DA LI SE MLADI TREBINJCI POVODE SUMNJIVIM IDOLIMA

MIMO TRNJA, DO ZVIJEZDA?

Dražen Milić: - Ja sam upisivao akademiju u školskoj 1999/2000. godini, a na konkursu je bilo  80 prijavljenih kandidata.  Danas na akademiji ima 20 slobodnih mjesta, a prijavi se 6 do 7 kandidata. To govori da je za samo deset godina interes za umjetnost i kulturu opao višestroko. S druge strane, i kada mladi izraze želju da upišu akademiju,  roditelji im ne daju - za to sam imao priliku i lično da se uvjerim - jer navodno u tome ne vide nikakvu perspektivu. Normalno da roditelji samom tim djeci poručuju da se ugledaju na one koji “uspjevaju“.

Dražen MIlić

Duško Miljanović

Jelena Šaraba

Milan Stanić

Nemanja MIlošević

Identifikovanje mladih sa istorijskim ili ličnostima iz javnog života i usvajanje vrijednosti koji oni reprezentuju često je bilo u sferi posebnog interesa  državnog i ideološkog aparata, gdje se potreba za nametanjem i kontrolom javljala kao nužan preduslov kvalitetne brige za kolektivnim zdravljem nacije.

Još češće je, međutim, svaki napor establišmenta po ovom pitanju bivao bezuspješan u sudaru sa slobodom izbora koju je promovisala mas medijska ekspanzija, a kada bi “zdravstveni“ razlozi redovno ustupali mjesto onim komercijalnim.

Stoga i ne čudi što su simboli socijalističke mitologije, zaslužni nosioci partizanskih spomenica iz NOB-a i  udarničkih zvijezda iz posljeratne obnove, polako padali u zaborav kada je otvaranje društva označilo i prodiranje globalnih trendova vrijednosne orijentacije mladih. Za generacije koje ne pamte rat podvizi partizana postajali su tek dosadno istorijsko gradivo, a privid lagodnijeg života na Zapadu izbio je svaki argument iz ruka “komšije Avdije“, koji je i sam počeo da sumnja da je njegova udarnička lopata jedini rekvizit koji garantuje prosperitetniju sutrašnjicu.

Čini se, dakle, da su heroji narodnooslobodilačke i radničke romantike pokopani mnogo prije nego što su im topovske kanonade 90-ih godina prošlog vijeka i zvanično odale posmrtne počasti.

Tada su ih zamijenili oni nacionalne naravi, savremeni ili iz naftalina, koji su za tek probuđenu etničku samosvijest bili uzori partiotskog samožrtvovanja za budućnost nacije. Ekstatično uzvisivanje istih, kako se viđa samo u trenucima otsutnih istorijskih prelomnica, snažno je progovorilo kroz egzaltaciju nacionalnih osjećanja, kao svojevrsna kompenzacija za višedecenijsku sistematsku represiju nad etničkim identitetom.

U tim ratnim i poratnim okolnostima, kada su kolektivna besperspektivnost i dezorijentisanost postali dominantno obilježje odnosa prema budućnosti, nekako ruku pod ruku sa pređašnjim i skorašnjim herojima iz nacionalne istorije, uzori velikog broja mladih postajali su tvrdi momci sa asfalta.

Pojava nabildanih “biznismena“, sa upasanom trenerkom, debelim zlatnim kajlama i utokom za pasom - koju je, sa prepoznatljivim rekvizitarijem, pratio subkulturni fenomen nazvan turbo folk - životu u bijedi i bespomoćnosti otvarala je ružičaste prozore nade.

Činjenica da su lopovi u  dječijim igrama, kao posljedica posebne vrste otpora autoritetu države, i ranije bivali popularniji od policajaca, ovdje je dobila monstruozne sociopatološke razmjere - mladi su se identifikovali sa onima koji, u zamjenu za prozaičnu svakodnevnicu, nude silu i moć, sjaj i bogatsvo, slobodu bez  odgovornosti, adrenalin i slavu kroz dokazivanje muškosti, ali i obaveznu čitulju na kraju.

Sljedeći važan činilac u identifikovanju mladih su zvijezde estrade, šou biznisa, filma i sporta, čija se uloga u izgradnji vrijednosnih sudova prema životu kod mladih kroz sve decenije od pojave mas medija dominantna, i tek jednom kod nas dramatično prekinuta uslijed naših nesporazuma sa istorijom, kada nam - zbog neodložnih poslova na redefinisanju međunacionalnih odnosa, stvaranju novih država i prekrajanju postojećih - ni uvozne pop zvijezde ni domaće folk dive nisu padale na pamet.

