in memoriam

Zora kukuriĆ

1926 - 2010.

Zora Kukurić, poeta i pedagog, vjerovatno nikad nije imala namjeru da postane  novinar, iako je naš list  uređivala od 1. oktobra 1957. do jula-avgusta 1959. godine, a pisala je i prije i kasnije (pisala prije kao talentovan prosvjetar, a kasnije kao osoba čije je pero imalo težinu).

Niko od živih novinara Glasa nije bio svjedok tih dana u  Redakciji. Upamtili smo samo ono što su nam stariji, u raznim prilikama,  pričali.

Zora  je u Redakciju (koju tada nisu činili profesionalci, nego saradnici-amateri, ljudi skloni peru) unijela svježinu, entuzijazam, elan.

Uz to i jedan novi jezik, jedan potpuno nov novinski izraz. Trebinje je njenu književnu riječ i ranije imalo u uhu, tako da se Zora “nije trebala ni potpisivati pod svoje tekstove“.

Važno je zabilježiti da nije poštovala ni jednu novinarsku školu, da se nije  držala žurnalističkih zakona, da je pisala neposredno, iskreno, mimo svakog manira i konvencije. Ostala je pjesnikinja do svog posljednjeg (olovnog) stubca u ondašnjem Glasu, i nikada pisanje nije prihvatila kao posao, kao mehanički proces...

Zora je, netipično za to vrijeme, gajila izuzetno poštovanje prema čitaocu. Nije dozvoljavala (koliko je god mogla) da se tom čitaocu, njenom sugrađaninu, novina obraća ni hladno, ni službeno, ni podcjenjivački, ni površno. Teško je reći koliko je uspjeha imala u svemu tome, ali na saradnike je, sa velikom ustrajnošću nastojala da prenese ono što joj je izgledalo najvažnije a bilo je sadržano u prostom uputstvu: nikad ne uzimaj olovku u ruku ako ti je duša prazna a srce hladno!

Otud, Glas njenog vremena bio je čitan i uvažavan. Kako u Trebinju, tako i među Trebinjcima koji su se rasijali po svijetu, među onima koji su ga doživljavali kao “najljepše pismo od kuće“.

Zorina poruka je bila jednostavna ali inspirativna - ČITAJTE I ŠIRITE NAŠ LIST!

Tada, prvi put doživjeli smo eho-efekat. Dobili smo pažljive čitaoce i uredne pretplatnike na svim kontinentima (oko 1.700 u ondašnjoj SFRJ i u inostranstvu).

Nekoliko pretplatnika iz Zorinog vremena i danas redovno prima Glas...

Sa zahvalnošću

Redakcija

“Glasa Trebinja“

in memoriam

RANKO ANDRIĆ

Iako cijelog života nije pisao za Glas, Ranko je u našoj redakciji ostavio vidan trag, gotovo i imperativ - da novine moraju vjerodostojno svjedočiti o čitavoj društvenoj vertikali, a ne samo o njenim “gornjim spratovima“.

Wegov izbor, u tom uspravnom prostoru, bio je donji sprat - ulica i običan, često nazivan mali čovjek.

Ranko nije volio ni velike riječi ni velika djela. Nije volio ni podvig ni masan naslov. Iako je bio sportista, nije pretjerano volio ni titulu ni rekord. Volio je nešto srednje, nešto što ima ljudsku mjeru, nešto što je svima blisko, nešto što svi ljudi, bili bogataši ili siromasi, bili pismeni ili nepismeni, mogu prihvatiti i s nekim podijeliti.

Otud, nije volio ni obiman tekst, ni komplikovan stil. U novinarstvu bio je iskren i direktan. I kao čitalac, kasnije, od novina je tražio to isto, iako se užasavao od svakog pretjerivanja, pogotovo od tzv. žute štampe koju u nikakvom obliku nikada nije prihvatao.

