Početna

        

  

PISMA ČITALACA

 

U ČIJOJ SMO AVLIJI

 

Ne znam, mada sam htio i trudio se da saznam zašto u Kastelu ništa ne mrda s mjesta, a mnogo toga je odavno najavljeno, uključujući i hendek oko zidina, za koga je naš Glas davno napisao da bi višestruko podigao vrijednost nekretnina, i to ne samo u Kastelu, nego u cijelom gradskom centru (u što sam i ja duboko uvjeren). Takođe, čuo sam da planeri grada od Trebinja zaista žele da naprave grad na vodi, pa kad je već tako, zašto to ne rade, da li im neko smeta, da li ih neko u tome sprečava?

 

Osim toga, odavno, na red čeka izgradnja južne (staro)gradske kapije, koja je najavljena ima više od trideset godina. Što sekretara Komiteta, što predsjednika opština, što načelnika opština, u međvremenu na tim najodgovornijim mjestima promijenilo se bar 10-15 ljudi (najuglednijih Trebinjaca). Svi su obećavali, bar koliko se ja sjećam, da će se kapija uskoro završiti, ali ništa od toga.

 

U Trebinju kao da postoje neka opasna ili ukleta mjesta do kojih niko ne smije da dotakne. Jesmo li slijepi ili sujevjerni pa tako dugo ostajemo na distanci i od stvari koje bi bile od zajedničke koristi (i to po svim, a ne samo po turističkim pravcima). Glas je, takođe,  pisao kako se pod hitno treba srediti vodena linija Kastela, ona panorama koja se vidi od hotela Leotar. Tu su ljudi nešto počeli, ali pojedinci ne mogu mnogo.

 

Kako sve ovo i dalje stoji, kako se stvar očito sprema da putuje u vječnost, kako nam svima nedostaje poprilično dostojanstva i ljubavi prema gradu, nema druge nego da se vratimo sitnicama, kakva je ova na fotografiji. Auto koje sigurno vrijedi preko 20.000 KM parkirano je ispod ovog opasnog zida, čija bi sanacija, bar u ovom opasnom detalju, koštala mnogo manje.

 

Da je ovakva situacija u nečijoj avliji svako bi odmah intervenisao. Uzeo bi “skale” i sanirao bar onaj opasni ugao koji prijeti da se saspe. Ali, šta možemo kad grad nije ničija avlija, i na sve se mora tako dugo čekati. Ja ovim nikom ne skrećem pažnju, čak mi ne pada na pamet da apelujem na vlast, nego samo ostavljam svjedočanstvo za neke buduće generacije da su u ovom gradu živjeli ljudi koji nisu bili ravnodušni, ljudi koji su zbog mnogih stvari brinuli, a katkad i patili, pa su tako padali u rezignaciju i obraćali se novinama.

 

Mislim da su ovakve poruke za buduće vrijeme nešto što bi trebalo da zabrine nadležne službe u opštini. Ne mislim da im ja ili bilo ko ko ovako ramišlja može nanijieti neku veliku štetu, ne mislim da ih čak možemo malo protresti i nasekirati. Nisam toliki optimista, znam da nikad nismo imali tako senzibilne administrativne aparate, ali, pitam se što onda ne demantuju sve one koji tvrde da bi sređivanje Kastela svima bilo od koristi.

 

Ali ѕaista bukvalno svima! Mislim i na ljude u Gorici, i na ljude u Lastvi, i na ljude u Domaševu. Ako to nekom treba dokazivati, onda nešto nije u redu sa našim kolektivnim rezonovanjem. Svaki grad koji ima turističke aspiracije svoju najatraktivniju snagu najčešće čuva i održava u centru. Nama to ne polaѕi za rukom već dugo, mada urbanisti sigurno znaju šta bi sve trebalo da se uradi.

 

Ako oni ne rade ono što znaju, onda, nema druge, prisiljeni su da rade i urade ono što ne znaju. Takvo stanje u Trebinju je otkako znam ѕa sebe. A odavno sam izašao iz  škole.  

 

M. ANĐELIĆ