MISTERIJA ILI RJEŠENJE

DA LI SU pRECI IMALI ODGOVOR

Domaševo - crkva zidana stećcima

Da li su preci sadašnjih Domaševaca,  gradeći crkvu od stećaka, na taj način htjeli da  sačuvaju ove spomenike drevne prošlosti? Nije li crkva u Domaševu jedan od prvih organizovanih pokušaja restauracije i trajne zaštite našeg kulturnog blaga?

Stećci i dalje, u svakom detalju, ostaju zanimljivi. Podjednako su misteriozni i kao cjelina, i kao regionalni fenomen. Naime, odgovori nedostaju na svakom nivou. Ovaj i ovakav kulturni amblem BiH još ni izdaleka nije istražen. Ništa čudno za državu kod koje je kultura uvijek na "minimalcu".

U decembru ove godine arheolog Đorđo Odavić pokušao je da pronađe nove odgovore na jednoj nekropoli koju bi, da se nalazi u nekoj prosperitetnijoj državi, već decenijama posjećivali turisti...

- Na ovoj izuzetno artraktivnoj nekropoli, mislim na lokalitet Đurđeva crkva u Domaševu, registrovana su 122 stećka, od toga 85 je u obliku ploče a 37 u obliku sanduka. Ukrašeno je 15 stećaka. Jedan je sa natpisom koji pominje Radosavu i sina Branka, ali svi su podjednako zanimljivi jer se nalaze na mjestu koje je, i svojom cjelinom, specifičnog, kultnog karaktera - kaže Odavić...

Uz sve ovo, odmah uočavamo još jedan fenomen: Ćurćeva crkva, kako je narod zove, većim dijelom ozidana je stećcima. Ovakva gradnja, iako rijetka, ipak nije nikakav presedan, niti fenomen u Hercegovini. Crkvi zidanih stećcima ima i na drugim mjestima.

Odavić pretpostavlja da je Đurćeva crkva građena krajem 16. ili početkom 17. vijeka. Dakle, moguće, baš u vrijeme kada je u Domaševu živio knez Zot čiji je grob u obližnjem groblju kraj Petrove crkve (s natpisom: "A se leži knez Zot, sin kneza Petra. Leže v leto 7080=1572").

Grob se nalazi blizu Petrove crkve, koja je davno porušena. Ako je knez Zot bio sin kneza Petra, pitanje je onda gdje je knežev grob? Za kneza Petra vezano je i bogato predanje, za njegovog sina Zota ne?! Zašto? Arheolozi nisu sebi postavljali ovakva pitanja, ali su ipak otvorili jednu sondu u podu crkve.

- Nismo tražili posmrtne ostatke kneza Petra, nego smo htjeli da vidimo na kakvoj podlozi leže podne ploče u crkvi. Vidite i prostim okom, ispod je stjenovit materijal, nepodesan za sahranjivanje - kaže Odavić.

Na krst sa natpisom posvećenim knezu Zotu svojevreno je ukazao Stevan Kijac. Prema Marku Vegu, natpis je značajan zato što pokazuje društvenu titulaturu starješina tadašnjeg ljubomirskog stanovništva (druga polovina 16. vijeka). Ovo je ujedno i indirektan dokaz da u Ljubomiru nije bilo većih migracija od početka 14. do polovine 16. vijeka, pa i dalje).

U literaturi se pominje da je rodonačelnik ljubomirskih Zotovića bio Zot, međutim koliko to može biti tačno, ako se zna da se katun Zotovića prvi put pominje 1313. godine (dakle, skoro tri vijeka prije Zotove sahrane). Krajem 16. vijeka, u vrijeme kada su ondašnji stanovnici Domaševa odlučili da crkvu ozidaju stećcima i da je posvete Sv. Georgiju, pominju se i drugi Zotovići (posebno Tomaš iz čijeg imena neki izvode i naziv sela). I to nije jedino mjesto gdje se pominju varijante imena Zot. Recimo, na omoforu u manastiru Hilandar pominje se žensko ime Zota?! Naravno, ovo je samo jedan dio priče, u Domaševu su živjele i druge porodice, predanje je ovdje veoma slojevito, ali ipak teško je zaključiti zašto su u Domaševu, koje nije baš veliko selo, izgrađene tri crkve?

- Arheološkim istraživanjima ne možemo doći do takvih odgovora. Potrebni su i drugi izvori. Potreban je i detaljniji istoriografski uvid, međutim, ima i drugih sela u kojima i danas postoje ostaci tri crkve, da ne idemo dalje od Gomiljana... - napominje Odavić.

Znači li to da ne znamo neke važne stvari o običajima i rezonovanju naših predaka?

