|
Početna
DŽIVARSKA CRKVENA OPŠTINA
KNJIGA KOJA SE ČITA GODINAMA nove knjige: Savo Pujić - DžIVARSKA CRKVENA OPŠTINA, Edicija BAŠTINA, Svet knjige, Beograd 2010., strana 351.(Knjiga posvećena roditeljima, Stani i Todu) Pišući knjigu o Dživarskoj crkvenoj opštini, Savo Pujić ne krije da je imao namjeru da se odupre zaboravu pa i sveopštoj marginalizaciji ili potpunom poništavanju onog što je u minulom dobu bilo vrijedno pamćenja. Zato valjda i podvlači da, ako se ovom knjigom uspostavi nekakva spona između predaka i potomaka, njegov višegodišnji trud neće biti uzaludan. Sada, na potezu su čitaoci, oni kojima Pujić ovu knjigu predaje kao odgovor na mnoga pitanja koja su dugo “golicala” našu pažnju... Ima knjiga za koje nikada ne možete reći da ste ih do kraja pročitali. Te knjige ostaju nepročitane, čak i ako ih držite na noćnom stočiću, odmah pokraj kreveta. To su, naravno, knjige koje se čitaju s posebnim razlogom, pažljivo i štedljivo, uvijek s nekim novim povodom, ili upitnikom. Uobičajeno, takva su izdanja enciklopedijskog karaktera, ali, zakonito, takvi su istoriografski pregledi ili hronike koje se na nas odnose direktno. Dakle, knjige koje su pisane za nas i govore - o nama. Bez sumnje, i nakon što pročitate samo par stranica, shvatićete da je baš takva posljednja knjiga Sava Pujića (“Dživarska crkvena opština”), na kojoj se ni boja još nije temeljito osušila, a već se ljudi o njoj propituju i traže je kod poznanika ili po knjižarama. Iako je ovu knjigu, kako sam kaže, počeo da piše slučajno, Pujić je, u prvim kontaktima sa izvorima (pisana građa Dživarske srpskopravoslavne crkvene opštine), definisao svoju namjeru - da ostavi svjedočanstvo o zavičaju, o njegovoj prošlosti, o njegovom stanovništvu, i o njegovoj duhovnosti. Pujić je prilično upamtio, dosta toga čuo, mnogo iščitao i pribilježio (na žalost, dosta toga u proteklom ratu i izgubio). Otud, kad čitate pojedina poglavlja ove knjige, bilo da je riječ o selima, rodovima, ili o konkretnim istorijskim događajima, stiče se utisak da je autor zaista došao do svega što je do sada objelodanjeno u raѕnim izvorima, pa i u raznim naukama.
Profilišući knjigu i kao etnografsku studiju, Pujić kao da se pribojavao da će mu čitalac prigovoriti kako nije dosljedno razdvajao bitno od nebitnog, međutim, čitalac se ne može oteti utisku da ta dilema u tekstu postoji samo prividno, i da se može javiti samo kod onog ko ima namjeru da kroz ovu hroniku što brže protrči. Da je Pujić bio rigorozniji prema građi, da je sve uvijek dovodio u uzročno posljedične relacije, da se isključivo držao naučne metodologije, ne bismo na ovim stranicama iščitali nepretencioznu, dokumentarno potpuno pouzdanu sagu o porodici Danilović (koju u fragmentima donosim naniže), niti bismo, u par redaka, na primjer, pred sobom vidjeli kako funkcionišu i kako se prožimaju mehanizmi tradicionalnog, narodnog i znatno savremenijeg prava u susjedstvu, kao što se vidi samo iz jedne bilješke od nekolike desetine riječi...
„Godine 1674. dubrovačke vlasti su novskom kadiji prijavile stanovitog Vujadina, Boška i Milutina, braću, Vlahe iz Čičeva, koji su vrlo učestalo pljačkali po dubrovačkim selima. Na to se nekoliko stanovnika Čičeva (Ahmed Omerov, Bego Kurtović, Matijaš Đurasović, Vujica Glavočević, Ivan Mihašev, Mitar Radulov) proglasilo jamcima da spomenuti više neće pljačkati. Jamci su zajamčili da će se šteta koju navedeni ubuduće nanesu dubrovačkim podanicima stostruko nadoknaditi, što je novski kadija unio u rješenje."
