DA LI JE SLOVO “t” ZNAK KOGA NA REVERIMA NOSIMO VIŠE OD HILJADU GODINA

najstariji peČat trebinjske opŠtine

Da je ovaj prsten pronađen u Egiptu, znali bismo kome je pripadao, i kakve je, eventualno, poruke nosio ili prenosio. Kako je pronađen ovdje, u Trebinju, još uvijek ništa se ne zna

Zašto?!

Političari nikada nisu mnogo čitali, u to sam se davno uvjerio, i baš zato decenijama se pitam ko je smislio, ko se dosjetio, kome je sinulo da nekada trgovačkom preduzeću u Trebinju nadjene naziv “Travunija”.

“Najsumnjiviji” bili su mi Čedo Kapor i Vojo Korać, ali nikada te sumnje nisam dokazao niti mi je to ikada iko potvrdio?

Tu sam kod ključne riječi iz naslova... Pitam se zašto je tada “Travunija umrla”, zašto te lijepe riječi i tog drevnog naziva nestade? Šta se to dogodi pa nam odavno ama baš ništa ne znači.

Ponekad, pomenuo bi se u časopisu Tribuna, u naučnim radovimia koje većina, a posebno ona politička, nikad nije mnogo čitala, i na tome se sve uglavnom završilo.

Ali, srećom, i ono što je zapisano samo jednom, na jednom jedinom mjestu, i to ostaje, i čeka svoj trenutak da nonovo progovori.

Ne znam da li je došao taj trenutak za onaj lijepi, drevni trebinjski naziv, ali jedan jednostavan znak u metalu, u prstenu koga su arheolozi pronašli u Domaševu, sam po sebi otvara pitanja na koja se odavno čekaju odgovori.

Prsten je pronađen u grobu ispod stećka na jednoj izuzetno upadljivoj, stećcima bogatoj nekropoli (ima ih preko 100). Ta nekropola (Domaševo), ni danas, ne asocira na obično seosko groblje. Spomenici su mnogo bogatiji, monumentalniji, i sami po sebi djeluju gotovo nestvarno. Iako imamo podatke o nekoliko vlasteoskih porodica koje su u srednjem vijeku živjele u Qubomiru, objašnjenje da se sve odnosi samo na njih, nije baš realno.

Po izgledu, pogledajte pažljivo uvećanu fotografiju, reklo bi se da je riječ o pečatnom prstenu, dakle, o pečatu negog srednjevjekovnog gospodara. Osim te pretpostavke, sve drugo je upitno. Prvo, ne znamo da li je prsten pripadao pokojniku, ili ga je od nekog naslijedio. Moguće je, dakle, da je prsten napravljen nešto prije nego što je isklesan nadgrobnik, ali, isto tako, moguće je da je pokojnik taj prsten nosio (posjedovao) kao dio svog porodičnog imetka, ili je preko njega realizovao (potvrđivao) neka svoja prava itd.

Moguće je, dakle, da je prsten/pečat/ predstvljao konkretnu osobu, i da je, njenom smrću, pečat izgubio administrativnu vjerodostojnost u bilo kakvu pravnu potenciju. Ako je tako, onda je bilo logično što je jedan takav prsten sahranjen sa osobom koju je predstavljao.

Međutim, da je predtavljao (samo) osobu, u njega bi bilo utisnuto (urezano) ime te osobe ili neki drugi nesporan i vidan znak raspoznavanja što je bio slučaj kod drugih pečata tog vremena.

Kako tog znaka razlikovanja nema, najvjerovatnije, ovaj pečat upućuje na porodicu ili na neku feudalnu (državnu) jedinicu...

