Hercegovački pješački rekorder

Peko Sikimić iz Ljubinja

OPANCI SU ZA HODANJE NENADMAŠNI

Piše - Žarko Janjić 

Peko Sikimić je još u maju napunio 82 godine. Jedini je Ljubinjac što po gradu hoda u opancima, a među svim u ljubinjskom kraju -  koji u toj obući koračaju  - apsolutni je rekorder po broju pređenih kilometara... Jer, Peko iznad svega voli pešačenje, nema mu, veli, "ništa mrznije nego besposleno sjediti...zato hodam"

- I sad, sa osamdeset dvije i po godine, sa lakoćom i zadovoljstvom savladam dvadeset kilometara, od moje kuće u Ljubinju, do one druge - u žrvanjskom zaseoku  Krnjin Kamen, gdje sam rođen - i gdje provedem veći dio godine. Kad idem iz Ljubinja gore, predahnem u selu Ograda... Međutim, kad se s Krnjina Kamena spuštam u Ljubinje, nizastranu, ni taj mi odmor ne treba - bez sjedanja i zaustavljanja dođem od seoske do gradske kuće!

Onima koji ga ne poznaju - čudno. Onima koji ga poznaju - sasvim obično, jer znaju da je Peko oduvek volio pješačenje, ali samo u opancima što ih  sam naoputi.

- Gore na Krnjinom Kamenu - objašnjava - živim dobro. Držim  stoku: šezdesetak brava, četiri krave, dva konja...Supruga Bora i ja imamo penziju, zdravlje nas dobro služi...Nego, to za hodanje što me pitate, da vam odgovorim: imam ja cipele, ali ih  u gradu, gdje provedem dio života - nosim samo kad je kiša! U svim drugim prilikama sam u opancima. Wih najvolim! Oputim ih  sebi,  ženi,  nevjesti,  unucima ... svakom ko hoće opanke.  Gore na Krnjinu Kamenu čuvam krave, pa vidim: ako žensko čuva stoku  ono plete ili prede. E, onda i ja, da ne bih bio praznih ruku - oputim opanke! I živim zdravim životom u prirodi, jer na Krnjinom Kamenu dišem najčistiji vazduh što mi stiže sa planinskih vrhunaca, što ih odatle vidim, sa Ilije, Sitnice, Leotara - sa tri planine u tri opštine, Ilija je u ljubinjskoj, Sitnica u bilećkoj, Leotar u trebinjskoj opštini!

U zaseoku je sedam kuća Sikimića. Svaka je, kazaće Peko, uzgor, "ali samo se iz moje, gdje živimo ja, žena Bora i nevjesta Radmila, dimi iz odžaka... u ostalim niko ne stanuje".

Kuću u Ljubinju izgradio je 1979, u njoj relativno malo boravi, u njoj su mu unuci, koji idu u Osnovnu školu "Sveti Sava". Ni na Krnjinom Kamenu ne voli da sjedi besposleno. Nema li gdjekad obaveza, zaputi se do bilećke opštine, do sela Zvijerine:

- Zvijerina je sat i po hoda u jednom smjeru od moje kuće...Šta da ti pričam o Zvijerini, u kojoj sam davno nekad išao u osnovnu školu. Školska zgrada je i sada uzgor, ali ono što je najljepše u Zvijerini je Zvijerinsko polje. Ljepše je i veće od Bilećkog.  Znaš,  cijeli ovaj moj  Žrvanj je tvrdo mjesto, a, boga mi, Zvijerina nije. Nije, baš zahvaljujući tom polju..Pa opet, ni to polje joj ne pomaže: u Zvijerini je u doba moje mladosti, dobro to pamtim, bilo 70 kuća. A, evo, prošle zime u tom selu je zimovalo - samo petoro čeljadi Kisića i Milićevića!!!

Najstariji stanovnici su Nikola Milićević, koji je 1918. godište i žena mu  Radojka (rođena Mitrušić)  - ona je 1926. godište. Eh, Zvijerina, sa crkvom u sredini, ma to je ljepota jedna u odnosu na ova naša ljubinjska sela. Ko joj onda  dade tako ružno ime, ne znam...Ali,  sigurno neko zna. Baš bi i mene zanimalo da čujem...Žrvanj je, rekoh,  tvrđi od Zvijerine. I on se, brate, raselio. Nema u njemu sada više od 25 stanovnika. Eno ti dolje u Melijevom Dolu, žrvanjskom zaseoku s južne strane, ima 21 kuća uzgor, a tu samo dva stanovnika stanuju tokom cijele godine! Da si pričao nekad  da će,  u tom pogledu, ovakva vremena doći, niko ti ne bi vjerovao!

Eto, i ovakve slike vidi naš sagovornik, pješak bez premca, koji još dodade da - kad hoda pjeva i osluškuje kako gora diše, a štap nosi samo kad je strašivo od zmija, inače se na njega puno ne opire, jer još ima dovoljno snage u nogama. Čovjek koji je stotinama  puta s Krnjina Kamena pješice otišao i do Bileće, udaljene 50 kilometara, i koji tvrdi da bi to i sad, bez problema, mogao:

- Zašto ne bih? Znam svaku stopu tog puta preko Zvijerine, pa na Novakinju, na granicu, i oboriš prema Bileći...Ako ne vjeruješ, dođi kod mene, pa ćemo zajedno. Ha, sokole!!! Pitaj moje sinove, i sad mogu kositi kao i oni. I reći će ti da nikad nisam bolestan bivao, izuzev što sam žuč operisao...Samo nešto na selu ne volim. Ne volim motiku, to mi je za nešto prljavo, a zašto ni sam ti ne znam objasniti. Nikad je nisam ni volio...Ostale sve poslove obavljam bez zastoja i zamora.

Na samom kraju  razgovora Peko Sikimić  nas je zamolio da njegovu poruku prenesemo i drugim:

-  Ljudi, hodajte po čistom vazduhu i kroz čistu prirodu. Ništa vam zdravije i lekovitije od tog nema. A lijek je potpuno besplatan... i svakom dostupan!