STEĆCI I SVJETSKA BAŠTINA

zaŠto je Zaboravljen trebinjski diogen
 

Poznato je da su stećci kandidovani za listu UNESCO, o tome je Glas već pisao. Čudi me da to ne izaziva veću pažnju u Hercegovini. Ukoliko se desi ono što se priželjkuju, ukoliko stećci zaista doću na poznatu UNESO-listu, mnoge stvari vjerovatno neće ostati na svome dosadašnjem mjestu.

Zanimljivo je da do onog nedavno objavljenog rada Dubravka Lovrenovića, nema novih, ne bar značajnijim tekstova o porijeklu, značenju i estetici stećaka.

Mi ne samo da nismo odgonetnuli najčešće likovne predstave na stećcima, nego ih nismo sasvim dešifrovali ni tekstološki.

Tako, danas, stećci podjednako iznenađuju naše goste, one koji ih po prvi put vide, i nas koji stalno živimo pored njih.

Pozicija stećaka, nije teško dokazati, paradigmatična je za našu cjelokupnu kulturu...

I oni koji su čitali najkraće prikaze, sigurno nose nekakav utisak  o stećciima, ili na neki način naslućuju ono što je osnovno u njihovom kulturnom sadržaju. Međutim, i za takve, a i za one koji su se stećcima duže bavili, stećak je ostao u onoj istoj kulturnoj kapsuli koja iz sebe ispušta samo onoliko značenja koliko je ko u stanju da preuzme ili intuitivno prihvati, iako stećak sve iskazuje jednostavno i direktno, bez akcenta i ikakve stilske akrobacije...

Prvenstveno, takvi su oni standardni stećci koji nam donose svjedočanstva o onim svakodnevnim životnim pričama i njihovim epilozima...

"A se leži Bogdan Hateljević, Radiča vojvode sluga. U dobri čas rodih se u Dabri, u družini pravo čineći i umrijeh gospodinu vjerno služeći. A saj bileh sinove moji postaviše".

"Ase leži Vukosav Širunović. Počteno živjeh a počteno legoh'. Ko čita ne ho..... neš' ne hodih'. Milostiju božiome. Tuđem se ne molih".

"Ase leži Vukašin Dobrašinović. U toi doba umrieh svakomu me bi žao mom".

U nastpisu na grobu Bogčina Ugrinovića životna tragika iskazana je direktno, mada gotovo djetinje jednostavno...

Mlad sa ovog svijeta odoh a jedan bijah u majke.

Tuga je prosto ukrcana u brojne epitafe...

Rodih se u veliku radost, a umrijeh u veliku žalost.

U jednoj drugoj prilici, u okviru jednog drugog rezimea, govori se o sužanjstvu, neznano kakvom...

A ovo pisa Vrsan Kosarić,

sužanj, koji se ne raduje...

Brojni su natpisi koji govore o prolaznosti zemaljskih dobara...

Dugo na zemlji živjeh ja, osamdeset i osam ljeta. A ništa ne ponesoh!...

Izvjesni Juraj Ivanović, Hercegovac iz Srednje Neretve, iznosi i svoj završni račun...

Da je znati svakomu čoviku kako stekoh blago i š njega - pogiboh...

Slična je i finalna refleksija Vukana Radonića iz Davidovića kod Bileće (Galjupov Do)...

A sije leži Vukan Radonić. A mnogo li sam ležo a mnogo li mi je ležati.

Slično život i ljudsku sudbinu doživljava i Stipko Radosalić (Primilovo polje), koji kao da piše iz smrti...

Bože, davno ti sam legao i vele ti mi je ležati...

Razočarenje epilogom, jedan potpun, i danas kod mnogih prisutan osjećaj ništavnosti i praznine, javlja se na tim, neki će reći primitivnim spomenicima...

A ovdje leži Dragaj, na kraju - ništ...

Da li smo u srednjem vijeku na našim terenima imali gnostike ili prosto ljude koji su tražili objašnjenja i preko onog što im je u tada nuđeno, ili su se ljudi, s nekim posebnim razlozima, vraćali svojim temeljnim egzistencijalnim  pozicijama, danas je teško reći, međutim neki stećci ne samo da djeluju svetogrdno, nego pomalo iskaču iz svoga vremena. Takav je onaj čuveni natpis Radosava Mrkšića koji i danas izaziva pažnju kod onih koji pišu o stećcima...

Stah boga moleći i zla ne misleći i ubi me grom!

Mrkšićeva zaprepaštenost nije usamljena. Sličan ambis otvorio se i pred pokojnikom sahranjenim na Humcima kod Foče...