Stoga je, valjda, u sretnijim zemljama selibriti elita sve vrijeme i gotovo bez izuzetka držala kontinutet neprikosnovenosti u vrijednosnoj orijentaciji mladih. Jedan pokušaj stvaranja top liste idola mladih u Americi - od samih početaka mas medija, 30-tih godina prošlog vijeka, pa do savremenosti - rezultirala je beskrajnom kolonom stotina zvijezda muzike, filma, šou programa,  uz tek ponekog sportistu.

Slava i bogatstvo koje donosi uspješnost u raznim sferama masovne kulture oduvijek je plijenila simpatije mladih, produkujući ponekad, kroz podražavanja pop ikona, obrazce ponašanja koji su upotpunosti disonantni sa društveno etabliranim vrijednostima.

U tom su smislu i najnoviji idoli mladih iz svijeta zabave kod nas predmet brojnih polemika. Vodeći subkulturni pokret u posljednje dvije decenije, za koji se u javnom diskursu odomaćio neprecizan naziv pink kultura, iz ugla struke i dijela javnog mijenja koje sebe smatra otriježnjenim, opravdamo ili ne, žigosan je kao simbol opšteg sunovrata etičkih i estetičkih vrijednosti, uz uporno ukazivanje i dokazivanje njegovog subverzivnog djelovanja na intelektualno, duhovno i emotivno zdravlje omladine.

IzmeĐu ostalog, stvaralaštvu novih estradnih ikona spočitava se da, na jeftinu kartu vještačkog glamura i napadne seksualnosti, mladima servira površan pogled na svijet - pri čemu je novac i slava jedini vrijednosni uzus - i pojednostavljene obrasce emotivnih vezivanja, da potstiče odsustvo svakog stava i pasivan odnos prema životu, generiše duhovnu i  intelektualnu obamrlost.

Sistematski podržana estradnim tabloidima, a pojačana potencijalom iz rijaliti šou programa, nova muzička elita zavladala je srpskim kulturnim prostorom, a prstom se uglavnom upire u medijske magnate, koji iz komercijalnih ili čak nekih viših “zavjereničkih“ ciljeva od mediokriteta stvaraju idole nacije. Ne štedi se ni država  - ne samo što ništa ne preduzima, već što navodno i aktivno, radi lakše manipulacije, stimuliše intelektualnu apatičnost građanstva.

Jedan pogled na ovaj fenomen, približno onakav kako je on prisutan u uobičajnoj percepciji kod nas, uvod je u mini forum u kojem o vrijednosnim identifikacijama svojih vršnjaka govore mladi Trebinjci. Ko su idoli mladih u Trebinju, koje vrijednosti oni reprezentuju, šta uslovljava izgradnju takvih vrijednosnih stavova  - pitanja su na koje smo uglavnom dobijali odgovore sa kritičkom distancom, ali ne i bez solidarnog uvažavanja opštih okolnosti koje su fabrikovale vrijednosna mjerila, i ne uvijek bez optimizma da će vrijeme koje dolazi dati šansu etički korektnijim stavovima.

- Mislim da je uspjeh ono što svakog privlači. Uspješan čovjek nas privlači, stabilan čovjek, onaj koji ima dovoljno novca i sve uslove za dobar život, a onda je logično da pažnju mladih privlače uspješni sportisti, pop zvijezde ili političari danas. Ako mi djetetu dopuštamo da gleda Pink od malih nogu, njemu će idoli sigurno biti uspješni koji se tamo promovišu. Ali ako mladom čovjeku serviramo nešto drugo, biće to drugo. Mislim da se mladima danas isuviše mnogo servira ono što reprezentuje uspjeh bez truda, lagodan život “bez motike“. A svi smo skloni da krenemo linijom manjeg otpora, kao što ni potok neće ići uzbrdo, već će između brda tražiti lakši put, mišljenja je Duško Miljanović,  profesor engleskog jezika zaposlen kao stručni saradnik za omladinski i rad sa NVO sektorom u Opštini Trebinje.

Vrijednosnu orijentaciju mladih, smatra on,  uslovljavaju iste one determinante koje određuju sveukupni razvoj ličnosti, a  pri čemu se uticaj sredine javlja kao koristan ili nepoželjan korektiv genetskog predodređenja i ličnog stava prema životnim vrijednostima. Ako porodica - kao najneposredije okruženje i primarni korektiv - zakaže, vrijednosna iščašenja kod mladih javljaju se kao neminovnost.

