Kultura

Početna

U BEOGRADU - OMAŽ BETI VUKANOVIĆ

slikarska svjetlosti

Mada je veći dio slika nastalih do kraja Prvog svjetskog rata uništen, ipak se prema rijetkim sačuvanim djelima za koja se s razlogom pretpostavlja da su nastala do 1920. može, smatra Kusovac, "prihvatiti stav Branka Lazarevića da za nju ne postoji predmet ili motiv koji obrađuje. Odnosno da za nju i njena shvatanja umetnosti postoji samo svetlost!"

Beta Vukanovic U Beogradu, u galeriji RTS, još se može posjetiti retrospektivna izložba Bete Vukanović, slikarke koja je, udata za slikara Rista Vukanovića iz Trebinja, dugo ostala vezana i za Trebinje i za hercegovački motiv...

Njeno pravo ime je Babet, preѕime Bahmajer. Rodila se u 1872. u njemačkom gradu Bambergu. Sto godina kasnije, sahranjena je na beogradskom Novom groblju.

U Međuvremenu protekao je jedan bogat umjetnički život i četiri rata. Otud ne čudi ni velika medijska pažnja koju je omaž Beti Vukanović u Beogradu izazvao. Televiѕija je direktno prenosila otvaranje izložbe (34 slike i dvije karikature nastale izmedju 1895. do 1962.). Sve te slike su iѕ Betinog legata, pozajmljene iz Narodnog muzeja, iz Muzeja grada Beograda, iz Istorijskog muzeja Srbije i iz privatnih kolekcija.

Ovu izložbu, popratio je bogato ilustrovaan i obiman katalog za koga je tekst o Beti Vukanović napisao istoričar umetnosti Nikola Kusovac.

Podsjetivši da je tokom oslobodilačkih ratova od godine 1912. do 1918, Beta Vukanović ratni slikar, ali ne sa preimućstvima ratnog slikara nego kao dobrovoljna bolničarka, njegujući ranjenike i tifusne bolesnike, Kusovac ističe da je "svoju ljubav prema srpskom rodu i otadžbini potvrdila u jednako teškim trenucima i jednako velikim iskušenjima"...

"Bilo je to 1941. godine kada su ozloglašeni folksdojčeri zakucali na njena vrata, nudeći joj kao sunarodnici svaku vrstu pomoći i privilegija. Ona se, navodno, obradovala takvoj pažnji, uz pitanje da li su pomoć ponudili i njenim susedima.

Kada su joj, začuđeni njenim pitanjem, odgovorili da nisu, jer su njene komšije Srbi, ona im se zahvalila na ponuđenoj pomoći, ističući da ne može da je prihvati pošto je i ona Srpkinja", naveo je Kusovac.

Prateći Betino umetničko djelovanje od njene prve izložbe u Beogradu po dolasku Srbiju, njen rad za nastup Srbije na Svetskoj izložbi u Parizu 1900, otvaranje Slikaraske škole 1902 sa svojim suprugom Ristom, Kusovac konstatuje da "njen dolazak u Srbiju i potom njeno dugo i plodno delovanje, osobito pedagoško, imaju značaj važne istorijske prekretnice.

Ukratko, njenim dolaskom u Beograd likovni život i kultura kod Srba dobijaju nove sadržaje i nove vrednosti koji odgovaraju potrebama i prilikama vremena".

Važan datum u Betinoj biografiji je 1904. godina koju je obeležilo organizovanje i otvaranje Prve jugoslovenske umjetničke izložbe i osnivanje Društva srpskih umetnika Lada, kome je Beta, kao aktivan član, ostala privržena do smrti jer tada počinje njeno cvijetno stvaralačko razdoblje.

Do kraja Prvog svjetskog rata i smrti supruga, 18. januara 1918. godine, redovno je izlagala na jugoslovenskim izložbama, a bilo ih je četiri.

"Prema svemu što je pisano o njenom stvaralaštvu", primećuje Kusovac, "naročito tokom prve decenije 20. veka, proizilazi zaključak da je ona, uz Marka Murata i donekle Paška Vučetića, bila najznačajniji i najtipičniji predstavnik poetike plenerizma u srpskom likovnom stvaralaštvu".