- Mnogo je toga što ne znamo. U mnogim slučajevima, pisani izvori su oskudni a, samo da napomenem, još nije istražena ni sva arhivska građa vezana za područje Hercegovine, mada, kad su u pitanju arhivski izvori, zbog naše specifične geo-pozicije, stojimo bolje nego drugi na ovim prostorima. Mi, skoro da mogu reći, imamo podatak za svako selo kada se prvi put i u kakvom istorijskom, administrativnom ili kulturnom kontekstu pominje. Naravno, dosta je toga u dubrovačkim izvorima, i zato je zaista šteta da u ovom smislu Hercegovina još više ne prednjači. Ovdje, ulagati u istraživanja ima mnogo više smisla nego u krajevima gdje nemate nikakve bilješke, nikakvog pisanog izvora.

Odavić je na ovu nekropolu dolazio i poslije prvih istraživanja, i to u više navrata, sa pokojnim Stevanom Kijacom.

Danas, Stevanov sin Tiho pokušava da s kamena, određenim muzeološkim postupcima, "skine" oblike koji se naslućuju, međutim, teško da će u tome imati mnogo sreće...

- Za pola vijeka - konstatuje Kijac - koliko je prošlo od vremena kada su nekropolu obišli Šefik Bešlagić i Marion Wenzell, mnogo je toga nestalo, prosto se "istopilo", tako da onaj koji dođe za novih pedeset godina teško da će šta vidjeti. Neće vidjeti ni ovo malo što vidimo mi danas.  I kompozicija sa četiri jelena na stećku koji zauzima dominantnu poziciju, već je oštećena, kamen je napukao, i sad degradacija ide brže. Ako se nešto hitno ne preduzme, uskoro ćemo ovdje imati samo ravno i ispucalo kamenje.

I Odavić misli da stećci ulaze u opasnu fazu...

- Godinama, vijekovima, od njihovog samog početka, za njihovu zaštitu nije urađeno gotovo ništa. Nije zaštićena ni ona artificijelna nekropola u Bileći, na koju su izmješteni stećci sa područja koje je pokrila velika bilećka hidroakumulacija. Vrijeme je da država dođe do neke strategije, jer su stećci kulturni fenomen koji je naš, koji je potpuno autentičan, i nije čudo što mi u Hercegovini za njih imamo jedan poseban resantiman. Jednostavno, Hercegovina je, i logikom brojeva, središte tog kulturnog fenomena.

Dakle, i dalje nema novca za ambiciozniju zaštitu?

- To se moglo govoriti ranije? Danas ima dovoljno novca u evropskim fondovima za ovakve poslove. U svojoj razvojnoj strategiji Evropa je visoko pozicionirala kulturne posebnosti i kulturno naslijeđe. Mislim da je više problem u tome što nemamo zajedničkog nastupa, i što ne znamo kako da te programe oblikujemo i predočimo toj novoj Evropi. Ovdje ne mislim na stručnjake, nego na administrativne institucije koje bi trebale da posreduju.

O steĆcima se u posljednje vrijeme dosta piše? Stiče se utisak da se ipak oko njih lagano postiže nekakav konsenzus...

- Volio bih da je tako, ali o stećcima se i ranije mnogo govorilo, stećcima su se namirivali razni računi, posebno oni politički, sa stećcima sve bh. nacije imaju svoje kalkulacije. I dok se sve "iskalkuliše", moglo bi se dogoditi ono najgore, da ih nastavimo proučavati po knjigama, koristiće oskudnu literaturu, a ne autentičan materijal. Za projekte zaštite davno je bilo kasno, sada smo u situaciji kad moramo uložiti mnogo rada, a i novca, da bi spasili onaj minimum minimuma, ono što je ponegdje još ostalo, kao, na primjer, ovdje, u Domaševu...

Da li ste rastumačili taj manir ili fenomen zidanja crkve od stećaka kao gradivnih ili građevinskih elemenata?

- Ljudi su to tako ranije radili. U njihovu motivaciju teško je ulaziti. Inače, fenomen stećaka ostao je nejasan, ili, ako ćemo preciznije, nedovoljno jasan. Još ima mnogo površno osvijetljenih čak i sasvim tamnih mjesta.

Jesu li naši preci mislili o zaštiti svojih "vječnih kuća"?

- Jesu, i indirektno i direktno. Prije svega, ta groblja su bila kultna mjesta prema kojima je narod uvijek imao poseban respekt. To je osnovni razlog što su stećci i ovoliko potrjali. Da nije bilo tog respekta, ni ovo što danas imamo ne bi ostalo.

Da li je ugrađivanje stećaka u crkve, ili zidanje crkvi stećcima, u srednjem vijeku mogao biti vid nekog višeg poštovanja ili konkretan i sasvim praktičan akt njihove trajne zaštite?