Da je Pujić, hladnog razuma, u svakoj prilici, još suzdržanije prenosio ili saopštavao samo ono što od njega traže stručne regule i pravila naučnog teksta, možda bismo ostali bez onih pasaža koji o životu u ovom dijelu svijeta govore više nego mnoge među onim najdebljim i najopjevanijim knjigama...
Takav je fragment koji potiče iz Rupnog Dola, a tiče se izvjesnog Asandžika Arkočeviću, “koji je bio veliki zulumćar i otimao mnoge zemlje”... “Tako je od ,Latina' oteo Bijelu, od Balordića Sopošticu, od Saradžića Crna Korita, od Fetagića Vlaticu, od Glavštana Salkove Doline, od Drobjenaka Crnu Goru, od Pamučina Roja-Doline, od ,Latina' dobar deo Župe. Da bi se Dubrovčani i Župljani oslobodili od njega najme čitavu četu Senjana da ga ubiju, obećavši silno blago. Oni dođu u Čičevo, ubiju Asandžika i oderu mu kožu i pošlju je u Dubrovnik. Dubrovčani onda podmetnu Senjanima lažne novce, te kad ovi to vide popale Župu i okolinu Dubrovnika, pa onda odu Senju na Krajinu."
Ovaj arhivski biser, naravno, nije jedini u studiji/hronici Dživarske crkvene opštine. Autor donosi i razne poruke ili pisma, pa i zanimljive fotografije ljudi koji lagano tonu u zaborav. Takve su minijaturne, na svu muku iz već degradiranih originala istrgnute fotografije pojedinih ljudi ili svih onih sela koja su pripadala crvenoj opštini, ali takvo je i fotografsko remek-djelo - studijski snimak Josipa Kašikovića, koji će ostati upamćen kao čovjek koji je sakupljao novac za crkveno zvono (a ko zna šta je sve u životu sustigao ili postigao).
Pujić na prvim stranicama napominje da je ova knjiga prvenstveno namijenjena čitalačkoj publici ograničenog područja - dijela Trebinjskog polja na lijevoj obali Trebišnjice, koji je u izvjesnom vremenskom periodu bio u jednoj vjersko-svjetovnoj organizacionoj jedinici (sela: Aleksina Međa, Bihovi, Bugovina, Velja Gora, Dolovi, Zgonjevo, Kremeni Do, Lapja, Luka, Pokrajčići, Police, Poljice, Pridvorci, Rapti, Rasovac, Todorići, Čičevo), ali, nema dileme, da je interesantna i izazovna za sve ljude koji prema Hercegovini nisu ravnodušni, za sve one koji žele da dublje proniknu i da kompleksnije spoznaju Hercegovinu kakva je bila nekad. Takvima, uvjeren sam, ova knjiga zadugo će ostatio nadohvat ruke.
TEKSTUALNI KOD I ZA MLAĐE GENERACIJE U Pujićevoj knjizi najradoznaliji će naći podatke o svojim precima, ali i o svemu drugom što je činilo njihov život (običaji, predanja, svjedočanstva, razne životne bilješke i posebno zanimljive ili po nečem izuzetne životne priče)... Još su žive generacije koje mogu, bar donekle, da se u ovoj građi snađu i da o nečem naknadno posvjedoče, međutim, Pujić ostavlja i određeni tip uputstava ili orijentacionih tačaka i za mlađe, koji “s mukom prepoznaju svoje pretke”, a knjigu će, zbog njene tematske sređenosti i kompozicione jednostavnosti, vjerovatno moći da čitaju i njihovi potomci. Otud, ovo je dragocjena “porodična knjiga” koja zavrijeđuje da se nađe u svakoj kući, bar na području koje je ovako sistematično istraženo i tako bogato i slikovito prikazano.
