrada "Vukove zadužbine", nagrada Padoeus Amoenus za "Krvavu svadbu u Brzavi", nagrada Dušan Kostić za pjesničku knjigu "Starostavnik", nagrada Zmaj Ognjeni Vuk za zbirku pjesama "Za vekom zalazeci".

Uz svoje pjesničke zbirke, Brajković je napisao i Teslin pojmovnik u čast 150. godišnjice rođenja  Nikole Tesle i priredio dvije antologije savremene poezije za djecu. Za svoj rad u novinarstvu dobio je više godišnjih priznanja, među njima i nagradu na Međunarodnom festivalu reportaže INTERFER i "Zlatni mikrofon" Radio Beograda.

Dugo godina, uglavnom preko Dučićervih večeri poezije (kao član Savjeta i kao jedan od pjesnika učesnika), bio je vezan i za Dučića i za Trebinje. 

Na komemorativnoj sjednici u Beogradu o Dragomiru Brajkoviću govorio je i načelnik naše opštine dr Dobroslav Ćuk...

- Po Dučićev zemni prah i Trebinje ga je poslalo preko okeana. Poslalo ga je, možda i uz nešto opreza, kao čovjeka od imena, ali i kao našeg čovjeka, kao čovjeka koji poznaje i hercegovački običaj i hercegovačku mjeru, kao čovjeka koji zna - kako da nas i sasluša i otrpi, kao čovjeka koji zna - da ponese i pronese naše zavjete, i, na kraju, kao čovjeka koji govori naškim jezikom i zna da misli na naš način. Naravno, onda kad je potrebno, onda kad se mora, onda kad svi treba da se saberemo oko onog što je bilo i minulo, a ostalo nam je nepromijenjeno, sveto, sa dušom sraslo.

- Brajković je - podsjetio je Ćuk - stao pred Dučićevo lice koje se javilo iz groba. Stao, odćutao, i o tome kasnije suzdržano i štedljivo svjedočio. Narednih godina, kad smo nastavili sa DUČIĆEVIM VEČERIMA POEZIJE, Brajko je započeo da, među uglednim srpskim književnicima, širi krug onih koje je sam nazvao pjesnikovim tumačima.

- U više prilika, čini mi se jetko, znao je da kaže kako je Dučić imao manje sreće sa kritičarima, a mnogo više sa pjesnicima tumačima, sa onima koji su nastavili dijalog sa njegovim djelom, izbjegavajući i osporavanja i glorifikaciju.

Tu mu  nije bilo lako jer, u slučaju Dučića, mnogi su hrlili šablonima, pa smo tako stalno bili na ivici da nanovo umaknemo u novu zabludu ili da opet nešto oduzmemo Dučiću.

Ćuk je naglasio da se Dragomir Brajković, kao član Savjeta Dučićevih večeri poezije, neprekidno zalagao za traženje novih značenja, za uporedno čitanje i za smjelije tumačenje Dučića.

(“Suproststavljao se kuditeljima i opadateljima Dučićevog djela, a primirivao je one koji su, na pominjanje Dučićevog imena, prosto utrčavali u nove kvazi-patriotske vježbe, koristeći Dučića  u sasvim opskurne svrhe... Brajković je stalno ponavljao da se nikako ne smije sa Dučićem ponoviti stara ili nekako isfabrikovati nova greška, koja će progutati nove decenije.“)

- Ponavljao je da prosto ne smijemo dozvoliti da se prituli onaj duhovni žižak koji svijetli, ne samo sa Crkvine ponad Trebinja, nego, citiram, i iz svih Dučićevih dela i svega onoga što u Dukinom Trebinju duhovno i kulturno traje.

- Ne znam da li je bio zadovoljan onim što je postigao. Mislim da nije sasvim, zato je često napominjao da iduće godine treba baciti novo svjetlo na ono o čemu se još nije ni progovorilo, a mora se jer od Dukinog odlaska mnogo je vremena prošlo...

R.

OTRGNUTO  OD  ZABORAVA - DRAGOSLAV DRAGO LJUBIBRATIĆ

RATNIK, ADVOKAT, PROFESOR, PISAC...

U januaru 2010. godine navršava se 80 godina od rođenja i 35 godina od kada je u svom rodnom gradu, na svojoj rodnoj grudi preminuo Dragoslav Drago Ljubibratić, doktor pravnih nauka, advokat i publicista.

O njegovom životnom putu malo se pisalo i objavljivalo pa je vjerovatno i zbog toga izostavljen u knjizi "BIOGRAFIJE  Srbi zapadno od Dunava i Drine", Novi Sad (izdanje:Prometej), Jovana S. Radojičića.

Objavljena su imena - biografije četrnaest Ljubibratića, ali među njima nema biografije Dragoslava Drage Ljubibratića, a zaslužuje da bude objavljeno.

Zbog njegovog stvaralačkog rada, Matica srpska planira da objavi njegovu biografiju u IV tomu Srpskog biografskog rečnika (u toku 2010. godine) a zahvaljujući velikom angažovanju na prikupljanju potrebnih podataka g. Gojku dr. Maloviću iz Arhiva Jugoslavije Beograd.

ŽIVOTNI PUT

Dragoslav Ljubibratić je rođen 27.02.1894. godine u čuvenoj srpskoj familiji Ljubibratića od oca Vula i majke Anđe (rođene Miskin). Osnovnu školu je završio u blizini svog sela, manastiru Duži. Počeo je pohađati gimnaziju u Sarajevu dok je maturirao u Beogradu  uoči  Prvog svjetskog rata.