"Više su nego zanimljive kasnije ocene Betinog stvaralaštva koje je izneo Lazar Trifunović u knjizi Srpsko slikaratvo 1900-1950, Beograd 1973. konstauje Kusovac, prenoseći mišljenje Trifunovića da je njena najpoznatija slika "Letnji dan" data u punom plenerističkom sjaju "treperave svetlosti, blagog strujanja vazduha i slobodnog poteza" primakla Betu nadohvat impresionizma, a što ga nije dosegla, sputalo ju je njeno akademsko obrazovanje i minhensko shvatanje slike".

Putem koji je prešla u prvim decenijama po dolasku u Srbiju Beta Vukanović je nastavila do kraja života uporedo radeći kao likovni pedagog, slika pleneristički ili realistički predele, žanr scene obasjane suncem, portrete, figure ili likove iz naroda slikane u prirodi.

Djela su joj, prema oceni Kusovca, "izvedena crtački besprekorno, sigurnim i hitrim potezima, koloristički sveže, često u pokretu izazovnih skraćenja, u materiji ubedljivo, unutar dobro rešenog prostora i uvek po svim zakonima klasično shvaćene kompozicije, na čemu je posebno insistirala".

Meritoran sud o mjestu i značaju Bete Vukanović u srpskoj istoriji umjetnosti 20. veka dala je i Vera Ristić, autor monografije objavljene 2004. u ediciji "Žene u srpskoj umetnosti“.

Ona je, podsjećamo, zaključila da je Betino stvaralaštvo “jedna je od važnih osnova srpskog umetničkog razvitka. Raznovrsnost njenog delovanja pokrivala je sve vidove praktičnog i teorijskog slikarskog rada. Hiljade slika, od kojih je veliki broj poklonjen muzejima, radova u ulju, akvarelu, pastelu, crteža i grafika, predmeta primenjene umetnosti, dragoceni su deo našeg kulturnog nasleđa".

Inače, upamćeno je da je Beta u Trebinju bila češći gost nego njen suprug Risto...

(preneseno / E.G.T.)

IZGUBLJENA SLIKA

Balkanske ratove Beta je provela u operacionoj sali, pored ranjenih vojnika. Pošto je znala nekoliko jezika, asistirala je stranim lekarima. U Prvom svjetskom ratu stigla je sa bolesnim suprugom i ranjenicima do Soluna, a odatle u Marselj.

Jedna od prvih slika koje je naslikala u Srbiji bila je "Krsna slava". Izložila ju je na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Slika je obišla desetak evropskih gradova. Na žalost, negdje je nestala, sačuvane su samo dvije reprodukcije (litografija i oleografija.

IZ BIOGRAFIJE BETE VUKANOVIĆ

Završila je Školu za primijenjenu umjetnost u Minhenu 1891. Godinu dana radila je privatno kod Mara - slikarstvo i Dasioa - grafiku. Završila je Žensku akademiju u Minhenu 1895-97. Uporedo sa studijama u Ženskoj akademiji, radi u ateljeu A. Ažbea (1897-98). Boravila je u Parizu i radi u akademiji Delecluze. Godine 1898.sa suprugom Ristom Vukanovićem dolazi u Srbiju. Dvije godine kasnije oni osnivaju Umjetničku školu u Beogradu - na mesto prvobitne Kutlikove.

Ovu školu, kao privatnu pod državnim nadzorom, vode do 1905., kada je prerasla u državnu Umjetničko-zanatsku školu. Od 1905. do 1936. Beta je profesor Umjetničko-zanatske odn. Državne umjetničke škole u Beogradu.

U balkanskim ratovima i u Prvom svj. ratu do 1915. bila je dobrovoljna bolničarka. Nakon toga, boravi u Francuskoj. Jedan od osnivača Lade 1904. godine.

U više navrata, sama i sa drugim slikarima, posebno sa suprugom Ristom izlagala je u Beogradu. Učestvovala je na na Svjetskoj izložbia u Parizu 1900.; na prvoj Međunarodnoj izložbi grafike Bianco e nero u Rimu 1902, na Srpskoj izložbi u London 1907.; an Drugoj. međunarodnoj izložbi žena umjetnika u Torinu 1913., na Salonu francuskih umjetnika u Pariz 1914.; na pariskom Salonu humorista 1914., na Srpskoj izložbi u Lionu 1917., na Jugoslovenskoj izložbi u Parizu 1919. itd.

Začetnik je umjetničke karikature u našoj sredini. Karikature su joj objavljene u mnogim listovima i u časopisu Nova Evropa. Bavila se i grafikom, primijenjenom umjetnošću i ilustracijom.