Živjeh mirno, Boga moleć i zla ne misleć. Ovden gdi mi je kam, ubi me grom. Zašto Bože? Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem.

Postoje na stećcima i pitanja izvan ovih koja govore o čovjeku i njegovoj sudbini na zemlji. Neki finalni upiti imaju dubok filozofski sadržaj...

Pogledaj ovaj kamen. Čiji je bio? Čiji li je sade? Čiji li neće biti?

Naravno, veći broj natpisa i oni koji ih profesionalno tumače, uzimaju uslovno jer danas ih je zaista teško, a mnoge i nemoguće pročitati.

Nije sasvim jasan ni onaj mnogopominjani natpis na grobu trebinjskog popa Bogčina...

A se sjen popa Bogčina.

Problematična je riječ "sjen" ili "sen" ili "sjena". Pisana sa "jatom", može se čitati i kao "sin", ali i kao "sjenica", "koliba", "kuća". U literatiri, koliko nam je poznato, nije analizirana mogućnost da se radi o "sjeni" kao mitskoj (mističnoj) dimenziji čovjeka.

Ipak, među natpisima izvjesnim individualnim stavom, pa i izdvojenošću svog grobnog mjesta u ljubomirskom Vrpolju, u velikoj mjeri (bar među trebinjskim stećcima), dominira onaj pod kojim leži župan Medulin. Ovaj natpis datiran je u drugu polovinu 14. vijeka a glasi...

"A se leži župan Medulin, nikada mnogo ne imah, a nikada ništa nesta a deh (dijelih)."

Istoričari su se pitali di le je župan Medulin zaista bio župan ili o njegovoj tituli treba misliti nešto drugačije? Starješine vlaških grupacija bile su katunari, primićuri, katkad knezovi, a ne župani u pravom smilsu te riječi.

(Moguće da je župan Medulin bio niži činovnik u tadašnjoj državnoj hijerarhiji.)

U blizini Medulinovog groba je i znatno markantniji grobni spomen knezu Pokrajcu Oliveroviću, koji, na svoj način, upućuje na specifičnu poziciju župana iz Vrpolja, ali, iznad toga, ponešto govori i o pismenosti tog vremena.

Da se vratim županu Medulinu i njegovom epitafu...

Na prvi pogled, župan ostavlja biljeg o svojoj životnoj ravnoteži, o svom materijalnom stanju, o svom imetku koji nije bio veliki, ali koji je ipak bio toliki i takav da je mogao zadovoljiti njegove vjerovatno skromne potrebe, i, uz to, omogućiti mu da se u svojoj zajednici ponaša kao primjeran (aktivan) hrišćanin koji ne zaboravlja na milosrđe i na milostinju.

Očito, jednostavnim riječima, na ovom kamenu, župan Medulin iskazao je svoje životno uvjerenje, praćeno potpunom ravnodušnošću prema materijalnim dobrima, u neku ruku opčinjen spoznajom da život uvijek nudi mogućnost da se postigne ravnoteža i sklad i sa ljudima i sa svojom prirodnom (materijalnom) okolinom.

Mnogi grčki filozofi nisu ostavili ni ovoliko (zapisanog) teksta za sobom, a izučavaju se u svim istorijama svjetske misli.

O županu Medulinu i dalje ništa se ne zna. A da se župan rodio u kulturi koja pamti, u kulturi koja zna da sabere sve što su najumniji rekli ili uradili, i za svog života imao bi sljedbenike, kasnije svoje podražavaoce, da ne kažem da bi imao i svoju filozofsku školu, i da bi se o njemu mnogo toga moglo naći u literaturi, posebno u onoj koju je direktno ili indirektno inspirisao ili podstakao.

Kod nas o tome nema govora, župan Medulin zaista počiva u miru. Kad sam posljednji put potražio njegov grob, jedva sam ga našao, sjećam se da je nekakav grm prijetio da ga proguta.

Zašto se u našoj kulturi na reaguje na ovakve ličnosti, da li nam nedostaje senzibiliteta, podsticaja, ili se župan Medulin prosto ne uklapa u naš vrijednosni sistem?

Dalje, nije li pomalo upozoravajuće to što, tradicionalno, u našem javnom životu, proizvodimo tako mnogo ratnika, tako mnogo slavnih vojskovođa, generala, vladara, pa i političara, a tako spretno marginalizujemo sve ostalo, što bi moglo da više vrijedi i da duže traje.

Na primjeru župana Medulina mogli bi se upitati da li smo, kroz vijekove, u našoj kulturi više toga iskazali ili marginalizovali, da li smo više otkrili ili sakrili, više upamtili ili zaboravili?