Tokom jednog dugog vremena imao je kritičan i rezistentan odnos prema onom što je politički isključivo i tvrdoumno, bio je “opozicija“ svim svojim bićem. Svakodnevno je nastojao je da stvari osmotri i “pročita“ iskosa, i da to, naravno, ne ostavi samo za sebe. U poznijim godinama, to je činio sa manje kritičke žaoke, ali sa više humora. I nikad indiferentno.

I kad je prestao da piše za Glas, bio je uz redakciju. Opet nekonvencionalno, u zgodnim prilikama i u najintimnijim društvima, iznosio je zamjerke, ali pošto je izbrojao sve kore novinarskog hljeba, svaka njegova riječ bila je praćena velikim razumijevanjem.

Otud, zadugo, ostao je i naš vjeran čitalac i čovjek blizak Redakciji, čovjek koji nas je često upućivao na pojedine teme ili na ljude koji su ovom gradu dali ili davali nešto od svoga duha ili od svoje duše.

Ranku nije bilo bitno šta i koliko.

Sa zahvalnošću

Redakcija

“Glasa Trebinja“

PODSJEĆANJA

POPOVO  I NOVI

Piše - Goran Ž. Komar
 

Veoma je veliki broj porodica koje su svojim predanjem svjedočile pripadnost Popovu, makar njihova sela i ne bila smještena u okviru ove političke teritorije kako je mi danas, uvelike hipotetički, gledamo...

Polje u Hercegovini, najbližim planinskim grebenom odjeljeno od obale mora, ali  i politična oblast šira od njegovih  izrazitih orografskih razmeđa, zbog čega je i u venecijanskim državnim hartijama nosila naziv  Provincia di Popovo. Nisam siguran u kojoj mjeri je, tokom zapisivane istorije ovih krajeva, Trebinje nosilo primarnost, kao glavna i važnija tačka političkog prstena krševite zemaljske ''poverhnosti'' južne Hercegovine.

Izraziti rasadnik crkvene i političke elite srpskoga naroda od srednjega vijeka, a posebno tokom 17. i 18., vijekova velikih i finalnih mletačko - turskih sukobljavanja.

Predio dubokog i najdubljeg dohvatljivog srpskog hrišćanskog sabiranja u barem dvije drevne svetogospođinske tačke: Zavali i Tvrdošu. Predio koji u potpunosti ilustruje dubinu srpskog vjerskog naslijeđa u svojim nekropolama rasutim uz desnu obalu Trebišnjice.

Predio ponornice. Predio vinograda. Ipak, dubinom vjere, razlistalošću vinograda Gospodnjeg koji je narod Popova uzgajao hodajući tragom Svetoga Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog, obgrljeno je Popovo moćnom molitvog svoga zemljaka čija se starina pamti i pokazuje.

Pominje  se Popovo od davnina i vrijednim istorijskim izvorima, ali to nije predmet ovoga članka. Wime se samo želim usredsrediti da tradicijom ocrtanu važnost Popova kao rasadničkog predjela, iz kojega je, nesumnjivo, potekao znatan broj familija koje su u Novi sišle tokom Morejskog rata.

Izuzetno je značajno ukazati na veliku teškoću  određivanja ukupne populacije Popova na izmaku 17. vijeka, to jest tokom velikog mletačko-turskog rata poznatog kao Morejski (1684-1699). Ovaj rat je potresao čitavu Hercegovinu, kao i prethodni, Kandijski, u kojem su hercegovački knezovi već uspostavljali katkada i čvrste veze sa Venecijancima.

Veoma je veliki broj porodica koje su svojim predanjem svjedočile pripadnost Popovu, makar njihova sela i ne bila smještena u okviru ove političke teritorije kako je mi danas, uvelike hipotetički, gledamo.

