NUDO - UZ STARE VODE I NOVE GRANICE

selo gdje se vode razvrĆu
 

Nikola Gluščević u svom vinogradu

Nudoljanin Nikola Gluščević, već u godinama kad, šali se na svoj račun, “nije ni za tereta, ni za kreveta, ni za rada, ni za grada, ni za tuđe kuće, ni za jaka duvana, ni za žena ni ljudskog iksana“, kaže da četiri punkta mora proći da bi došao do Nikšića. Ali, to nije jedini problem. Pošto okolo vršljaju šverceri i hoštapleri, po pravilu, dogodi se da na granici ceh plate pošteni ljudi. Oni najčešće dožive poniženje i maltretiranje...

I dalje pišemo o sušičkom prekograničnom regionu. Nekada, onaj ko je živio u Nudolu, baš zbog vode,  smatrao se privilegovanim.

Susjedno Grahovo je posušno, pa zato, u jednoj narodnoj anegdoti o udaji, ovako se predstavlja Nudo...

- Tu su mlini, tu su klini, tu je koza, tu je loza, tu je voda, svaka zgoda.

Pitam Nikolu Gluščevića stoje li stvari i danas tako?

- Stoje, ništa se nije promijenilo. Kad nešto posiješ, ovdje nikad ne možeš izgubiti, ne možeš kad imaš ovoliko vode...

Problem sa vodom nisu imali ni Nikolini djedovi. Nudolski sistem za navodnjavanje najstariji je u ovom dijelu Crne Gore i Hercegovine.

- Mi smo ovdje u Nudolu dobili vodu 1876. godine, eto, samo devet godina poslije bitke na Grahovcu. Osposobili smo tada kanale i navodnjavali Nudo. A Zaslap je dobio mnogo kasnije, za vrijeme Kraljevina, 1934. godine. Gore nije ni bilo jednostavno. Živa stijena, ali našao se Hercegovac, Zupčanin Joviša Spaić, šumar, i on je probio taj kanal. Priča se da je pogodio nešto u bravima, nešto u parama. Rekli su ga častiti crnogorskim odijelom. Ali, zaratilo se pa vele da je ostao bez toga odijela. 

Danas, svi Nudoljani mogu da zalijevaju svoje njive...

- Možemo, a imamo i pitku vodu. Ja sam, na primjer, vodu za naš zaseok, uz pomoć braće, doveo 1985. godine, tako su i ostala bratsva radila, tako da svak živi u našeme selu ima,  osim navodnjavanja prirodnijem padom, i pitku vodu u kući. Ta voda je svukud išla na analize, kristalno je čista...

Zaslapnica, zbog svega toga, ljeti malo umanji. Umanji i zato što je dva sela, Nudo i Zaslap, koriste za navodnjavanje.

- Tada ljudi počnu da je razvrću po selima. Tako traje do polovine ili do kraja avgusta, sve zavisi je li sušno ili kišno. Već u septembru vode ima dovoljno i ona teče lijepo niz korito.

Rijeke nema dole ispod mosta ni sada?

-  Malo je razvrnuta kanalima, ali ona tu ponire, nije daleko od naše kuće. Tako, da odete sad no gornju stranu, bilo bi je da je možda ne možete ni pregaziti. Jer, kad su šezdeset i neke godine rađene prezide da voda ne bi snosila pijesak, zbog miniranja i detonacija poronula je voda kod mosta u Gornji Nudo, i izvire dolje niže ispod naših kuća...

U NUDOLU je danas ukupno sedamdesetak domaćinstava. U selu stalno je četrdesetak domaćina, ali ni oni drugi nisu daleko, i oni koji žive na strani gledaju da nešto iskoriste, da nešto obrade, da zaliju...

- Ovdje se sijalo dosta kukuruza - priča nam Nikola - to je držalo narod.  Osamdeset šeste sam imao tri tone zrna kukuruza. Sita ovca, sita kokoška, sita svinja, dosta i nama ukućanima. A sad kupujem kukuruz da užirim krme. Osim toga, Nudo je vazda imao vodenice, Zaslap pogotovo. Od primorskog voća - danas imaš i nar i smokvu. Evo, ovdje, pred mojom kućom, na dvadeset metara, imaš smokvu i planinski bor?!  To je zato što je klima podesna, topliji vazduh dolazi dolinom od Dubrovnika i Trebinja. Međutim, nekad nas to i košta, dođe topli zrak, izvuče vegetaciju, javi se cvijet, a onda stisne mraz sa Jastrebice i Bijele Gore.