Koja bi to jedinica mogla da bude, da li stara Travunija o čijem nastanku tako malo znamo? Naime, i danas istoričari se spore oko pitanja ko je osnovao ovu državu. Podsjećamo, Pop Duljkanin Travuniju je uvrstio u Crvenu Hrvatsku, a Konstantin Porfirogenit Travuniju naziva srpskim regionom ("Travunija i Konavle su jedno. Weno stanovništvo potiče od nekrštenih Srba, koji tamo žive od kada su sa arhontom koji je pobjegao iz nekrštene Srbije došli caru Irakliju. Arhonti Travunije su uvijek bili potčinjeni arhontima Srbije."). Naravno, ima i istoričara koji su uvjereni (pa to i dokazuju) da je Travunija postojala i prije dolaska Slovena...

U ovom tekstu pominjem i pečat kneza Strojima koji upućuje na drevna doba i slabo osvijetljene vijekove.

Naime, poznato je da su vladari Travunije bili potčinjeni vrhovnom knezu Srbije iz porodice Vlastimirovića (njegov sin je Strojimir, čiji se zlatni pečat konačno vratio u domovinu). Kada je umro Časlav Klonimirović nestalo je jedinstvene srpske države, a srpske oblasti, među kojima je i bila i Travunija, padaju pod vizantijsku vlast. Poslije, jedno vrijeme, Travunija je pod vlašću Zete, a raspadom Zete Travunija opet ulazi u sastav nemanjićke Srbije, a poslije u okvir bosanske države.

Tako, Travunija je rano pala u zaborav. Naziv koji najvjerovatnije potiče iz antike, pokrio je jedan novi, u mnogo čemu pretenciozan naziv “Hercegovina” (koji se do danas održao jer je ova oblast, na razne načine, i u vrijeme srednjevjekovnih i u vrijeme kasnijih turskih gospodara, stalno potencirala svoju posebnost).

Naravno, sve to danas nije mnogo važno, ali dobro je da se zna, i dobro je da se, ako je ikako moguće, rasvijetle ove misterije, dakle ne samo ona koja se krije u domaševskom prstenu.

Umjesto dalekometnijeg zaključka, podsjetiću da je ono slovo “T”, nezavisno od domaševskog prstena, ušlo i u heraldiku novijeg doba, pa se tako našlo u nekim varijantama gradskog grba iz druge polovine 19 vijeka...

Te značke mnogi od nas nosili su na reveru, a da nisu bili ni svjesni tih dubokih istorijskih paralela i veza...

T.K.

Ima mnogo dokaza da je (domaševski) zaista pečatni prsten. Dakle, onaj koji ga ja posjedovao, na svom prstu nosio je pečat. Kako su srednjevjekovni gospodari bili ekskluzivni suvereni, nema sumnje da je i u ovom slučaju, određena osoba u sebi nosila svu pravnu i administrativnu moć koju je naslijedila ili dobila od suverena.

Dokaz da je riječ o pečatnom prstenu je i onaj središnji simbol, koji podsjeća na slovo “T” koje je urezano u štit i uglavnom je simetrično, što znači da je pečat i u pozitivu i u negativu istovjetan (što je olakšavalo posao “pečatorescu”: konačno i sam izraz pečatorezac upućuje na postupak rezanja pečata i u novijem dobu, postupak koji garantuje unikatnu strukturu svakog pečata, čak i kad se to radi laserski kao danas).

Iako je ovaj pečat veoma star, po konfiguraciji i obliku, liči na savremene pečate. U sredini je čest (dominantan) heraldički motiv - štit (dakle, forma koja direktno upućuje na krunu ili na visoku titulu, forma koja asocira i direktno upućuje na feudalne i kasnije državne strukture); oko štita je iluminacija, releks svjetlosti sa njegove sjajne površine (metaforički, ta svjetlost ukazuje na jednu dublju polit-psihološku strukturu: na vlast kao nešto što je odavno, voljom viših sila usvojeno, osvojeno i/ili dato).