-  Ako neko genetskim potencijalom pokazuje sklonosti da se “lijepi“ za ružne društvene pojave, porodica je to pozitivno okruženje koje može da stvari koriguje i usmjerava. Odrastanje u porodičnom ambijentu u kakvom sam ja odrastao na neki način je garantovalo da moji životni uzori ne mogu biti oni koji do uspjeha stižu sumnjivim i nelegalnim poslovima. Ne kažem da se porodica uvijek može izboriti, ali se može i mora boriti. Barem na način što će uticati da se u kući neće gledati uvijek Pink, nego će se gledati i nešto drugo. S druge strane, roditeljima su ruke danas prilično svezane - trče za novcem, za svakodnevnim obavezama, nemaju mnogo vremena za djecu, koja tako ostaju prepuštena sama sebi. Koliko je internet korisna stvar, s druge je i Pandorina kutija, gdje je djeci dostupno sve.

A parabola o potoku koji uvijek bira lakši put ne odnosi se samo na vrijednosna opredjeljenja mladih. Zlatna linija manjeg otpora i izbjegavanje konfliktnih situacija praksa je kojoj su sklone i ustanove društva, koje prečesto zaboravljaju da se na njih itekako računa kada je briga o vrijednosnom zdravlju mladih u pitanju.

- Još u školi svjedoci smo prakse da se problematičan učenik pušta u 9. razredu. Možda je to i u redu, ali ako se iza njega okrenemo i vidimo one koji - od prvog razreda, pa narednih osam godina - posmatraju kako školu završavaju i oni problematični i koji se ne trude, dobićemo problem. Tu najprije mora da postoji neka granica kada moramo da kažemo - sada je dosta! Tako je i u društvu. Prije svega, moraju biti sankionisani oni koji se bave kriminalnim poslovima. Koji bez truda i na sumnjiv način stižu do uspjeha. Lijepo se osjećam kada čujem da je neki narko-diler završio u zatvoru. Nešto mi daje optimizam. A onda, sa druge strane, treba omogućiti da oni koji se zaista trude - da radom i na pošten način dođu do uspjeha - nađu mjesto u društvu koje zaslužuju. Kada se istinske vrijednosti postave na svoje mjesto i mladima ponudi da biraju - lako će oni da izaberu pravi put kojim će krenuti, pojašnjava Duško.

Nemanja Milošević, profesor njemačkog jezika u Centru srednjih škola i trebinjskoj gimnaziji, ne bez razočarenja i nostalgije, tvrdi da su nekada stvari oko vrijednosnog rasuđivanja mladih ipak drugačije izgledale.

- Čini mi se da su nekad profesori i nastavnici imali značajniju ulogu i da su mladi ljudi među njima tražili uzore. Bili su to za njih ljudi od autoriteta, od znanja, sa velikim iskustvom, ljudi koje su uspjeli u životu i sada uče i tebe nečemu - i, priridno, diviš im se. Danas je došlo vrijeme kada pažnju mladih opsjedaju fenomeni poput Velikog brata ili Fejsbuka. Jednom riječju, površnost je ono što primjećujemo kada posmatramo njihove sklonosti i interesovanja.

Sistem vrijednosti u društvu se značajno promijenio. Problem je što prave uzore danas teško možemo naći u javnom životu Bosne i Hercegovine. Važno je postati neko i nešto, uz minimalno truda, bez muke i znoja, a da pritom ne vodiš računa ni o obrazu, ni o poštenju. Jednostavno, faca si ako sa 25 godina možeš da voziš novi mercedes. A jesi li ga zaradio - to niko i ne pita. Poenta je  - ne odakle ti, nego super je što ga imaš. Kod djece se to najbolje vidi kada govore o svojim uzorima - niko neće pomenuti nekog ko je do uspjeha trebao dobro da podmetne leđa. I ako u školi vrijedno radiš - etiketiraju te kao štrebera.

U okolnostima kada je porodica zauzeta egzistencijalnim problemima, a podrška društva izostane, mladi ostaju prepušteni sami sebi. Iskustvo stažiranja u Bundestagu Nemanju je uvjerilo da je život mladih u razvijenijim i odgovornijim društvima uvijek predmet organizovane brige.

