| Početna |
|
C r t i c a
PISMO Pišeš mi da ti više ne pišem elktronskom poštom preko kompjutera, jer ti se desi da klikneš „delete“ pa ti se sve izbriše i da je sigurnije preko pošte. I ja mislim da je sigurnije naročito odkako su podigli cijene usluga dvadeset puta. Veća cijena veća i odgovornost! Ovako, sporovozno, denčano, će sigurno doći. Najsigurnije je bilo vozom, ali kako ukinuše voz niko više nije siguran. Ljudi odoše posljednjim vozom u fabrike i više se nikad ne vratiše. Sada fabrike alata pretvoriše u fabrike keksa. Kažu: burgije se ne mogu jesti, a keksi mogu. Tako ostvariše vjekovni san Marije Antoanete, francuske carice. (Ko ne zna: Kada se narod bunio i tražio hljeba, ona je rekla „A zašto ne jedu kolača“) Eto, i taj dan je došao. Pitaš me „Šta ima novo“? Obično se kaže: Ništa, a ipak se dešavaju stvari jer evoluiramo u svakom pogledu. Nekada se mora kročiti i korak nazad, da bi se napravio zalet. Mi se momentalno zalijećemo. Na sve se strane gradi. U RS pravimo Petlju od vrlo velikog značaja. Zli jezici kažu da se nisu ni putevi do nje napravili, a mi ih raspetljavamo. Sve je to u redu, samo se bojim da se ne izuvamo prije potoka, a zna se kako prolazi bos po trnju. U Trebinju se u parku , pravi neki zid. Govore da će to biti zid kao u Jerusalimu Zid plača. Ne znam da li je to istina, ali ko god pogleda taj zid dođe mu da zaplače od tuge, kako izgleda. Inače, obilaze nas, redovno, ovi iz Evropske unije. Sjaši Kurta a uzjaši Murta. Nedavno je dolazila Pedi Ešton, valjda se tako zove, treba zapamtiti njeno ime do dolaska drugog Visokog pretstavnika. Em što je visoka, a takvu ljepotu, može iznjedriti samo Evropa. Došla sa upakovanim osmijehom i obećala, na našu veliku radost, da ćemo ući u Evropu 2017. Nadajmo se da se Evropska unija neće raspasti do toga vremena. Tu su i visoki službenici NATO vojnog saveza. To su oni što su nas bombardovali u prošlom ratu sa osiromašenim uranijumom. Nisu baš oni, jer oni se ne smiju pojaviti, valjda zato što je kod nas zatrovana hrana, a iz predostrožnosti i ovi su otišli u Sarajevo na sagan dolmu i bosanski lonac. Nama objašnjavaju da taj uranijum i nije tako siromašan i da će sve učiniti da nam daju obogaćeni. A, i, ostalo je sve uredu. Jeste da se Žarko žali da ne može živiti sa 180 maraka, ali kao što znaš, kod nas su do sada bile velike kiše, pa su rodile pečurke. Neki dan smo nabrali gljiva, ne možemo ni pojesti. Kada smo htjeli da pitamo, da li su jestive, konstatovali smo da su dva najpoznatija gljivara, Ruskinja i Duko, umrli. Kaže Žarko: “Nisu se valjda otrovali gljivama“. Pokoj im duši. Piši i ti: Kako je u Americi. Ima li još Svinjskog gripa. Je li koja svinja umrla?
Puno pozdrava Milenko B
|