TREBINJSKI OSNOVCI U BORBI PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA

SMANJITI - BAR ZA PROCENAT

Sve češća dešavanja vršnjačkog nasilja u osnovnim i srednjim školama Republike Srpske nisu zaobišla ni Trebinje, gdje su se, međutim, učenici i nastavnici uhvatili u koštac sa ovim problemom...

Ne bježeći od činjenica prema kojima je, sudeći po istraživanjima Ombudsmana za djecu, koja su provedena u prošloj godini, 51% osnovnih i 64% srednjih škola u Srpskoj prijavilo različite oblike vršnjačkog nasilja, u Osnovnoj školi “Jova Jovanović Zmaj” u Trebinju su ovu problematiku uvrstili i u redovni nastavni plan i program.

Odjeljenje VI 2 ove škole je, radeći na projektu “Ja građanin” koje provodi Civitas i saradnji sa Prosvjetno pedagoškim zavodom RS, u okviru predmeta Demokratija nastojalo, kako kaže njihov razredni starješina Mira Vukanović, problem sagledati ozbiljno i ozbiljno ga riješiti.

Ona tvrdi da je najvažniji zaključak do koga su učenici i nastavnici došli taj da je veoma bitno rješavati probleme žtrava vršnjačkog nasilja, ali treba posvetiti pažnju i na počinioce.

„Ne smijemo pribjegavati pojednostavljenim rješenjima, u smislu da se, uslovno rečeno žrtve izoluju od nasilnika, tako da se prije prebacivanja u drugo odjeljenje ili pak promjene škole, moraju iscrpiti svi drugi načini djelovanja. Zbog toga nastojima sarađivati, ne samo sa roditeljima, ili kolegama u Centru za socijalni rad, nego je najviše potreban razgovor sa samom djecom, a predmet Demokratija nam je u tome smislu dobro došao, jer se djeca na ovim časovima otvore i otvorenije razgovaramo o problemima“, kaže Vukanovićeva. 

Ona tvrdi da su roditelji svakako veoma bitna karika u lancu, jer se kod kuće, nenametnutim pričama, djeci konstantno treba ukazivati na činjenicu da loši momci ni u kom slučaju ne mogu biti uzori.

Učenici njenog razreda tvrde da su i sami, upravo na časovima Demokratije, ustanovili da dobar dio njihovih vršnjaka uzore više ne traže u onim pjevačima koji nisu agresivni, u oblačenju, ali i u ponašanju na sceni, ni u sportistima koji nisu agresivni ili se ne bave borilačkim vještinama.

„Mi smo provodili i anketu među našim vršnjacima razgovarajući s njima na ovu temu i saznali da su oni agresivni u razredima možda i najpopularniji. Ne možda kod svih đaka, ali kod dosta njih.

Sa druge strane, ima i onih koji se sa ovakvim mišljenjem ne slažu, ali ne smiju to javno da kažu da ne bi bili ismijani u društvu ili da ih ovi loši ne istuku, jer se i to dešava“, kaže Stefan Draško, učenik ovog razreda.

Svjesni su ovi mališani i činjenice da se protiv nasilja treba boriti diplomatski, pa siledijska ponašanja, kojih ima i u njihovom razeredu, jednostavno ignorišu, a ako je nasilnik do te mjere grub da bi se tukao, oni – pobjegnu.

„Najčešće bježimo prema zbornici, jer znamo da se i siledije boje da ih nastavnici ne vide, a onda pribjegavamo i drugim metodama, poput onih da ćemo ih snimiti mobilnim telefonom i dati nastavniku da pogleda i tome slično“, objašnjava djevojčica Anja Radanović.

Osim fizičkog nasilja među vršnjacima, mnogo je češće, ali, kako kaže Vukanovićeva, i teže otkriti i sankcionisati, verbalno nasilje ili onu  vrstu nasilja koja se dešava određenim neprimjerenim postupanjima jedne djece nad drugom, čega okolina u prvi mah nije ni svjesna.

MaliŠani šestog dva su i toga svjesni, a najčešće se ovakvo nasilje dešava iz ljubomore, zavisti što je neko bolji đak, što je ljepši, što se ljepše oblači iako ima manje novca i slično.

Nerijetko se, kažu đaci, dešava da učenik slabijeg imovnog stanja, koji odjeću ili obuću kupuje kod Kineza ili Seknd hendovima, bude ismijan zbog toga, a da drugi učenici ne smiju da reaguju, jer će i oni biti na tapeti.

„Koliko god da zvuči smiješno i ovim generacijama banalno, potrebno je samo razgovarati sa njima, pa, ako je potrebno, nekada ismijati i same ove skorojeviće, jer oni očigledno ovako reaguju iz razloga što ostala djeca nisu obratila pažnju na njihove skupocjene patike, na njihovu markiranu jaknu, koja, na svu sreću, ovim uzrastima još ne znače ništa“, kaže dalje Mira Vukanović.       

Nažalost, u današnjem vremenu kada je brzina života dosegla visok nivo, roditelji sami jako malo vremena imaju za svoju djecu, a najviše vaspitanja mladi nose iz kuće, zbog čega je potrebno pažnju skrenuti, a nekada i razgovarati sa onim roditeljima koji to nisu radili dovoljno sa svojom djecom.

I to su ova djeca predvidjela, pa, osim međusobnih razgovora i razgovora sa predstavnicima Centra za socijalni rad i MUP-a, organizovaće, kažu, i zajedničke razgovore sa svim roditeljima, kao i sa predstavnicima medija.

Sa nama su razgovarali na način da smo u jednom momentu zamijenili uloge, pa su oni postali i novinari i reporteri i političari, željni, kako kažu, da stvar izvedu na čistac i da doprinesu da se nasilje u njihovoj sredini barem za procenat smanji...