Na nekim mapama Zaslapnica je označena kao Nudoljska rijeka. Nikola demantuje taj naziv.

- Ovo je Zaslapnica, nema drugog naziva jer izvira na Zaslapu i protiče kroz Nudo pa dalje prema Sušici, s kojom se spaja na Sastavcima u Vučjoj.

Pitam ga zna li Zaslapnica, kao Sušica, da zasuši pa onda da ustane...

- Nije to ovdje slučaj, to je velika rijetkost. Izvor se mnogo ne pojačava, jer je to ljuta stijena i nije veliki otvor, ali ova kotlina, ova dubodolina skuplja vodu sa svih strana, jer sve su okolo brda, sva ta voda ide u Zaslapnicu, mislim na vode od Nikšića i od Bijele Gore. Kad se to slije, onda ustane velika voda, strah da te uhvati. 

Sam izvor baš nikad ne zasuši ili se to ponekad ipak desi?

- Ponekad, krajem avgusta, hoće da leže uz Vruću Međednovicu, od Gospe do Gospe. Ali to je samo par sati dok se ne popuni jezero...

Koje jezero?

- Podzemno iz koga ističe. A onda kad ustane, duplo je jača nego što je bila...

Kakav je sada režim vode u Nudolu?

- Isti kao prije. Mi ne pamtimo neke velike promjene u vodostaju i sl.

Da pijesak ne bi išao u Trebišnjicu, i ovdje, kao na Sušici, podignute su brane. Je li narod ranije pravio ikakve brane?

- Nije narod, ali jes onaj koji je imao stupu, onaj koji je valjao sukno (guberi, tkanje, ručni radovi). Isto tako za mlinove. U Nudolu su bila četiri mlina i tri stupe. A na Zaslapu 16 ili 17 mlinova i dvije stupe.

Odakle je narod dolazio?

- Odsvakle. Kad nema vode, i Piva i Golija su blizu. To je nekad fabrika bila. I trebinjski brđani bi na konjima dotjerali sukno.

Čovjek, kad sve ovo gleda, ima utisak da je Nudolu Bog dao sve?

- Jeste sve, osim radnika.

Nema ih?

- Ima, ali nema mnogo.

Po čemu to sudite?

- Po tome što svak može da vidi da nismo iskoristili ono što nam je priroda dala. Mi imamo kanale s obje strane sela, a nećemo da čistimo, nećemo da dovedemo tu vodu, da se sve prži nećemo kanal da osposobimo, da doćeramo tu kap vode do njive. Imali smo požar, pa poplave. To nam je odnijelo dio starinskog kanala. I to se sad ne može osposobiti.

Znači li to da ljudi dobro žive, pa i ne moraju da rade?

- Znači, taman tako. Čim neće da radi oko zemlje, ima na neki način lakše i bolje.

U 19. vijeku ovdje je napravljen mali raj, a danas mnogi se žale da im štošta nedostaje...

- Tako je, ali neće valjda tako ostati dovijeka.

Često čujem da bi se ovdje čudo od turzima moglo napraviti?

- I ja tako mislim. Nema ni Herceg Novi, kao primorski kraj, ni Žabljak, kao planinski, ono što mi ovdje imamo. Prednost ovoga kraja je što ima i primorsko i planinsko. Herceg novi ima jedno, Žabljak jedno, a ovdje bi imao sve. Ako ćeš u planinu, evo ti je pred kućom, ako hoćeš na kupanje, eno ti vode ispod kuće. Tako je svuđe uz Zaslapnicu i Sušicu...

Pričaju li ljudi i u Nudolu o tome?

- Pričaju. Bilo je malo i nekog nesporazuma. Proljetos, javio se jedan što bi tu pravio fabriku vode. Malo nas je ovdje naljutio, nije nam se javio. Mislio je možda da nas može preskočiti. Iskočio je ko klin iz motike.  Trebalo je da počne od najmanjega pa da ide prema višem. Nikom se ne može oduzeti pravo. Sad su se pojavili i neki Rusi, hoće li oni što raditi ili neće, ne znam. Dao sam i ja oko toga jednu repliku...

Kakvu?

- Reko sam im... niko ne može kako hoće, nego kako Bog miluje i zakon propisuje.

Sve u svemu, pitam Nikolu, je li danas privilegija živjeti u Nudolu. Nikola kaže da je Nudo na vratima hercegovine, ali i u slijepom crijevu Crne Gore.

Da je tako, dokazuje “daljinskim“.

Bira kanale, kako bi nam pokazao da se crnogorska televizija, ovdje - najgore vidi?!