Još dok je bio u Sarajevu pripadao je omladinskom pokretu "Mlada Bosna" koji je u ovom gradu upravo u to vrijeme nikao i stasao.

Tokom Prvog svjetskog rata sa srpskom vojskom je prešao Albansku golgotu a sa Krfa ga je Srpska vlada uputila u Ženevu na studije prava. Diplomirao je 1919. godine a potom se vraća u Beograd. Između dva svjetska rata bavio se advokaturom u Beogradu, radio je u advokatskoj kancelariji u Knez Mihailovoj 50.

Tridesetih godina dvadesetog vijeka bio je blizak idejama ljevičarske političke orijentacije i Izvršnom odboru Beogradske grupe za socijalnu i kulturnu akciju u kome je držao referat o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. U tom periodu u Beogradu, u kome je tada živio, učestvuje kao branilac komunista u nizu procesa koji su protiv njih organizovani u predratnoj Jugoslaviji, naročito poslije uvođenja diktature 1920. godine.

Zabilježeno je da se jedno vrijeme bavio i advokaturom u Banjaluci, gdje je izvjesni period bio i sekretar Advokatske komore. Bio je član Uređivačkog odbora časopisa "Razvitak" (koji je izlazio 1935-1941. godine) od 01. januara 1937. godine. Tako je u broju 7 u 1939. godini napisao nekrolog o Jovanu Jovanoviću, predsjedniku Zemljoradničke stranke.

DRUGI SVJETSKI RAT I POSLIJE

Početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, napušta Beograd i dolazi u rodni grad Trebinje gdje se uključuje u NOP i to na području Trebinja i Dubrovnika. Već od 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju gdje je bio i član Oblasnog NOO-a za Hercegovinu. Prema pisanju Nikole Babića i Dušana Odaševića u knjizi "ZAVNOBiH i izgradnja bosanskohercegovačke državnosti"  Muzej revolucije BiH Sarajevo 1970. godine, dr Dragoslav Ljubibratić, advokat iz Trebinja bio je vijećnik zasjedanja ZAVNOBiH-a.

Poslije 1945. godine bio je predsjednik Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina. Takođe, poslije rata vršio je niz odgovornih društvenih i političkih funkcija a bio je i prvi javni tužilac NR Bosne i Hercegovine i sudija Vrhovnog suda BiH.

Dragoslav Ljubibratić je jedan od osnivača Pravnog fakulteta u Sarajevu u školskoj 1946/47. godini gdje je bio predavač Teorije države i prava. Usavršavajući se u struci i nauci, 1951. godine doktorirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Od 1952. godine bio je predsjednik Okružnog suda u Mostaru gdje je često predsjedavao sudskim vijećima sve do odlaska u zasluženu penziju.

U to vrijeme se u Mostaru bavio i političkim radom tako da je na lokalnim izborima bio na listi kandidata za NOO grada Mostara  u Izbornoj jedinici Cernica. Prema izvještaju u "Slobodi" od 27. marta 1952. godine na sjednici Pododbora Udruženja Ujedinjenih nacija za BiH u Mostaru podnio je referat o budućem radu Pododbora.

Nakon penzionisanja životni put ga je preko Sarajeva i Beograda, zbog zdrastvenih razloga, doveo u Dubrovnik, gdje se i nastanio. Bolestan, u osamdesetoj godini života liječen je u bolnici u rodnom Trebinju gdje je 01. januara 1974. godine prestalo da kuca srce ovog ponosnog Hercegovca iz porodice Ljubibratića.

Bio je oženjen, prvo sa Francuskinjom Marselom, koja je umrla u Herceg Novom 1942. godine i drugom ženom Julijanom, rođenom Petković, pored koje je i sahranjen u rodnom selu Ljubovo. Nije imao djece.

PUBLICISTIČKI RAD

Pisanjem i objavljivanjem svojih radova počeo je u svojoj ranoj mladosti. U almanahu "Prosvete" za 1918. godinu objavio je članak "Slobodani - vatrenici - spomenik" da bi u časopisu "Zvono" u 1921. godini objavio članak "Danilo Ilić". Sarađivao je u beogradskom listu "Odjek", koji je uređivao Milan Grol.

Pošto je kao napredni omladinac pripadao pokretu "Mlada Bosna", to se u svom kasnijem životnom dobu opredjelio pisanju biografija njenih znamenitih pripadnika. Objavljuje knjige: "Gavrilo Princip", Beograd 1959., "Vladimir Gaćinović", Beograd 1961., "Mlada Bosna i Sarajevski atentat", Sarajevo 1964., a o ustanku Srba u Hercegovini 1941. godine "Buđenje Hercegovine", Mostar 1966.

SJEĆANJA

Povodom njegove smrti u Sarajevu je održana zajednička komemorativna sjednica Vrhovnog suda BiH i Javnog  tužilaštva BiH na kojoj je o njegovom liku govorio tadašnji zamjenik javnog tužioca BiH Tahir Tanović. In memoriam o njegovoj smrti objavio je Glas Trebinja od 15. januara 1974. godine i Oslobođenje od 04. januara 1974. godine

Prilikom istraživanja o njegovom životnom putu nismo uspjeli pronaći upis u matičnu knjigu rođenih kao ni njegovu bilo koju fotografiju pa molimo sve njegove prijatelje, rodbinu ili poznanike, ako posjeduju te podatke ili fotografiju da ih dostave Redakciji ovog lista.

B. Antelj