- U Wemačkoj, ili uopšte u Evropskoj Uniji - počev od osnovnih, preko srednjih škola, do fakulteta - mladi ljudi se potstiču na aktivizam, kroz razne klubove, forume, savjete i vijeća, a koji im omogućavaju druženja i putovanja, razmjenu iskustava, širenje vidika. U njemačkom parlamentu, gdje sam radio, volontirali su srednjoškolci. Tamo su dolazili nakon škole, sticali nova znanja, obrazovali se. Jednostavno, to im je omogućilo da se više zainteresuju za pitanja ko su i šta su, ali i da nauče nešto o drugima, o svijetu oko sebe. I da razvijaju svijest o tome da oni žive u tom svijetu i da ga upravo oni mogu i mijenjati. Aktivizam je kod nas potrebno potaknuti, jer se mladi ljudi ovdje uglavnom bave sami sobom, kaže Nemanja.

Za Jelenu Šarabu, studenta diplomatije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, vrijednosna mjerila, kako kaže, nikad nisu bila predmet dilema ili kompromisa.

- Opredjeljivanje u tom smislu u priličnoj je mjeri individualno i zavisi od toga kako ko ponaosob koje vrijednosti smatra primarnim. Za meni su vrijedni poštovanja ljudi koji imaju svoj cilj u životu, koji su svjesni svojih kvaliteta i koji sopstvenim trudom i na pravi način - a pod tim podrazumijevam samo pošten način - idu ka tom cilju, kaže Jelena.

Ne krije ni razočarenje što njeni vršnjaci, poučeni tuđim iskustvima, češće biraju prečice do uspjeha, koje im se preporučuju na svakom koraku.

- Bojim se da malo ljudi razmišlja na ovakav način. Mladi ljudi danas u najvećoj mjeri teže da što brže i uz pomoć drugih dođu do svog cilja, a što manje svojim trudom i zalaganjem. Mislim da su takav stav prema životu stvorile nepravde koje se dešavaju svuda oko nas. U vremenu u kome živimo uopšte se ne cijene sposobnosti koje čovjek posjeduje, nego se sve na neki pogrešan način dobija. Društvo ne sankcioniše pogrešnu praksu, niti dovoljno afirmiše prave vrijednosti - i mladim ljudima na taj način posredno šalje poruku da neće uspjeti ako krenu poštenim putem.  To ne smije da bude parola koja će da krasi današnje vrijeme.  Qudi će, nadam se, kad-tad dati šansu pravim vrijednostima, dodaje Jelena.

- Mislim da su danas idoli mladih uglavnom ljudi iz kriminalnog miljea. Razlog tome je veoma jasan - mladi svakodnevno gledaju kriminalce koji se slobodno šetaju gradom, imaju novca, voze dobra kola, u društvu su najljepših djevojaka, a uz to - stiče se utisak da im niko ništa ne može. Sve su to stvari zbog kojih oni postaju uzori mladim ljudima. Mislim da je tu država veliki krivac - što na pravi način ne sankcioniše one koji su kriminal izabrali kao put do životnog uspjeha. Kazne za takve prestupnike su očajno male. Time vi faktički ne sankcionišete čovjeka koji se bavi kriminalom,  nego ga nagrađujete. Država ničim ne dokazuje mladom čovjeku ono što bi trebalo - da onaj ko se mača lati, od mača i gine, mišljenja je Milan Stanić, novinar i urednik portala “Trebinjedanas“.

Ono što je nečijom nebrigom, ili uz zdušnu pomoć, jednom “nakrivo natakareno“, ne može se bez njega ni ispraviti.

- Država ne može neposredno da nameće idole mladim ljudima, ali može na jedan posredan način da utiče da istinske vrijednosti dođu u prvi plan. Da kriminalac koga uhvate “odrapi“ u zatvoru 20 godina, nikome on ne bi bio idol. U to sam siguran. S druge strane, one koji vrijedno rade i istinski se trude država treba da afirmiše i da ga na svakom koraku pomaže. Država treba da utiče i na kvalitet u svim drugim sferama života. Idoli mladim ljudima su i nekakve zvijezde i zvjezdice sa estrade. Danas je sve više mladih ljudi koji žele na takav način, preko noći i sa što manje truda, da dođu do uspjeha, dodaje Milan.

