OSVRT - Život u poznatom krugu

MORAL KAO GRAĐANSKI ŠTIT

Jedna informacija objavljena u Glasu Trebinja zaslužuje dostojan komentar a on je izostao. Mislio sam da će se javiti neko ko ima adekvatno humanističko obrazovanje, i komentarisati informaciju o kojoj govorim, ali nije se javio niko, i otud vam šaljem svoj komenat preko bare.

O čemu je riječ?

U istraživanju Herceg Presa, koga je prenio Glas bilo je i pitanje: Od čega, danas, najviše strepite?

Odgovori su bili slijedeći...   

- Da neću moći da školujem djecu (45.20%)

- Da neću biti u stanju da prehranim porodicu (44.10%)

- Da ću biti prisiljen da na nedostojan i nezakonit način dođem do novca (46.50%)

- Da neću moći da vratim dugove (26.50%)

- Da neću imati novca za liječenje (44.70%)

- Od nečeg drugog (2.90%)

U komentaru ovog upita konstatovano je da, logično, pažnju privlači činjenica da je (u skraćenom rezonovanju) najviše onih koji više brinu za svoje etičko, nego za svoje fizičko biće.

Odgovori pokazuju da je najviše građana koji prevashodno strepe od mogućnosti da mogu doživjeti potpunu moralnu degradaciju (to se iščitava iz njihove zebnje da će ili da mogu biti prisiljeni da na  nedostojan i nezakonit način dođu do novca).

Na drugom mjestu su oni koji imaju ili pretpostavljaju da će uskoro imati problem sa školovanjem djece (45,20%), a, takođe, visoko su pozicionirani oni koji brinu da neće imati novca za liječenje (44,7%) kao i oni koji strepe da neće moći da prehrane svoju porodicu (44,1%). U prvom egzistencijalnom planu je dakle, moralni dignitet i/ili integritet, a u drugom školovanje, liječenje i ishrana.

Kod nekog ko živi u San Diegu, na primjer, odgovori bi bili drugačiji, a, pretpostavljam da bi povelikih razlika bilo i unutar same BiH-teritorije.

Otkud ovakva atmosfera?

Kako to da nematerijalne vrijednosti na ovakav način narod stavlja iznad materijalnih? Ja nemam odgovor, ali čini mi se da ima niz pretpostavki koje dobro stoje ili bar donekle objašnjavaju ovu pojavu.

Prvo, uvjeren sam da odgovor nije utemeljen, bar ne dominantno, na naslijeđu, na tradiciji, predanju, pogotovo ne na epskoj etici (što bi u prvim mah moglo da izgleda logično).

Da bi se razumjelo ono što je napisnao, a da bi se otklonili povodi ili motivi, kao ovaj prethodni, podsjećam na jedan fenomen koji je vezan za obim, odnosno brojnost svake zajednice.

 Naime, moralna komponenta, i javni građanski ugled, dominantiji su u malim zajednicama, u onim u kojima svak svakog poznaje, nego u onim većim. Kad je u maloj sredini neko degradiran, onda je degradiran stopostotno, svak to zna, i svak prema njemu gradi adekvatan moralni pa i odbrambeni stav.

U većim gradovima, odnosi se tako ne nijiansiraju. Pojedinac, čak i kad doživi morali pad, njegov eho prostire se samo u porodici,  samo u krugu njegovih prijatelja, poznanika, ili samo u firmi u kojoj radi. Mogu se desesiti i preplitanja, ali, u cjelini, veći gradovi u ovom smislu mnogo su humanije zajednice, i svaki pojedinac u tom smislu može da se ponaša komotnije.

U malim gradovima svako nepoštovanje pravila kažnjava se potpuno, kazna se javlja u ehu, po svim pravcima, i kažnjenik, iz svega teško da može izaći neoštećen, ili sa dobrim igledima da na neki način obnovi svoj ugled ili poziciju. 

U malim gradovima sve počiva na uhodanim odnosima i konvencijama, ali i na stareotipnim kontaktima koji regulišu odnose.

Naime, kad se izračuna samo broj onih koji su vam u Trebinju u srodstvu,  pa se tom broju doda broj onih koji ulaze u domen porodičnog prijateljstva, kad se tako oko sebe opišu drugi krugovi, zaključno sa krugom koga čine imena svih onih koji su vam u trenucima najveće boli pružili ruku i rekli riječ saučešća, onda je jasno da i tzv. građanske slobode u takvim zajednicama treba shvatiti uslovno.

Otud, i u predizbornim kampanjama, osvjedočio sam se u Trebinju, pa i u Hercegovini, debata nije toliko direktna i nemilosrdna, i, po pravilu, uz rijetke izuzetke, svojom oštricom nije okrenuta niti naciljana na pojedinca (kako sela gotovo da nema, Hercegovina je danas teritorija malih gradova, u koje su uneseni običaji sela koji pojedinca uvažavaju i štite dosljedno i bez iakakve mogućnosti da se  neko preskoči ili na nekom napravi izuzetak).

U takvoj atmosferi i praksi, dakle, svačiji moralni lik nekako je unaprijed zaštićen? Zaštićen i logikom brojeva koji čine prethodne “krugove” ali i činjenicom da bratsveničko-plemenska struktura, karakteristična za najborjnije porodice, opet ima svoja pravila i uglavnom je, bar u javnom komuniciranju izvan, pa i iznad, stranačke strukture.

Sve u svemu, u ovakvim sredinama, dok čovjek ima moralni kredibilitet, znači da je i fizički i egzistencijalno siguran. Nije za odstrel, jer ga štite oni krugovi, koji, u trenucima krize, funkcionišu kao štitovi.

Kad se ti štitovi uklone, a ukalnjaju se samo kad neko iz tog kruga prekrši pravila, sve zabrane se skidaju, i tek tada takav čovjek suočava se sa izglednom mogućnošću da fizički i egzistencijalno padne na dno, odnosno u blato do grla (iako ima dosta onih koji su u moralnom blatu a uživaju stvaran, mada, iz raznih razloga nasilan ugled).

U tome je, mislim, glavni uzrok one strepnje iz pomenutog istraživanja. Nismo mi dakle tako u moralnom smislu visoko pozicionirani, niti nam je moral bitan toliko koliko izgleda, nego je po srijedi činjenica da, u trenutku kad izgubimo moralnu autentičnost ili snagu, neumitno prelazimo iz grupe koja je zaštićena u grupu čiji je samoodbrambeni potencijal veoma mali ili je sasvim ništavan.

 I.MEDAN