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. dobila nagradu za sliku Slava a 1969. Sedmojulsku nagradu SR Srbije. Jedan je od osnivača Udruženja srpskih umjetnika za plastične umjetnosti i muziku u Beogradu 1898. i Udruženja likovnih umjetnika u Beogradu 1919.

NARODNA BIBLIOTEKA – PROMOCIJA KNJIGE ŠĆEPANA ALEKSIĆA

turski drum i glas

Šćepan Aleksić, novinar i prozaista, dugogodišnji saradnik „Glasa Trebinja“, promovisao je nedavno svoju knjigu „Turski drum“, u Narodnoj biblioteci Trebinje, tamo gdje je, kako se šali autor, knjigama i mjesto. Knjigu je direktor i glavni i odgovorni urednik „Radio Nevesinja“ Milenko Avdalović, Aleksićev dugogodišnji prijatelj koji dobro poznaje i njegovo spisateljsko djelo, već okarakterisao kao uvod u u neki budući roman, koji je, kako kaže, zreliji od njegove tri prethodne knjige, sa lajt motivom “carskog puta“, odnosno, “turskog druma“ koji je išao od Dubrovnika, preko Trebinja i Bileće, prema Foči i dalje ka Carigradu, donoseći uglavnom nedaće narodu ovoga kraja.

KUDA VODE ALEKSIĆEVI DRUMOVI

Aleksić je, kaže, svojim spisateljskim drumovima hodio svukuda i, kako reče Avdalović, zaustavio se u Narodnoj biblioteci u Bileći, koja mu daje prostor da one književne drumove produži, a možda novinarske skrati. Što se, pak, samog „Turskog druma tiče“, Avdalović dodaje: „On nas turskim drumom vodi do likova za koje smo mislili da ne postoje u Hercegovini, preuzimajući na sebe i spisateljski rizik koji ova knjiga neminovno nosi i koja se, istovremeno, čita bez pauze.“
Objašnjavajći da je autor u „Turski drum“ smjestio i kule, i harambaše, i austrougarske vojnike, i hercegovačke Amerikance, ali i male ljude sa svim njihovim strahovima i hrabrostima, magistar Gedeon Stajić, koji takođe odavno druguje sa Aleksićem i poznaje dobro njegov naročito književni rad, dao je cjelovit i opširan prikaz knjige.

„Aleksić je uspio da svojim sugestivnim pripovijedanjem prikaže da je sve ono što se dešavalo u Hercegovini u devetnaestom i početkom dvadesetog vijeka bilo, u stvari, ostvarivanje jedne etape ljudskog oslobođenja na ovim prostorima“, naglasio je Stajić.
On tvrdi da je “turski drum“ ili “carski put“ u svojim pripovijetkama izgradio sam Šćepan Aleksić, ugrađujući u njega smisao srpskih stradanja i podviga u hercegovačkim kamenjarima i vrletima, kao da je, kako kaže, ovaplotio Hegelovu misao o ljudskoj istoriji kao napredovanju duha u ideji o slobodi, dobivši oblik putnika koji Hercegovce poziva da krenu za njim.
Sam autor je istakao da se u svojoj knjizi, koju on smatra prije zbirkom pripovijedaka nego li romanom, oslanjao na narodna sjećanja i narodna predanja, kao i na pisane tragove u vezi sa drumom.

On je naglasio da je čak i opise pojedinih građevina i objekata vezanih za drum, a kojih više nema, u stvari, prenio onako kako ih je na starim slikama i u pojedinim knjigama vidio.
Šćepan Aleksić je, međutim, iz perspektive dopisnika „Glasa Trebinja“ i njegovih ovdašnjih kolumni, rekao da nema ništa zajedničko između ovoga njegovog pisanja i njegovih kolumni u našem listu.

„Ja pomenutu kolumnu za „Glas“ pišem već govoto dvije godine, iz broja u broj, i ta mi je kolumna neobično, neobično draga. Trudim se da, iz broja u broj, zainteresujem čitaoce i, čini mi se, u tome dobro uspijevam, jer ima puno Hercegovaca i puno Trebinjaca koji redovno čitaju „Glas Trebinja“ i kažu da, kada dobiju svaki novi broj, prvo pročitaju tu moju rubriku „Naše lice i naličje“, a ako je to zaista tako, ja sam izuzetno srećan.