- Ranije, kada bi dijete pitali šta bi voljelo da postane, odgovaralo bi - doktor, naučnik, slikar. Danas, međutim,  svi bi oni željeli da postanu pjevačice, manekenke, fudbaleri, ili biraju neka slična danas popularna zanimanja, koja im se serviraju na televiziji kao perspektivna. Jer, televizija danas u najvećoj mjeri formira stav kod mladih. Danas djetetu od 5 godina dopuštaju da gleda ove i one televizije koje promovišu vrlo sumnjive vrijednosti. Normalno je da će onda, u tim najvažnijim godinama za vaspitanje, djeca formirati iskrivljena razmišljanja o budućnosti, nadivezuje se Dražen Milić, akademski slikar, koga je - kako sam kaže - ljubav, a ne materijalni interes, opredijelila da bira ono “nepopularno“ i “neperspektivno“. Da ono uz malo truda može pružili i solidnu perspektivu Dražen pokazuje tako što je stečena znanja i talenat usmjerio u vlastiti biznis - izradu i prodaju autentičnih lokalnih suverira u jedinoj takvoj suvenirnici u gradu “Art špaiz“.

- Ja sam upisivao akademiju u školskoj 1999/2000. godini, a na konkursu je bilo  80 prijavljenih kandidata.  Danas na akademiji ima 20 slobodnih mjesta, a prijavi se 6 do 7 kandidata. To govori da je za samo deset godina interes za umjetnost i kulturu opao višestroko. S druge strane, i kada mladi izraze želju da upišu akademiju,  roditelji im ne daju - za to sam imao priliku i lično da se uvjerim - jer navodno u tome ne vide nikakvu perspektivu. Normalno da roditelji samom tim djeci poručuju da se ugledaju na one koji “uspjevaju“. Mislim da, uz medije, roditelji imaju ogromnu ulogu u opredjeljivanju djece. Lično bih mnogo više volio da radim u životu ono što volim, pa makar i tek preživljavao, nego da cijeli život radim  ono što ne volim, da bez zadovoljstva ustajem na posao i jedva čekam tri sata da idem kući, priča nam Dražen.

On nije optimista da će oni “što vedre i oblače“, zauzeti ličnim interesima, uskoro naći dovoljno vremena i dobre volje da se pozabave vrijednosnim stavovima koje mladi izgrađuju.

- Mi, prvo, nemamo državu. Kada slušamo vijesti, čujemo samo beskorisna prepucavanja političara iz jednog i drugog entiteta. Uglavnom se bavimo i svađamo oko nekih površnih stvari i, dok to traje, neke bitnije stvari ne mogu da dođu na red. Dok ne prođe cijela jedna generacija ljudi, dok ne odu ovi a dođu neki drugi ljudi, neopterećeni ratom  i koji žele da žive za sutra a ne u prošlosti  - mislim da će teško doći do nekih promjena.

Rade SAVIĆ

TITO I ANĐELINA

Prema istraživanju objavljenom u monografiji “Društvene orijentacije mladih“ iz 2004. godine (rad grupe psihologa iz Republike Srpske) najviše pozicije na top listi idola srednjoškolaca u Srpskoj očekivano zauzimaju nacionalni heroji - politički lideri i vojnici (što je interpretirano još uvijek živim međuetničkim nesporazumima u BiH, političkom nestabilnošću zemlje i strahom od novog rata).

Među njima, i to na prvom mjestu, neočekivano je plasiran Josip Broz Tito, čije vrijeme anketirani adolescenti i ne pamte (iz priča roditelja Tito je u percepciji mladih doživljen kao simbol boljeg života, humanijeg društva i socijalne pravde). Odsustvo estradnih zvijezda, sportista i glumaca sa ove liste, kako je tumačeno, ukazuje da su mladi Republike Srpske opterećeni političkim i ekonomskim problemima, te da na formiranje njihovog vrijednosnog stava više utiče porodica, okruženje i škola, nego popularni mas-mediji.

“Ispitivanje uzora i idola srednjoškolaca u Srbiji“ iz 2007. godine, grupe autora sa Instituta za psihologiju u Beogradu - da li zbog drugačijih političkih i društvenih okolnosti, vremenu proteklom između ovih istraživanja ili različite metodologije rada  - rezultiralo je značajno drugačijim nalazima. Idoli mladih u Srbiji najčešće su iz svijeta estrade (52%), a zatim sportisti (34%), dok je prvi idol adolescenata popularna glumica Anđelina Žoli.

Okrenutost mladih svijetu zabave, navedeno je u diskusiji istraživanja, indirektno govori o dominatnom uticiju medija kao izvora simboličkih modela, o čemu svjedoče i podaci da je drugi najzastupljeniji razlog za navođenje odabranog idola vezan za slavu i bogatstvo, a treći za fizički izgled - što su, dodaje se, stalne teme u medijima. Odsustvo modela identifikovanja iz elitne kulture (tek 3%) ukazuje, smatraju autori, na slabo djelovanje škole kao potencijalnog izvora modela iz svijeta nauke i kulture, koji promovišu saznajne vrijednosti.