krsne slave Pujić u ovoj knjizi prenosi i detaljan opis proslavljanja krsne slave u trebinjskom kraju sredinom 19. vijeka iz pera arhimandrita Janićija Pamučine: „Došli su na primjer, prijatelji u subotu; krsno ime bilo je u nedjelju; ponedjelnik je prva zaglava. Vtornik druga zaglava, a u sredu treća, kad prijatelji polaze svojim kućama. "(Pamučina, 295). Da bi se shvatilo koliki je ekonomski teret predstavljalo to dugo slavljenje, navešćemo jedan konkretan slučaj iz susjedne Površi, iz rodnog sela citiranog autora, koje nam je kazivala Nade Milišić, rođena Magazin. U besputnom seocetu Zagradinju, gdje su živjela samo dva roda, slavilo se „osam dana". Običaj je bio da svi Magazini proslavljaju Šćepanj dan kod Pamučina, a ovi opet kod svojih komšija Mitrov dan. Pošto je Pamučina u ovom naselju bilo nekoliko puta više nego Magazina, to ovim posljednjim nije bilo lako da ugošćuju svoje suseljane čitavu sedmicu. Neke godine, kad je kod jednog Magazina ponestalo hrane, šestog slavskog jutra krene domaćin s nožem u obor. Videći to, kum Šilobad iz Slivnice ga presrete i posavjetova da i on počne slaviti istu slavu kao i njegove komšije. Kaluđeri u Dužima su odobrili tu promjenu pod uslovom da i na Mitrov dan ujutro u svojoj kući upali svijeću. Za tako prozaičnu, iz nevolje iznuđenu promjenu rodovskog patrona predanje je svalilo odgovornost na dežurne krivce - Turke i hajduke, jer, navodno, zimi ih nisu tako često nezvani posjećivali kao u jesen (Kozić, 1217).
SAGA O PORODICI DANILOVIĆ Začetnik dživarskog ogranka Danilovića - piše Savo Pujić - bio je harizmatični iscjelitelj pop Marko Danilović (1833. ili 1835-1915), koji je osnovnu školu, navodno, učio u Dubrovniku, a za sveštenika se pripremao u manastirima Duži i Savina.- Rukopoložen je 1856. godine. O njegovom preseljenju iz Potkraja u Čičevo navode se različite godine... U toku Hercegovačkog ustanka 1875. izbjegao je u Zupce, gdje se pridružio ustanicima, a silazio je i u Mrcine kako bi pružao epitrahiljske usluge hercegovačkim izbjeglicama. U Pridvorce je preselio nepoznate godine prije Prvog svjetskog rata (1908. godine u Čičevu mu je rođen unuk Božidar). Bio je veoma poštovan među svojom pastvom, a naročito je cijenjen zbog svojih iscjeliteljskih moći. Sudeći po njegovim škrtim zapisima, bio je prilično nepismen i sve do pred kraj pretprošlog vijeka nije bio usvojio savremeno, Vukovo pismo. Na osnovu više dokumenata, Pujić zaključuje da je odnos paroha i Dživarske crkvene opštine u kratkom periodu pred Prvi svjetski rat bio izvanredan. Odbornici i skupštinari su veoma poštovali mišljenja i predloge harizmatičnog, samoukog popa Marka Danilovića. Za njega se i danas priča da je bio veliki iscjelitelj bolnih, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, pa su i dvoje muslimana - neka Erkočevićka iz Donjeg Čičeva i Hadžihasanović iz Pridvoraca, u znak zahvalnosti, poklonili okolne njive za proširenje crkvene avlije na Aleksinoj Međi. Upamćena su i druga iscjeljenja popa Marka... „Žena Smaja Hadžihasanovića, a majka njegova sina Omera, kojeg još dobro pamte stariji Pridvorčani, teško se nervno razboljela i sve ondašnje ljekarije nisu joj