Primjera radi, a ovdje ću to detaljnije raspravljati, porodica Bronzića u Kamenome kod Herceg - Novoga, govorila je da je stigla iz Popova u Morejskom ratu, a oni su ovdje stigli iz Zažablja. Porodica Vukasovića u Žlijebima iz Popova, stigavši iz Žakova, gdje i danas stoji. Svakako, može se reći da je Popovo u Morejskom ratu Boki pružilo pregršt srpskih porodica i da je pored Ljubomira, Trebinja i možda Rudina, najsnažnije rasadničko središte novskih - dračevićkih imigranata u 17. vijeku.

Čak, i onih koji su u mletačkoj Boki zadobili ozbiljne privilegije i položaj blagodareći, vidjećemo, ne samo neposrednom učešću u ratu, već i prethodnim dodirima sa venecijanskim vlastodršcima (Površ - Vojnović).

Kada bokeške familije svjedoče pripadnost Popovu one to mogu činiti iz dva razloga: a. pripadnost selu koje leži u okviru političke oblasti koja se po starini smatra Popovom, gravitirajućom starim oblastima b. prelazak u Boku iz Popova u užem smislu, kao predjelu koncentrisanja, predjelu odluke (poput Grahova na istočnoj strani). Takav je, nesumnjivo, slučaj sa Bronzićima u novskom selu Kameno, kojima je zavičaj Zažablje.

Ono što ovdje želim snažno podvući je veličina izvorno popovske populacije u 17. vijeku, prije pomjeranja dijela porodica koje je podigao veliki rat. Svakako, znatna. 

Godine 1913. Srpska kraljevska Akademija objavila je pod uredništvom Jovana Cvijića antropogeografsku studiju sveštenika iz Kuta Sava Nakićenovića ''Boka''. Ova knjiga, pored veoma iscrpnog i tačnog opšteg dijela, sadrži i kataloge novskih familija sa kratkim obavještenjima o njihovom istorijskom hodu i, gotovo u pravilu, mjestu porijekla. U ovome pregledu potkrale su se i određene pogreške iz razloga širine teritorije cjeline stare Boke koju je vrijedni istraživač obradio. Ipak, odlučan sam dati pregled familija koje su, po tvrdnjama Savovih obavještača, potekle iz Popova. Kada budem u prilici, ove podatke ću komentarisati i proširivati arhivskim vijestima koje pružaju fondovi primorskih arhiva.

Naselje  Topla: Stratimirović iz Popova sa Vojnovićima. Zanimljivo je da ovdje autor ne pruža godinu dolaska. U poslednje vrijeme pružano određene indicije o porijeklu Staratimirovića, iz arhivske građe sačuvane u Herceg - Novom. Vojnović iz Popova. Bošković sa Tople, iz Popova. Kazuje se da je prvi useljenik bio Vuko, te da su stigli sa Vojnovićima.

Sveštenik Savo Nakićenović se ovdje poziva na Catastico di Topla 1726. godine, kao što to, u pravilu, čini za sve pojednince koje markira kao prve useljenike. Katići sa Tople, da su prvo stigli u sutorinsko selo Žvinje iz Popova, oko 1700. godine, samo ovdje precizira iz Curića.

Znamenit je Joko koji je poginuo kao žrtva atentata Francuza na Toploj. Katići se pominju u nizu isprava dubrovačkog arhiva, vezani za sela na dubrovačko - trebinjskoj međi. Petrovići na Toploj, koji su stigli iz Popova sa vladikom Savatijem. Poznat je Duka, jedan od ktitora saborne crkve Sv. Spasa na Toploj, a prvi koji je uselio bio je Vujat Petrović.

Draško je bio kapetanom Topaljske komunitadi 1722/23. godine. Gudelj iz Popova. Kada govorimo o Gudeljima tada zaista moramo primjetiti njihovo prisustvo u selu Volujac kod Trebinja. Šarabaća, useljenici u Toplu koji su stigli sa vladikom, a Savo bio kapetanom Topaljske opštine 1725. Igalo: Kosići iz Popova sa Milošem Vojnovićem, a Đurica bio kapetanom Topaljske komunitadi 1765. i 1769. godine. Lončari iz Popova sa vladikom. Srbina: Baralići (Balarići) sa Savine (katastarska cjelina: Topla) sa pukovnikom Milošem Vojnovićem iz Popova.

