Nesvakidašnja hercegovačka priča

ZIMSKO LjETOVANJE U GORNJEM GRADCU

Piše - Žarko Janjić

Šestu godinu zaredom Dragan Janjić iz Hajdelberga i Željko Radić iz Zrenjanina desetak dana zajedno provedu u kući svog pokojnog djeda Danila Janjića, u ljubinjskom selu Gornji Gradac, gdje su nekad rado dolazili kao mališani.  Tako je bilo i ove zime...

Ima tu nečeg posebnog. Kao u Šantićevoj pjesmi ""Pretprazničko veče". Sve obično, a čeka se nešto veliko... Sjeverac brije preko golih vrhova Sitnice, Pelinkovca i Ðurđeve Glave, silovito se stušti ka Ljubinjskom polju, a u staroj kući sa čardakom, pod starom murvom, u ljubinjskom Gornjem Gradcu dva ""stranca" - jedan iz Hajdelberga, drugi iz Zrenjanina - zasjeli kraj vrelog "smederevca".

Jarca vatra, pucketaju naložene brstine i endemična đedobrada, toplina i milina šire se do svakog kuhinjskog kutka, pa i kredenca - u kom su složene slike djeda Danila i bake Mileve, kojih odavno nema.

Nigdje, do u mislima ove dvojice... Oni, Dragan Janjić (46) i Željko Radić (50), u stvari nisu stranci nego rođaci, ova kuća ispunjena ugodnim mirom u kraškoj zimskoj idili - kuća je njihovog pokojnog djeda Danila Janjića.

- Šestu  zimu zaredom, krajem januara ili početkom februara, dolazim iz Wemačke, Željko mi se pridruži iz Srbije i stižemo na "zimsko ljetovanje", od desetak dana, u kuću, gdje je rođen moj pokojni otac Milorad i Željkova pokojna majka Draginja, koji bjehu brat i sestra, a u kojoj smo i mi provodili dio djetinjstva, dok nam je djed Danilo bio živ - priča Dragan Janjić, vlasnik privatne firme koja se bavi hortikulturom u Hajdelbergu.

- Mnogi naši najbliži odavno su pomrli. Zato prvo odemo do gradačkog groblja i crkve na brijegu, zapalimo im svijeće za pokoj duše, pa potom obiđemo rodbinu u Qubinju, Vođenima, Krajpolju, Krtinju i Žrvnju - Ðuriće, Janjiće, Likiće, Kostiće, Pešute, Koziće, Bokiće... Onda se vratimo u ovu svoju kuću, provjetrimo je, sredimo, naložimo vatru... I?

I onda danima pričaju. Polako, natenane o davnim godinama, davnim ljudima, o davno protekloj rijeci vremena Gornjeg Gradca, koja za trenutak zaiskri i oživi u tim kazivanjima i uzajamnim sjećanjima... Sve im to, kao i one stare stvari iz ove kuće, puno znači. Kao nevidljivi korijen staroj murvi, onoj pred kućom, što je decenijama hrani, održava u životu i čuva pred naletima ovakvih - najhladnijih vjetrova...

Zato Dragan i njegov rođak Željko Radić, mašinski tehničar iz zrenjaninskog  "Žitoprodukta", poslije užurbanog gradskog života, ovdje nađu mir - u staroj kući, toj toploj luci djetinjstva, za koju su i sami vezani nevidljivim lancima.

- Ovdje smo redovno ljetovali - nastavlja Draganovu priču Željko - sve dok je djed Danilo bio živ, do 1980. godine, onda rjeđe... Ujak Milorad, koji je u Gornji Gradac bio izbjegao iz ratnog Sarajeva, umro je ovdje 1993, baka Mileva - tri godine poslije njega...

Moja majka Draginja umrla je još 1962. godine u Zrenjaninu, imao sam samo dvije godine. Stanovali smo u Ravnom Topolovcu, gdje mi je otac stigao kao kolonist iz sela Žrvanj. Djed i baba su poslije njene sahrane htjeli da me vode sa sobom u Hercegovinu, ali moj ćaća Kosto Radić nije dao. Kad sam malo ojačao dolazio sam ovdje ljeti. Kako ti može biti kod djeda i bake nego lijepo? Često te dane i sada spomenem mojoj supruzi Mirjani i sinovima Stefanu i Nemanji. Pa opet niko ih ne razumije kao moj rođak Dragan, pošto je svako ljeto svog djetinjstva i dječaštva, dolazeći iz rodnog Sarajeva, provodio u Gornjem Gradcu sa djedom Danilom i njegovim bratom Perom. Sa Perom je orao, kopao, jahao konja Liska, vozio se na brani kojom je on ravnao zasijane parcele od kućnih Podvornica do Krivača, Zuruša i Dajića kod Kapavice, a koju su vukli volovi Zimonja i Zekonja... tako da mi je najmanje čudno što je poslije završio Poljoprivredni fakultet u Sarajevu, mada mi je malo neobično što je odabrao tehnološki smjer.

Dragan dodaje da mu je i ono što je naučio od starog Pere i ono na fakultetu dobrodošlo u poslu kojim se od 1996. godine bavi u Hajdelbergu.

- Zadovoljan sam. Radim u prirodi, kao što sam nekad radio i ovdje. Nadam se da ću do kraja života biti zdrav i da neću imati potrebe da mijenjam posao. Jednom devedeset i neke u Wemačkoj lomio sam se da li da odem u Kanadu ili da ostanem. Računam: odem li, biću još dalje od majke Gordane, koja živi na Vrbanji u Sarajevu, a opet me nešto nagovara da krenem. Uvidjevši moje dileme, gospođa Gertrud Frank, koja mi je pri dolasku u Wemačku dosta pomogla, pitala me je znam li jasno kako će u oba slučaja izgledati moja budućnost. Odgovorio sam joj: gospođo, gdje god odem "koka-kole"  svuda ima,  i svuda je ista! Ja, dakle, ne znam kako će teći moj životni put, ali znam gdje će završiti. Završiće u crkvenom dvorištu kraj male crkve na brijegu u selu Gornji Gradac!

Posljednjih godina, priznaje, ništa ga tako dobro ne odmara kao ovo “zimsko ljetovanje” u nekadašnjoj djedovoj kući i priča sa rođakom, koja ponire u neko drugo vrijeme koje sigurno nije bilo bogato kao ovo, ali je, svakako, bilo ljepše i bezbrižnije.

Zato to davno vrijeme i Željku i Draganu iz ove perspektive djeluje kao jedan "pokretni seoski praznik" kome se, evo, vraćaju iz zime u zimu...