- U naučnim izvorima registrovan je taj običaj da se crkve zidaju stećcima. Pretpostavku da su to bili prvi oblici njihove organizovane zaštite još niko javno nije iznio. Razgovarajući sa kolegama, nisam stekao utisak da je neko o tome razmišljao. Nema ni dokaza da je jedan takav motiv mogao biti odlučujući u gradnji neke crkve. Naravno, ne demantujem tu mogućnost samu po sebi, sasvim je moguće da su nekadašnji stanovnici Domaševa o zaštiti stećaka mislili mnogo više nego birokratski aparati svih država koje su se ovdje nanizale u posljednjih nekoliko stotina godina, ali to ipak nije dovoljno da se izvuče zaključak da je Ćurđeva crkva, eminentno, akt makar i spontane, ali ipak organizovane ili, ako hoćete, kolektivne zaštite stećka kao spomenika kulture. Ipak, danas je činjenica, fakta to govore, da je gradnja Đurćeve crkve u Domaševu, bila dosta konzistentan, pa i prilično efikasan postupak zaštite stećaka. Akt, koga do danas nije ponovila ni jedna generacija, uključujući i one koji su stećke proglasili najprepoznatljivijim simbolom BiH?!             M.N.

JOŠ NEŠTO O STEĆCIMA

Mramorovi i krsna imena

Između krsnih imena i grobnih stećaka mora da ima neke veze - napisao je svojevremeno V. Skarić ("Postanak krsnog imena").

- Čini se da su oni naši preci, koji su prvi počeli slaviti krsno ime, bili također prvi, koji su počeli na grobove svojih mrtvih metati stećke. Oblast gde se nalaze stećci dopire na jug do Kosova i do Arbanije, na sjever do Save, a na istok do Drine.

Fenomen stećaka, dominantno, Skarić je vezao za Hercegovinu koja “sa svojih 300 nekropola i 22.000 stećaka prestavlja jezgru (ove) oblasti. Iako se veliki broj stećaka nalazi i po Bosni (osim njenih sjevernih krajeva), uz isusetak Vlasenice (6300 ste’aka), Skarić je ipak davao prvenstvo Hercegovini i smatramo je jezgrom cijele oblasti.

- O stećcima se u naučnom svijetu sa mnogo razloga misli, da su nastali imitacijom rimskih grobnih spomenika. Njihovi oblici i skulpture odaju rimske ili romanske uzore, kao što i kletve na one, koji bi grob razorili, sjećaju na antičke formule. Tih uzora je bilo najviše u primorskom dijelu rimske Dalmacije. Što se stećci nalaze  u velikom broju i po unutrašnjosti biće s toga, što su se primorski romanski utjecaji počeli rano širiti u unutrašnjost. A što Hercegovina, gdje su, kako mislimo, najprije postali ti srednjevjekovni grobni spomenici, njih nema u onolikom broju, koliko bismo ih očekivali prema dužini vremena od njihova postanka do prestanka, to pripisujemo slaboj gustoći stanovništva u Hercegovini, koja je kao kraška zemlja vazda morala biti ređe naseljena od Bosne. Bosna, vazda sposobnija za ratarstvo, mogla je i prije kao i danas hraniti veći broj stanovništva, koji su za kraće vrijeme nego stanovnici Hercegovine postavili veliki broj stećaka.

Ko je za sobom ostavljao stećke? LeĐeli pod stećcima ljudi svih socijalnih i društvenih slojeva. Skarićev odgovor je negativan...

- Stećke je postavljalo plemstvo, veliko i malo, koje je gospodarilo ratarskom zemljom i ratarskim narodom. Hercegovina je bila više pastirska zemlja, a pastiri su obično bili elemenat, koi je bio izuzet ispod vlasti plemstva. I s ovoga je dakle razloga bilo u Hercegovini manje onih, koji su podizali stećke, nego u Bosni.

Uzevši Hercegovinu, dakle staro Zahumlje i Travuniju, kao jezgro i maticu oblasti stećaka i uvaživši "da će mnogo kamenje bez natpisa poticati iz tamnih vremena srednjega veka" (Jireček), Skarić “sa velikom vjerovatnošću” zaključuje da krsno ime i sahranjivanje pod stećcima imaju zajednički izvor...

- Poklapanje jednoga s drugim nije tek slučajno, već mora imati svoje porijeklo u religioznim shvatanjima jednog istog etničkog elementa. S toga bi možda mogli iz cijele primorske oblasti izdvojiti samo Travuniju i Zahumlje kao zemlje gdje je postalo krsno ime. Na ovaj kraj i njegovu bližu i nešto dalju okolinu upućuju nas i relikti starih plemenskih organizacija, koje su još najbolje sačuvale način proslavljanja krsnog imena...