ništa mogle pomoći. Na koncu su odlučili da zatraže pomoć od popa Marka. Kad su četvorica muškaraca, u dogovoreno vrijeme, na nosilima donijela tešku bolesnicu pred Pantalijevicu, pop je naredio da je spuste na zemlju. On ju je prihvatio za ruku i uveo u crkvu, gdje je sa njom ostao oko dva sata. Zatim ju je izveo i s njom nekolto puta obišao oko crkve i predao je njenim pratiocima da je vode kući, kojoj se zdrava vratila na svojim nogama. Kako joj se ta bolest više nikad nije ponovila, Smajo je poklonio crkvi njivu, kojom je na sjevernoj strani proširena crkvena avlija, prostor gdje se održava pantalijevski dernek." O poklonu Erkočevića iz Čičeva, koji su darovali njivicu na južnoj strani groblja, znaju stariji mještani, ali njihove priče nisu podudarne. Po jednima, neka žena iz ovog roda poklonila je zemljište u znak zahvalnosti popu Marku za njeno izlječenje, a po drugima to je učinio neki njihov muškarac kako bi se iskupio za neki raniji zavjet o „uvakupljenju", s tim da se s južne strane ostavi 3 metra za prolaz u Pocrkve. Pujić ne ide dublje u istoriju porodice Danilović (jer vjerovatno za taj poduhvat nema dovoljno građe), ali saopštava ono što je najbitnije za Daniloviće koje je narod upamtio. Dakle, pop Marko Danilović, imao je tri sina, od kojih su dvojica imala čudne životne puteve. - O najstarijem Dušanu, rođenom oko 1868, pričalo se da se poturčio. Zabilježena je priča da je napustio porodicu i ženu i otišao u Carigrad, gdje se, u ruskoj crkvi, vjenčao s nekom Jermenkom i dobio sina, koji se u Americi proslavio pod umjetničkim imenom Kirk Daglas (Vukašinović: Zupci, 726). Postoji i nešto drukčija i potpunija verzija te priče, koju je, navodno, pred svoju smrt, ispričao prof. dr Nikola Bojanić, blizak srodnik sa pridvoračkim Danilovićima. Dušan je bio sveštenik u Čapljini, gdje je, u nekakvom afektu, zaprijetio da će se poturčiti i otputovao u Carigrad, napustivši ženu i kćerku. Tamo se u ruskoj crkvi vjenčao sa jednom Jermenkom i odselio u Ameriku, gdje je dobio slavnog sina. Navod da ga je Bojanić dovodio iz Dubrovnika u Čičevo sasvim je nevjerovatan jer to ne bi moglo proći nezapaženo. U rodbini je kružila priča da je Dušanov bratić, akademik Vojo, prilikom jednog boravka u Americi, uspostavio vezu sa Daglasom, koji, uvjeren da mu je otac bio Rus, nije pokazao interesa za hercegovačko porijeklo. Markov srednji sin Nikola, rođ. oko 1874, koji je iz Amerike stupio u dobrovoljce 1914. (Popović, 36), ostao je da živi u Čičevu, gdje je zvjerski ugušen u vlastitoj gustrijeni 1942. godine. Neshvatljivo je što se on nigdje ne spominje u spisima Dživarske crkvene opštine, nema ga ni u biračkim spiskovima, pa čak ni u spisku poreskih obveznika. Po svoj prilici, porodica je bila nezadovoljna njime zbog alkoholizma i rasipanja novca dobijenog od prodaje dobrovoljačkog imanja u Banatu. - Porodičnu tradiciju - saopštava Pujić - nastavio je obrazovani bogoslov Jovan-Jovo, rođ. 1884, koji je neposredno pred Prvi svjetski rat rukopoložen u svešteničko zvanje i uskoro, poslije očeve smrti 1915, naslijedio dživarsku parohiju. Tridesetih godina prošlog vijeka bio je i trebinjski protojerejski namjesnik.