To smatram jednim od svojih najvećih novinarskih uspjeha, iako ne bih mogao baš da kažem precizno da li je ono što ja pišem u ovom listu novinarstvo ili je to nešto između novinarstva i književnosti. Vjerovatno ovo drugo“, rekao nam je po završetku promocije Aleksić.

NOVA KNJIGA VREMENA SADAŠNjEG

Što se, pak, tiče „Turskoga druma“ zbog kojega smo i razgovarali sa autorom Šćepanom Aleksićem, on kaže da je to sasvim jedan drugačiji način. Iako i tamo i ovamo ima onih, za Aleksića specifičnih, duhovitih momenata, oni su, kako kaže, izrečeni na potpuno drugačiji način, jer je pisanje u „Glasu Trebinja“ nazvao savremenim, nečim što je povezano sa današnjim trenutkom u kome se nalazimo, a „Turski drum“ je nešto što je smješteno u prošlost.
„Tu sam se ja pomakao najmanje stotinu godina od danas pa unazad, pa su najmlađe pripovijetke, odnosno, one koje su se najkasnije dogodile u „Turskom drumu“, u stvari stare punih stotinu godina.
Tako sam se i ja morao prilagoditi tom vremenu i tim ljudima iz toga perioda, ulazeći i u njihovu psihu i zalazeći, da tako kažem, pod njihovu kožu i da pišem na način kako je to bilo u njihovo vrijeme. Druga je stvar da li sam ja u potpunosti u tome uspio. To bi najbolje mogli ocijeniti oni koji su živjeli u tome vremenu, ali, nažalost, svi su odavno mrtvi“, kaže Aleksić.
Imao je, kaže, dosta pohvala izrečenih na račun knjige, jer ga čitaoci hvale da je na jednostavan način uspio da im približi to vrijeme, događaje i ljude.
Tvrdi da je za to potrebno imati i malo istorijskog predznanja da bi se sve čitalo, ali se, isto tako, može čitati i bez ikakvog istorijskog predznanja, pa da, kako kaže, čitajući knjigu, savremenici steknu to istorijsko predznanje.
„Ime i prezime“ je, reklo bi se, ipak najčitanija Aleksićeva knjiga, ali, kako i sam kaže, nema onu književnu snagu koju ima „Turski drum“, ali ima onaj neodoljivi hercegovački humor koji privlači, zbog čega je obnovljeno ono izdanje iz 2.000 godine.

Aleksić se nada da će takav biti i „Turski drum“ koji je tek zakoračio na svoj – književni put.
Aleksić je ovom prilikom najavio i svoje novo spisateljsko djelo koje će obuhvatiti savremeni period i ono je, kaže, dobrim dijelom urađeno.
Knjiga će obuhvatiti vrijeme sadašnje, ali ne i vrijeme proteklog rata, jer autor ističe da se još ne usuđuje pisati o tom periodu.
„Ja sam rat doživio veoma, veoma duboko i još mi se čini da sam ja tanjušan i nejak da pišem o svemu tome što nam se događalo tokom posljednjeg rata.
Iskren da budem, bojim se da neću u tome uspjeti, a moja bojazan je još viša kada pročitam pojedine knjige pojedinih naših pisaca, a nijedan od njih, iako su pisali isključivo o ratu, nije me duboko dojmio“, kaže na kraju Aleksić.
Možda će se, dodaje, jednoga dana i na to usuditi, onda kada se u njemu poslože neke stvari i kada sve počne da pomalo prelazi u priču i sjećanje. Nova će knjiga obuhvatiti period poslije II svjetskog rata djelimično, a onda period socijalizma, pred ovaj posljednji rat i malo našega današnjeg vremena, poslije ovoga rata... V.D.

IZLOŽBA ALEKSANDRE KECMAN
Zidove sale narodne biblioteke gdje je promovisan „Turski drum“ krasile su slike mlade banjalučke slikarke Aleksandre Kecman.
U pitanju je bila njena samostalna izložba pod nazivom „Blagost“ koja je otvorena zajedno sa promocijom. Kako je rekao Minja Bojanić, novinar iz Herceg Novog koji je otvorio izložbu mlade umjetnice, riječ je o raskošnoj likovnoj darovitosti koja, kako je podvukao, isijava iz ovog ciklusa i svih njenih radova, svjesno se vraćajući iskonskoj klasici. „Ona se prihvatila izuzetno zahtjevne tehnike suvog pastela, ali njime izuzetno vješto stvara likovnu čaroliju“, naglasio je Bojanić...