U narednom ukrasnom obruču su šestokrake zvijezde,čest motiv i na domaševskom i na drugim grobljima u okolini: napominjem da ni jedna zvjezdica nije ista, ili ne sasvim ista, što, takođe, na svojevrstan način govori o nepatvorenosti i autentičnosti na jedan sasvim služben i stopostotno odgovoran način koji ne dozvoljava niti omogućuje grešku ili kakav presedan (o dvosmislenostima da ne govorimo).  

Nema sumnje, ovaj prsten. Nije napravljen u kalupu, nije izliven, nego je sve što je u njemu oblik ili poruka - urezano, kao u kamen.

Dakle, ukoliko je služio kao pečat, a sve su prilike da jeste, niko ga nije mogao falsifikovati i po ondašnjem Trebinju ili po Hercegovini tog vremena dijeliti lažne dokumente.

Koji se zaključci dalje mogu izvući iz prstena koji vam je pred očima?

Naravno, stručnjaci bi mogli da znaju više, ali strunjaci se svojim poslom ne bave amaterski, tako da za najsofisticiranije analize treba dosta para. A da nije tako, najfinijom analizom, odnosno uzimanjem najsitnijih čestica sa ovog prstena, mogli bi da dođemo do puno podataka o čovjeku na čijem je prstu ovaj prsten stajao, da ne govorimo o materijalu u koga se utiskivao, i o svemu onom što je taj materijal u sebi kroz vijekove zadržao.

Kako takve analize koštaju, a mi uvijek imamo malo para i prečih poslova, nema sumnje, i dalje ćemo se predavati blaženom neznanju, koje nas čini tako opuštenim i tako (milenijumski) ravnodušnim i prema ovakvim (kulturnim) izazovima...

PEČAT KNEZA STROJIMIRA

Kolika vrijednost jednog pečata može da bude svjedoči i činjenica da je Srbija prije par godina, samo za 20.000 evra dobila svoje najstarije državno obilježje - zlatni pečat kneza Strojimira iz 9. vijeka, koji je dokaz o postojanju srpske držve pomjerio tri vijeka unazad.

Srednjovjekovni žig, koji je služio za ovjeravanje vladarskih dokumenata, kupljen je na aukciji u Minhenu 11. jula 2006. godine, zahvaljujući brzoj reakciji Ministarstva kulture i, naravno, dobro obaviještenom dr Đorđu Jankoviću, profesoru Filozofskog fakulteta, koji je preko svojih ruskih kolega saznao za pomenutu aukciju.

Početnu cijenu pečata kneza Strojimira od 6.500 evra odredila je čuvena aukcijska kuća "Gorni i Moš". Zbog velikog interesovanja i licitiranja putem Interneta, prije početka aukcije cijena je skočila na 15.000 evra.

Zlatni pečat sina srpskog kneza Vlastimira, jednog od tri brata koji su vladali Srbijom i potom je podijelili, prije aukcije čuvao se u jednoj nemačkoj kolekciji. Za njega su podjednako bili zainteresovani i Bugari s obzirom na to da je Strojimir bio protjeran u njihovu zemlju.

Žig ovog vladara nosio se oko vrata ili ruke i težak je 15,46 grama, a visok 1,9 santimetara. Kupastog je oblika i ima kružno natpisno polje sa krstom, oko koga je grčki natpis "Bože, pomozi Strojimiru".

Do tada, najstarija materijalna svjedočanstva, o srpskoj državnosti bila su dokumenta vladara iz loze Nemanjića, koja datiraju iz 12. vijeka.

- Postojanje pečata znači da je postojala pridvorska kancelarija, arhiv i administracija koja prati državu. Time se potpuno menja slika Srbije 9. stoleća, tako da se sada može ravnopravno porediti sa ostalim državama tog doba. Dakle, ovaj pečat je jednak otkriću rukopisa 9. stoleća, a nema ih sačuvanih pre 12. stoleća ili svedočanstvu o državi - izjavio je tom prilikom dr Đorđe Janković, inače čest gost i dugogodišnji saradnik Muzeja Hercegovine.