Prema mojim podacima iz savinske arhive bilo je među njima sveštenika. Mojdež: Magud (Radunčić) iz Popova sa vladikom Savatijem, Budeči iz Popova sa vladikom, Radulovići iz Popova. Autor pominje oca Teofila, tvrdoškog postrižnika, koji je u ime vladike razgovarao sa mletačkim vlastima i ugovorio prelazak vladičin, pozivajući se na pismo u biblioteci manastira Savina od 9. sept. 1693. godine.

U dubrovačkoj građi se pominje Selah Radulović koji je 1690. vlasnik nekretnina u Mojdežu. Mrkovići (zapravo Mrkaići) iz Popova sa knezom Vojinom Vojnovićem a da je prvi doselio Vasilj. Ratiševina: Deretići iz Popova, a da je prvi došavši Jovo, Radovići iz Popova, a da je prvi Đuro. Kameno: Ajčevići (Xani) iz Popova 1692. godine, kao i Bronzići, 1692. godine. Mokrine: Miševići iz Popova 1692. a da je prvi stigao Vuko, Čedanovići iz Popova 1692., Ćeranići iz Popova 1692., Manojlovići iz Popova 1692., Ivkovići iz Popova 1692.

Nemoguće je uzdržati se od komentara o istovjetnosti vremena dolaska svih ovih kamenskih i mokrinjskih familija. Žlijebi: Vukasovići iz Popova 1693., a prvi Vukašin. Kuti: Maslan (Vugdragović) iz Popova 1692, Perišić iz Dračeva (Grmljana) sa Jovom Vojnovićem i Perušković iz Popova 1691., da je prvi doselio Đuro. Sasovići: Grlo iz Popova 1693., Bijelovići iz Popova 1692, Gudeljevići iz Popova 1710., Đuričići iz Bobana 1692., Bokanovići iz Popova 1692 i Slijepčevići iz Popova 1692. Kumbor, Đenovići i Baošići: Đurasovići iz Žakova sa vladikom Savatijem, Vrankovići iz Popova i Komadine iz Popova a da je prvi uselio Miloš. Sušćepan: Grbić (Pulentić) sa Milošem Vojnovićem i Sladojevići 1693. Slave Sv. Klimenta. Podi: Ovdje se susrećemo sa najznatnijom popovskom populacijom. Podi su selo izrazite pomorske tradicije. Laketić, Pavković, Zrnović, Rosnić i Kvekić. Prvi Kvekić bio je Vukašin, a Gavrilo Jovanov bio je kapetanom Topaljske komunitadi 1735. i 1751. godine. Radonić iz Popova 1693., a prvi Vukašin, Petrović 1693., a prvi Vukašin Petrov, Mijatović 1692., od njih je bio sveštenik sasovićki i pođanski paroh Gavrilo, ukopan pored apside parohijalne crkve Sv. Sergije i Vakh, Dragičevići 1692., od kojih pop Isaija i Jovo Dragičević, Radibratović 1692., a prvi Sava, zatim, Milija Popovljanin te Qiljanići i Vukajlovići 1694. Savina i Meljine: Matkovići iz Popova 1694 i Ćosurići iz Popova 1694. Bijelske Kruševice: Pavlovići iz Popova 1693. Bijela: Popovići u 15. vijeku, da je od njih bio sveštenik S. Popović koji je poginuo za oltarom na službi Božijoj u 17. vijeku. Jošica: Radanovići iz Popova 1694. godine. Ubli: Radoničić iz Popova 1692. godine.

Iako dalje razlaganje ovih podataka zahtijeva mnogo više detalja, pružam ovim člankom, ilustracije radi, ovo kazivanje o popovskim familijama koje su za vrijeme velikog ratnog požara prešle pod krilo mletačkog principa.