N.MARIĆ

korpe i badnjevi

Nikola i danas pravi korpe od vrbovog pruća...

- U proljeće, kad vrba počne da pupča, ono dobije onu mrezgu. Tada se ubere pruće i oljušti sa štipavicom, i onda se suši. Poslije možeš plesti kad god hoćeš i kako god hoćeš, ako prvo onaj prut pokvasiš. Kad ih dobro raskisjelim, mogu ih uvijati oko malog prsta.

U Nikolinom podrumu badanj je od munikovog drveta...

- Na žalost, nema više majstora koji bi napravili novi. Nedavno sam se raspitivao, nisam našo nijednog, ali sam našao čovjeka koji će mi prodati sud. Ne vjerujem u plastiku i u prohrome, volim starinsko. Imali smo nekad u Nudolu majstore, a najčuveni majstor u široj okolini bio je Milovan Aleksić, nadimak Bačvar. Ovi u kući su njegovi sudovi, to je sve njegov ručni rad. Jedna je bačva strževa, badanj od minuke. Radio je Bačvar i u drugim materijalima. To je bio vajar, umjetnik akademik za drvenariju.

ALEKANAT

- Ovdje su ljudi najviše opredijeljeni za vinogradarstvo - kaže Nikola - jer je podneblje je odlično. Kad su osnivane seljačke radne zadruge, pedesetih godina, naša zemlja je išla na analizu, da bi se dobila odgovarajuća loza za tu podlogu. I danas su vinogradi odlični, kao da su sađeni prije pet ili deset godina.

Koje su sorte najčešće?

- Prokupac i ružica. Ali, imamo u staru sortu, koja je otpornija od ovih novih. Mislim da u široj okolini tu sortu nema niko no ja. Dolazili su mi stručnjaci, i nedavno su bili. Iz Beograda dva puta je dolazio inspektor i jedan doktor nauka. Dolazili su i iz Podgorice. Riječ je o sorti koju sam uspio da održim a gledam da je malo proširim.

Ima li ta sorta neki stari naziv?

- Ima. Alekanat. To je ta starinska loza, niko ne zna od kada je. Tako se zvala ranije, i ja je danas tako isto zovem. Ko ne vjeruje u njene vrijednosti, daću mu prutova da ožili, da posadi pa da se osvjedoči u ovo što pričam.

Kakvo je to grožđe?

- Kad uzmeš zrno da ga probaš, pa ga staviš na ruku, reko bi da su ti vene pokidane, tako je crveno i krvavo. Jednom, dok su djeca bila mala, ja otišao da vidim grožđe, a djeca viču: “Majko, majko, nagrdio se tajo u ruku“. Tako je crven. A nekolika dana pošto stoji u badnju dođe crno ko gavran. Na sto kila, recimo ove smedmerevke, ili bilo koje bijele sorte, stavi samo deset kila ove, dobićeš zagasitu ružicu. Toliko je to grožđe jako.

Kako je te loze nestalo?

- Uništila je filoksera. čitao sam kod Pelagića, pjeskulja drži vlagu, a filoksera neće u vlagu, i zato je kod nas tada zadržan taj vinograd, i evo ga još tu pred kućom, blizu. Naravno, nema je u proizvodnji, ali ja uzmem onaj pitomi prut, posadim ga, on ožili, za dvije-tri godine eto meni stare loze. Kvalitet je samo taki. Ko želi da proba, nek dođe na proljeće, daću mu prutova.

Kakav mu je grozd, kako izgleda?

- To je prava vinska sorta. Grozd mu je zbijen, zrno krupno. Nikad ne bih tražio bolju sortu. Jedino je malo teška kad se plijevi, dobro zaraste, imaš više posla na njoj nego na dvije ili ti druge loze, ali nema prutića da ne nosi grozd.

Jeste li sadili vranac?

- Jesam, među prvim u Nudolu. Jedan Antunović, ja i jedan mi brat. Tada je bila huka i halabuka da ne valja vranac, govorili su da ima šmek, i nalazili mu stotinu mana, a sada mladi ljudi sade vinograde preko hiljadu čokota. Ja sam ga posadio 1982. godine, ali ni tada nisam napuštao alekanat.

U Čemu se alekanat na oko razlikuje od vranca?

- Po boji, malo je crnji. A kad uzmeš zrno, rjeđi je, žiđi je vranac no alekanat. U isto vrijeme prispijevaju, ujedno ih berem i miješam.

Jesu li stari spominjali još neku stariju vrstu?

- Samo još “radovaču“. Ali i to je odnijela filoksera.