Pop Jovo među svojim parohijanima nije imao autoritet kao njegov otac. - Kakav je razlog tome, možemo naslućivati po izvjesnim njegovim postupcima, a vjerovatno je glavni u odbojnosti konzervativne sredine prema vjerskim i socijalnim novotarijama koje je mladi sveštenik provodio sa velikom dozom isključivosti. Ilustrovaćemo to njegovim akcijama kojima je nastojao da iskorijeni dva štetna običaja, koji su bili veliki teret za stanovništvo uopšte, a naročito za živalj osiromašen u toku Prvog svjetskog rata. Na skupštinskoj sjednici 3. marta 1919. godine, usvojen je uz zakletvu parohov predlog da se ukinu svatovski darovi i skrati slavljenje krsne slave.O kakvim se darovima radilo, vidi se iz dva sačuvana koncepta dopisa slične sadržine, upućena okružnom protojereju Stevanu Pravici i jeromonahu manastira Duži Mitrofanu Simiću, pisana sveštenikovom rukom. U tekstovima slične sadržine, obavještavaju se adresati o pomenutoj odluci s molbom da je obnaroduju sa oltara, kao i da razmotre mogućnost da i sami preduzmu takve mjere. U obrazloženju te odluke Dživarske crkvene opštine protojereju Pravici, navodi se, između ostalog: „... znajući kako je naš narod prepatio te da danas bančaluke dariva u koji se mora svakom svatu složiti i to: 1 košulja, 1 gaće, 1 čarape, 1 nazuvke, 1 podveze, 1 avdesnica ili čevra; a kad je više svatova to onda familija godinama ostaje zadužena a mnoge se djevojke zbog toga ne mogu ni da udaju"... - Druga inicijativa popa Jova Danilovića iz 1919. godine odnosila se na ograničavanje proslavljanja krsne slave na 24 sata, koju su skupštinari takođe prihvatili uz zakletvu. Nismo našli nikakav zapis koliko su parohijani poštovali tu odluku, ali se još dobro pamti vrijeme kad su pićari i iz bližih sela na sedlenicima dolazili uoči slave, po dvije noći konačili i tek se onda vraćali kući, a bilo je i onih koji se ni tada nisu žurili da napuste slavlje... - Mada je davanje svatovskih darova i dugo proslavljanje krsne slave predstavljalo veliki teret i dživarskom stanovništvu, naročito onom siromašnijem, ono, očito, nije svesrdno podržalo nastojanje ambicioznog mladog paroha da se izobičaji štetna praksa. U svakom slučaju, sveštenik je pokrenuo višedecenijski mučan proces svođenja tih običaja na prihvatljiviju mjeru... - Jovo je - piše Pujić - usmrćen na Zupcima 1942. godine od strane onih kod kojih se sklonio od ustaškog pogroma. Sličnu sudbinu je doživio 1944. i njegov sin Božidar, šumski paroh, čijom je smrću ugašen sveštenički ogranak dživarskih Danilovića. Ostala trojica Jovovih sinova posvetila su se medicini: Savo i Budo su bili nastavnici na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a Vojo u Beogradu, gdje je bio i redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Raseljeni ostaci porodice (Danilović) održavaju kuću u Pridvorcima i grobnicu na Aleksinoj Međi, a zidine lijepo građenog njihovog doma u Čičevu još jedino svjedoče o gotovo jednovjekovnom njihovom prebivanju na tom staništu. Ukop dživarskih Danilovića je kod Pantalijevice na Aleksinoj Međi, slavili su Đurđev dan, a pored obaveznog Pantalijeva dana, prisluživali su i zubačku prislugu Lazarevu subotu.
N. M. licem prema publici IZLOŽBA MILANA KOVAČA
MOTIVI HERCEGOVINE U srijedu, 10. marta u 20 časova u prostorijama Muzeja Hercegovine Trebinje svečano je otvorena izložba slika Trebinjca Milana Kovača, dipl. ekonomiste, koji se amaterski bavi slikarstvom, a po prvi put se predstavlja samostalnom izložbom. Organizacijom ove izložbe Muzej Hercegovine želi da pokaže da podržava i slikare amatere i kojih u Trebinju nije mali broj. Na izložbi je predstavljeno 50-ak radova, akvarela, crteža, tempera, pastela, nekoliko figura u drvetu, kao i duboreza. Motivi su portreti i Trebinje i njegova okolina, akcenat je na staroj hercegovačkoj kući i tradicionalnoj arhitekturi."Pokazano interesovanje u bilo kojoj oblasti ljudskog stvaralaštva, a u ovom slučaju u slikarstvu, je samo po sebi zrno talenta, koje nas uz rad i motivaciju odvodi na čarobne staze stvaralaštva", riječi su kojima je autor predstavio svoj rad.
|