Oni koji proučavaju stećke, oni koje žele da na njih nanovo skrenu pažnju kulturne javnosti i izvan naše države, možda nađu nekakve odgovore. A, da li će ti odgovori doprijeti do nas ili će ostati daleko od javne pažnje, nanovo zavisiće od onih koji decenijama i vijekovima arbitriraju snagom svoje vlasti, i prostačkom žestinom svog neznanja...

I.RATKOVIĆ

STANOVNIK SVIJETA

O županu Medulinu ništa se ne zna. Wegovi potomci nisu ga upamtili, niko ga nigdje nije citirao, o njemu posebno niko nikad ništa nije napisao. Kao da je bio svjestan toga, sasvim diogenovski, s minimalnim cinizmom za razliku od velikog Atinjanina, koji takođe nikad slova nije napisao, ali je ostao zabiželjen kao prvi kosmopolita svijeta (zbog izjave JA SAM STANOVNIK CIJELOG SVIJETA), na svom grobu je napisao: "A se leži župan Medulin, nikada mnogo ne imah, a nikada ništa nesta a deh (dijelih)."

Iako ništa, kako rekoh, nije pisao, Diogen je ostao upamćen, upamtila ga je njegova Atina. Župan Medulin nije, zaboravilo ga je njegovo Trebinje. Ove kontradikcije možda nekom izgledaju isforsiriane, ali, makar i u najmanjem bile tačne, trebale bi da predstavljaju upozorenje za sve one koji na bilo kakav način arbitriraju u kulturi.

Diogen u Atini nije imao nikakvu moć, ali je doživio da od Aleksandra Velikog čuje: DA NISAM ALEKSANDAR MAKEDONSKI, BIO BIH DIOGEN IZ SINOPE.

Priča o Diogenu u stvari je priča o antičkoj Atini. Da je živio meću varvarima, Diogen bi ostao anoniman. Svjetskoj baštini, pripovjedajući i pišući, predali su ga njegovi (prosvijećeni) sugrađani. Ova konstatacija koju, vjerujem, ne treba dokazivati, mogla bi biti malo više od upozorenja za mnoge koji svoju kulturu svakodnevno pocrtavaju i hvale, misleći da je kultura samo ono što se izvodi ili zbiva javno, po određenim procedurama, i na jednom višem nivou, iznad ulice, među ljudima u čije je društvo jednog dana Dogen banuo sa  svijećom, i rekao: “Tražim čovjeka!”...

M. Krleža

o steĆcima (1)

Ovi bosanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima....

Artističkom vrijednošću ovih reljefa nije se sistematski pozabavio još nitko. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, često grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog. Jedan dio tih sarkofaga, i to u omjeru od 30 posto, izrađen je dekorativno, u bogatoj reljefnoj ornamentici, usred koje se javljaju figuralne kompozicije često nejasnog značenja. Jedan od glavnih motiva te zagonetne instrumentacije je ljudska ruka.

Qudska ruka javlja se od dordonjskih spilja do Helade (kao što je poznato) kao važan rekvizit nadgrobnih spomenika. Mirno, tomistički sklopljena na sredovječnim sarkofazima, ljudska ruka živi od gotike do suvremene pariske škole kao glavno pomoćno sredstvo, da nam se ljudski lik protumači i približi upravo pomoću ovog, za portret pojedinca često mnogo važnijeg detalja od ostalih dijelova naše ovozemaljske pojave. Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskoga pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraćajaca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava - tko bi to znao i mogao da kaže? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vijekovima.

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantinskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika. Ove ruke na oklopima i na grbovima, ruke s mačevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita govore nam simboličnim značenjem viteških sredovječnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svima moralnim autoritetima svoga vremena. ne priznavajući nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wiclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije. Ornamentika i natpisi (naročlto izvanredan osjećaj za harmoničan raspored grafičke mase tekstova u ćirilici), heraldika ili arhitektonika slijepih kolonada, sve su to neispitani problemi, koji očekuju svoju analizu.

Od ovih bosanskih skulptora poznato nam je oko stotinjak imena. Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonične nizove, koji nam se danas usred bosanskih šuma i planina u svojoj gordoj samoći javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pečat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.

Za stećke oko Trebinja, Popova polja i Bileće mislili su Hoernes i Asboth da su nastali pod uplivom romanike, koja je mogla da se pojavi i kao moda vremena kakva je vladala između Zadra i Dubrovnika na istočnoj morskoj obali, ali ti "tumbani obelisci" sa slijepim romanskim lukovima, već samim tim faktom, što su naglavce postavljeni i kao takvi jednistveni, dokazuju nam samo to, da su ti artisti imali i smionosti da je manifestiraju na svoj individualni i originalni način.